Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 29.06.2015.

Je li istina duboko zakopana u zemlji?

Ovu izreku da je istina zakopana duboko u zemlji čuo sam još u ranom djetinjstvu. Najčešće sam je slušao kada su stariji ljudi raspravljali o mnogim nerazjašnjenim sudbinama pojedinih ljudi. Ja sam toj uzrečici doslovno vjerovao pa sam ponekad kopao u pijesku i živio u nadi da ću je upravo ja naći. Nažalost, nisam je tada pronašao pa i danas vjerujem u njenu vjerodostojnost.
Što više vrijeme prolazi sve se više pitam što je to zapravo istina. Živimo u vremenu kada svakodnevno slušamo barem dvije različite istine o istim događajima pa se mnogi s pravom pitaju tko govori onu pravu istinu, da li oni koje nazivaju „desna“ ili „lijeva“ strana. Prošli su i predsjednički izbori, iza nas su i obilježeni događaji vezani za Jasenovac i Bleiburg. Lijepa je to gesta kada se mrtvima odaje počast jer je to jedan od dokaza da žrtve nisu zaboravljene. Ostavljam po strani oprečne komentare ili ignoriranje jedne strane poginulih s druge strane, i obrnuto.
Bilo je tu još mnogih drugih događaja oko kojih su se ukrštala koplja, u kojima su se također sučeljavale različite istine. To je možda bio osnovni razlog što se nisam javljao na svom blogu. Očekivao sam da će se strasti primiriti i da će se više govoriti o pitanjima o kojima ovisi naša sadašnjost, ali i budućnost. Imam dojam kao da se nalazimo u nekoj areni u kojoj se bore dva sučeljena tabora, a brojni promatrači aplaudiraju za jedne ili druge i očekuju ishod njihovog sukoba. Oba tabora su dobro naoružani, imaju dobru logistiku i mogu ratovati sve dok ih bodre brojni promatrači, odnosno obični smrtnici. Iako se većina nije priklonila niti jednom od ova dva tabora, ne dopada im se ovakvo stanje, htjeli bi to mnogi promijeniti, ali to nije moguće jer ne postoji još ona kritična masa koja bi na legalan način usmjerila ovaj brod na nemirnom moru prema ljepšoj sutrašnjici. Jedna od posljedica takvog stanja je odlazak velikog broja mlađih ljudi iz „lijepe naše“ koju sigurno vole, ali ipak odlaze u neizvjesnost u tuđinu. Upitno je koliko će se takvih ikad vratiti. Jednim je dijelom točno da mnogi odlaze u potrazi za radnim mjestom, ali je točno da mnogi odlaze i zbog većih osobnih primanja. A zašto ne bi? Nitko kod nas ne lamentira da zbog veće zarade odlaze i neki naši vrhunski nogometaši, rukometaši i košarkaši. Takvima sredstva javnog priopćavanja posvećuju dodatni prostor, o njihovima primanjima i pikanterijama iz svakodnevnog života slušamo i u dnevnim udarnim vijestima. U isto vrijeme ta sredstva informiranja ne izvješćuju da ovdje ostaju ostarjeli radnici i seljaci čije su žuljevite ruke stvarale mnogo onog što smo mi naslijedili. Ne odlaze nikamo jer za teške poslove više nisu sposobni. Oni nemaju ni povlaštenih mirovina, iako su cijeli svoj radni vijek uložili u boljitak naše zajednice. I to je dio njihove istine. Danas su mnogi od njih ne samo osiromašeni, nego i poniženi, njihove vapaje ne razumiju ni „lijevi“ ni „desni“ političari.
Da li u prethodnim primjerima ima istine? Ima, ali za neke nema. Na prvi pogled se čini da nema jedne istine, već mnogo istina o istom pitanju. Uostalom, pitanjem istine bavila se i bavi se filozofska znanost tražeći njeno pravo značenje. Možda bi se taj problem istine mogao objasniti na jednom običnom bezazlenom primjeru. Vjerojatno je svatko imao priliku susresti „vatrene hajdukovce“ i „vatrene dinamovce“. Iako su jedni i drugi veliki ljubitelji nogometa, jedni i drugi brane svoje istine, a „ratove“ među njima nitko do sada nije uspio zaustaviti.
Pitanje prave istine je složeno. Opet ću to pokušati objasniti na nekom običnom svakodnevnom primjeru. Zamislite dva novinara koji sjede pored sebe i izvještavaju o jednoj nogometnoj utakmici. Njihovi će se prikazi sigurno razlikovati, bez obzira koliko se oni trudili da što vjernije opišu tijek utakmice. Jednom novinaru možda se dopao igrač koji je zabio gol, a drugom koji je požrtvovnom igrom pridonio uspjehu svoje momčadi. Stoga se ne treba čuditi da su prikazi, poput ratova, znatno kompleksniji. Tu na sadržaj prikaza utječu i drugi faktori, od onih da li o tome izvještava pobjednička ili poražena strana, o utjecaju politike i bezbroj drugih elemenata. Ponavljam, prikaz ratova je veoma zahtjevan. Uzmimo na primjer ne tako davno naše oduševljenje kada su bili zbačeni s vlasti diktatori Gadafi i Sadam Husein. A što se danas događa na prostoru Libije i Iraka? Nije tu u pitanju samo diktatura, već i pitanje nafte, a ne smije se zaboraviti i na profite ratne industrije. Što bi bilo kada bi prestali svi ratovi, što bi bilo s ljudima koji su zaposleni u ratnoj industriji? Ratni lobiji i banke su u tijesnoj vezi i stoga ne treba očekivati da ćemo ikada živjeti u svijetu bez rata. Da li u slučaju Iraka i Libije postoji samo jedna istina?
Često se govorilo da bi povijest trebala biti učiteljica života, ona bi trebala govoriti istinu, ali se zaboravlja da ima dobrih, loših i poslušnih učiteljica koje u školama ne iznose svoje viđenje prošlosti, nego ono što je predviđeno školskim programima. Program je okvir unutar kojeg se kreću učiteljice, on je često strogo ograđen pa se učiteljice moraju držati ograde koje su im odredile političke vlasti jer one i plaćaju takve učiteljice. Nedavno sam na jednom manjem daruvarskom skupu, iako se to nije nalazilo na dnevnom redu, čuo jedno zanimljivo razmišljanje jednog daruvarskog građanina. On je iznio svoju tvrdnju da u daruvarskoj osnovnoj školi ništa nije naučio iz povijesti, da su ih učili izmišljene stvari i sve u tom smislu. Iako nisam bio nikad predavač u toj školi, najprije sam zbog ove njegove tvrdnje pomislio da je morao biti bistar učenik jer je još kao osnovnoškolac uvidio da u nastavnoj građi povijesti ima i mnogo nepotpunih ili prešućenih podataka. Nažalost, već sljedeće njegove rečenice srušile su cijelu moju konstrukciju o njegovom logičnom prosuđivanju. Rekao je da mu je kasnije došla u ruke jedna istinita knjiga, autora stranog prezimena, u kojoj su opisana i sva stradanja daruvarskih Hrvata i slično. Ne samo da mi je knjiga takvog sadržaja ostala nepoznata, nego ne vjerujem niti u istinitost sadržaja takve knjige, ukoliko ta knjiga uopće postoji.
Pitanje istine i danas je aktualno. Da li je neistina isto što i laž? Ako bismo se htjeli rukovoditi izrekom jednog našeg političara i intelektualca, ovakvo pitanje ima opravdanja. On je jednom izjavio: „Ja ne lažem, samo povremeno govorim neistinu. A to je ipak pristojnije.“ Ovdje bi trebalo tražiti tumačenje jezikoslovaca da objasne razliku između laži i neistine. U Deset zapovjedi se navodi riječ laž, nju bi trebalo izbjegavati. Nažalost, onima s povlaštenom mirovinom dozvoljeno je i govoriti neistine pa je i to dovoljan dokaz o istini, o našoj jednakosti.
Govoriti o istini i neistini u velikim ratovima veoma je nezahvalno. U svakom od takvih ratova događala su se velika zla, bili oni pravedni ili nepravedni ratovi. Hirošime ne bi bilo da nije bilo Pearl Harboura, da nije bilo Coventrya 1940., ne bi bilo ni Drezdena 1945. godine. Da nije bilo tog rata, ne bi bilo brojnih poslijeratnih sudskih procesa i brojnih odmazdi bez pravednih suđenja.
Da li je onda danas moguće pisati istinu o ratnim zbivanjima? Jest, ali uz poštivanje nekih kriterija, prije svega izbjegavanje osobnih komentara o ratnim zbivanjima. Autor teksta ne smije se kod pisanja ponašati kao navijač na nogometnoj utakmici, već pisati o tome tko se sukobio u nekom ratu, kojim je snagama pojedina strana raspolagala, značajne bitke, ratne gubitke i ishod ratnog sukoba. Sve ostalo trebali bi obraditi sudionici zbivanja u svojim memoarima u kojima bi već postojala i različitost prikaza pojedinih događaja. Oni su subjektivni, mogu i ne moraju odgovarati punoj istini. Jednako tako i ranije dva opisana novinara koja sam spomenuo u ovom prilogu mogli bi istinito pisati o nogometnoj utakmici, ukoliko bi pisali o sastavima momčadi, naveli broj gledatelja, kada je i tko polučio golove i naveli konačan rezultat. Kod ovakvog pristupa pisanju, među opisima ne bi bilo sadržajnih razlika u opisu iste utakmice. No, ako bi jedan od njih počeo komentirati igru, suđenje suca i davati druge svoje prosudbe, on bi već ušao u područje osobne prosudbe, svojeg viđenja utakmice, svoje istine. Slično je tako u povijesnoj znanosti.
U zadnjim godinama mnogo se govorilo o raznim temama vezanim za Drugi svjetski rat. I nakon 70 godina od njegovog završetka, današnje generacije čiju većinu čine oni rođeni nakon njegovog završetka, moraju slušati različite ocjene o njegovom karakteru i posljedicama. Zaboravlja se da danas broj njegovih živih neposrednih sudionika nije velik, da su to ostarjeli devedesetogodišnjaci, ukoliko su imali 20 godina kada je rat završio. Iako se nitko ne protivi da se sudi svima onima koji su nešto nečasnog počinili u ratu, sve to nije dostatno da se truje raznim „istinama“ i mladi naraštaj rođen i nakon Domovinskog rata. Bilo bi bolje da se uz skrb oko poginulih u Drugom svjetskom ratu i poraću povede više brige kako živima olakšati život: starijima omogućiti kvalitetan život, a mladima osigurati ljepšu budućnost. Ne bih htio nagađati što je pozadina raznih izjava pojedinih političara vezanih uz temu Drugog svjetskog rata. Ne vjerujem ni u punu iskrenost osjećanja boli pojedinaca prema svim takvim ratnim stradalnicima. Ukoliko je to ipak iskreno, volio bih znati zašto sličan pijetet ne zaslužuju i poginuli u Prvom svjetskom ratu s područja današnje Hrvatske. U njemu je poginulo oko 180 000 vojnika (slovima: sto osamdeset tisuća). Svaki od njih imao je svoju obitelj: roditelje, braću, sestre, suprugu i možda djecu. Ako se ta brojka pomnoži s brojem članova obitelji, onda je njihovu smrt oplakivalo oko milion članova obitelji poginulih. A tko se danas njih sjeti ? Kada bi današnji političari bolje razumjeli povijest vlastitog naroda, možda bi se prisjetili i njih. Zašto ovdje ne skupljaju svoje predizborne poene?
A zašto to spominjem?
Pobogu, moji djedovi, s očeve i majčine strane, usprkos golgoti koju su prošli, preživjeli su taj rat. Da ga nisu preživjeli, ne bi bilo ni mojih roditelja, pa ne bi bilo ni mene. Svijet time ne bi ništa izgubio, ali osjećam potrebu da u ime svojih djedova pošaljem ovu poruku o njihovim suborcima koji nisu bili te sreće i nisu preživjeli rat. Toliko su barem zaslužili!
Uz prešućivanja ovakvih tema iz naše prošlosti, svjedoci smo povremenih prepucavanja o povijesnim temama među nekim našim političarima. Povijest i politika, bez obzira na njihovu povezanost, sadržajno nemaju nikakve sličnosti. Za političare povijesne temu su samo politička igra, dnevna komunikacija, ali su oni nedovoljno svjesni o mogućim njenim negativnim posljedicama. Oni zaboravljaju da današnji mladi naraštaji prate internet, iz njega upijaju ne samo dobre, već i neke negativne poruke. Mladi slušaju ili čitaju sredstva javnog informiranja gdje se također susreću s raznim „istinama“ o kojima nemaju dostatno osnovno predznanje. Takvom stanju doprinose i mnoge institucije, od kojih ne treba zaboraviti ni obitelj koja bi trebala biti zadnji filter kojim bi svoju djecu odvratili od raznih stranputica. Današnju mladež se uspjelo jednim dijelom podijeliti po stranačkom kriteriju, ali je ona ipak u politici zanemarena, od lokalnih do državnih razina. Postala je samo kulisa pojedinih stranaka u svečarskim prilikama. Organizirana mladež kod nas za sada ne postoji pa i nada da bi mladi mogli promijeniti sadašnje stanje, nije kod nas još na vidiku.
Mnoga ova moja nabacana razmišljanja nisu ništa novoga. O sličnim problemima kroz ljudsku prošlost pisali su mnogi filozofi i kulturni djelatnici. Šteta je samo što takve ideje nisu dovoljno prezentirane u sredstvima javnog informiranja svima nama, bez obzira na životni vijek. Čovjek uči cijeli život pa ne treba ni odbacivati već neka ranija stečena iskustva. Jedna takva ličnost, Fran Petrić, filozof hrvatskih korijena, još je u 16. stoljeću pisao o sličnim temama. Neću ih komentirati, dovoljno su jasne pa ih ostavljam vama da o njima date svoj sud, svoju istinu.

Neka razmišljanja Frana Petrića

1. Nema napisane istinite povijesti. Jednu pišu vladari, moćnici i pobjednici podložni laskanju i strahu, a drugu piše čovjek iz puka. Tumačenje jedne činjenice ili događaja, njezino uvećavanje ili prešućivanje istine, falsificiranje, obmanjivanje često služi politici. Piše se često iz straha ili iz osobnih interesa. Vladaru se laska, prikrivaju se njegovi nedostaci, prešućuju propusti…
2. Povijest bi trebala biti i pripovijedanje o nižim ljudima: seljacima, pomorcima, pustinjacima, ukoliko su napravili značajno djelo.
3. Povjesničar bi trebao govoriti istinu, ne bi smio lagati i ne bi se mu trebalo zamjeriti ako neke stvari letimice spomene, a neke prešuti…Povjesničaru nije cilj užitak jer je to svojstvo pjesnika, već ono što je korisno. Povjesničar treba izbjegavati pohvale i hvalospjeve vladarima i vojskovođama sa svoje strane i na prijekore s druge strane…Povjesničar mora biti tako daleko od pjesnika kao što je istina daleko od laži…Povjesničar želi uljepšati istinu, a pjesnik uz istinu iznosi i izmišljeno.
4. Pisac povijesti nije onaj koji bi napisao povijest da je zadrži skrivenu već da je preda ljudima. Cilj je: sačuvati uspomenu na ljude i događaje.
5. Sve ljudske želje svode se na tri i one su prirodne i opće za sve: biti, dobro biti i uvijek biti ili želja za vječnim dobrim životom. Te su tri želje u duhu svakog čovjeka i zato se nalaze u svim ljudima zajedno, bez obzira gdje oni živjeli.
6. Cilj svake zajednice ljudi mora biti njihova sreća i stalni dobar život. O tome bi trebali brinuti oni koji upravljaju zajednicom. Stoga oni trebaju biti razboriti i mudri kako bi pronašli način da ostvare tu sreću.
7. Mnogi vladari zakleti su neprijatelji istine.
8. Mnogi povjesničari bi mogli napisati istinu kada bi vladar htio da se istina napiše, ali je to teško ostvariti zbog neprijateljstva što ga vladar gaji prema istini.
9. Povijest je takva kakva je volja vladara pod čijem se nalogu piše.
10. Povijest na osnovu iskustva podučava kako treba da upravljamo svojom domovinom da bi postigli istinski mir i moguću sreću pa je zato treba cijeniti.
11. U proučavanju povijesti se treba usmjeriti na dobro i sreću naše domovine a time i ljudi samih: gdje su građani sretni, sretni su i pojedinci.
12. Mir i spokojstvo leže na dobro uređenim i dobro održavanima zakonima. I dobar zakon, ako se ga ne pridržava, može narušiti mir.
13. Greška povjesničara je da znaju preuveličati događaj, a na to ih potiče Mržnja ili Ljubav. Ne smije se laskati, preuveličavati, pretjerivati, prekoravati…