15
nedjelja
siječanj
2023
HACHIKO MONOGATARI
HACHIKO MONOGATARI
Imamo raznovrsne kućne ljubimce. Od pasa, mačaka, ribica, papiga, gmazova, konja itd itd.
Uz mačku, najprisutniji kućni ljubimac je pas.
Pas je s ljudima oduvijek
Nisu svi psi samo kućni ljubimci.
Ima i radnih pasa. Oni mogu biti vodiči slijepim i hendikepiranim osobama. .Mogu biti policijski i vojni psi, psi koji traže droge, ranjene ljude pod ruševinama, tragači i još štošta.
Kažu, da je pas izuzetno koristan i za zdravlje. Prijateljstvo može utjecati na tlak, a psi mogu predvidjeti epileptičke napade, a njuhom mogu detektirati i određene bolesti.
Interesantan je emocionalni odnos između vlasnika i psa. Razvija se ljubav, vjernost, odanosti i zaštitnički odnos, koji traje do kraja života.
Ne postoji tu nikakva računica ni interes, nego samo obostrana ljubav i neraskidivo prijateljstvo.
Sa psima se može i razgovarati, jer upijaju sve što im se govori, a velikim dijelom i razumiju.
Izuzetno je važno pri nabavi kućnog ljubimca, biti spreman na trajnu brigu za jedno bespomoćno biće, koje misli, voli, žaluje kao i mi, a mi smo njima cijeli svemir.
Uz psa niste nikada usamljeni.
O bezvremenskoj ljubavi ljudi i pasa ima bezbroj priča.
Po jednoj takvoj istinitoj priči snimljen je 1987 g. u Japanu film u režiji Kojame.
U predgrađu Tokija, 1923 g oštenio se mali Akita. Nazvali su ga Hachiko. Psić je završio kao poklon gosp.Ueno, profesoru agrikulture na prirodoslovnom sveučilitu u Tokiju
Gosp. Ueno i Hachiko razvili su veliko prijateljstvo i uzajamnu ljubav, pa je mali Hachiko svakodnevno pratio svog Uena na željeznički kolodvor, odakle je on putovao u Tokyo.
Hachiko bi također čekao svog Uena svaku večer u točno određeno vrijeme dolaska vlaka, po svome nama nerazumljivom satu.
Sve je to trajalo do 21.05.1925 g. kada profesor Uemo, za vrijeme predavanja doživio moždani udar i nije se više vratio.
Nesretni Hachiko nije mogao shvatiti što se desilo njegovom prijatelju i nastavio je čekati u vrijeme dolaska vlaka 9 godina, 9 mjeseci i 15 dana. Nakon toga pas je mumificiran i izložen u prirodoslovnom muzeju u Tokyu.
Stanovnici gradića prihvatili su brigu o psu ,hranili ga i napravili mu ležaj na željezničkoj stanici koja mu je postala drugi dom.
Kasnije je pas ovjekovjećen s nekoliko kipova , mozaikom, njegovim imenom jednog ulaza željezničke stanice, kao i sa nekoliko nagrađivanih filmova.
Nakon svega, pasmina pasa Akita postala je izuzetno poznata, ne samo u Japanu, pa su uzgajivači pse lično isporučivali u SAD, a da bi lično upoznali novog vlasnika.
2009 g. napravljen je u Americi “remake” filma, u kojem je glavnu ulogu imao Richard Gere, koji je bio i djelomični producent, a režiser je bio Šveđanin L.Hallstrom.
Oznake: tužna priča o jednom psu
komentiraj (7) * ispiši * #