By Ines Tarandek
Svakome je čovjeku utkan put koji će slijediti u životu, svaki čovjek ima sudbinu koja će s vremenom sam oblikovati i davati joj smisao, ali kako na tom "zidiću" ostati bez padova?!
Nikako... Svaki će se čovjek bar jednom pronaći u nedoumici, njegova će ga sudbina navesti na nešto što bi moglo u njegovu životu prouzročiti veliki pad. I zato čovjek, svi mi, mora naučiti te biti dovoljno mudar da se izvuče iz svake zamke, dovoljno pametan da izabere bolji put i dovoljno stabilan kako bi sve to mogao “samo” prohodati. Ako se ikada nađemo u nekom određenom trenutku, u nekom prostoru gdje imamo dvije opcije, naučeni smo uvijek izabrati bolju, ali isto tako smo rođeni da griješimo i zbog vlastite znatiželje uvijek iza sebe ostavljamo neke negativne tragove! Nažalost, ti se tragovi ne daju ukloniti, ali sretan je čovjek koji djelomično može pobjeći od njih, bilo to u mislima ili nečemu što ga čini sretnijom osobom!
Ako i kada pogriješimo, isto smo tako stvoreni da praštamo, svatko se u tome može pronaći jer kada ne bi praštali jedni drugima na svijetu bi svaki čovjek živio zasebno u osami, izoliran.
Ako želimo da nam se iste pogreške oproste kako bi se vratili na zid s kojeg smo skliznuli, tada moramo drugima pružati utjehu, oprostiti sve što možemo i vjerovati da će jedinom vjera u određene ciljeve pomoći!
Svi smo ovisni jedni o drugima i zato treba postojati međusobno razumijevanje i volja da se pomogne onome koji se nađe s nama u nekom trenutku života... Stvoreni smo da griješimo, učimo, praštamo i volimo jer nas jedino takav život može održati na našem zidiću života, a da na siguran način na njemu radimo korak unaprijed i gradimo samo još veće stepenice!