Priče iz prošlosti

četvrtak, 24.09.2015.

U SJENI PROŠLOSTI: VELIKI I MALI ZDENCI (5)

3.1. Od stočarstva prema ratarstvu

Oduvijek je hrana bila važan činilac za održavanje života ljudi na nekom prostoru. Ljudi u prošlosti nisu umirali samo zbog starosti, bolesti ili ratova, nego se umiralo i od gladi. Broj takvih nije se znao, ljudi od gladi umiru i danas, ali ni danas nije moguće znati njihov broj. Od tom dijelu povijesti malo doznaju učenici u našim školama, gladnih se prisjete samo prilikom humanitarnih akcija, a zatim se o njima ne govori do sljedeće takve akcije.
Čovjek se u svojoj povijesti nije mogao zadovoljiti samo gotovom hranom koju mu je davala priroda, niti u biljnom niti životinjskom svijetu, pa se radi opstanka morao osloniti i na vlastitu proizvodnju hrane. Stoga je svjesno pripitomljavao neke životinje, svjesno sijao sjemenje jestivih biljaka i time napravio najveći iskorak za opstanak ljudskog roda. Da toga nije bilo, njega bi nestalo, a ako bi se održao, on bi bio na razini srodnih primata koji su opstali u nekim prašumama.
Svjesnim pripitomljavanjem životinja počelo se razvijati stočarstvo, a svjesnim sijanjem sjemenja ratarstvo, dvije najvažnije gospodarske grane za opstanak čovječanstva.
Stanovnici zdenačkih sela (Veliki i Mali Zdenci i Orlovac) u 19. stoljeću također su uglavnom životarili baveći se stočarstvom i ratarstvom. Zbog povijesnih razloga ratarstvo je na tom prostoru bilo na veoma niskom stupnju, primitivnim ratarskim oruđem proizvodili su samo onoliko koliko je trebalo za život.
Stočarstvo je u 19. stoljeću bilo privlačnije jer nije iziskivalo posebna tehnička sredstva, a pašnjaka je bilo u izobilju. Stanovnici ovih sela uzgajali su goveda i svinje pa nije bilo oskudice u mesu. Stoka je bila u slobodnoj ispaši, nadgledao ju je pastir, često muškarci dječje ili momačke dobi. Njihov je zadatak bio da čuvaju stoku da je netko ne otuđi ili da je zaštite od vukova. Svinje su u šume gonili svinjari, žira je bilo dovoljno pa nije bilo problema u ishrani. O pasmini stoke ili svinja nije se vodila posebna briga, prednost su imale pasmine koje su se lakše privikavale na sve vremenske prilike na postojećoj slobodnoj ispaši.
Većina zdenačkih domaćinstava imala je svoju zemlju s obje strane puta u dužini od oko jednog kilometra, pa su jednu stranu koristili za ispašu, a drugu djelomično za ratarsku proizvodnju. Time su ujedno štitili usjeve od neželjene ispaše tuđe stoke. Nakon nekog vremena, oko tri godine, kada se zemlja „ odmorila“, promijenjene su strane: tamo gdje su bili pašnjaci, postale su oranice i obrnuto.
Od ratarskih proizvoda stanovnici zdenačkog kraja najviše su sijali kukuruz i znatno manje pšenice. Sva ratarska oruđa 2. polovine 19. stoljeća bila su veoma primitivna. U oranju su koristili drveni plug koji je imao samo metalno ralo - lemeš. Oralo se volovskom ili kravljom zapregom. Mnoga domaćinstva tada još nisu koristila drljače (brane), nego su drljanje obavljali granjem. Prethodno su veliko busenje usitnili motikama, a zatim još malo izravnali vučenjem granja ili trnja. Prve drvene drljače (brane) javile su se kasnije.
Prva kola za prijevoz tereta imala su samo jedan kotač, bile su to obične tačke koje je gurao čovjek. Sredinom 19. stoljeća koristila su se već i kola na 3 kotača, jedan naprijed i dva straga, koja su također gurali ljudi. Prava kola na četiri kotača ušla su u uporabu kod zdenačkih ratara u zadnjim desetljećima 19. stoljeća kada se počeo mijenjati odnos prema ratarstvu koje je do tada bilo zanemareno. Prihodi sa zemlje bili su niski, skoro neisplativi. Zemlja se nije gnojila jer zbog slobodne ispaše nije bilo domaćeg gnoja, trava u žitaricama nije se uništavala pa je gušila žitna polja. Stoga nije bilo većih pšeničnih površina o čemu svjedoči zapis da je prosječno domaćinstvo tijekom jednog dana srpovima obavilo sve žetvene poslove. V
ršidba takvih žitarica bila je također primitivna. Za vršidbu su se koristili dugi štapovi kojima se udaralo po klasju pri čemu je zrnje ispadalo iz klasja. Takvo zrnje pomiješano s pljevom razdvajalo se vjetrenjem. Najjednostavniji način je bilo bacanje zrnja i pljeve lopatama u zrak u vrijeme vjetrovitog vremena jer je vjetar odnosio pljevu dok je žitno zrnje, kao teže, padalo okomito prema zemlji.
U nešto kasnijem razdoblju vršidba se obavljala pomoću cjepova (mlatova) ili konjske (volovske) zaprege. Snopovi pšenica poredani su u krug na dvorištu ili guvnu okrenuti klasjem prema vanjskom krugu. Po njemu su u krug gonili konje sve dok nisu gaženjem istresli zrnje iz klasja. Nakon toga su se snopovi okretali na drugu stranu i gaženje se nastavilo s druge strane. Potom se dodatnim udaranjem cjepovima iz klasja istisnulo preostalo zrnje. Slijedilo je vjetrenje.
Vršidba raži vršila se malo drugačije. Na drveni jarac (naprava na kojoj se rezalo drvo) stavile su se daske tako da se dobila površina nalik dugačkom stolu. Ljudi su male snopiće raži klasjem udarali po stolu i time istresali zrnje. Zatim su štapom udarali po preostalom klasju da bi istresli i zaostalo zrnje. (Pokorna, 1970., str. 39).
Ražena slama bila je duža i nju su koristili za pravljenje ili popravak slamnatih krovova, kao užad za vezivanje snopića (ritaka) na krovovima kuća i za vezivanje kukuruzovine.
Nedostatak pšeničnog zrnja za spravljanje kruha (lepinje) zdenački ratari su nadoknađivali sijanjem prosa ili heljde i razmjenom stoke za žitarice od stanovnika susjednih sela u kojima se ratarstvu posvećivalo više pažnje. Bila su to uglavnom sela s lijeve strane Ilove (Končanica, Brestovac, Dežanovac…).
Pridošli Česi su vršidbu vršili cjepovima. Kod posla mlaćenja (mlácení kod Čeha) koristili su još grablje i sita, a daljnje su čišćenje također obavljali vjetrenjem. Iako su znali za vjetrenjak (fofr) za čišćenje zrnja, iz novčanih razloga nisu ga mogli odmah nabaviti. Pojedine imućnije obitelji su si tek kasnije nabavile ova pomagala
kada su riješile mnoge preče obaveze.
Cjepove su muškarci izrađivali sami ili im je u tome pomogao neki vičniji suseljan. Cijep se sastojao od od dvaju štapova nejednake dužine povezanih konopcem ili kožnom trakom. Kraći je bio držalo, a duži je služio kao pokretno mlatilo dužine oko 80 centimetara kojim se u kružnoj vrtnji udaralo po razastrtom snoplju. Uporabom cijepa slama je pri izdvajanju zrnja iz klasja ostala neoštećena pa je bila upotrebljiva za kasniju izradu košara i posuda te za pokrivanje krovova. Kod mlaćenja je ponekad sudjelovalo više mlatilaca istovremeno.
Do promjene u ratarstvu u zdenačkim selima u zadnjim desetljećima 19. stoljeća došlo je iz više razloga. Jedan od njih je bio raspad kućnih zadruga umjesto kojih su se pojavila obiteljska gospodarstva. Zbog podjele zadružne zemlje među muškim članovima bivše zadruge već kroz jedan naraštaj (generaciju) seoska su domaćinstva usitnjena pa nisu bila dovoljna za preživljavanje jedne porodice. Drugi je razlog u tome što su stanovnici zdenačkog kraja kao krajišnici u vrijeme postojanja Vojne krajine uživali mnoge povlastice, a jedna od njih je bila da nisu prema državi imali novčanih obaveza. Nakon ukidanja Vojne krajine i to se promijenilo, iako su kao prvouživatelji (prvožitnici) i dalje zadržali neka ranija prava, ali nedovoljna da zaustave ranije započete procese. Usporedno s takvim procesima na cijelom prostoru Austro-Ugarske počele su se provoditi brojne mjere u cilju povećanja ratarske proizvodnje. Jedna od njih je bila da se što više prostora kultivira i pretvori u obradive površine.
Područja Slavonije i prostor nekadašnje Vojne krajine su zbog prisutnosti Osmanlija velikim dijelom zarasli u šume i šikare i trebalo je puno napora da se kultiviranjem pretvore u obradive površine.
U drugoj polovini 19. stoljeća u nekim seoskim sredinama tadašnje Austro-Ugarske pojavila se prenapučenost stanovništva i nedostatak obradivih površina. I na takvim prostorima bilo je usitnjavanje zemljišnih posjeda pa se tu pojavio velik interes za obradive površine, ali njih nije bilo. Stoga su vijesti o jeftinoj zemlji na području Slavonije i nekim područjima Vojne krajine potaknule velike migracije seoskog stanovništva na prostoru Austro-Ugarske, ali i u prekooceanske zemlje. Dio takvih obitelji bolji život je potražio i na današnjim hrvatskim prostorima. U zdenački prostor došle su mnoge porodice iz Češke, Moravske, Mađarske i iz nekih prenapučenih hrvatskih prostora.
Najjači val doseljavanja čeških obitelji na zdenački prostor trajao je od 1875. do oko 1900. godine. Obitelji koje su dolazile u ova područja bile su različitog imovnog stanja. Neke od njih su prodale u Češkoj svoje imanje i za dobiven novac mogle su kupiti kuću i dosta zemlje. Bilo je porodica koje su dolazile s manjim novčanim sredstvima i te nisu sebi mogle priuštiti veliki izbor, ali su bile zadovoljne ako su uspjele kupiti zemlju na kojoj su kasnije sagradile gospodarske zgrade.
Pridošle siromašne obitelji bile su siromašne po imovini s kojom su se doselile, ali su bile bogate u znanju i iskustvu. Često su to bili članovi obitelji kod kojih je najstariji brat naslijedio imanje u Češkoj, a mlađa braća su dobila manju otpremninu s kojom su trebali započeti novi život. Među doseljenim Česima bilo je i obrtnika koji su nakon početnih problema tijekom vremena osigurali sigurnu egzistenciju jer je bila veoma velika potražnja za skoro svim zanatskim zvanjima.
Dotadašnje zdenačke obitelji su prodavale zemlju jer se nisu snašle u promjenama koje su započele u seoskim sredinama. Baviti se samo stočarstvom nije bilo više dostatno za preživljavanje, a slobodna ispaša nije imala pobornika jer se sve više tražilo da se pašnjaci pretvore u obradive površine.
Prelazak na suvremeniji način obrade zemlje iziskivao je i novčana sredstva koje domaće stanovništvo nije imalo u dovoljnoj mjeri. Mnogi su se zadužili, a državne vlasti im nisu opraštale svoja potraživanja. Započela je rasprodaja zemlje po veoma niskim cijenama jer su se najprije prodavali samo pašnjaci. Time je bilo ugroženo i ranije stočarstvo pa su mnoge obitelji prodavale i stoku, a na kraju i cijela imanja. Mnogi od njih odselili su u druga područja, a preostali u prekooceanske zemlje. Održale su se samo one domaće obitelji koje su se uspjele prilagoditi novim prilikama i naprednijem vidu gospodarenja na vlastitoj zemlji.

3. 2. Od sjetve do žetve

a. Priprema za sjetvu


Krajem 19. i početkom 20. stoljeća započeo je napredak u ratarstvu i taj je razvoj moguće pratiti do današnjih dana. Svako seljačko domaćinstvo prve polovine 20. stoljeća najviše je pažnje posvetilo uzgoju žitarica jer je o tome ovisila i kvaliteta življenja. Dobra žetva bila je jamstvo da će obitelj do sljedeće žetve spokojno živjeti jer je bez kruha bilo teško zamisliti normalan život. Ako je bilo dovoljno žitnog zrna, bilo je dovoljno i primjese u njemu i ostataka oštećenog zrnja. Od takvih se ostataka mljevenjem dobivala dodatna hrana za stoku i perad. Prodajom viška žitnog zrna dolazilo se do novčanih prihoda kojima su se plaćali kućni izdaci i nabavljale potrebne stvari za domaćinstvo. Ukoliko je bila nerodna godina, svega toga nije bilo i svakoj je takvoj obitelji prijetila glad i neimaština.
Svi ratarski poslovi u rujnu i početku listopada bili su vezani uz pripremu buduće sjetve. Do tada je trebalo izvaditi krumpir, obrati kukuruz i požnjeti kukuruzovinu. Nakon toga je slijedilo duboko oranje jer je o kvaliteti sjetve ovisio i urod (Kakva sjetva, takva žetva). Prije oranja svaki je ratar odnio lemeš na kovanje kovaču. Do Prvog svjetskog rata plugovi su većim dijelom imali drvenu konstrukciju. Metalni su bili raonik i okovi oko drvenih kotača. Plug se sastojao od dva dijela: prednji dio bio je na kotačima i on je bio spojen s plugom. Vučna snaga bili su volovi, krave ili konji. Konje su do Prvog svjetskog rata u zdenačkim selima koristile najviše pridošle obitelji, dok je domaće stanovništvo još jednim dijelom koristilo volove i krave.
Mnoge porodice nisu imale vlastitu vučnu snagu. Nije bila rijetkost da su neka domaćinstva imala samo jednog konja, što je bilo veliko opterećenje za takvu životinju. Ponekad su tako po dva domaćinstava sprezala svoje konje u parove te su obavljali oranje i teže poslove. Bilo je iznimnih slučajeva kada su sprezali kravu i konja, što nije bilo jednostavno postići. Konjska vučna sprega imala je prednost nad volovskom ili kravljom jer su se konji lakše privikavali (dresirali) za vuču. Kod krava se to teško postizalo, bile su sporije, a u vrijeme vrućina su zbog muha bile neposlušne pa su ih u takvim slučajevima morali voditi vodiči. Niti sprezanje konja nije bilo jednostavno jer su konji nerado primali drugog konja, nisu bili na to navikli, a trebalo ih je uskladiti kod vuče zbog razlika u temperamentima.
U porodicama koje nisu imale vlastitu zapregu oranje njihove njive obavljali su susjedi ili rođaci, uz nadoknadu ispomoći u nekim drugim poljskim poslovima. Postao je određeni nepisani ekvivalent - odnos u toj nadoknadi - jer se oranje jednog jutra nadoknađivalo radom određenog broja radnih dana. Kasnije se oranje plaćalo novčanom naknadom.



Vlasnici dobrih konja često su odlazili u zaradu - kiriju - pa su uz oranje obavljali i prijevoz ratarskih proizvoda ili građevnog materijala. Mnogi su zarađivali vozeći kamenje na prijelazu dvaju stoljeća za gradnju putova i željezničke pruge.
Nakon što su zdenački ratari obavili duboko oranje, slijedilo je drljanje, čime su dodatno usitnili busenje i grude i njivu pripremili za sjetvu.



Za sjetvu se biralo kvalitetno zrno, od 100 do 120 kg po jutru. Pod kvalitetnim se zrnom smatralo krupnije zrno, očišćeno od primjesa (korova). Nekad se taj posao obavljao ručno, prebiranjem zrnja na nekoj ravnoj drvenoj površini što je iziskivalo dosta vremena. U razdoblju između dva svjetska rata pojedina zdenačka domaćinstva nabavila su uređaje – tehnička pomagala za odvajanje korova od pšeničnog zrnja. Koristila su se dva takva uređaja: trijer i sortir. Sortir je nalikovao okomitom valjkastom lijevku u čiji se gornji dio sipalo zrnje koje je kružno putovalo prema dolje. Budući da je sjeme korova bilo lakše, ono je pod utjecajem centrifugalne sile ispadalo ustranu, dok je žitno zrno, budući da je bilo teže, dospjelo do donjeg otvora.
Odvajanje korova i primjese od zrna na trijeru se obavljalo na drugačiji način. Trijer je tehnička sprava koja se sastojala od metalnog stalka na četiri noge u kojem je bio šuplji valjak čiji je vanjski dio imao rupice, sito. Jednim kotačem se preko prijenosnog mehanizma valjak stavljao u pokret pa su smeće i primjese okretanjem valjka ispadali kroz rupice sita, a ostala pšenična zrna koja su bila veća „putovala“ su niz valjak koji je bio u kosom položaju i upadala u pripremljenu posudu. Ovaj se posao obavljao nekoliko dana prije sjetve.



Ovako očišćena zrna imala su još dodatnu pripremu za sjetvu. Znalo se da su žitarice sklone raznim bolestima i zato se obavljalo tretiranje sjetvenog zrna. Ono se nekad vršilo razblaženom tekućinom dobivenom od gašenog vapna, vode i gnojnice. Kasnije, nakon Prvog svjetskog rata, gnojnicu je zamijenila razblažena modra galica. Ovako dobivenu tekućinu jedan je ukućanin lončićem postupno lijevao na pšenično zrno kojeg su na ravnoj površini prevrtali jedan ili dva ukućanina drvenom ili metalnom lopatom. Pšenično zrno se prebacivalo na jednu, a zatim na drugu stranu, sve dok se nije procijenilo da su se navlažila sva zrna. Takvo pripremljeno zrno se stavljalo u vreće i bilo pripremljeno za sjetvu.
U jesen su ratari zdenačkog sela sijali pšenicu, raž, suražicu i ječam. Seljacima je raž bila važna jer su od nje pravili užad za snopove ili pokrivali slamnate krovove kuća. Ona je bila oko 180 cm visoka pa je davala više slame nego pšenica. Slama je tada ratarima bila važna kao stelja za stoku od koje su nakon upotrebe dobivali stajsko gnojivo za gnojidbu zemlje. Umjetna gnojiva nisu se koristila u razdoblju između dva svjetska rata.

b. Jesenska sjetva

Kod sjetve se štedjelo jer seljak nije nikad imao velikih viškova sjetvenog zrnja. Rijetka sjetva davala je manje prihoda, ali nije bila preporučljiva ni gusta sjetva jer su se u proljeće u pogodnim uvjetima usjevi sami dosijali pa je zbog prevelike gustoće klasje bilo manje, a zrnje sitnije. Teško je bilo unaprijed znati koju sjetvu koristiti jer je to ovisilo o vremenskim zimskim uvjetima pa je najsigurnija bila sjetva „ srednje gustoće“.
U sjetvu se išlo rano ujutro, ali je prethodno trebalo obaviti jutarnje poslove, prije svega dobro nahraniti vučnu stoku. Ukoliko su to bili konji, kao dodatak davala se zob ili klipovi kukuruza. U sjetvu se išlo zaprežnim kolima u kojima se vozilo sve što je bilo potrebno za sjetvu, hrana i piće za ljude te hrana za vučnu stoku ako se planirao rad za cijeli dan. Plug se prije polaska na njivu vezivao za stražnji dio kola i vukao za njima. Da bi se izbjeglo preveliko trenje držača rala, koristila se drvena naprava u obliku slova V na koju se oslanjao zadnji dio pluga. Takvu napravu negdje su nazivali vlačija. Na ovako podešen plug mogao se staviti još neki teret, primjerice drljače, ako se na njivu nije išlo kolima. Inače su se drljače i pšenica za sjetvu stavljali u kola.
Zdenački ratari nisu imali udaljene njive pa su ponekad taj posao obavljali u dva dijela. Ako je njiva bila u blizini stambene kuće, domaćin je već kod kuće upregao konje u plug i dopodne obavio posao oranja. U tom vremenu on je u prosjeku mogao poorati oko pola jutra njiva. Nakon toga je odlazio kući nahraniti i odmoriti konje, a tek onda je obavio preostali dio sjetve. U prosjeku dnevno se moglo zasijati oko pola jutra. Bilo je ratara kojima je uspjelo u jednom danu zasijati i jedno jutro zemlje, ali takvi su imali jače konje i veoma malo dnevnog odmora. U svakom slučaju bio je to naporan posao ne samo za konje, već i za ljude koji su sudjelovali u takvoj sjetvi.
U sjetvi su sudjelovala najmanje dva člana obitelji. Ako se za sjetvu orala njiva na kojoj je bio krumpir, kod dubokog oranja su se izorali gomolji zaostalog krumpira. Skupljanje takvog krumpira obavljao je oračev pomoćnik, najčešće njegova supruga ili njihova djeca. Ukoliko se orala njiva na kojoj je bio kukuruz, oračev pomoćnik je skupljao korijenje koje je ostalo na površini i stavljao ga u tek izorane brazde pa se ono zaoralo već oranjem sljedeće brazde. Takvo zaostalo korijenje na površini zadavalo je dosta problema kod drljanja (brananja) jer su ga drljače vukle pod sobom i smanjivale kvalitetu posla. Ovo posebno nije bilo poželjno ako je njiva već bila posijana. U takvim se slučajevima ručnim podizanjem drljača korijenje ostavljalo na hrpicama.
Ukoliko se na njivi radilo cijeli dan, nakon izvjesnog vremena napravila se duža stanka. Ona se pravila kada se pooralo toliko njive koliko se planiralo posijati toga dana. U takvim slučajevima domaćin je prilikom dolaska kolima dovezao sijena ili neko zeleno krmivo (djetelina, trava). Brižni domaćini su ponekad za konjsku ishranu sobom dovezli i drvene naćve (korita) u kojima su izmiješali s vodom pljevu, zob ili manje kukuruzne klipove. U slučaju hladnog vjetra konje su pokrili dekama kako bi ih zaštitili od prehlade. Stariji ljudi su često savjetovali mlađim naraštajima da kod odmora konje stavljaju u hlad i da ih okreću u suprotnu stranu od puhanja vjetra. Neki su seljaci davali konjima umjesto miješane pljeve zelenu hranu, a zatim zob. Zob se ponekad davala u zobnicama, a to su bile vrećice sa zobi koje bi im se nataknule na gubice i pričvrstile za oglavak.
Dok je domaćin brinuo o konjima, njegova supruga je pripremala hranu za sudionike sjetve. Ukoliko je u blizini bio izvor vode, donijela se i svježa hladna voda, a ukoliko ga nije bilo, ona se dovozila od kuće u glinenim ćupovima. Glineni ćupovi imali su prednost jer su dobro čuvali temperaturu donesene vode. Od hrane na polje su ljudi vozili kruh, slaninu, svježi sir i papriku, od alkohola rakiju ili vino.
Nakon što su konji nahranjeni, kantama su im iz izvora donijeli vodu i napojili ih. Ukoliko izvora nije bilo, voda se dovozila u zasebnim posudama.
Nakon oranja i odmora započela je sjetva. Jedan od članova domaćinstva obavljao je drljanje, dok se za to vrijeme sijač pripremao za sjetvu. Problema je bilo kod drljanja njiva koje su bile pod kukuruzom jer su šiljci drljača mjestimično na površinu izbacivali kukuruzno korijenje. Ono se skupljalo i stavljalo uz njivu, uglavnom uz među ili u brazde između slogova. Pojedini ratari su takve dublje brazde namjerno pravili jer su htjeli da se višak vode na ravničarskim površinama u vrijeme kiša zadržava u brazdama.
Kod sjetve su zdenački ratari koristili različita pomagala. Negdje je sijaču bila dovoljna obična plahta, ponjava. Da bi se iz takve plahte moglo uzimati sjetveno zrno, dva dijagonalno suprotna ugla plahte su se vezala u čvor na leđima sijača i to tako da je jedan kraj plahte išao preko lijevog ramena, a drugi dio ispod desnog pazuha. Druga dva ugla plahte sijač je držao u lijevoj ruci. U tako nastalo udubljenje sijačev pomoćnik je istresao iz vreće određenu količinu sjetvenog zrna, obično oko 7 kg.
U nekim selima sjetva se obavljala iz bisaga. Njih su radili iz običnih vreća, ali s tom razlikom da je i gornji dio bio zašiven. Središnji dio takve vreće bio je s jedne strane izrezan tako da je preostali dio služio kao pojas koji je povezivao gornji i donji dio ranije vreće. U gornji i donji dio bisaga nasipalo se zrnje i zatim ih je sijač stavio na lijevo rame, tako da je prednji dio bisaga bio sijaču na prednjem, a zadnji na stražnjim dijelu tijela. Sijač je morao paziti da održava ravnotežu između prednjeg i zadnjeg dijela bisaga, a to se postizalo tako da je najprije uzimao zrnje iz prednjeg dijela bisaga, ali kad je osjetio da zadnji dio bisaga preteže, okrenuo je bisage i zadnji dio stavio naprijed. Takvim naizmjeničnim promjenama sijač je potrošio sva zrnja iz bisaga i zatim ih ponovo napunio zrnjem.
Postojala je još jedna tehnika sjetve nastala kombinacijom prethodnih. Na manjoj vreći jednim su se konopom vezale dvije njegove suprotne strane pri čemu je konop činio pojas koji se stavljao preko ramena. Kod sjetve sijač je lijevom rukom pridržavao otvor vreće, a desnom obavljao sjetvu.
Za ručnu sjetvu trebalo je određeno iskustvo. Nije to bilo obično bacanje zrnja, već je trebalo voditi računa da se sjeme ravnomjerno razbaca na sve dijelove njive. Trebalo je također dobro procijeniti da sjetva ne bude previše gusta ili prerijetka. Stoga su sjetvu obavljali uglavnom stariji iskusni domaćini.
Poslije sijanja obavljeno je još drljanje kako bi se zemlja dodatno usitnila i sjeme što bolje utrlo u zemlju. Sijačice za sjetvu vučene konjskom zapregom počele su se koristiti pred Drugi svjetski rat.



c. Poslovi nakon sjetve

Ratari zdenačkog kraja nastojali su nakon prihvaćanja modernijeg ratarstva sjetvu obaviti do kraja listopada, prije pojave većeg mraza, kako bi zrno niknulo. Sve je to ovisilo i o vremenskim uvjetima u pojedinim godinama. Ponekad su obilne kiše u jesenskim mjesecima remetile takve planove pa je dolazilo do kašnjenja jer je prethodno trebalo spremiti sve jesenske kulture koje su bile na njivama planiranim za buduću sjetvu. Smatralo se da bi sjetva trebala biti dovršena do Dana mrtvih jer je svaka kasnija sjetva mogla dovesti do smanjenja prihoda. Kasnija sjetva mogla je biti dobra samo u slučaju blagih zima.
Ukoliko su bile pogodne vremenske prilike, zasijano zrnje nicalo je već za dva tjedna i već tada se moglo zapaziti da li je obavljena kvalitetna sjetva. Na ravnim zasijanim površinama seljaci su radi predostrožnosti lopatama kopali male odvodne kanale kojima je otjecao višak vode sa zasijane njive u slučajevima obilnih kiša. Ukoliko bi se na takvom polju duže zadržala voda, mogla je uništiti usjev ili mu nanijeti štete koje su očitovale u smanjenju prihoda.
O tome kako je usjev prezimio moglo se doznati kada se otopio snijeg i nestale niske temperature. Suhe zime nisu bile dobre jer je mlado žito ponekad promrzlo i u proljeće, do oporavka, imalo žutu boju. Prava slika o svakom usjevu dobila se u proljetnim mjesecima. Na neke zasijane površine sijala se nakon što se otopio snijeg stočna djetelina ili lucerna. Ujedno su se takve parcele posijane zelenom krmom nakon žetve odmarale, ali i dobila dodatno zelena stočna hrana koja se mogla sušiti i koristiti za zimsku prehranu stoke. Također se na zasebnim površinama tijekom veljače i ožujka, ukoliko su to vremenske prilike dozvoljavale, sijala zob.
Usporedno s rastom žitarica mogao se pratiti i rast raznih vrsta korova. Iako su se ratari trudili sijati čisto pšenično zrno, korov se nije mogao izbjeći. Rat protiv korova bio je dugotrajan s različitim uspjesima. Bilo je raznih vrsta korova, neki su izbijali iznenada pa je seljak je često gubio bitku, ukoliko se malo zakasnilo. Ovakav korov se u usjevima nije toliko javljao zbog slabo očišćenog zrnja kod sjetve već zbog toga što se u zemlji zadržavalo sjeme korova iz prethodnih godina, ono je imalo višegodišnju klijavost pa je bilo nemoguće održati njivu čistom. Taj problem se počeo rješavati tek prskanjem raznim sredstvima, ali su se ona počela primjenjivati tek u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća.
Seljakovo oružje protiv korova u cijeloj prošlosti ratarstva bilo je primitivno jer je on u njemu sudjelovao ručnom tehnikom: trganjem, sječom srpovima ili posebno izrađenim noževima koji su se stavljali na štapove i njima sjekao korov što bliže korijenu. Najčešći korov bila je grahorica, priljepača, divlja grahorica, loboda, divlji mak, čkalj, čičak, kukolj, pirika, preslica, metlica i još razne vrste trava. Neki od ovih korova i trava u vrijeme kišnih godina prerasli su žitarice, polegli ih, prekrili pa su takvi usjevi više nalikovali livadama nego žitnim poljima. Nije bilo neobično da su neke takve njive košene kao livada, a žitarica kući dovezena kao sijeno. Kao takva ona je služila, ukoliko nije bila zahvaćena plijesni, za stočnu ishranu, u protivnom bila je ostavljena na dvorištu da ga „pretražuje“ perad, a kasnije je korištena za stelju.
Normalni usjevi su već u svibnju počeli klasati, pa se već pratilo nalijevanje žitnog zrna. U lipnju su usjevi već počeli žutjeti, najprije ječam, zatim pšenica, suražica, raž i na kraju zob. Žetva je počinjala najčešće krajem lipnja i trajala je tijekom srpnja i početkom kolovoza.
Žetva nije počinjala svake godine u isto vrijeme, razlike su bile i do dva tjedna. Sve je ovisilo o vremenskim uvjetima pojedine godine jer je trebalo sačekati zrelost stabljike i zrna. Zrele stabljike bile su žute boje, a zrelost zrna se provjeravala njegovom tvrdoćom. Mekano zrno se pod pritiskom prstiju zdrobilo, dok je zrelo zrno ostalo čitavo. Ovakva provjera zrelosti obavljala se na više mjesta unutar jedne parcele jer ni usjev jedne njive nije dozrijevalo jednoliko, ovisno o njegovom položaju. Prosudba je bila veoma važna jer nije bilo dobro ako je zrnje bilo prezrelo budući da bi se počelo sipati iz klasja. Ljudi su često griješili u toj prosudbi pa su počeli žetvu prerano, kada još zrnje nije bilo posve zrelo. Takvo se zrnje kasnije smežuralo. Ovakva se greška ponekad događala ne zbog neznanja, već iz želje da se žetva obavi što prije jer je uvijek u to vrijeme vladao strah od nevremena u kojem su ponekad od leda bili uništeni usjevi pred samu žetvu. Stoga se dešavalo da su se domaćinstva ponekad ravnala ne prema zrelosti žitarica, nego jedan prema drugom. Čim je jedno domaćinstvo krenulo u žetvu, ostala domaćinstva su ga slijedila.

24.09.2015. u 20:23 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Lipanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (3)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Pretraživač

Loading