Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 20.08.2018.

SJEĆANJA NA 1968.

U povijesti ima događaja koji se duboko usjeku u pamćenje naroda i zatim se sredstvima javnog informiranja prenose na nove naraštaje. Tome doprinosi i usmena predaja jer je svaki sudionik takvih zbivanja doživio događaj na svoj način i u tom ga je obliku odnio u život. Jedan takav je u mojem blogu.

Postoje dva razloga zašto mi se 1968. usjekla u pamćenje. Stoga počinjem s onim manje važnim, osjetno starijim, o kojem su mi ostale samo blijede uspomene. Ipak u mojem slučaju između njih postoji neka poveznica, jer ovaj mlađi događaj dopunjuje onaj stariji iz mojeg djetinjstva.
Prvih šest godina svoga života proveo sam s obitelji u Daruvarskom Brestovcu, u domaćinstvu djeda i bake s majčine strane. Kada je rat završio, imao sam samo dvije godine pa se rata ni ne sjećam. Ipak sam sobom odnio neke ratne traume jer sam s plačem popratio svako fotografiranje misleći da je fotoaparat neko ubojito oružje kojim me žele ubiti.
Na sljedeće četiri godine ostalo mi je više uspomena, ali opet više onih otužnih, nego onih lijepih, dječjih. Tome su najviše doprinijela svakodnevna prepričavanja strahota Drugog svjetskog rata, ali i tadašnjih „obaveza“ od kojih su strepili ratom osiromašeni seljaci. A što su to bile „obaveze“ danas znaju samo još stariji naraštaji, mladima to ne želim objašnjavati, jer možda ne bi tome razumjeli. A upravo te „obaveze“ u mnogim su slučajevima bile presudne da su se mnoge tadašnje češke porodice u Hrvatskoj odazvale pozivu da se vrate u Čehoslovačku, u zemlju svojih predaka. Nije to bila jednostavna odluka jer su se već ovdje one „ukorijenile“ i ni njima nije bilo jasno, zašto njihov povratak nije bilo moguć nakon 1918. godine, a sada ih čak zovu. Mnogi zaista nisu znali razloge ovom pozivu, a tek kasnije su spoznali da su trebali nastaniti domaćinstva protjeranih njemačkih obitelji, uglavnom iz zapadnih dijelova tadašnje Čehoslovačke. Jednu nepravdu trebalo je zamijeniti drugom nepravdom.
Moja je obitelj ipak odlučila ostati, ali dio naše rodbine je otišao. Sjećam se tog plača prilikom rastanka jer nitko nije znao konačan ishod ove seobe. A kakav je osjećaj preseljenja, osjetio sam i ja 1949. godine, kada mi je bilo nepunih šest godina, kada se moja obitelj preselila u Male Zdence gdje je kupila jedno domaćinstvo. Iako je to bilo samo 12 kilometara od rodnog mjesta, nikad nisam prebolio odlazak od djeda i bake, od psa Sokola i brojnih prijatelja iz susjedstva. Ako voćka doživljava šok presađivanjem, bit će shvatljivo zašto i ljudska bića ne mogu izbjeći traumu izazvanu promjenom sredine.
Kada je naša rodbina odlazila u Čehoslovačku bilo je puno obećanja o kontaktima i dopisivanju, ali je to bilo prekinuto 1948. kada je Jugoslavija ušla u sukob sa članicama Informbiroa i kada su bile prekinute sve veze i s Čehoslovačkom, tada vjernom članicom tog saveza. To pogoršano stanje posebno je osjetila češka manjina u Hrvatskoj kojoj je bila uskraćena svaka kulturna pomoć iz zemlje svojih predaka. Osjetili su to možda još više i neki češki reemigranti u Čehoslovačkoj, od kojih su se neki teško ukorjenjivali, a neki su od hvaljenih „Titovih partizana“ postali „Titovi špijuni“. Svaka komunikacija, čak i ona poštom, na relaciji Jugoslavija - Čehoslovačka bila je kontrolirana s obje strane. Jednako tako to su teško proživljavale i mnoge ovdašnje češke obitelji koje nisu znale ništa o sudbini članova svoje rodbine u njihovoj matičnoj zemlji.
I previše suza bilo je proliveno na obje strane i stoga nije čudo što su hrvatski Česi s pojačanom pažnjom slušali sve informacije vezane za Čehoslovačku. Iako se situacija u Čehoslovačkoj počela mijenjati nabolje, tek početkom 1968. godine, pojavom Dubčeka, započeo je proces demokratizacije društva. Postupno su otklanjane ranije stege pa su i češki turisti lakše dobivaju dozvole za putovanje u inozemstvo, svi su se ponadali da dolaze ljepši dani.
Drugi je razlog zašto mi se usjekla u pamćenje 1968. godina su i zbivanja koja su se dogodile te godine i koja su utjecala i na moj život.
Ja sam već tada imao završenu višu školu i radio sam kao seoski učitelj. Konačno sam zarađivao svojim radom novac kojim sam kao student oskudijevao. Odslužio sam i obavezni vojni rok, imao dovoljno vremena da razmišljam kako trasirati svoj budući život. Nisam se pomirio da provedem život na selu ne zato što ga nisam volio nego sam predvidio postupnu agoniju umiranja naših sela. Mladi su već tada počeli odlazili na školovanja u gradove, u njima su nalazili zaposlenje i nisu se vraćali u rodna sela pa se i broj školske djece na selima počeo smanjivati. Stoga sam upisao i izvanredni studiji za visoko školsko obrazovanje jer sam u tome vidio jedini način da jednom odem živjeti u neku gradsku sredinu koje su već tada bilježile velik priliv seoskog stanovništva. Znao sam prednosti i nedostatke ovakvog studija. Prednost je što sam već mogao vlastitim sredstvima studirati, a nedostatak je da je učiteljsko zvanje u seoskim sredinama nekada donosilo i mnoge izvanškolske obaveze pa je bilo malo vremena da se još izdvaja vrijeme za studij. Stoga su zimski i ljetni praznici bili jedini termin kada se moglo posvetiti studiju.
I tako su došli ljetni školski praznici 1968. godine. Htio sam ih provesti kod roditelja. Odrekao sam se i željenog puta na more gdje nisam bio otkad sam počeo zarađivati novac vlastitim radom. Odlučio sam završiti željeni studij hrabreći samog sebe da ću nakon njegovog završetka naplatiti sve ranije propuste. Pripremao sam tada više ispita, ali budno pratio na TV politička previranja tijekom kolovoza u Čehoslovačkoj. Ni to mi nije bilo dostatno pa sam posredstvom Radio Praga slušao vijest, poput prijenosa neke sportske utakmice. Osobno sam se bojao ishoda jer nešto sličnog bilo je u Mađarskoj 1956. godine. Na to su ukazivale i vojne vježbe na području Čehoslovačke zemalja članica Varšavskog pakta i kasniji zahtjev čehoslovačke vlade da se vojska „prijateljskih zemalja“ nakon njihovog završetka povuče sa njihovog područja. Iako je to bilo učinjeno, iako su održani neki sastanci na državnim razinama, ipak se već tada moglo naslutiti da je postojao razrađen scenarij kojim se htio zaustaviti proces demokratizacije u Čehoslovačkoj.

Slušao sam Radio Prag u jutarnjim satima 22. kolovoza kada je već bila u tijeku intervencija pet „prijateljskih zemalja“. Slušao sam Radio Prag i kada je spiker obavještavao da će radio morati uskoro prestati emitirati jer je već vojska počela zauzimati radiopostaju. Brzo nakon toga njegov je glas utihnuo. Kada se nešto kasnije radio ponovo oglasio, bile su to već neke druge vijesti i drugi spiker.
Sjećam se da je tada kod nas boravila rodbina iz Čehoslovačke, o kojoj sam ranije samo slušao jer mi se izbrisao njihov lik iz vremena kada su reemigrirali. Tragičnu vijest o sudbini Čehoslovačke popratili su plačem. Bili su zbunjeni, u nedoumici trebaju li se vratiti u okupiranu domovinu ili otići prema Austriji i tražiti azil. Slično su proživljavale ostale češke obitelji koje su se ovdje zatekle na putu prema moru ili na povratku nakon provedenog odmora. Naši ljudi su se trudili da ih smire, htjeli su im pomoći, ali nisu ni sami znali što bi im savjetovali.
Jugoslavenska vlada je kritizirala izvršenu okupaciju Čehoslovačke. U Beogradu su tada boravila dvojica članova čehoslovačke vlade Oto Šik a Jiři Hajek koji su također osudili ponašanje svojih ranijih saveznika, osporavali postojanje bilo kakve kontrarevolucije u Čehoslovačkoj.
21. kolovoza 1968. bila je ugašena svijeća nade za demokracijom u Čehoslovačkoj. Ipak, prava reakcija na zbivanja u Čehoslovačkoj dogodila se pet dana kasnije, 26. kolovoza. Toga dana ja sam biciklom bio u tri kilometara udaljenom Grubišnom Polju da kupim dnevne novine i doznam podrobnije informacije što se zbivalo i zbiva u Čehoslovačkoj. Na povratku kući već sam vidio da se nešto ozbiljno događa. Mjestima sam zapazio kako neke obitelji plačući ispraćaju nekog svog muškog člana jer je navodno objavljena mobilizacija. Kada sam došao kući, doznao sam da sam i ja dobio poziv za mobilizaciju. U njemu je pisalo da koristim prvo prijevozno prometno sredstvo i javim se na svoje mobilizacijsko mjesto. U to vrijeme još nije bilo u selu privatnih automobila pa sam uzeo sobom samo mali zavežljaj i biciklom krenuo u Grubišno Polje. I mene je obitelj ispratila uz plač. S njima je plakala i rodbina iz Čehoslovačke koja je još bila kod nas. Nisam ih stigao pitati da li plaču zbog moga odlaska ili zbog sudbine koja je zadesilo njihovu zemlju. O mobilizaciji sredstva javnog informiranja nisu davala nikakve obavijesti.
Ja sam u Grubišnom Polju ostavio bicikl kod poznanika, utovario se u jedan teretni kamion i otputovao u Špišić Bukovicu na zborno mjesto, oko 20 kilometara od mađarske granice. Imao sam dojam da nas voze u rat iz kojeg se više neću vratiti. Požalio sam što nisam otišao na more gdje su se bezbrižno kupali brojni moji prijatelji dok sam ja prednost dao studiju povijesti i za nagradu dobio zadatak da u praksi okusim ratno ozračje.
Tada je mobilizacijom bilo obuhvaćeno mnogo muškaraca nešto mlađe životne dobi. Među njima je bilo malo onih „s čvarcima“, često polupismenih, ali privilegiranih. Po običaju, uvijek su u klaonice slani „obični vojnici“. Do večernjih sati 26. kolovoza bio je cijeli šumski prostor pred Viroviticom prepun muškaraca, ali bez uniformi i naoružanja. Nismo ni znali da li je proglašeno ratno stanje, ali smo slutili da nam eventualna opasnost prijeti s mađarske strane. Bilo smo svjesni da bi u slučaju vojne operacije ovako „naoružani“ bili poput glinenih golubova ili hrpe ljudskog mesa rastrgani u granatiranju.
Te je noći padala kiša, bili smo u civilnom odijelu, mokri, jer šumske krošnje nisu mogle zadržati kišu koja je neumorna padala.
Tek idućeg dana dobili smo uniforme i oružje i počele se formirati vojne jedinice. Kasnije smo spoznali da zapovjednici ovakvih rezervnih jedinica nisu poznavali teren. Bilo je među njima i onih iz Slovenije kojima je teren bio posve nepoznat. Uz takav zapovjedni kadar moglo se zapaziti da su i mnoge puške bile iz starijih razdoblja, a veza se održavala razvlačenjem telefonskih žica. Pošto sam u vojci bio radio- telefonist, znao sam da ću biti „unaprijeđen“ i da ću u prvim danima razmatati na desetke kilometara žice jer se radio, zbog blizine granice, nije smio koristiti. Upitno je da li ga uopće bilo. Nije to bio jednostavni posao jer su žice bilo povremeno prekidane pa se često i u noćnim satima trebao tražiti kvar na takvoj liniji. Ostalo je vrijeme korišteno za kopanje rovova koje su trebali služiti za obranu, ali se u njima i spavalo. U svakom slučaju nije to bio nimalo privlačan život.
Ja sam imao i dodatan peh jer sam dobio neprikladne vojne cipele koje su mi skrivile krvave žuljeve na nogama. Zbog toga sam dobio dvodnevnu poštedu, a zatim sam kao posluga radio u vojnom štabu u Lončarici. Tek ovdje sam doznao da je jugoslavenska vlada proglasila mobilizaciju kada se zapazilo da se na jugoslavensko-mađarskoj granici gomilaju tenkovi. Pošto je Jugoslavija osudilo intervenciju u Čehoslovačkoj, ovo je trebalo biti predostrožnost za eventualnu obranu, ukoliko bi bila napadnuta. S vremenske distance zna se da Jugoslavija nije planirala vojno pomoći Čehoslovačku, a niti se planirao napad na Jugoslaviji. Inače u takvim situacijama često se koristi ovakva vojna strategija.
Situacija se kasnije počela smirivati. S obje strane jugoslavensko-mađarske granice vojna tehnika se povukla prema unutrašnjosti, opasnosti nije više bilo jer je i u Čehoslovačkoj zaustavljen proces za stvaranje društva s ljudskim likom.
Nakon tri tjedna sam skinuo vojnu uniformu i 19. rujna se vratio kući. Okupao se i imao osjećaj da sam se ponovo rodio. Tijekom proteklog razdoblja imao sam dovoljno vremena na razmišljanje o svrsi vojne službe i studiranja. Žalio sam za svakom utrošenom minutom koju sam posvetio učenju pripremajući se za ispite. Ne samo što tada nisam išao na rujanske ispite, napravio sam višegodišnju pauzu i posvetio se svakodnevnom običnom poslu. Zbivanja u 1968. godine su mi do danas ostala kao grozan san, a prvi puta sam ih obnovio 1969. godine kada sam zajedno s ostalim učiteljima iz Hrvatske bili u posjeti Čehoslovačkoj. Prisjećam se na oduševljenje naših domaćina na mnogim tamošnjim školama. Bili su zahvalni za potporu Jugoslavije za promjene u Čehoslovačkoj 1968. godine. Ponovo su potekle suze, ovaj puta za izgubljenom 1968. godinom. Sasvim slučajno bili smo i u Španjolskom salonu u kojem je idućeg dana Gustav Husak preuzeo Dubčekovu funkciju. Svi smo navijali za razdoblje koje je bilo prije Husaka, vjerovali smo da će doći vrijeme kada će češki narod sam odlučivati o svojoj budućnosti. Nismo vjerovali parolama Sa Sovjetskim savezom za vječna vremena, a više se nam svidjela parola napisana nakon pobjede čehoslovačkih nad sovjetskim hokejistima: Tarasove, bu, bu, bu - Brežněv ti da přes hubu.
Nažalost, na taj se dan dugo čekalo, ali ipak su ga mnogi dočekali. Godina 1968. ostat će ipak upamćena kao godina o kojoj će se još mnogo govoriti.

20.08.2018. u 10:45 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 02.08.2018.

Uz 15. godišnjicu smrti Josipa Matušeka ( 1. 2. 1920. – 5. 8. 2003. )

Prije 15 godina trajno je iz naših redova otišla jedna velika ličnost iz kulturnog i društvenog života. Napustio nas je profesor Josip Matušek, prosvjetnik i kulturni radnik, knjižničar, novinar, kroničar, pjesnik, prevoditelj, autor mnogih povijesnih i literarnih sadržaja, arhivar i veliki humanist. Za mnoge njegov je odlazak bio nezapažen kao nekad njegov dolazak u ovaj grad. Jednako tako i njegov život u ovoj sredini nije se razlikovao ničim posebnim jer je živio životom običnog čovjeka kojeg je uvijek krasila vrlina skromnosti. Bio je čovjek koji je dobro zapažao zbivanja oko sebe, koji je uvijek znao razlučiti dobro od onoga što se mu nije dopadalo. A to nije prešućivao. Njegova zapažanja, bila ona usmeno ili pismeno izrečena, uvijek su bila umjerena, nikad nije koristio grube riječi, nikoga nikad nije htio uvrijediti i zato nije imao ni neprijatelje. Bio je čovjek koji je znao saslušati drugačija mišljenja, nije im proturječio, ako ih nije prihvaćao nije to nijednom gestom pokazao. Zadovoljio se samo iznošenjem svojeg stava o dotičnom problemu.

Malo je danas Daruvarčana starijih generacija koji ga nisu poznavali i zato se svaki njegov izlazak u grad vremenski udvostručio od onog kojeg je eventualno planirao. Na ulici su ga mnogi ne samo pozdravljali već su htjeli s njim i popričati. A on nikoga nije odbijao, sa svima je razgovarao, sa svakim je prihvaćao temu razgovora. Jednako tako je bilo u knjižnici daruvarske Češke besede. Tamo je kod stola bilo jedno mjesto rezervirano za njega. Nakon njegovog dolaska knjižničarke su ga počastile kavom. Nisu brinule tko će mu praviti društvo jer su tu dolazili njegovi suradnici s kojima je raspravljao o svojim trenutnim poslovima. Takve su razgovore često prekidali i mnogi posjetioci knjižnice koji su ga htjeli pozdraviti. Tada bi ustajao od stola, rukovao se i zatim sa svakim popričao.

Osobno sam profesora Matušeka poznavao od svojih učeničkih dana. Naša je suradnja trajala desetljećima, ali trajno će mi ostati u pamćenju posljednji mjeseci njegova života. Bilo je to vrijeme kada je živio sa spoznajom da mu preostaje, prema liječnikovom mišljenju, još samo tri mjeseca života. Upravo u tim danima bio sam jedan od rijetkih vanjskih suradnika s kojima je dijelio svoje posljednje dane. Što ljudi u takvim trenucima osjećaju kada se počinju približavati „tamnom tunelu”, ali nisu posve sigurni hoće li ga proći i ponovo ugledati novo svjetlo? Nismo o takvim stvarima govorili, ali se hrabro nosio sa spoznajom da nas zauvijek napušta. Što mu je davalo snagu da i u takvim trenucima sačuva prisebnost? Odgovor na to pitanje ne znam, ali znam da mu je neka duboka vjera davala dodatnu snagu da rad stavi ispred razmišljanja o smrti koju je potisnuo u drugi plan. Možda je i zato žalio što mnogo planiranog nije uspio dovršiti i ukazivao mi je što bi još trebalo učiniti ili ispraviti. Nevjerojatno je koliko je toga učinio u mjesecima umiranja. Iako mu je bio poznat sadržaj rukopisa za knjigu o njemu koju sam inicirao i bio njen glavni nositelj, još uvijek je tražio neke sadržajne dopune, ali i da se neke rečenice izostave. Znao je da knjiga neće izaći za njegova života, ali to je već druga priča.

Profesor Matušek htio je pročitati i neke moje rukopise za druge projekte znajući da ih neće više čitati. Sve ih je pročitao i o svakom smo prilikom moje sljedeće posjete raspravljali. Posebno se interesirao za moj rukopis o daruvarskoj Gimnaziji koji je bio tek u svojim začecima nastajanja. Usprkos tomu što sam tek obradio razdoblje od 1954. do 1958. godine, htio je da mu donesem taj tekst jer je tada radio kao profesor daruvarske gimnazije. Rukopis sam mu donio 20. srpnja. Toga se dana loše osjećao, ali rekao je da ga ostavim i da će ga pročitati sljedećeg dana. Tada sam već imao osjećaj da je to možda naš posljednji sastanak. Profesoru se nisam više javljao jer sam očekivao da će mu za dvadesetak stranica teksta trebati više dana. No, on je i ovdje preduhitrio Smrt jer je iskoristio dolazak svoga sina iz Zagreba koji mu je čitao tekst i bilježio sve profesorove primjedbe. Iako se opis završavao 1958. godinom, neke bilješke odnose se i na kasnije godine. Vjerojatno se bojao da mi oni ne promaknu kod daljnjeg pisanja. Žao mi je što nisam ranije došao po rukopis jer je on još u pakračkoj bolnici pitao, nekoliko dana prije smrti, jesam li bio po njega i tražio da mi ga ne zaborave vratiti.

Da, takav je bio Josef Matušek. Radio je i kada je umirao. Do posljednjeg trenutka prkosio je Smrti želeći pred njom otrgnuti što više od zaborava. Mislim da je u tome uspio. A da li se bojao smrti? Ne znam, ali sigurno je mnogo o njoj razmišljao. Još danas se sjećam iz učeničkih dana njegove interpretaciju Wolkerove pjesme u kojoj su i stihovi „ …smrti se ne bojim, smrt nije zla, u smrti nisam sam, umiranja se bojim, gdje je svatko napušten - a ja umirem.” Sjećam se da su se tada suze zacaklile u njegovim plavim očima, a one su zatim nagrnule i u naše. Iako njegova smrt nije bila laka, ipak je bilo trenutaka u zadnjim danima njegova života kada je imao priviđenje zelene livade pune cvijeća. Možda je s takvom slikom trajno 5. kolovoza 2003. otišao s ovog u onaj nepoznati svijet.

Jedna mala uspomene - umjesto cvijeta na grob

Sa prof. Matušekom sam se u posljednja tri mjeseca njegovog života sastao u nekoliko navrata, a o sadržaju razgovora sam tada napisao opsežan neobjavljen rukopisni zapis. O njegovom sadržaju zna i njegova obitelj. Uglavnom, bili su to radni sastanci.
Ja sam još početkom 2003. godine napisao o njemu manji prilog za jedan daruvarski časopis, uglavnom o njegovom stvaralačkom radu i potkrijepio ga s dvije njegove pjesme koje je napisao još u mladenačkim danima. Jedna od njih ima naslov Posljednji pozdrav. Bio je to moj osobni izbor, a cijeli moj uradak pisao sam u vrijeme kada još nisam znao za liječničku dijagnozu da profesoru preostaje još nekoliko mjeseci života. Pošto je došlo do odgode izlaženja časopisa, tri tjedna prije smrti, profesor je poželio pročitati sadržaj mojeg priloga. Želja mu je bila ispunjena. Prilikom primanja rukopisa odmah se zaustavio kod naziva prve pjesme Posljednji pozdrav. Prokomentirao je to riječima da naziv pjesme ima puno zajedničkog s njegovim trenutačnim stanjem. Pokušao sam ga uvjeriti da je taj izbor iz njegove ostavštine obavljen još prije pola godine i da kod izbora nisam ni razmišljao o naslovu pjesama nego sam izabrao one koje su mi se dopale. Nakon što je pročitao rukopis, na našem sljedećem našem susretu nije imao nikakvih primjedbi na sadržaj mojeg priloga.
Radi prisjećanja na njega, podastirem te dvije njegove pjesme:

Posljednji pozdrav

Pozdravi mi, druže, kuću moju rodnu,
Sve moje domaće i sve znance tamo.
Pozdravi mi šumu, njivu moju plodnu
i sva druga mjesta što ih nas dva znamo.

Mjesto mene ocu stisni žuljnu ruku,
a majku poljubi mjesto mene, druže,
šapni joj potiho da se već ne tuku,
ali sin joj mora ostat ondje duže.

Majci još mi reci da me ništ ne boli,
da mislim na sve njih i da mi je dobro,
a dragu pozdravi, nek se za me moli,
neka bude sretna. Reci joj to, pobro.

I reci im svima da im neću doći,
ali da sam s njima u mislima često,
duša će se moja vraćati po noći
i grliti sve njih, svako drago mjesto.

( Petrinja, 1942. )

Uz prugu

Kiša. Vjetar. Dvije tračnice beskrajno duge
žure u noć. Ogromna gomila, crna, velika,
slomljenih vagona, drva i čelika
rasuta s obje strane pocrnjele pruge.

Mučaljivo strše u nebo telegrafski stupovi
nategnute žice plačljivo, monotono zuje.
Bijele čašice pod titrajima njihovim bruje.
Na stupovima njišu se nečujno ljudski trupovi.

Ispijena lica krvava. Tragovi prošlih muka.
Ukočena trupla, muškarci, žene i djeca.
Vjetar prebire po žicama kao da jeca,
po taktu pleše čudno jedna poplavljela ruka.

Vise i ljuljaju se žrtve krvničkog bijesa,
u smrti jednaki, radnici, seljaci i građani,
uz stare bake, starce, dječaci još mlađani.
Kiša umiva podbuhla, krvava tjelesa.

Odjednom uz buku, lomljavu, dahtanje, štropot,
tresak, škripu i huktanje, pun nekog bijesa
dojuri vlak. U viru zraka zaplešu tjelesa,
on juri dalje uz tutnjavu, škripu i grohot.

Nestade svega. Vlak juri kroz noć, maglu i kišu
u oblaku pare i ognjenih iskri.
Pod udarcem vjetra što na mahove udara
T ijela obješenih i dalje lagano se njišu.

( Podravska Slatina, 14. 11. 1944. )

02.08.2018. u 08:07 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>