Stavila mi kćer na fejs video s jubitua i napisala:"Evo ti frendice".



"Daj babi kunu" je živuća riječka legenda. Ako ste ikad bili u Rijeci i ako vas je jedna onako blago rečeno živopisna bakica pitala da joj date kunu onda ste imali čast sresti jednog od najvećih riječkih selebritija. Tko je uopće ta baba? Malo se zna o njoj, a kolaju svakakve priče. Za početak, zna li itko kako se zapravo zove? Svi je zovu "Daj Babi Kunu", netko je zove Brena, a kad sam počela raditi na riječkom kolodvoru zvali smo je Gertruda. Prvo što će vam riječani reći za nju je to da je bila najpozatija riječka prostitutka. Kažu da je kao mlada bila prava ljepotica. I kažu da je prva u Rijeci imala škodu. Za usporedbu, tada megapopularan Vinko Cetinski imao je tek - fiću. Kažu da je i dan danas krcata k'o brod, da kupuje meso kod Smrekara (poznati riječki mesar) i da je viđena da na riječkoj placi kupuje tikvice usred zime kad im je cijena negdje u rangu s teletinom. Ako to nije dokaz bogatstva onda ne znam što je.


Mogu se pohvaliti da sam ja s Kunom na "ti". Kad bolje razmislim, nije mi taj izraz baš prikladan jer ona je i ovako i onako sa svima na "ti". Ali znate što sam htjela reći. Kad sam prije sedamnaest godina počela raditi na riječkom autobusnom kolodvoru Kuna nas je svakodnevno zabavljala svojim provalama i pričama. O prošlosti nerado govori. Ali jednom je bila izuzetno dobre volje pa nam je ispričala neke stvari o sebi. Ako nam je rekla istinu onda priča o legendi ide ovako.....

...Kuna je radila kao tajnica ili daktilografkinja u jednom riječkom poduzeću. Pa su onda išli na sindikalni izlet ni manje ni više nego u Pariz. Tamo su ona i neke njene jednako živahne kolegice upoznale nekakve mužjake s kojima su se nekoliko dana zabavljale na sve mile načine i po svoj prilici za to bile i materijalno nagrađene. Kuna je doživjela prosvjetljenje i sinulo joj je kako će namlatiti silnu lovu. Pa se ekipa vratila sa sindikalca bez nje. I tako je počelo.....

Tko zna kakve sve priče bi nam ispričala da joj naš ondašnji šef nije zabranio ulazak u biljetarnicu jer mu je počela između ostalog i vrbovati osoblje. Točnije, počela nam je držati predavanja na temu kako odabrati najunosniju karijeru. To je zvučalo doslovno ovako: "Vi niste normalne. Tu crnčite i rmbačite za malu paru a možete da zaradite grdnu lovu. Ali ko vam je kriv kad ne znate za šta imate pičku!"



Kažu da je Kuna i dan danas puna love i da ima ogromnu kuću na Vežici. Druga pak priča kaže da nema kuću, ali da ima fanjsku stančinu. Kažu i da ima sina i da mu je kupila neki bijesan auto. Drugi pak tvrde da su i ona i sin siromašni i da žive od onog što Kuna nažica, ali da je istina da imaju velik stan. Kuna ima sedamdeset i sedam godina. O, napravit će začas klauna od sebe, ali inteligentna je ona. Mozak joj radi sto na sat. A pazi na sebe, nemojte da vas njen klošarski imidž zavara. Jako pazi što jede i pije. S obzirom na naše "prijateljstvo" često mi daje razne savjete. Tako mi je jednom prilikom rekla neka ne pijem "onu kafu s penu" jer "pravi kolesterol". "Pij kafu s malo mleka". Čak mi je dala i bon za besplatnu konzumaciju kave u "Milmanu" (platit ćeš mi šefe iz "Milmana" za ovu reklamu). Tako da nitko ne može reći da Kuna samo uzima i da nikad nikome ništa nije dala.



Dakle, Kuna je prosjakinja. Žicarošica. Kako hoćete. Ali ima neka pravila u svom poslovanju kojih se čvrsto drži. Na primjer, poznaje svo osoblje na kolodvoru i nikad neće žicati kunu od naše djece, muževa, braće, sestara. Isto tako kad ide na plažu ne bavi se žicanjem (što vrlo slikovito objašnjava u video klipu s početka posta).

Kuna i policija

Koliko je samo batina Kuna dobila od "pandura" kako ih voli nazivati. Osobito od "Brke" ilitiga "Žutog". Znam, treba biti reda, ipak nije lijep prizor kad netko prosjači ili žica. Ipak, zar je moraju tući?



Sram te bilo Kuna



Babina je specijalnost - pokazivanje (ocvalih) atributa. Ta će bez beda za sitne pare pokazati ono što je ostalo od cica,a koliko smo imali prilike vidjeti ostalo je još uvijek poprilično samo su sve bliže zemlji. No, ne zaboravimo da žena ima skoro osamdeset godina! Meni osobno (a barem sam ja liberalna osoba) to je prilično degutantno i vulgarno, ali to je Kuna, što ćete. Koliko puta su joj šoferi platili da se zaleti i zgrabi nekog njihovog kolegu za jaja....



Ova fotka me oduševila, točnije njezin naziv OBERBABA!!! Hahahahahaha!



Ovo je već naučna fantastika....



I ovo je naučna fantastika........



....ili možda i nije?

Oznake: život

Bolesna sam. Aloooo, jel' ja to čujem "ah, končano je shvatila i priznala da je munjena"?! Ma pička vam materina bezobrazna, STVARNO sam bolesna. Imam upalu uha. Gadnu. Obično je iznimno uspješno rješavam sokom čuvarkuće. Ovog puta ne pomaže narodna medicina, a bogme se ni ova zvanična i priznata nije za sad iskazala. Osim ketonala kojim se uspješno drogiram pa ignoriram bol.

Rijetko sam bolesna i obično se radi o nečemu što i više nego uspješno tvrdoglavo ovnovski ignoriram i rješavam u hodu. U biti, najčešće bolest sama odustane kad vidi s kakvom budalom ima posla. Ovog puta nema mrdanja. Zaradila sam naopakiju i najgadniju upalu uha ikad. Kaže meni frendica:"Kako si, za boga miloga, uspjela u ovo doba godine zaraditi upalu uha?!" Kako.... a ja se pitam kako tek sad? Ako ste toliki mazohisti da bi vam baš prijala jedna izuzetno bolna upalica uha evo prokušanog recepta. Kosu oprati dvadeset minuta prije odlaska na posao. Prosušiti ofrlje, ni slučajno do kraja. Sjesti u auto i ne dirati klima uređaj nego po starom dobrom seljačko-balkanskom običaju otvoriti sve moguće prozore. Ili u najmanju ruku samo onaj s vozačke strane. Ali obavezno do kraja. I naravno, nafrljiti muziku do daske. Za bolji efekt izbaciti lakat van kao Hercegovac u mečki. Ponavljati sve dok jednog dana ne počnete osjećati da vas nešto probada u uhu. Budete li postupak dovoljno temeljito ponavljali nećete stići reći ni "penicilin", a već ćete imati upalu uha svjetskih razmjera.

Jedna od boljih nuspojava bolesti je bolovanje. Moje će očekivano trajati brat bratu jedno tjedan dana. Razdirajuća pulsirajuća bol koja me budi noću i izluđuje danju mala je cijena za to neočekivano blaženstvo. Rekao bi naš narod da jebeš takvo bolovanje kad si zaista bolestan, ali nećemo cjepidlačiti. Ipak, neke stvari me naprosto izluđuju. Kao prvo, vrijeme je izmišljeno za odlazak na plažu. Dječurlija je po školama i vrtićima, turisti su se uglavnom vratili svojim kućama, more je još uvijek dovoljno toplo, a tako čisto...... Na plažama su samo penzići, a na njih sam konačno već oguglala. Kao drugo, ova moja upala je prava prokleta kučka. Ali skidam joj kapu na perfidnosti. Dakle, imam turbo i nitro bolnu i gadnu upalu koja se, osim sveprisutnim antibioticima, liječi između ostalog i kapima. Da stvar ne bi bila tako jednostavna pobrinuo se cerumen (za neznalice - ono nešto gnjusno što izgleda kao vosak a ima tendenciju da se nakupi u uhu u najgore moguće vrijeme) koji se kruvinjski tako čvrsto usidrio u ušnom kanalu da nema šanse da i "k" od kapi prođe. Cerumen se sanira isipranjem uha. A uho se ni u ludilu ne smije ispirati dok je upaljeno. A bit će upaljeno sve dok kapi ne počnu djelovati. A kako će djelovati kad se do središta uha ne mogu probiti. Kužite? A kakve sve tek poze zauzimam prilikom kapanja.... Ma kakva crna Kamasutra... nisam ni znala da sam toliko gipka. Trebat će to novostečeno umijeće primjeniti i na nekim drugim aspektima života.

Ketonali su zakon, ali svejedno se noću budim češće nego dojenče. I onda negdje oko šest, sedam ujutro zaključim da bi mi najpametnije bilo da odustanem i ustanem. I za divno čudo osjećam se potpuno naspavano. Valjda zato što kod mene sve mora biti naopako. I što drugo nego skuhati kavu, zajsesti na balkon i čekati da mi sunce obasja kuću i ugrije stare i bolesne kosti. S obzirom na moju živčanost i crve u guzici obično mi to sjedenje za par minuta dopidzi. Ii barem dok ne skurim jedan Marlboro Gold Beyond (onaj koji se se pritiskom na kuglicu na filteru čarobno pretvara u mentolku). Zato obično čituckam kakvu knjigu. Ovog puta sam se u knjižnici debelo zajebala. Posudila sam umjesto uobičajenih šest samo jednu knjigu koja me i nije osobito impresionirala. I tako vam ja sada sjedim na balkonu i pošto sam pustila mozak na pašu svakakve misli mi potpuno nepovezano padaju na pamet.

Upravo sam popila dozu od dvije tablete antibiotika. Hvala nebesima da je konačno netko poveo računa o nama koji imamo poteškoće sa gutanjem. TABLETA... prostačine jedne perverzne. Uvijek sam se pitala zašto tablete moraju biti tako prokleto odvratno gorke. Kao da ti nije dosta same bolesti i činjenice da moraš progutati taj otrov koji pomaže, ali te sto posto i truje u isto vrijeme nego još moraš trpjeti i odvratan okus. Znate ono kad stavite tabletu u usta i uzmete gutljaj vode i nikako da je ućerate u grlo. Vi je tjerate dolje, a ona se uporno zadržava u ustima i još se kurva počne topiti. Rezultat je poriv na povraćanje i najgorči mogući okus koje se može zamisliti.

I tako vam ja otvorim prvu kutiju antibiotika i mantram: daj da budu kapsule, a ne tablete... daj da budu kapsule.... Pogađate, bile su tablete. Pomirim se s gorkom sudbinom kad ono..... Ljudi moji je li ovo moguće? Da se nije ova u apoteci zajebala pa mi dala bombone? A bogme nije.... evo lijepo piše na kutiji "Amoksilicin Sandoz". Hajde da sam i to u životu dočekala.... tablete koje nisu gorke nego slatke. Ovo je u najmanju ruku zavrijedilo Nobela.

Sad me samo još jedna stvar zanima.... Hoću li uspjeti po prvi put u životu disciplinirano i u zadano vrijeme popiti sve antibiotike. Ma mogu ja namjestiti alarm na mobitelu, mogu što god hoćete, ali već ću nači načina da zajebem terapiju.

Nakon lamentiranja o genijalnosti farmakološke industrije malo sam gledala kako pčelice letuckaju oko mog balkonskog cvijeća. Da li ga oprašuju ili se ne mogu čudom načuditi kako to da je preživjetlo ovo ljeto ne znam jer i ja se sama tome čudim. Gledam ja to cvijeće koje sam u tri mjeseca možda četiri puta zalila i divim mu se. Preživjelo je i sušu i temperature od četrdeset stupnjeva i moju Boni. Svaka čast. Kad sam ga kupovala rekla mi je cvjećarka da mu je ime "prkos". Odmah sam znala da će to biti pun pogodak. Jer kod mene osim kaktusa može rasti i opstati samo nešto što cvjeta iz dišpeta.

Pa me onda malo tok misli odveo do reklama. Kako me samo pojedine reklame beskrajno živciraju.... Ono derište koje želi kakati u Karlovom wc-u još uvijek mi je na prvom mjestu top liste najiritantnijih reklama. Nedavno mi je jedna osoba rekla kako ne pamti da su se prije reklamirali lijekovi. A sad su to uz sredstva za čišćenje najčešće reklame. To je samo još jedan od nepobitnih dokaza da nam je čovječanstvo bolesno i prljavo.

Trenutno me strašno živciraju reklame koje kao da su snimane u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Kao na primjer reklama za još jedne od niza čudesnih tableta za perilicu suđa. Sjećate se, na početku bijaše obična tableta. Pa onda bog stvori tablete 2 u 1. Pa konkurencija odmah izbaci 3 u 1..... mislim da su došli već i do 5 u 1. Osim ako nisam nešto propustila. Još malo pa će biti vajda i 18 u 1: sama slaže suđe u perilicu, pere, sjaji, dezinficira, skida kamenac, osjvežava boje, pjeva suđu uspavanku, masira perilicu, vadi suđe van, kuha večeru...... No, odmakla ja od teme...

Dakle, imate tu neku ženu majku kraljcu domaćicu koja skuha večeru. Tri ogromne hrge nečega za što se ne zna pouzdano je li mesina ili mega krumpir, ali nije ni bitno. I nije još jadnica ni stavila zdjelu na stol a divlji čopor u sastavu pater familias plus dva muška derišta dviljački grabe hranu umalo joj zarivši vilice u ruku. Pa se ja pitam: a koji kurac će ona jesti? I hoće li uopće jesti ili će stajati kraj stola kao batler dok gospodari žderu? I onda slijedeća scena... taman je čudesna tableta besprjekorno oprala padelu, a mladunčad pita: "Mama, jesi li spremna za večeru?"

Dođe mi da uzmem onu blistavu zdjelu i opizdim je. Ma, dođe mi da se odem posrati u Karlovom wc-u.