Priče iz prošlosti

subota, 26.03.2016.

Istinita priča o Andrašu

(uz 80. godišnjicu njegove smrti)


Svaki je grad u svojoj prošlosti imao neke ličnosti koje su zbog svojeg rada i ponašanja ostali u sjećanju svojih sugrađana, a koji su zatim o njima pričali svojim potomcima i tako se usmenom predajom sačuvala o njima uspomena do današnjih dana. Iz starijih razdoblja kod nas to su razna prepričavanja o članovima daruvarske porodice Janković, ali za razdoblje između dva svjetska rata, takvih ličnosti nije bilo. Kada bi upitali naše sugrađane da nabroje neke poznate ličnosti iz razdoblja između dva svjetska rata, vjerojatno bi rezultat bio porazan. Razlog nije u tome što takvih nije bilo, nego u tome da se ni tada, ni kasnije nije pisalo o njima pa se ostvarila ona danas već otrcana izreka - ono što nije zapisano kao da se nije dogodilo.
Još prije tridesetak godina neki naši stariji sugrađani povremeno su govorili o nekom Andrašu, ali je bilo teško razlučiti što je u tome bila istina, a što izmišljotina. Jednako tako teško je bilo vremenski odrediti kada je živio taj Andraš jer su ga neki smatrali slugom obitelji Janković pa bi to vremenski bilo 19. stoljeće. Ipak, neki stariji Daruvarčani tvrdili su da ga se sjećaju pa ga ipak treba staviti u okvir razdoblja između dva svjetska rata.
Bliže informacije o tome tko je bio Andraš danas nije moguće istražiti. Vjerojatno je u Daruvar došao u košmaru nakon Prvog svjetskog rata poslije raspada Austro-Ugarske. Nije jednostavno odrediti ni njegovu nacionalnost. U svojem je govoru miješao mađarski i hrvatski jezik pa je vjerojatno bio mađarske nacionalnosti. Svojim govorom i ponašanjem razlikovao se od ostalih tadašnjih Daruvarčana. Razlikovao se i u tome što se oblačio u neke zaostale vojne uniforme, ukrašavao se raznim ordenima i privjescima te sabljom koju je nosio obješenu o pojas. Jednostavno, Andraš je postao daruvarska maskota, za neke i gradska luda. Djeca su ga ismijavala, a starijima je bio za zabavu. Volio je šetati gradom i upozoravati prolaznike na održavanje reda, nije dozvoljavao bacanje smeća i sve je prekršitelje glasno prekoravao. Nije bilo manifestacija na kojima nije bilo Andraša, niti daruvarskog pogreba na kojem Andraš nije ispratio pokojnika na posljednji počinak. Iako je bio nepismen, znao je ponekad u gradu izvaditi neki papir i „čitati“ izmišljenu naredbu. Daruvarčani su se tijekom vremena na njega navikli, postao je sastavnim dijelom grada, ali neobičan za brojne goste koji su povremeno dolazili u daruvarsko kupalište.
Ipak slika Daruvara se promijenila nakon Andraševe smrti, kada su Daruvarčani počeli govoriti da se nešto u gradu dogodilo prije, a nešto poslije Andraševe smrti. A Andraš je umro u pakračkoj bolnici 1936. godine. Na njegovom pogrebu bili su skoro svi stariji Daruvarčani koji su mu se htjeli odužiti jer je bio na pogrebu njihovih umrlih članova obitelji. Njegovu smrt su tada zabilježile i jedne lokalne novine.
I to nije sve. U svom opisu daruvarskih Židova, Izak Ukrainčik (1904. - 1968.), po majci sin najpoznatije daruvarske židovske obitelji Gross, opisuje i Andraša. Naveo je da se u predsoblju njegovog ujaka nalazio akvarel Andraša i da mu je ujak često govorio o njemu, ali više s filozofske strane. Smatrao je da Andraša mnogi bogati ljudi smatraju ludom, ali je bio uvjeren da je on imao isto takvo mišljenje o bogatim ljudima. Ukazao je da je Andraš čovjek koji živi bez mržnje, ne boji se za svoju imovinu, dok si normalni ljudi uvijek i svuda zagorčavaju miran život.
Ukoliko je tako razmišljao tada najbogatiji Daruvarčanin, trebali bismo se i mi danas zamisliti nad ovom porukom. Ujedno bi i mi danas mogli filozofirati i pitati se zašto je u povijest ušao jedan čovjek s ruba društvene ljestvice, a zaboravljeni su mnogi oni koji su doprinijeli boljitku našeg grada?
Zna li netko odgovor?


26.03.2016. u 22:12 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 23.03.2016.

Uz 70. godišnjicu početka rada jedriličarske grupe u Daruvaru

U Daruvaru je već prije Drugog svjetskog rata postojalo zanesenjaka koji su poput Ikara maštali kako se otisnuti prema nebeskom plavetnilu. Takvi zanesenjaci su težili vidjeti svoj grad bolje nego njihovi prijatelji planinari. Po običaju bili su to mladi ljudi koji su ujedno htjeli ostvariti svoje dječje snove da polete poput ptica i iz visina gledaju krajolike u kojima su živjeli. No, na putu od mašte prema ostvarenju ovakvog dječjeg sna postojale su brojne prepreke, mnoge stepenice koje je trebalo savladati.
Jedan od takvih zanesenjaka iz prijeratnog razdoblja bio je i Slavko Novaković koji je već prije rata kao dječak promatrao rad u jednoj jedriličarskoj grupi pa je taj posao, sa znatno većim iskustvom, nastavio i nakon rata. On je sačuvao i prikupio dio materijala i alata iz predratnog razdoblja, okupio oko sebe 12 mladića i 30. svibnja 1946. su osnovali jedriličarsku grupu. Svoj rad su započeli na jednoj jedrilici tipa „Žaba“ od poljskog konstruktora ing. Czerwinskog. Rad ove jedriličarske grupe obuhvaćao je i skidanje okova, šarafa i dijelova s oborenih aviona u ratu. Slavko Novaković je počeo prikupljati i materijal i planove za jedrilicu u Zagrebu, a potrebna novčana sredstva su podmirivali iz vlastitih ušteđenih sredstava. Postupno su nakon toga započeli i s izradom vlastite jedrilice, letjelice koja bi letjela bez motora.
Sljedeći iskorak u radu ove jedriličarske grupe bio je njena legalizacija. Na jednoj sjednici jedriličarske grupe izabran je privremeni odbor koji je podnio zahtjev Gradskom odboru USAOH-a Daruvar. Zatraženo je da se jedriličarskoj grupi odobri rad u okviru Narodne omladine. Pošto je zahtjev bio prihvaćen, rad je nastavljen ubrzanim tempom. Grupa je radila u kući Slavka Novakovića, čija je obitelj jednu prostoriju ustupila za rad jedriličarske grupe. Bilo je to samo privremeno rješenje jer za rad jedne takve grupe trebao je i znatno veći prostor. Poslovi na jedrilici i dalje su se financirali sredstvima njenih članova, ali ipak i uz takve teškoće, kostur jedrilice bio je dovršen 20. rujna 1946. godine. Jedrilica nije odmah poletjela jer je još trebalo čekati na jedan komisijski pregled radi dobivanje dozvole za let.
Broj članova jedriličarske grupe porastao je na 17 članova, svi su oni, prema planu, kasnije trebali postati rukovodeći kadrovi na polju civilnog zrakoplovstva. Prema tom planu, tek kasnije se trebalo poraditi na omasovljenju članstva.
Usporedno s radom na gradnji jedrilice, radilo se i na izradi manjih modela jedrilica. Ovim poslovima rukovodili su nastavnici modelarstva Svetolik Novaković i Oldřich Podsednik. Bila su izgrađena tri modela jedrilica koje su postigle let do tri minute. Članovi jedriličarske grupe su se neprestano usavršavali, ne samo uz stručnu literaturud, već i sudjelovanjem na jedriličarskim kursovima. Jedan od takvih je bio na Bloke u Sloveniji.
Nakon što je bila izgrađena jedrilica, počelo se razmišljati o njenom smještaju pa se postavilo i pitanje o mogućnosti izgradnje jednog hangara. Tada je na zahtjev jedriličarske grupe, mjesni NO dodijelio jedriličarskoj grupi zemljište, a okružni NO dao je grupi 20 000 dinara za podizanje hangara. Plan zgrade hangara pripremio je Slavko Novaković, student tehnike.
Komisija je pregledala jedrilicu 2. studenog 1946. godine i dala dozvolu za njeno letenje. Ipak ona nije odmah poletjela, jer nije bilo novaca za njeno lakiranje. U tom malom zastoju počelo se razmišljati o nekoj motornoj letjelici. Ponovo se počeli sakupljati pronađene dijelove s oborenih aviona i pripremati teren na kojem bi se moglo letjeti. Zbog nedostatka novčanih sredstava, mnoge pripremne radove obavljali su sami jer su htjeli izbjeći novčana plaćanja gradskim majstorima. U jedriličarskoj grupi se nije samo radilo, nego je to bilo i mjesto druženja većeg broja mladih Daruvarčana. Ukoliko nije bilo radnih akcija ili teorijskih predavanja, mladi jedriličari su se družili igrajući šah pa su čak učili tehniku mačevanja.
Kada je bilo riješeno pitanje uzletišta, započeli su radovi na njegovom obilježavanju. Prostor spuštanja oblika slova T riješili su tako da su među starim papirom našli ostatke papirnatih kutije UNRE, stavili ga na letve i zatim prekrili prostor kojeg su prethodno posuli vapnenim prahom. Jednako tako smislili su i napravili napravu koja je ukazivala smjer vjetra (vjetrosmjer).
Napor članova jedriličarskog grupe bio je zamijećen od tadašnjih vlasti pa su počela postupno pristizati novčana sredstva za podizanje hangara, uređenje zemljišta i ostalog potrebnog materijala. Glavni odbor FISAH-a i komisija Tehnika i sport za Hrvatsku spoznali su napore mladih Daruvarčana koji su vlastitim radom sagradili jednu jedrilicu pa su im obećali nabaviti još jednu nedovršenu tipa Salamandra, jednu gumu za startanje, tutkala, žice i obećali dodatnu podršku u budućem radu.
I konačno došao je 22. prosinac 1946. godine kada je u Daruvaru poletio prvi njen Ikarus. Prethodno su članovi grupe dijelove jedrilice prenijeli iz kuće Slavka Novakovića, zatim su ih sastavili na livadi na kojoj se danas nalazi benzinska crpka INA. Da bi takva jedrilica poletjela, trebalo je dva kraka jake gume dužine oko 10 m koje su bile produžene užetom i spojene s napravom u obliku slova V (princip praćke). Natezanjem gume i zatim puštanjem, jedrilica je trebala poletjeti. Prva dva pokušaja nisu završila slavno jer je jedrilica poletjela samo oko tri metra. U tim prvim pokušajima kao jedriličari su se okušali braća Slavko i Dobrivoj Novaković. Tek u četvrtom pokušaju, letjelica se uzdigla na visinu od oko 3 metra i letjela oko 30 metara. Bio je to uspjeh, iako je tom prilikom na jedrilici pukla skija pa su daljnji pokušaji toga dana bili prekinuti.
Ovaj kakav-takav uspjeh, dao je poticaj mladim jedriličarima da već dva dana kasnije, 24. prosinca 1946. godine, ponove lete, ali ovaj puta na brdu iznad današnje ulice Ivana Cankara u Daruvaru. Let je počinjao na vrhu brda i tom je prilikom Slavko Novaković preletio tristotinjak metara i let je trajao oko 30 sekundi. Time se s pravom Slavka Novakovića može smatrati prvim daruvarskim Ikarom.


Oznake: jedriličarstvo u Daruvaru

23.03.2016. u 21:38 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)

Pretraživač