Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 20.10.2014.

Uz 60. godišnjicu otvaranja druge daruvarske gimnazije

Već duboko se zakoračilo u novu 2014./2015. godinu u kojoj će prosvjetni djelatnici ponovo rješavati mnoge postavljene zadatke koje im u zadatak svake godine postavljaju razne školske prosvjetne institucije. Iako je povijest školstva veoma stara, nije točno da se pronašao neki model koji bi bio garancija da je on najbolji i da većih promjena više neće biti. Nažalost, mnogo školski birokrati moraju opravdati svoja primanja pa uvijek izmišljaju novine. Da u tome u prošlosti nisu uspijevali, svjedoče brojne nove današnje novine kojima se želi skrenuti pažnja prosvjetarima sa problema njihovih osobnih dohodaka i sužavanja njihovih ranije stečenih povlastica. U takvim prilikama preostaje okrenuti u prošlost i prisjetiti se svojih kolega po struci koji su se također nekada susretali sa sličnim problemima. Za prosvjetne djelatnike daruvarske gimnazije bilo bi dobro prisjetiti se 60. godišnjice rada druge daruvarske gimnazije.

Zgrada gimnazije
Prema današnjim standardima početak daruvarskog srednjoškolskog obrazovanja počelo je otvaranjem prve daruvarske gimnazije(1920.-1928.) jer su sve ranije škole bile na nižim razinama. Prve daruvarske škole bile su četverogodišnje niže pučke škole koje su u jednom razdoblju imale još jedan ili dva razreda opetovnice, a njene su polaznike poučavali isti učitelji kao i u nižoj pučkoj školi. Šegrtska škola u Daruvaru, otvorena 1887. godine, bio je prvi iskorak prema višim pučkim školama. Nju su polazili učenici nakon završetka niže pučke škole nakon što su stupili u izučavanju nekog zanata. Prema današnjim vremenskim standardima ona je bila na razini današnjih viših razreda osnovne škole, iako su neki nastavni planovi i programi imali dodirnih sadržaja sa kasnijim srednjoškolskim strukovnim školama.
Put do otvaranja zasebnih viših pučkih škola, a zatim srednjih, u Daruvaru je bio mukotrpan jer je Kraljevska zemaljska vlada Hrvatske i Slavonije, pod izlikom nedostatka adekvatnog školskog prostora ili nedovoljno novčanih sredstava, odbacivala sve molbe daruvarskih građana za otvaranje jedne takve škole. Ipak nakon višekratnih takvih zahtjeva u Daruvaru je 1913. godine otvoren peti razred više pučke škole pa je u narednim godinama zaživjela puna viša pučka škola od 5. do 8. razreda. U godini završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine, od više pučke škole postupno nastaje mala(niža) gimnazija koja uz neznatnu promjenu nastavnog plana i programa i umjesto naziva od 5. do 8. razreda više pučke škole, uvodi naziv 1. do 4. razred niže gimnazije. Već dvije godine kasnije, 1920. godine, poglavarstvo grada Daruvara ishodilo je da grad dobije i višu gimnaziju od 5. do 8. razreda čime je grad dobio svoju prvu pravu srednju školu.
Nažalost, već 1925. godine državne vlasti su donijeli odluku da ugase ovu srednju školu. Svi pokušaji da se to ne dogodi nisu uspjeli pa je tada počelo smanjivanje razreda pa je 1928. godine prestao s radom i posljednji razred gimnazije. Mala je bila utjeha za Daruvarčane da je ostala niža gimnazija. Ipak, 1928. godine, kao nadomjestak ukinutoj gimnaziji počela je s radom trgovačka škola, nova daruvarska srednja škola, poznatija pod kasnijim nazivom ekonomska škola.

Ravnatelj prof. Josip Kubiček čita referat kod svečanog otvaranja rada gimnazije 10. 9. 1954.

Potpis nekih sudionika na otvaranju gimnazije

Osnivanje druge daruvarske gimnazije

Nakon Drugog svjetskog rata društvene i političke promjene u Daruvaru odrazile su se i u školstvu, ne samo u nazivu pojedinih škola već i u promjeni nastavnih planova i programa. Osnovne škole su najprije bile šestogodišnje, 1949. godine postaju sedmogodišnje da bi 1953. godine postale osmogodišnje. Najveći problem za daruvarsko školstvo i dalje je bio nedostatak stambenog prostora.
Nakon rata pojavio se problem i kod pripadnika češke nacionalne manjine. Nakon rata zakonski je bilo omogućeno osnivanje samostalnih škola sa nastavnim češkim jezikom. Problem je nastao kada se spoznalo da ovdje ne postoji kadrovi koji bi predavali na češkom jeziku jer su pripadnici češke nacionalnosti polazili škole s hrvatskim nastavnim jezikom. To je posebno došlo do izražaja kada su se počeli otvarati i viši razredi osnovnih škola. Danas djeluje nevjerojatno da je 1949. godine, nakon otvaranja sedmogodišnje češke škole u Daruvaru, Josip Matušek trebao predavati češki jezik, iako nikad nije polazio češku školu ili slušao neka predavanja o češkom jeziku. Prije rata su ovamo dolazili učitelji iz Češke, a neki su se ovdje zadržali i nakon rata. Problem je nastao nakon 1948. godine u vrijeme sukoba Jugoslavije sa zemljama Informbiroa kada je bila prekinuta i svaka suradnja i sa Čehoslovačkom. Zbog nedostatka kvalificiranih kadrova za češke škole, Čehoslovački savez, krovna organizacija ovdašnjih Čeha, pokušao je riješiti taj problem osloncem na ovdašnje pripadnike češke nacionalne manjine. Za to je trebao stvoriti školovan kadar, ali to se nije moglo ostvariti u kratkom vremenu. Prva pretpostavka da bi se to ostvarilo bilo je otvaranje neke srednje škole s češkim nastavnim jezikom jer bi se iz nje regrutirali kadrovi za daljnje školovanje na višim ili visokim školama za predavače predmetne nastave. S tom namjerom je započela akcija za otvaranje daruvarske gimnazije.
Pitanje daruvarske gimnazije s češkim nastavnim jezikom pojavio se već u početnim 50-tim godinama prošlog stoljeća. Bio je to veoma složen posao. Za njeno otvaranje trebalo je dobiti suglasnost od lokalnih do državnih vlasti. Na razini lokalne uprave nije bilo suprotstavljanja, ali je bio problem prostora, njenog financiranja i problem predavača. Problem prostora htio se riješiti izgradnjom nove školske zgrade, ali za to tada nisu postojala na lokalnoj razini novčana sredstva. Mnogi spominju da se situacija počela mijenjati kada je 1952. godina jedna delegacija Čehoslovačkog saveza posjetila u Beogradu predsjednika Tita kojeg su informirali o radu pripadnika češke nacionalne manjine u tadašnjoj državi. Vjerojatno su tada njega informirali i o problemu čeških škola, ali ne postoji nikakav zapis da su po tom pitanju dobili neku posebnu podršku.
U toj složenoj situacije došlo se 1953. godine na ideju da se odlučnije krene u taj projekt, ali tada sa zahtjevom da se u Daruvaru otvori gimnazija sa odjeljenjima na hrvatskom i češkom jeziku, čime bi se riješio i problem stručnih kadrova i u drugim djelatnostima javnog života tadašnjeg Daruvara. Pokazalo se da je to bila dobra ideja jer su i zahtjevi za otvaranje jedne takve ustanove bili prihvatljivi za sve daruvarske građane. Mnogi navode da je ostvarenju ovih planova pripomogla još jedna daruvarska delegacija koja je posjetila Tita prilikom njegovog boravka u Bjelovaru 1953. godine. Prema usmenim podacima Tito je dao podršku za izgradnju nove gimnazijske zgrade i tom je prilikom navodno rekao hrvatskom političaru Zvonku Brkiću: „ Ja ću zapamtiti, a ti zapiši!“ Usprkos ovoj podršci nije bilo novaca, ni dovoljno vremena, da se jedna takva zgrada izgradi u nekom kraćem roku pa je odlučeno da se privremeno iznajmi za gimnazijsku nastavu dio samostanskog prostora sestara milosrdnica u Daruvaru u dijelu u kojem je tada bio učenički internat. Tijekom prvih osam mjeseci 1953. godine bilo je učinjeno mnogo važnih poslova za dobivanje suglasnosti za otvaranje gimnazije u Daruvaru. Trebalo je predočiti i nastavni kadar koji je trebao predavati u gimnaziji pa je u tom cilju bio raspisan i natječaj. Nakon toga je bio izabran za ravnatelja gimnazije prof. Josip Kubiček i tek onda, krajem kolovoza, nakon posjete Komisije Savjeta za prosvjetu, znanost i kulturu Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske dobivena je suglasnost za njeno otvaranje. Od 1. – 3. rujna 1954. godine obavljen je konkurs za upis u prvi razred gimnazije. Bilo je upisano 91 učenika od kojih 23 učenika u češko, a preostali u dva razreda hrvatskog odjeljenja.
Svečano otvaranje hrvatsko-češke gimnazije obavljeno je 10. rujna 1954. godine u dvorištu škole u prisutnost predstavnika političkih vlasti, profesora, učenika i njihovi roditelji te brojnih gostiju. Tom je prilikom uz prigodne govore predstavnika političkog života glavni referat pročitao ravnatelj prof. Josip Kubiček. On je govorio i o prvoj daruvarskoj gimnaziji i problemima s kojima se ona poticala. Ukazao je na probleme nedostatka stručnog školskog kadra na češkim školama, uz nadu da će se tijekom vremena, zahvaljujući otvaranju ove srednjoškolske ustanove, mnogi problemi riješiti. Pošto je gimnazija u prvoj godini rada imala samo tri prva razreda, dva hrvatska i jedan češki (V.a, V.b i V. č), nije mogao biti kompletiran stalni nastavni kadar gimnazije pa su većina njih bili honorarni predavači.

Učenici prvih razreda u prvoj školskoj godini 1954./55.

Učenici 5.a s ravnateljem Kubičekom i razrednikom Relićem

Učenici 5.b s ravnateljem i razrednicom Bopsić

Učenici 5. č. s ravnateljem i razrednicom Mužny

Ipak ostat će upamćeno da je 1954./1955. školske godine započela s radom druga daruvarska gimnazija čije je rad trajao do 1977./1978. školske godine. U tom razdoblju nju je završilo 21 generacija učenika sa ukupno oko 1054. maturanata. U velikoj mjeri većina njih su nakon njenog završetka nastavili daljnje školovanje gdje su daruvarski gimnazijalci zabilježili zapažene uspjehe na mnogim fakultetima tadašnje države. Nakon otvaranja Pedagoške akademije u Pakracu 1961. godine mnogi su se daruvarski gimnazijalci upisivali u ovu ustanovu i time riješili pitanje stručnih kadrova i u školama na širem daruvarskom području. Mnogi od njih su završili i neke druge više i visoke škole pa su neki od njih kasniji radili kao profesori i na drugoj daruvarskoj gimnaziji. Bili su to Đurđa Sotonica, Zorica Crneković, Mira Oliva Vujanić, Helena Zakora, Ladislav Andres, Jovica Kovačić, Snježana Častek Herceg, Ivica Cegledi, Mira Kulić, Đurđa Kmecik, Jaroslav Klubičko, Libuša Vaniček…

Od 1954. do 1978. godine kao predavači na daruvarskoj gimnaziji radilo je 127 redovitih ili honorarnih predavača. Mnogi od njih su radili i na drugim daruvarskim školama. Najduže je na gimnaziji predavala prof. Vlasta Pilat, 23 godine, zatim Ljubica Kepčija(21), Dalibor Pilat (18), Angelika Varović(17) , Branka Nikšić(15), Milica Popović (14), Ana Juzbašić (13)…

Učenici VI.a 1957. sa ravnateljem i razrednicom Kepčija

Nastavni kolektiv 1957./58. šk. god. Stoje: Kvakić, Relić, Marović, Matušek, Đorđević, Řehak, Števčić; sjede: Pilat, Bopsić, Kubiček, Stipišić, Medved, Kepčija

U razdoblju dok je daruvarska gimnazija radila kao samostalna ustanova u njoj se izmijenilo četvero ravnatelja: Josip Kubiček, Gojko Vezmar, Milan Čeprnja i Branka Nikšić.
Kao zaključak moguće je reći da je druga daruvarska gimnazija opravdala svoje osnivanje jer je tijekom svog postojanja pripomogla da se Daruvar i njegova okolina popuni potrebnim stručnim kadrom. Jedino bi se moglo tugovati za onima koji nakon završetka studija nisu mogli naći posla u Daruvaru pa su se zapošljavali u drugim sredinama. Za Daruvar su oni bili trajno izgubljeni, iako je i dalje bilo mnogo radnih mjesta na kojima je radio nestručan kadar. No, to je već druga priča.

Pjevački zbor Gimnazije s ravnateljem Kubičekom i dirigentom Knytlom 1958.

Folklorna skupina čeških razreda gimnazije 1958.

Tamburaška sekcija gimnazije 1964. godine

Godine 1992. godine u Daruvaru je počela s radom treća po redu daruvarska gimnazija. Upravo zahvaljujući njoj zapisana je cjelovita povijest ranijih dviju daruvarskih gimnazija i jedno razdoblje treće gimnazije, čime je ostavljen trajan trag na mnoge događaje vezane za ove daruvarske ustanove. Ujedno to je garancija da brojni predavači koji su radili u njima neće pasti u zaborav pa ni oni koji su imali zasluge da je prije 60 godina započela rad ova važna daruvarska prosvjetna ustanova.

Dodatak

Cjelovitu povijest gimnazije sigurno bi još više obogatila sjećanja još živih profesora i njenih učenika jer povijesni prikazi su suhoparni jer se uglavnom predočuju brojčani podaci i mnoga imena koji imaju svoju težinu, ali u takvim prikazima nedostaju mnogi drugi događaji vezani za školski život koji nije samo nastava, nego i izvannastavna djelatnost od plesnih večeri, izleta , ekskurzija do drugih vidova druženja. Povijesni prikazi su samo kostur rada neke ustanove, ali bez duše. Ipak se takvom kosturu ona može udahnuti, ukoliko se nađu oni koji bi iznijeli neka svoja sjećanja iz svojih gimnazijskih dana jer sigurno takvih ima pa bi bilo korisno da tim svojim sjećanjima obogate ovu 60. godišnjicu početka rada druge daruvarske gimnazije. Na tragu ovog prijedloga navodim jedno pismo prof. Vere Bopsić koja se zahvalila upravi Gimnazije za poslanoj knjizi 50 godina daruvarske gimnazije i tom prilikom poslala jednoj pismo kojeg je trebala preuzeta nekadašnja gimnazijalka Ana Smolić koja ga je trebala pročitati maturantima koji su 2008. obilježavali 50 godina mature.

Dragi slavljenici!

Jako mi je žao što nisam s vama i što vas ne mogu prozvati iz starog dnevnika kao prije pedeset godina,
Vi ste moja prva generacija maturanata. Iza vas je slijedio dug niz novih generacija, no vi ste oni zbog kojih sam zavoljela svoje zvanje i koji ste utjecali na moj životni put kao i ja na vaš.
U dnevnoj sobi u vitrini još uvijek čuvam plavu staklenu vazicu koja je bila vaš djetinji znak pažnje za jedan 8. mart. U sjećanju živo čuvam cijeli razred- i one koji su maturirali i one koji su napustili Daruvar prije mature.
Sjećam se prvih sati matematike u 5. razredu kada ste me iznenadili znanjem tablice množenja i osnovne računske operacije.
Veseli me na sjećanje mojih odlikaša Dražena, Đurđice, Barice, Miodraga, Ane i svih u razredu. Još uvijek mi je duhovito kako je Jovanka sve izljubila kada je čula da je na maturi položila matematiku.
Voljela bih da mi se javite da to ne bude samo uspomena vaše i moje mladosti.
Srdačan pozdrav,
Vaša razrednica prof. Vera Bopsić

20.10.2014. u 21:23 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 15.10.2014.

NEDJELJNA I PRAZNIČKA SVETKOVANJA

Posljednjih se godina dosta govorilo o radu nedjeljom i praznicima. Vezano uz to najveća se rasprava vodila o radu u trgovinama, a manje o radu u ostalim djelatnostima. Zakoni koji su do sada usvojeni samo jednim dijelom rješavaju tu problematiku. Cjelovit odgovor na to pitanje Hrvatska ne može očekivati ni od Europske unije. Za nju je to stvar od interesa svake pojedine zemlje članice, ali koja bi sigurno reagirala kada bi se neka slabija članica suprotstavila jeftinom uvozu proizvoda razvijenih zemalja koja time uništavaju slabija gospodarstva. A poznato je iz povijesti da su nekada upravo današnje bogate zemlje zahvaljujući carinama ojačali vlastita gospodarstva.
Problem rada nedjeljom i praznicima nije novog datuma jer se on pojavljivao i u prošlosti i to ne zbog toga što je netko volio raditi tih dana, već zato jer je to bilo potrebno za normalan život neke sredine. Na daruvarskom primjeru ukazat ću na jedan takav problem koji se pojavio na početku 20. stoljeća.

Poveljom kralja Ferdinanda I. iz 1837. godine, Daruvar je dobio položaj „vašarskog trgovišta“ s pravom održavanje određenog broja godišnjih sajmova. Zahvaljujući tome on se postupno razvio u trgovišni i kupališni grad. U njega su dolazili brojni žitelji okolnih sela da bi zadovoljavali svoje životne potrebe. U isto vrijeme domaći obrtnici i trgovci ovisili su od seljačkog stanovništva jer su bili njihovi najbolji kupci, a ujedno su od njih kupovali ratarske i stočarske proizvode i time donosili obostranu korist. Najveći promet obavljao se upravo nedjeljom jer je to za seosko stanovništvo bio neradni dan pa su imali vremena da dolaze iz udaljenih okolnih sela u Daruvar radi prodaje svojih proizvoda, a dobiveni novac mogli su trošiti u kupkama ili za kupovinu onog što nisu mogli sami proizvesti. Bilo je to vrijeme kada mnoga sela još nisu imala svoje trgovine pa su takvi dolasci u Daruvar za njih bili neophodna potreba.

No, 1903. godine nadležno ministarstvo donijelo je jedan zakon kojim se zabranio rad nedjeljom. Trgovačka djelatnost naglo je opala, a što se brzo osjetilo kao pad standarda gradskog stanovništva. Stoga su tada gradske vlasti odaslale više molbi da se ta odluka ublaži ili ukine. U tome se 1904. djelomično uspjelo jer je ministarstvo dozvolilo da kupališni gradovi mogu trgovati do 12 sati nedjeljom ili praznikom. Iako to za daruvarske građane nije bila odluka kakvu su željeli, ipak su je prihvatili. No, novim ukazom od 24. svibnja 1907. godine ukinuta je ta povlastica kupališnim gradovima i dozvoljena im je trgovina nedjeljom samo do 10 sati. Ova zabrana nije zadovoljila Općinsko zastupstvo trgovišta Daruvar i ono je krajem 1907. godine podnijelo molbu nadležnom ministarstvu da ukine tu novu naredbu jer je njome trgovište trpjelo veliku štetu. U svom obrazloženju oni su naveli da zbog udaljenosti mnogi seljaci iz okolnih sela mogu doći u Daruvar tek u 8 ili 9 sati, a pošto se pijaca zatvarala već u 10 sati, njima se nije isplatilo dolaziti na tako kratko vrijeme ni u grad. Takvu su okolnost koristili mnogi prekupci koji su po selima kupovali jeftine ratarske proizvode i zatim ih po visokim cijenama prodavali u Daruvaru. Nije sačuvan podatak da li je ta njihova molba uvažena.
Postojala je još jedna starija naredba koja se bavila zabranom rada nedjeljom i praznicima. Ona je objavljena pod nazivom Naredba c.k. hervatsko-slavonskoga namiestničtva od 3. svibnja 1858. o spoljašnjem SVETKOVANJU NEDIELJAH I PRAZNIKAH po gradovih i tergovištih u Hervatskoj i Slavoniji.
Ova naredba pisana je na njemačkom i hrvatskom jeziku pa je i po toj strani njegova važnost jer možemo u njoj iščitati hrvatski jezik iz vremena kada se on još probijao, uz brojne prepreke, u javnu uporabu. Ova se problematika htjela riješiti u 22 paragrafa. Ujedno se u uvodnom dijelu detaljno objašnjavalo zbog čega se ona donosi i što se sve zabranjuje. Njeno donošenje se opravdavalo namjerom da se prekine ili „stegne javno tergovanje ili obertovanje“, da se prekine svaka tjelesna radnja, svako „obertovanje po dietićih i po inih dielaocih ili šegertih“, da se prekinu ili smanje javne zabave i da se ne čini ništa što smeta, što se ne slaže sa svetkovanjem „nedjeljah i praznikah, što sablašnjuje, ili što muti službu Božju“( 1.)
U sljedeća dva paragrafa (2. i 3.) pravi se razlika između nedjelja i praznika i blagdana. Blagdani su Božić, Uskrs ili Vuzem, Duhovi ili Trojaki, Brašančevo ili Tijelovo, Blagovijest i Mala gospa ili Mala maša.
U vrijeme blagdana većina prometa se prekidao što znači da su se uklanjala prodajna mjesta na tržnicama i zatvarali dućani, dok se nedjeljom i drugim praznicima promet „stezao“, što znači da su se izloženi artikli na prodajnim mjestima samo prekrivali u vrijeme zabrane trgovanja. Trgovina nedjeljom bila je samo do 9 sati, a prodavati su se mogle živežne namirnice potrebne za život: mesa svake vrste, divljač, perad, ribe, kruh, voće, povrće i svaki „živež potrebit za kuhanje, a u devet sati da se uklanjaju stvari na prodaju kao i prodajne stojnice“ (6. paragraf). U istom paragrafu se navodi da se stojnice mogu poslije 12 sati ponovo namjestiti i nastaviti prodaju. Do 9 sati i poslije 16 sati mogli su obrtnici na stojnicama i prema mjesnom običaju prodavati i druge stvari koje „nisu baš za kuću i za svagdanji život neophodno potrebne“. Na blagdane to nije moguće, izuzev prodaje mlijeka na stojnicama i to do 9 sati. Na Sve Svete i Marinje ili Sretenije dozvoljena je prodaja svijeća, ikona, brojanica ili krunica, a knjigovežama je dozvoljena prigodom crkvenih svetkovina prodaja crkvenih knjiga i tada se mogu prodavati i medenjaci (licite) i slične stvari.
Nedjeljom i praznicima trgovine su mogle raditi samo do 9 sati i mogle su se prodavati samo potrebne stvari za život i kućne potrebe. Tih dana vrata na trgovinama trebala su biti samo napola otvorena. One su mogle raditi i poslije 16 sati, ali samo ako su takve nedjelje bile uoči nekog blagdana. Na blagdan su trgovine morale biti zatvorene. ( 7. paragraf)
Iako se čini da ova naredba dobro rješava problem rada nedjeljom, ona je ipak zbog mnogih izuzetaka samo neznatno rješavala taj problem. Primjerice pekari, hljebari, krupari, sitnarinari, živežari, mljekari, voćari i hladenari mogli su u svojim dućanima prodavati cijeli dan, jedino su u razdoblju između 9-12 sati morali imati poluzatvorena vrata. Takvu prodaju su mogli imati i blagdanima, ali u „stegnućim okolnostima“ što je značila prodaja uz poluzatvorena vrata. Takvo izuzeće se odnosilo i na trgovinu s talijanskim voćem, solju, sušenim i dimljenim mesom, a slobodno su mogli trgovati travari, voštari, sapunari i maslinari. Rakidžijnice su nedjeljom i praznicima bili zatvorene od 9- 12 sati, a tih dana su mogli raditi i vlasuljari, pletikose i brijači, ali u razdoblju od 9-12 sati to je bilo u napola zatvorenih vrata. (paragraf 8)
Lutrijaši nedjeljom i praznicima nisu mogli raditi od 9 do 16 sati (9), a novine su se mogle prodavati također do 9 sati (10). Ograničenja rada se ne odnosi na ljekarne, vidarne, kupališta, kavane, javna gostilišta i jedališta što ih imaju „povladjeni kerčmari, pivarnici, hranari, jedivari i bakali.“ Za one koji su prodavali duhan, bilježnice i listove morali su između 9-12 sati imati poluzatvorena vrata. Krčmari nisu smjeli nedjeljom i praznicima dvoriti goste oko stolova prije 16 sati što su ih s „dozvoljenjem ponamiestili na javnoj cesti“. ( 11)

Tek 14. paragraf govori o zabrani rada jednog dijela djelatnika nedjeljom i praznicima. U njemu se govori da svaki bučan posao koji se čuje s ulice, bilo tvorničarenje, obrtovanje ili gospodarenje, ne smije koristiti „dietiće, dielaoce i šegrte“ u razdoblju od 5 sati ujutro do ponoći. No već u 15. paragrafu se poništava velikim dijelom ono što je sadržano u prethodnom paragrafu. Tako se izuzimaju radnje koji proizvode robu za svakodnevnu potrošnju i radnje kojima je dozvoljen rad nedjeljom te djelatnici koji su obavljali kućne poslove, bili u željezničarskoj, parobrodarskoj i poštanskoj službi.
Nedjeljom i praznicima su se do 16 sati zabranjivale igre u kavanama i krčmama (17), a prije tog vremena nisu bile dozvoljene javne veselice, priredbe glazbenog sadržaja, izuzev dnevne zabavne glazbe. (18) Na blagdane i za Kraljevo nisu se smjele davati kazališne predstave i druge javne zabave kao ni 22., 23. 24. i 25. prosinca, ni na Čistu srijedu ni „od cvietovah počemši kroz cielu veliku nedielju.“ Takve se zabrane odnose i na posijela, „besede i sličnih s glazbom skopčane zabave“ (19). No, i tu je bilo izuzetaka jer se u istom paragrafu govori da se „ne zabranjuju po dosadanjem običaju dopuštene glazbene zabave i oratoriji za blagotvorne sverhe.“
U 20. paragrafu se govori još o nekim zabranama. Njime se zabranjuju svi javni i privatni plesovi i plesne zabave u kroz cijeli advent, do Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, kroz cijelu korizmu ili časni post do „uklopno biele nedielje tj. prve nedielje po Uzkersu, na sve crkvene blagdane i u petke.“. Na pokladnu subotu bili su plesovi dopušteni, ali samo ako su trajali do pola noći. I u ostale subote, izvan adventa i korizme, ukoliko u tim danima nije bio neki blagdan ili post, mogli su se održavati privatne zabave, ali samo do ponoći.
Za svako kršenje navedenih zabrana trebala se koristiti primjerena kazna predviđena carskom naredbom od 20. travnja iz 1854. godine (21). Provođenje istrage i kazne provodit će redarstvene službe u suradnji s poglavarstvima u gradovima koja su obnašala političku vlast i kotarskih ureda.
Kao potpisnik ove naredbe navodi se banov namjesnik carsko-kraljevski dvorski savjetnik Šišman Conrad Eibesfeldski.

U svakom slučaju ovaj zakon iz sredine 19. stoljeća trebali bi proučiti naši zakonodavci iz početka 21. stoljeća, ukoliko se bave problemom rada nedjeljom i praznicima. Ne znam da li bi im koristio, ali bi vjerojatno iz njega mogli naučiti kako se jedna problematika može komplicirati ukoliko je to cilj. Ispada da se sve mijenja, jedino birokracija preživljava. Zakon o radu nedjeljom i praznicima je moguć. On ne bi u potpunosti otklonio rad tih dana, ali bi sigurno zadovoljio i one koji rade i one koji ne rade tih dana. Oni koji ne rade nedjeljom zadovoljili bi se smanjenim trgovačkim i zdravstvenim uslugama, a oni koji rade trebali bi za to biti dobro plaćeni, uz pravo da to bude samo jednom ili dvaput mjesečno. U turističkim središtima trebalo bi se to smatrati i prekovremenim radom koji bi se dodatno honorirao. No, manjim trgovcima i svima onima koji sami prodaju svoje proizvode, ne bi trebalo ograničavati rad ili prodaju jer ne koriste tuđi rad, već prodaju samo ono što su sami stekli svojim radom. Ipak je iluzorno očekivati da je moguće napisati neki zakon koji bi zadovoljio sve. To je poput vremena: dok jedni priželjkuju lijepo i sunčano (turizam), drugi priželjkuju i povremenu kišu (ratarstvo).

15.10.2014. u 20:54 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>