Luda u Domu, još luda kad dođem doma!

By Valentina Turkalj

Kao i sve domske cure, jedva čekam doći kući. Jedva čekam vikend da se konačno odmorim od škole, Zagreba, gužve u ovome ubrzanome gradu i da se konačno mogu zabaviti sa svojim prijateljima iz osnovne škole. Da se mogu naspavati. No, kada dođem kući to sve postane drukčije.
Nakon što se cijeli tjedan ne vidim sa svojom obitelji i prijateljima, očekujem da će sve biti bajno i sjajno kada dođem kući, ali ne, oni me navelike počnu živcirati. Baš kada se ponadam da ću se odmoriti i naspavati, dođe mi tata sa pričom da moram ići na WC i da se hitno moram dići i kada se dignem onda mi se smije zato što me zapravo nije ništa trebao. Super!
Tlak mi odmah skače na 200. Onda mi dođe mama sa nekim pričama za koje mene nije ni briga, a i ni ne tiču me se. Onda me i to naživcira. Kada se ponadam da ću se naspavati dođe mi sestra sa fakulteta i onda mi i ona priča svoje doživljaje i sve svoje probleme, svejedno bili oni ljubavni ili neki drugi.
Tako da mi nitko ne da spavati.
Dok sam kod kuće ispadne da jedva čekam nedjelju da se mogu spakirati, sjesti u autobus za Zagreb. Ali zato kada dođem u Zagreb nadam se da ću se odmoriti od svojih ukućana i dok se odmaram od njih tu su domske djevojke koje mi također polako živce.
Naravno, volim ja jedne i druge. Bilo bi najbolje kada bih mogla nekamo na more ili na putovanje da se maknem i odmorim od svih - da ispraznim mozak i napunim baterije. Ali što mogu, život je takav.
Zapravo ne znam kako bih sada preživjela bez svoje obitelji i prijatelja iz Doma bez obzira na sve njihove mane i vrline. Tako da dok sam kod kuće jedva čekam doći u Dom, a kada sam u Domu jedva čekam doći kući. Takav je život nas domskih učenika.