U zadnje vrijeme često razmišljam o tome zašto meni svaki kurac smeta?Jesam li rođena kao vječito gunđalo, jesam li takva postala s vremenom i zašto? Da li me ovaj odvratni posao već nakon petnaest godina uspio sjebati do krajnjih granica? A gdje je još penzija...... Ili sam ja izuzetno nadrkana i osjetljiva ili je ostatak svijeta gandijevski strpljiv i neosjetljiv.

Morat ću pothitno promijeniti plažu. Jasno mi je da u jeku sezone ne mogu očekivati da ću biti jedina na plaži, ali da u 19.00 sati ne mogu naći mjesto za staviti ručnik.... Ok, našlo bi se nešto kad mi ne bi smetalo da nečije noge budu 2 cm od moje njuške a moje noge 2 cm od neke druge njuške. Ali jebi ga, meni to smeta. Isto tako mi smeta što uvijek neke babe odluče kao spomenik stati upravo na stepenice gdje se ulazi u more i toćati noge. Ako nisu babe onda je to čopor dječurlije koji ne zna ulazi li u more ili izlazi iz njega. I dok stojim na škalinama i čekam da mi se netko od gore navedenih konačno makne obavezno se neki mulac potrudi da me pošprica i izazove temperaturni šok. A kad se uspijem utoćati.... još malo pa će morati staviti semafore u more. Ne možeš jedan metar preplivati bez da ti ne presječe put netko tko pliva, roni, muva se okolo na luftiću ili u gumenom čamcu. Imam osjećaj da samo ja gledam kuda plivam ili ronim. A da ne govorim o onima koji se dobacuju loptom pa stanu sto metara jedni od drugih a tebi nema druge nego u jednom momentu naći se usred njih i čekati kad će te lopta zdimiti u glavu.
Eto, to su samo neki od razloga zašto se domicilno stanovništvo uvijek kupa na "divljim" plažama čim dalje od turista.

Da se razumijemo, prije nego što me počnete pljuvati, meni je savršeno jasno da svi ti ljudi imaju pravo uživati na plaži i da su skupo platili odmor, bla bla bla.... i da mi živimo od turizma. Ali i ja imam pravo nakon ubitačnog dana na poslu doći na plažu i psihički se odmoriti i uživati u moru i suncu. I ne želim ja da se svi oni maknu s plaže. Neka ih. Ja ću se maknuti. Poanta ove čitave tirade je u tome da imam osjećaj kao da jedino meni smeta gužva, cika i vriska na plaži, djeca koja vrište i polivaju se vodom i nabacuju pjeskom i plaču a majke ne jebu pol posto nego između sebe kokodaču. I gledam ja sve te ljude i svi su blaženi i pitam se jesam li ja jedini kreten koji si ne može neke stvari posložiti u glavi? Zašto ne mogu i ja poslati mozak na pašu i ne primjećivati sranja oko sebe? Zašto se ne mogu opustiti, misliti samo, jedino i isključivo na sebe? Zar mi baš moraju smetati nečiji papci ispod nosa? I koji kurac me brine hoće li moje nožurde smetati nekom drugom?

Oduvjek mi je trebalo jako puno osobnog prostora. Mrzim kad mi se ljudi unose u lice i ne podnosim kad me nepoznati dotiču. Vožnja autobusom mi je noćna mora.

A sad da se osvrnem malo na higijenu u Hrvata. Odnosno nedostatak
iste. Netko je jednom napisao ili rekao da svaki čovjek potajno uživa u svom vlastitom smradu. Ali zašto u pičku materinu ja moram njušiti tuđi smrad? Barem tri puta na dan nađem se u situaciji kad mi malo fali da nekome ne kažem "znaš li da danas i najfiniji sapun košta svega par kuna?" Zar su ljudima nosevi začepljeni pa ne osjete da bazde na kilometre? Osobito mi se povraća na smrdljive žene. Kako možeš rano ujutro doći na posao u robi koja bazdi na ustajali znoj?! I je li to Murphy-ev zakon da se najsmrdljiviji ljudi najduže zadržavaju na šalteru? Ili se baš moraju uhvatiti za onu gornju prečku u busu i staviti mi svoje smrdljivo pazuho pod nos? Je li moguće da osoba čiji smrad se osjeti još nekoliko minuta nakon što je otišla iz prostorije nije svjesna činjenice da smrdi?

Puno pitanja a nigdje odgovora.....

Ovo smo se ekipica i ja malo zrihtali i nabacili novu oblekicu jučer kad smo išli na jedan event. Kako vam se sviđa naš outfit? Zar nam nisu accessories pre-ge-ni-jal-ni? Krpice su najnovija akvizicija iz shopping centra Arizona u Brčkom i u Velikoj Kladuši a ponešto je i iz Chinese shopa iz Trsta. Da zlobnicima odmah začepimo usta, ne radi se o outlet
štracama iz prošlogodišnje sezone nego o apsolutnim must have krpicama. Čak nas je i modni mačak molio na koljenima da mu poziramo za cover knjige ali to bi bilo taaaaaako deplasirano......

Da je ovo lopovska država znaju već i mala djeca i vrapci na grani. Ali da netko ukrade usred bijela dana iz agencije staru, ofucanu i ne baš čistu špagu kraću od metra..... e to mi stvarno ne ide u glavu. Inače, uz pomoć te špage vezivali smo vrata za radijator kad smo se htjeli malo proluftati i kad smo htjeli pokazati strankama da su za njih naša vrata uvijek otvorena. Pitam se što je to bilo tako privlačno u našoj špagi kad se drski lopov okuražio odvezati je i zdipiti nama pred nosom. I zašto mu je uopće trebala stara ofucana i blatna narančasta špaga. A možda bolje da i ne znam. Danas ima zaista svakakvih perverznjaka koji se bave raznoraznim porkarijama. Fuj!

Dotičnu špagicu kupili smo svojim novcem. Materijalna vrijednost joj je zanemariva ali je zato sentimentalna neizmjerna. I stoga lijepo molimo počinitelja tog groznog zlodjela da nam vrati našu špagicu a mi ćemo mu ako treba kupiti i dva metra nove novcate. Bilježimo se sa štovanjem.