utorak, 06.12.2022.
Nogometno ludilo
Idemo malo s nepopularnim stavom i mišljenjem. Mojim. Vrlo lako bih mogao otići u širinu i sjeckati temu iz mnogih kuteva. I zapravo vrlo rado. Ali to je uzaludno. Ne želim ljutiti strastvene navijače, ali nije ni to naodmet.
Sintagmu 'nogometno ludilo' u pravilu se gleda kao na nešto simpatično i benigno. Ja je gledam kao nešto doslovno i maligno. Ona je za mene točno to što govori. I najteže od svega je skratiti ovaj tekst, jer evo, već sam na četvrtom retku, a još nisam ni počeo, tek radim vježbe zagrijavanja. Kako ovo napisati u nekoliko redaka, a prenijeti poantu, ja to ne znam, a mislim da nije ni moguće.
Ljudi kao što je Samovojska, i mnogi drugi velebni 'stručnjaci', macho tipovi, bivši igrači, vrlo će informirano, potkovano i beskrajno verglati, analizirati i lupetati o neprikosnovenoj 'ljepoti igre', sa suzom u oku, nabijeni emocijama. I to sigurno je tako, za njih. Ljepota igre. I ta ljepota igre, to ludilo, kad krene i zahukta se, zahvaća gotovo sve, gotovo po defaultu. I staro i mlado, i muško i žensko, i babe i dede, i tate i mame, i pizde materine. Od svih se očekuje da budu zahvaćeni, a gotovo svi i budu, inače bi moglo ispasti da nešto nije u redu s njima, možda ne razumiju ljepotu igre,
Normalan i poželjan način ponašanja jednog muškića, navijača, koji razumije ljepotu igre, a kasnije, kad se zahukta, to je normalno i poželjno ponašanje i domaćice, žene, majke, kćerke, babe, je da s nestrpljenjem očekuje svaku sljedeću utakmicu. Da bude opskrbljen adekvatnom odjećom i navijačkim rekvizitima i pomagalima, dovoljnom količinom piva. Kad se malo zahukta, poželjno je i očekuje se da se navuku i one tkanine na retrovizor itd; to je gotovo, simbolično, kao navlačenje nečeg drugog na nešto drugo. Na tom muškiću, radosnom, zdravom i glasnom, je da bude oran, nasmijan, da nestrpljivo očekuje, napeto prati i svesrdno podržava. Da poskakuje, viče, galami, grli muškiće koji su oko njega u slučaju dobrog tijeka događaja. I da bude jako tužan i nesretan u slučaju kada stvari ne idu kako bi trebale. Oni malo žešći primjerci bez puno razmišljanja vade sve što imaju u čarapi ili dižu kredit da otputuju na drugi kraj svijeta, pa i na drugu planetu ako je potrebno, jer ta ljubav nema granica, a ljepota igre je smisao života. Oni će rado otputovati, dati podršku, skakutati uživo, grliti se uživo, biti presretni ili pretužni uživo. To je taj mentalni sklop, to je prevladavajući mentalni sklop, ponašanje koje je poželjno i pohvalno. Tako se to radi. Tako to rade pripadnici ove vrste s najrazvijenijim mozgom u poznatom nam svemiru.
Netko drugi, ja, tko ne razumije, ne shvaća ljepotu igre, vidi momke kako spretno jure po terenu. I to je više-manje to. Ali kako su to samo skupi momci. Kakvi milijuni se tu samo vrte. I to zasluženi milijuni, reći će navijači opisani malo iznad. Normalno da, reći će mi, kad ne razumijem ljepotu igre, ne mogu razumjeti ni opravdanost tih, za mene, ali ne i za njih, suludih milijuna koji se pretaču u transferima i pizdarijama svih vrsta. Ako prigovorim da je ludost da se u gradnju stadiona bez problem ugradi i dio onih koji ga grade, veseli navijači će reći da su to gluposti i sitnice, da treba gledati viši cilj.
Ali, ja ne vidim viši cilj, vidim samo niži cilj i ne mogu se praviti da vidim nešto što ne vidim. A ako se tu radi o mom ograničenju u sagledavanju stvari, ako su Samovojska, Joško Jeličić i horda drugih, meni nedokučive spoznajne veličine, onda neka bude tako. Ja sam zadovoljan sa svojim ograničenim pogledima i nemam nikakvih stremljenja prema nekim višim visinama.
Cijela stvar je, u osnovi, vrlo banalna. Vrlo, vrlo banalna. Pa neka cijeli svijet skakuće, luduje, trkelja i navija. I don't give a shit. Opet
- 09:40 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
