Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 28.11.2016.

I ova nam odlazi

Još malo pa će nas i ona napustiti! Neću za njom plakati, nadam se da će je zamijeniti bolja, koja će barem donijeti daška optimizma i vratiti malo osmjeha na lica običnog puka. Svega toga nije mnogo bilo kod ove koja odlazi. Umjesto lijepih riječi, svjedočili smo brojnim verbalnim sukobima, iskre mržnje frcale su na sve strane. Izokretale su se istine, nametala se neka nova slika prošlosti, riječima se poticala netrpeljivost i sve pod maskom demokracije. U isto vrijeme bili smo ponosni na svoje katoličanstvo (kršćanstvo), a da su mnogi zaboravili sadržaj Deset zapovijedi. A rezultat toga je velika apstinencija na izborima, apatija i masovna iseljavanja. Nisam toliko razočaran političarima koji po običaju čuvaju svoje povlastice, njihovi sukobi u Saboru naliče kazališnim igrama. Prividno ratuju riječima kod donošenja novih zakona, ali kada se neki zakon dodirne njihovih povlastica, tada pokazuju svoje pravo lice.
Više sam razočaran dijelom naše inteligencije koja ili šuti, ili se ponaša poput navijača na nogometnim utakmicama. Posebno sam nezadovoljan s jednim dijelom naših povjesničara koji se hvale svojim diplomama i svojom povijesnom stručnošću. Priznajem, da se malo sramim što spadam u to zvanje. Ne osporavam nikome njihove diplome, ali ne odobravam nekima njihovu jednostranost. Već je nekad Ciceron rekao da je povijest „…svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života…“. Točno je, kroz prošlost toga nije bila, veoma često povijest je bila u službi postojeće vlasti. Ni to nije sporno! Pisati pravu istinu i kada bi se htjelo, teško je postići. Svaki događaj se može promatrati iz različitih uglova.
Primjerice, opis našeg grada bi se razlikovao kada bi ga opisivali za vrijeme sunčanog razdoblja, u vrijeme kiše, zimi, proljeće…Vjerojatno bi bilo razlike u tim opisima, iako bi ih pisao isti čovjek. Kada bi se prikupilo više takvih prikaza različitih ljudi, spoznalo bi se da se ti zapisi razlikuju, iako je svatko htio dati što vjerniju sliku grada. Tek tada bi, primjerice povjesničar, na osnovu tih prikaza dao neki svoj izbor i prikaz grada. Da li bi on bio dobar, prosudili bi čitatelji. Tako je i u opisu povijesnih zbivanja. Ne odobravam pisanje povjesničara koji izaberu samo jednu stranu jer se time oni ponašaju kao navijači nogometnih utakmica. Dok se navijačima ne može zamjeriti što zdušno navijaju za boje svoga tima, povjesničari bi morali biti u pisanju neutralni, barem toliko koliko su neutralni suci na sportskim natjecanjima.

Da, ona odlazi! Odlazi 2016. godina koju bih htio što prije zaboraviti. Ne bih želio da u budućoj godini u prvom planu budu oni koji siju riječi mržnje. Ne treba zaboraviti da takve riječi nekad više bole nego tjelesne rane. Čak su i opasnije! Nama trebaju mladi, pametni i sposobni ljudi, dobro situirani sijači mržnje nam nisu potrebni.
Ušli smo u adventske dane. Nadam se da će u njima biti vraćen dio optimizma običnom puku. Poželio bih svima da i s naših propovjedaonica čuju više ohrabrenja okrenutih prema budućnosti. Stoga bih ovaj prikaz završio jednim govorom kojeg je na našem prostoru 1992. godine održao uzoriti kardinal Franjo Kuharić. Iako je izgovoren u ratnim danima, mislim da bi ga i danas trebalo ne samo čitati, nego razmisliti o njemu i slijediti njegove poruke.

„…Ovaj rat kojem je Hrvatska izložena i u kojem su razorene tolike crkve, obiteljski domovi, stanovi, tvornice, kulturne vrijednosti nije odmah buknuo. Njega su sijali riječima svi oni koji su navještavali mržnju, koju su govorili klevete, koji su poticali na otimačinu tuđega. I onda kad je zla riječ mržnje i laži posijana u dušu i srce, kad čovjek počne mrziti, onda je pripravan i ubiti. I zato kaže Sveto pismo: Tko god mrzi svoga brata ubojica je. Ovaj rat je prelivena mržnja , nabujalo zlo. Mi vjernici ne smijemo dopustiti da zlo provali u našu dušu. Moramo se postaviti na temelje vjere da ne bismo imali zle osjećaje ni prema svojim neprijateljima. Ako sam mržen, onda je to samo jedna mržnja, ali ako i ja mrzim, onda su to dvije mržnje, onda je svijet gori jer je mržnja umnožena…Bog uči ljubiti!
I naše rodoljublje mora biti ljubav. To znači mi ljubimo svoj narod, domovinu i sve ljude, bilo koje narodnosti. Samo s tom ljubavlju mi možemo graditi slobodnu neovisnu obnovljenu Hrvatsku da bude domovinom ljudskih prava, ljudskog poštovanja, poštenja, domovina mira za sve građane. Rodoljublje je braniti svoje, ali isto poštivati tuđe.“

<	studeni, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)