Želeći nešto pisati o ljubavi i Shinto simbolima veze dvoje ljudi, naišao sam na članak o tjeranju zlih duhova početkom godine. Mislim da će vam biti interesantno pročitati.

Najprije par riječi o Shintu.

Shinto ("put bogova") je autohtona vjera japanskog naroda i stara koliko i sam Japan.
Shinto nema utemeljitelja niti ima svete spise poput Sutri ili Biblije. Propaganda i propovijedanje također nisu uobičajeni, jer Shinto je duboko ukorijenjen u japanskom narodu i tradiciji.
"Šintoistički bogovi" nazivaju se Kami. Oni su sveti duhovi koji imaju oblik stvari i koncepata važnih za život, poput vjetra, kiše, planina, drveća, rijeka i plodnosti. Ljudi postaju Kami nakon što umru, a njihove obitelji štuju ih kao Kami predaka. Kami izvanrednih ljudi čak su ugrađeni u neka svetišta. Božica Sunca Amaterasu smatra se najvažnijom šintoističkom boginjom.
Za razliku od mnogih monoteističkih religija, u šintoizmu nema apsolutnih vrijednosti. Ne postoji apsolutno ispravno i pogrešno i nitko nije savršen. Shinto je optimistična vjera, jer se za ljude smatra da su u osnovi dobri, a vjeruje se da zlo uzrokuju zli duhovi. Slijedom toga, svrha većine šintoističkih rituala je čuvanje od zlih duhova pročišćenjem, molitvama i prinosima kamiima.
Ljudi traže pomoć od Kamia moleći se na kućnom oltaru ili posjećujući svetišta. Čitav niz talismana dostupan je u svetištima za sigurnost prometa, dobro zdravlje, uspjeh u poslu, siguran porod, dobre ispite i još mnogo toga.
Mnoge svadbene svečanosti održavaju se u Shinto stilu. Međutim, smrt se smatra izvorom nečistoće i prepuštena je budizmu. Slijedom toga, gotovo da nema šintoističkih groblja, a većina sprovoda održava se u budističkom stilu.

A sada o festivalu Setsubun

Setsubun je festival koji se održava 2., 3. ili 4. veljače, dan prije početka proljeća prema japanskom lunarnom kalendaru. To nije državni praznik. Mnogo stoljeća ljudi su izvodili rituale u svrhu progona zlih duhova početkom proljeća.

Primjerice, od 13. stoljeća bio je običaj tjerati zle duhove snažnim mirisom gorućih osušenih glava srdele, dimom gorućeg drva i bukom bubnjeva. Iako ovaj običaj više nije popularan, neki ljudi još uvijek ukrašavaju ulaze u svoje kuće ribljim glavama i lišćem svetih stabala kako bi odvratili zle duhove od ulaska.

U moderno doba najčešće se ritual setsubun izvodi bacanjem prženog graha oko vlastite kuće, po hramovima i svetištima širom zemlje. Kod bacanja graha treba vikati "Oni wa soto! Fuku wa uchi!" ("Đavoli vani, sreća unutra"). Nakon što ste grah pobacali trebali bi pokupiti i pojesti onoliki broj zrna koji odgovara vašoj dobi.
Drugi rasprostranjeni običaj je jedenje Eho-maki sushi kiflica. Treba jesti kiflicu bez razgovora, pogleda uperenog u sretni smjer godine.

Oznake: japan, Setsubun festival

Vrijeme je okrenuti novi list kalendara. Ovaj puta na red je došla Osaka i naša prva posjeta 2016 gradu u koji smo se zaljubili na sve poglede, ne samo na prvi pogled.

Zadnji dan u Osaki bio je planiran za posjetu ZOO Osaka. A kako bi jutro moglo početi nego uz jutarnju kavicu i cigaretu. Kada je pak o cigareti riječ, Osaka je bila naš raj. Poznato je da je u Japanu pušenje zabranjeno na javnim i u zatvorenim prostorima, osim na mjestima posebno označenim s obavaznom čikarom uz koju se okupljaju ljudi željni dima. Često se nisam mogao oteti dojmu kako su to i mjesta druženja uz cigaretlinu, iako je često bilo vidjeti Japance kako stoje sami sa svojom cigaretlinom i svojim mislima, bez obzira je koliko pušača trenutno okupljeno.
U Tokyu i Kyotu bilo nam je teško pronaći kafiće gdje smo mogli uz kavu i zapaliti. Osaka je pak druga priča. Zbog toga je na ovoj stranici upravo takav ugodan kutak.

Nakon kavice put pod noge pa u ZOO.
Nedaleko ulaza, pažnju su nam privukli mali Japanci okupljeni oko kućice i 7 patuljaka. Bilo ih je zanimljivo vidjeti. Još je ljepše bilo iznenađenje kada je u 10 sati sve oživjelo. Uživali smo kao djeca.

Mislim da nema potrebe stavljati fotke životinja koje smo obilazili. Mi ne bi bili mi da nismo nalazili igru i zajebanciju u svakom trenutku.

Prije izlaska iz ZOO-a oduševio me pogled na ovaj natkriveni prostor. ZOO nije mjesto gdje će roditelji samo dovesti djecu i produžiti dalje. To je mjesto obiteljskog okupljanja i odmora za čitav dan.

I za kraj lijepa uspomena iz Osake. Pivska čaša iz Hard Rock Cafe-a Osaka. Moguće ju je kupiti samo u tom kafeu i nigdje više na svijetu. Kada je već Hard Rock, uz čašu je i mramorni oblutak sa mramorne plaže, Marble Beach pored Osake.

Zaljubljeni smo u Japan, posebno Osaku i ako bude mogućnosti opet ćemo se vratiti, ali tada na punih mjesec dana.

Oznake: japan, Osaka

Umjesto interaktivnog blogkalendara u zaglavlju mog bloga, ja imam moj kalendar Sjećanja iz Japana na kome svaki mjesec mjenjam list. Ovaj mjesec na red je došao prekrasan Himeji Castle.
Najspektakularniji dvorac je jedan od naljepših dvanaest izvorno sačuvanih dvoraca. Nikada nije stradao u požarima, potresima ili u ratu iako je Himeji bio razoren zapaljivim bombama. Dvorac je pod zaštitom UNESCO-a.
Mislim da je bitno spomenuti da je čitav dvorac drvena konstrukcija.
Bilo je krasno šetati Kokoen parkom pored dvorca, a koji je pripadao dvorcu, kao i šetati dvorcem.

Mislim da je vrijedno spomenuti da smo prije dvorca posjetili Mounth Shosha, brdovito područje na kome je sniman Posljednji samuraj.

Prekrasne uspomene

Oznake: japan, kalendar

Na ovaj me tekst potaknuo prilog koji sam jutros gledao na teveu o borbi Japana s virusom. Vjerojatno je prije snimljen prilog jer pokazuje zatvorene trgovine, priča o tome kako je puno ljudi ostalo bez ikakvog krova nad glavom, o propadanju srednjeg sloja japanskog društva uzrokovanog krizom.
Često sam se pitao kako se Japan bori s krizom jer sam vidjeo da ima malo smrtnih slučajeva, do danas tek 951 dok ovo pišem, a u sjećanju su mi ostale nezamislive gužve na ulicama gradova. Ovaj prilog mi je to objasnio.
Zbog toga sam prolutao internetom da vidim kako danas izgledaju mjesta koja su nam ostala u prelijepoj uspomeni. Do popuštanja mjera došlo je koncem svibnja i kroz lipanj, pa su sada dopuštene posjete poznatim hramovima i znamenitostima.

Zaljubljen sam u Japan i stvarno mi nedostaje. Ovaj video prilažem jer je na njemu Dotonbori, nama najdraži dio Osake, koji smo imali prilike upoznati samo u gužvama. Ispod ovog krasnog mosta, Ebisubashi Footbridge, jeli smo svaki puta najbolje Uncle Rukuro Cheesecake, koji se prave samo u Osaki. Zapravo je sve što sam želio pokazati pokazano u prvih tri minute videa, a ostali dio je klopa pa vam možda i to bude zanimljivo. Uživao sam gledati klopu i od srca sam se nasmijao nekim ljutim scenama. Video je tek postavljen i pokazuje Dotonbori izgleda dan nakon popuštanja mjera i bez velikih gužvi.
Prilažem i naše fotke da dočaram kako je to izgledalo kada smo mi bili tamo.

Oznake: korona, covid-19, Osaka, japan

Shibamata, jedan od istočnih dijelova Tokya bio nam je debelo upisan u planu "šta obići". Dva su razloga tome.

Grad je poznat kao rodni grad Tora-sana, glavnog lika najdugovječnije serije filmova( po Ginesu), snimane od 1969-1995.g. Serija filmova redovito ide na trećem programu HTV-a subotom u 11 i skoro uvijek ju gledamo i od srca preporučujemo. Brončani spomenici Tora-sana i njegove sestre nalaze se pred željezničkom postajom. O posjeti Shibamati Draga je učinila lijepi video.

Drugi je razlog posjeta budističkom hramu Shibamata Taishakuten. Hram je osnovan 1629 godine. Hram je poznat po fantastičnim rezbarijama koje predstavljaju poglavlja iz Sutre, koja su ispisana u podnožju rezbarija.
Dok je Draga odmarala u hladu ispred muzeja, ja sam uživao obilazeči rezbarije. Rezbarije nisu lakirane i jednom godišnje se oprezno čista od prašine i naslaga koje se nakupe.

Rezbarije su po visini postavljene tako da je na jednoj zaglavlje, u sredini tema Sutre i donji dio ispred kojega je objašnjenje Sutre. Tako i ovdije predstavljam jednu cjelinu s detaljima glavne rezbarije.

Prekrasan park unutar hrama priča je za sebe. Sjediti na trijemu, ili šetati trijemom oko parka, uživati u pogledu na park dok iz hrama dopire čitanje sutri djeluje tako umirujuće i opuštajuće.

Kako na početku spomenuh, rezbarije čiste od prašine i naslaga jednom godišnje a kako nisu lakirane, to ni fotke nisu vrhunske kvalitete kakve bi bile da nema naslaga.

Oznake: Shibamata Taishakuten, japan

Uvijek sam zadivljen prijevozom u Japanu. Skoro da je nezamisliv život bez metroa, vlakova i superbrzih vlakova. O točnosti pridržavanja voznog reda valjda zna čitav svijet. Trebalo mi je vrijeme da se priviknem na jednu sitnicu: Da nemoram trčati da stignem na vlak koji je upravo na stanici, da mi ne pobjegne pred nosom. Ubrzo će doći slijedeći. Superbrzi Shinkanseni, priča su za sebe. Na relaciji od cca 600km od Tokya do Osake, valjda svakih 10 minuta vozi jedan Shinkansen, a vožnja traje 3 sata.
Japancima je vožnja njihovim vlakovima normalan dio života, a men ije svaki puta vožnja sa 200km/sat bila poseban doživljaj.
Kako izgleda voziti se 220/sat možete škicnuti u ovom videu.

Svaka usporedba s našim vlakovima nemoguća je.
Upade mi u misao jedan detalj. Kada dođemo u Japan, već na aerodromu kupimo elektronsku karticu kojom plaćamo prijevoze i kupujemo u restoranima ili dućanima. Kada ju ispraznimo lako je doplatiti, a ono što nam ostane kada se vraćamo, jednostavno podignemo u gotovini na aerodromu. Ovo spominjem zbog načina na koji plaćamo prijevoze. Na vlakove se ulazi kroz automate koje otvarate karticom. Na izlazu opet prislonite karticu i automat naplati vožnju. Ako se vozite istim operaterom, od Tokya do Hiroshime ili bilo koje stanice, vožnju platite tek na izlazu na zadnjoj stanici bez obzira koliko ste vlakova mijenjali, ako niste napuštali stanicu prilikom presjedanja.

Draga još uživa u toplicama i svima šalje pozdrave.

Oznake: japan

Listajući uspomene iz Japana pažnju mi privukla posjeta ZOO parku u Osaki 2016.g. Bilo mi je zanimljivo snimiti kućicu s patuljcima, odmah nakon ulaza u ZOO. Dok su se djeca okupljala pred kućicom, počela je glazba, Snjeguljica je izašla iz kućice i sve je odjednom bilo u veselom pokretu. I mi smo bili djeca pored sve djece pred razigranim patuljcima.
Ne znam da li se prizor ponavlja svakih 15 minuta ili samo na puni sat. No bilo kako bilo, bilo je lijepo i veselo.

Za kraj, još jedna zgodna fotka iz ZOO. Sve sam joj lijepo objasnio.

Od tri tjedna rehabilitacije u toplicama, Draga je skoro na polovici i uživa bezgranično. Pozdravlja sve drage prijatelje

Oznake: japan

Jedna od želja prilikom pripreme ovogodišnjeg posjeta Japanu, bila nam je da vidimo japansko vjenčanje. Želja nam se nenadano ispunila u Kamakuri, u Tsurugaoka Hachimangu Shrinu. U Kamakuru smo išli da bi vidjeli Velikog Budu od Kamakure, o čemu već bude riječi kada se Draga vrati iz toplica.
Tsurugaoka Hachimangu najvažnije je svetište u Kamakuri. Utemeljeno je 1063.g. Svetište je posvećeno Hachimangu, vrhunskom božanstvu Minamoto obitelji. U podnožju svetišta nalazi se Maiden, pozornica za ples i glazbu. Na njoj se odvijaju i vjenčanja.

Tsurugaoka Hachimangu Shrine

Mladenci

Dosta mjesta bi uzelo da opisujem ceremoniju vjenčanja, pa samo ukratko: Ceremoniju vodi Kannushi, osoba koja je odgovorna za održavanje šintoističkog svetišta kao i za vođenje bogoslužja kami, božanstvu, kome je svetište posvećeno. Pomaže mu dodatna svećenica osposobljena za obavljanje zadataka, počevši od svetog pročišćenja do izvedbe svetog Kagura plesa.
Video je malo duži. Nisam želio da ga previše kratim, ipak je to naša uspomena.

Pri kraju videa, lijepo je vidjeti kako mlada i mladoženja s dva pljeska i naklonom pozivaju božanstvo da mu prenesu svoje želje, a zatim na isti način zahvaljuju, nakon čega izmjenjuju prstenje.

Za one koje žele znati više o ceremoniji prilažem prijevod s Wikipedije:

Shinzen kekkon, doslovno "vjenčanje prije kami", je ritual pročišćavanja šinto vjerovanja koji uključuje razmjenu sakea između para prije braka. Svečanost obično traje 20 do 30 minuta

Prehrambeni proizvodi, uključujući sol, vodu, rižu, sake, voće i povrće, ostavljeni su na svečanom oltaru za vjenčanje, na kojem je i vjenčano prstenje.
Desno od oltara stoji šinto svećenik, a lijevo je svećenica, Miko. Par stoji u središtu prostorije, dok najbliži članovi obitelji stoje iza stolova koji sadrže sake i male plodove

Svećenik će pročistiti svetište i privlači pažnju dobronamjernih duhova ili kami. Zatim, svećenik objavljuje početak san-san-ku-do ceremonije, ili "tri-tri-devet puta", odražavajući tri prisege uzete tri puta, predstavljene kroz tri čaše, izlivene tri puta i ispijanja u tri gutljaja. To često uključuje tri ulijevanja iz tri šalice (iz velike u manju, a zatim u najmanju koja se nudi mladima.). Prva šalica, najprije se lijeva mladoženji, koji pije iz nje prije nego što je ponudi nevjesti. Drugo lijevanje ide prvo nevjesti, a zatim mladoženju. Konačno izlijevanje ide od mladoženje, a zatim nevjesti (u suštini ponavlja se prvo izlijevanje).

Za sake aspekt ceremonije se kaže da je bit šinto vjenčanja. Ritual je možda nastao na samurajskim vjenčanjima, iako simbolika akcije i brojeva nemaju jasno podrijetlo. Neki vide ritual kao simboliku dijeljenja radosti i tuge bračnog para, drugi sugeriraju da je san-san homonim za "rođenje nakon rođenja", što upućuje na simboliku plodnosti. Drugi pak kažu da predstavlja muškarca, ženu i dijete, ili nebo, zemlju i čovjeka.

Par se zatim približava oltaru, gdje mladoženja čita svoje zavjete dok nevjesta sluša. Nakodo-u ili "provodadžiji" bit će zahvaljivano zavjetima. Ako ne postoji posrednik, imenovat će se prijatelj ili član obitelji koji će ispuniti tu ulogu, služeći ulogu sličnu "najboljem čovjeku" ili "djeveruši". Zatim se obitelji pridružuju pijenju sakea uz tradicionalno veselje "kampai" (živjeli).

U posljednjem dijelu svečanosti, svećenik nudi japanski zimzeleni oltar, koji odražava zahvalnost duhovima koji su blagoslovili zajednicu. Zatim slijede nevjesta i mladoženja pokazujući ponudu, a za njima predstavnik svake obitelji (često očevi mlade i mladoženje). Nakon toga se prikazuje prstenje.

U vjenčanim molitvama često se pozivaju bogovi Izanagi i Izanami. Ovi oženjeni bogovi bili su dio japanske predaje o "prvom vjenčanju" i pozvani su da odražavaju skladnu ravnotežu unutar braka. Drugi aspekti šintoističke vjenčane molitve uključuju poziv paru da radi na održavanju uglednog doma i da par ima djecu.

Ceremonija vjenčanja traje približno pola sata i ubrzo nakon ovog para već je dolazio slijedeći.

Draga uživa u toplicama i svim prijateljima šalje tople pozdrave.

Dodatak: Zlo je u nekim ljudima duboko ukorjenjeno. Može se prikriti, može se trenutno sakriti. Ali ono kuha u čovjeku i uvijek traži put da izbije u svojoj punoj bijedi.

Oznake: japan, shinto vjenčanje

Ispred stanice metroa u Shibuyi, Tokyo, nalazi se statua psa posvećena njegovoj vjernosti.
Hachiko, Japanski Akito, vjerno je čekao svoga Uena koji je na poslu preminuo od cerebralne hemoragije, svaki dan pred stanicom preko 9 godina.

Danas je Hachiko (10. 11. 1923 - 8.3.1935) jedna od ikona Tokya. Turisti iz čitavog svijeta svaki dan čekaju u redu da bi se pored njega slikali i da bi ga dodirnuli.

Vjernost i odanost psa bezgranična je. Pišući ovaj tekst nastojao sam izbjeći izraze "gospodar" i "vlasnik", pregrubi su za ovakvu ljubav, a ne znam koji bi naš izraz mogao opisati na pravi način odnos čovjeka i psa.

PS. Draga je godinama maštala o tome da može barem jedan puta sama negdije otiči, na godišnji. Sada kao kraljica uživa u toplicama i svim blogerima ovim putem šalje puno pozdrava.

Oznake: japan, Hachiko, vjernost jednog psa

Umjesto da pišem o onome lijepom što smo vidjeli i doživjeli, seriju napisa o ovogodišnjem putu u Japan, započeti ću sitnicama koje to nisu, a čine život u Japanu lakšim. Meni takve sitnice teško promaknu, pa evo malo zanimljivih opažanja.

Poznata je briga za čovjeka i sve se čini da bi se čovjeku pomoglo. U metrou, upade mi u oko znak križa i srca koji je stariji čovjek imao na ramenici naprtnjače. Upitah ga dali je to oznaka da ima problema sa srcem pa mi je objasnio da ima pejsmejker. Na prozoru primijetih i oznaku za koga su mjesta rezervirana. U opisu na upozorenju putnicima piše i da se na tome mjestu ne koriste mobiteli!

Na svakoj stanici metroa ili vlaka obično treba prepješačiti gomilu stepenica. Jasno da postoje pokretne stepenice i dizala. Da bi ljudima skrenuli pažnju da su stepenice zdravije za korištenje, na stubama piše koliko se izgubi kcal na svakoj stubi do vrha!

Kako vatrogasci bez puno traženja mogu pronaći hidrant? Jednostavno ... visoko na stupu stoji crvena ploča na kojoj piše da je tu vatrogasni hidrant. Kod nas, ako to nije stojeći hidrant, morate pronaći malu pločicu na nekom zidu na kojoj piše koliko je metara u kojem smjeru hidrant udaljen. Sumnjam da većina Hrvata zna što znače te pločice koje možda slučajno nekome upadnu u oko.

Odvoz otpada je priča za sebe. Zna se kojim se danom odvozi koja vrsta otpada. Otpad se odlaže na ulici i zaštićen je mrežom koja se nakon odvoza jednostavno omota oko ograde ili stupa. Otpad je odvežen isti dan do podne i ulice su čiste.

Kupatilo me posebno oduševilo. U Japanu čitava obitelj može uživati u jednom punjenju kade vodom. To zbog toga što se prije ulaska u kadu temeljito otuširaju i operu, pa voda nakon izlaska iz kade ne ostaje prljava za slijedećeg tko je na redu. Pored kade je nisko postavljena baterija s tušem i pored nje sjedalo. Sjednete, lijepo se otuširate do mile volje i onda uđete u kadu i uživate. Rado bih ovakvu kombinaciju imao u vlastitoj kupaoni.

Biser za kraj. Dok smo šetali uz jezero za oko mi zapeo ovaj "panj". Varate se ako mislite da je ograđen da netko ne bi na njemu oštetio auto. Ograđen je da bude zaštićen od automobila. I ovo stablo ima svoje značenje.

Oznake: japan, sitnice koje to nisu

Nedavno sam pisao o japanskoj drvenoj arhitekturi, pa spomenuh da se drveni objekti zbog vlage i plijesni obnavljaju svakih 20 godina. Sam sam sebi postavljao pitanja: Kako mogu kompletno obnoviti drveni hram? Jednostavno, do postojećeg, izgrade čitav novi hram koji je do u detalja replika postojećeg.
Odgovor sam dobio kada sam u prošlom postu pisao o Boginji Amaterasu. Ostao sam zadivljen kada sam vidjeo s kojim poštovanjem se Japanci odnose prema svemu što rade, kako se poklone svakom stablu koje će srušiti, s koliko ljubavi i pažnje izrađuju svaki detalj ...

Na videu je obnova Velikog hrama Ise, boginje Amaterasu. Vrijedi ga pogledati čitavog iako je malo duži. Ni jednog trenutka vam neće biti žao.

Svojedobno me Draga pitala: Kako već na prvi pogled znati dali ulazimo na područje Shinto ili Budističkog hrama? Pa evo i tog odgovora.
Kada ulazimo na područje Shinto Hrama, ulazimo kroz Torri gate. Torri vrata oznaka su da ulazimo na sveto Shinto područje. Shinto - Put Bogova

Fushimi Inari Shrine, Inari, Kyoto

Miyajima, Hiroshima

Kada ulazimo u Budistički hram, ulazimo kroz objekat karakterističan za svaki hram.

Hozomon Gate, Sensoji Temple, Asakusa, Tokyo. Trebao bi čitav novi post da opišem svaki detalj ovoga ulaza.

Nije na suvišno spomenuti da se često na istom području mogu naći i Shinto i Budistički objekti.

Oznake: japan

Zapisi o obožavanju Amaterasu nalaze se iz c. 712 CE Kojiki i c. 720. g. Nihon Shoki, najstariji zapis japanske povijesti. U japanskoj mitologiji, Amaterasu, Božica Sunca, sestra je Susanoo (Boga oluja i mora) , i Tsukuyomi (Boga Mjeseca). Bilo je napisano da je Amaterasu naslikala kraj s braćom dok je stvarala drevni Japan. Za Amaterasu i braću rečeno je da ih je stvorio božanski par Izanagi i Izanami, koji su i sami stvoreni od začetnika Svemira, Amenominakanushi.

Izanagi se zarekao da neće vidjeti mrtvu Iznami. Sva tri božanstva rođena su iz Izanagija kada se pročistio (mislim da bi bilo bolje smisleno prevesti"zaplakao") kada je ušao u podzemlje Yomi, nakon što je prekršio obećanje da neće vidjeti mrtvu Izanami.
Amaterasu je rođena kada je Izanagi obrisao dlanom lijevo oko i na njemu ugledao Amaterasu. Bila je tako lijepa i blistava da ju je podigao na nebo i proglasio boginjom Sunca.
Kada je desnom rukom brisao oko na dlanu je rođen Tsukuyomi. Nije bio tako blistav i bio je postavljen za Boga mjeseca.
Susanoo je rođen kada je otac obrisao nos i zamahnuvši rukom otresao šmrkalj. Bio je zločest i neposlušan i otac ga je postavio za boga oceana i oluja.
.
.
Zločesti brat Susanoo htjeo je napakostiti sestri Amaterasu, pa je kroz dimnjak ubacio konjsku kožu. Kako je padala kroz dimnjak, tako je u čistu prostoriju u kojoj su bili Amaterasu i njen muž, izbacila oblak čađi koja je sve zaprljala.
Amaterasu se tako naljutila da se zatvorila u špilji i navukla na ulaz veliki kamen i više nije htjela izači van. Na taj način nestalo je Sunca.
Kako nije bilo Sunca bila je tama, biljke više nisu rasle, zavladala je glad. Svi bogovi, Kamiji koji su ostali vani, bogovi rijeka, jezera, šuma... da bi ju izvukli i natjerali da opet otvori špilju i pusti Sunce smislili su zgodan plan. Plesali su ispred špilje, stvarali buku i kada je Amaterasu upitala šta to slave rekli su da imaju novu boginju Sunca, ljepšu od nje. Ne vjerujući, a ženska sujeta nije joj dala mira, malo je odmakla stijenu s ulaza. Oni pred nju postaviše zrcalo u kome je vidjela svoju sliku, a kako nikada još nije vidjela zrcalo, povjerovala je u njihovu priči. Kako je ona ipak Božica Sunca, izašla je malo više da bolje vidi i tada su ju Kami izvukli van i na brzinu vratili kamen na ulaz da se nemože vratiti u špilju. I tako je Sunce opet zasjalo.
Na kamen su postavili konop da se više nemože micati, a taj konop Shimenawa i danas se može vidjeti diljem Japana kako obilježava sveta mjesta, obitavališta Kamija.
Priča je fantastično ispričana na ovom videu.

U hramu Isu čuva se i danas zrcalo Boginje Amaterasu, dragulj i mač, najsvetije relikvije u Japanu koje nitko nemože vidjeti osim cara, koji je pra pra pra ....pra pra unuk Boginje Amaterasu

Ovako izgleda proslava Sanja Matsuri u Asakusi. Video stavljam zbog toga što se u prethodnom spominje kako su nastali bubnjevi kada su božanstva, Kami, plesali ispred pećine u kojoj je bila Amaterasu. Bubnjevi su i danas glavna pratnja u shinto svećanostima. U japanu postoji preko 8 000 000 Kamija, svetih bića.

Oznake: japan, Amaterasu

Japan često doživljavamo kroz scene viđene u filmovima, kao zemlju malih drvenih kućica, lagane konstrukcije. Mnogima su ostale u pamćenju i slike drvenih hramova, drvenih dvoraca.Kada sam danas na teveu vidjeo prilog o dvorcu Trakošćan usporedba s našom tradicionalnom arhitekturom se sama nametnula. Potrudio sam se naći nešto stručnih objašnjenja pa ih ovdje navodim.

Velik dio Japana ima idealne uvjete za razvoj plijesni i mnogih drugih vrsta gljiva. Temperature rijetko padaju ispod točke smrzavanja ili se uzdižu iznad 35 ° C, čime se ostvaren idealan raspon temperature za njihov rast; što je najvažnije, vlažnost se može zadržati iznad 70% tjedno, osobito tijekom toplih ljetnih mjeseci. Početak kišne sezone je vrijeme kada plijesan može postati istinski destruktivna. Žene upozoravaju da i u dugoj kosi može biti plijesan, ako nije ispravno osušena, kao i u bezbroj parova cipela pomiješanih dok se zatvaraju u ormaru za cipele.

Tradicionalna drvena konstrukcija se borila protiv vlage podizanjem zgrada iznad razine tla i ostavljanjem zidova uglavnom otvorenih kako bi zrak mogao slobodno cirkulirati ispod, oko i kroz cijeli unutarnji prostor. Zgrade koje su stare preko 300 godina i koje su još uvijek u svom izvornom stanju obično su „slabo naseljene“, a sadrže vrlo malo namještaja i nekoliko drugih elemenata. Hramovi, svetišta, palače i domovi tradicionalno bogatih uklapaju se u ovu kategoriju.

Sva ova ventilacija služila je da tradicionalne japanske domove učini prilično udobnima ljeti, ali zimi je neugodno. Nošenje više slojeva odjeće i dobivanje bolnih oteklina na prstima očito je bila mala cijena za izbjegavanje plijesni.
Ovakva gradnja omogučava laku zamjenu svih drvenih dijelova zgrade zahvačenih plijesni.

Pored poplava na popisu prirodnih katastrofa, jaki vjetrovi i obilne kiše tipičnih tajfuna još su jedan veliki argument za zgradnju od drveta. Česta jaka kiša potiče korištenje vrlo dubokih nadstrešnica kako bi se zaštitili zidovi, dok su odgovor na jake vjetrove bili teški krovovi koje vjetrovi ne bi otpuhali.
Otpornost na potres treći je glavni razlog drvene izgradnje koja lakše podnosi deformacije nastale potresom.

Uvijek su me fascinirala shinto svetišta pa evo što o njima kaže literatura:
Shinto svetišta se obnavljaju svakih dvadeset godina i zato se za izgradnju svetišta koristi samo drvo. Shinto svetišta zabranjuju materijalizaciju vjerovanja i stoga nemaju idola ili kipova, što je u potpunoj suprotnosti s budističkim hramovima, gdje kip Buddhe ima središnje značenje.

I za kraj ... Nije Trakošćan nego Himeji Castle, dvorac od drveta. Najljepši japanski, izvorno sačuvan dvorac, visine 7 katova.

Izvori podataka: Wood, Mold, and Japanese Architecture i Timber in Japan’s religious architecture

Zanimljivo je vidjeti kako grade čitav novi hram boginje Amaterasu pored postoječeg.

Oznake: japan

Kad smo se prošle godine pripremali za Japan, željeli smo posjetiti jednu lijepu plažu i okupati se u oceanu. Na Netu sam našao da je nedaleko Osake krasna plaža zvučnog imena "Marble beach", mramorna plaža. Bili smo oduševljeni već prije putovanja kako ćemo uživati.

Nakon otprilike sat vremena vožnje vlakom do Rinku Town-a, napokon smo nakon još malo pješačenja stigli do plaže. Iz daleka je izgledala stvarno privlačna. Bilo je lijepo i šetati uz duugačku bijelu plažu i čekati taj trenutak kupanja u oceanu. Razočaranje je uslijedilo kada smo sa šetnice htjeli do mora, preko plaže. Plaža je sastoji od mramornih oblutaka veličine šake i većih po kojima je skoro nemoguće normalno hodati. Kako je to plaža na oceanu, od staze do mora ima barem stotinjak metara pješačenja po toj neugodnoj plaži. Razočaranje je bilo još veće kada smo vidjeli da ni more nije baš kristalno čisto zbog svega što donose morske struje. I tako smo na kraju odustali od kupanja na toj prekrasnoj plaži.

Mi nebi bili mi da se ipak nismo okupali. Našli smo plažicu, nasipom odvojenu od oceana. Vidimo kako se djeca igraju u plićaku dok roditelji sjede na pijesku. Hrabro smo se skinuli i krenuli u vodu, otplivali s uživanjem u moru koje nije bilo dublje od metra, metraipo. Bilo nam je čudno što se samo mi kupamo. Kad sam nakon plivanja izašao na plažu, priđe mi u službenu odoru obučen Japanac i kaže: Ovdje je zabranjeno kupanje ...

Nakon kupanja uživali smo u prekrasnom koncertu uz more, upravo tu uz ovu plažu. Na kraju koncerta svi su izvođači zapjevali zajedno, na naše iznenađenje i oduševljenje Sukiyaki, nama najdražu pjesmu. Jasno da smo i mi pjevali iz svega glasa na čuđenje izvođača i publike.
Bio je to ipak jedan prekrasan dan.

Pogled na plažu i most koji vodi na Kansai aerodrom

Na šetnici uz plažu

Tu smo se okupali na čuđenje Japanaca

Fontana 4 godišnja doba. Šiljak predstavlja zemljinu os a prstenovi solsticij i ekvinocij.

Sukiyaki za kraj. Kao da su nas pitali. Svi su izvođači dobili na papiru napisan tekst a mi smo pjevali iz sveg glasa i srca, nije nam bio potreban napisan tekst.
Mislim da vrijedi spomenuti da smo s popularnom japanskom pjevačicom iz ovog videa Ruriko Ogami, kada smo se vratili doma, stupili u kontakt preko yutrube na obostrano zadovoljstvo.

Oznake: japan, Osaka, Marble beach

Gledam ove dane teve pun Rvata koji puni žara odlaze na Šafhausen, Oberhausen, Unterguten i neznam koja sve ne bjeloeuropska skijališta iskoristiti godišnji odmor na europskim snjegovima. Pa kažu: Koja tisućica ojra, uzeli na kredit ili gotovina, poneko je i štedio da bi mogao stati na skije negdje na nekom europskom brdu. A napunili se i prtljažnici sarmama i kojekakvim domaćim delicijama. Tjedan dana snijega ...

Kada prijateljima ili trenutnim sugovornicima pričam o Japanu, jedno od prvih pitanja je: A koliko to košta?
Moj je odgovor: Koliko godišnje otplaćuješ kredit za auto, koliko te auto godišnje košta na cesti (bez rate kredita)? Koliko automobila imate kao obitelj? Koliko vas košta mjesečno svaki od vaših mobitela?

Ni Draga ni ja ne ležimo na lovi. Automobile nemamo jer nam nisu potrebni. Nastojimo od onoga što imamo kroz godinu uštedjeti da bi mogli opet u Japan. Sami sve organiziramo jer tako imamo svoju slobodu odabira onoga što želimo vidjeti, mjesta koje želimo obići i tako nam je najjeftinije i najljepše. Ne idemo u Japan na godišnji odmor, nego da bi osjetili Japan u sebi i oko sebe.

I za kraj odgovor na pitanje: A koliko to košta?
Avionske karte kupili smo prije dva mjeseca kada je bila akcija, dvije povratne karte Zagreb-Narita cca 8500kn (sada su već znatno preko 10 000kn). Krasan apartman u Tokyu, 12 dana za dvije osobe 2400kn. Od prošle godine ostalo nam je skoro 150 000 nepotrošenih yena. Dovoljno je da kupimo još cca 120 000y (nešto više od 7 000kn).
Japan i sve ono što tamo doživimo jednako nam je blizu kao našim skijašima koji će za tjedan dana možda potrošiti isto toliko da bi bili na snijegu od jutra do sutra. S jednom razlikom ... nama će svaki dan biti pun novih doživljaja.

Zalaz sunca nad Tokyom, uz Sumidu koju Draga spominje u svom postu.

Oznake: japan

Jedan od najljepših japanskih dvoraca, izvorno sačuvanih je Himeji Castle. Kada već idemo u Himeji zašto ne posjetiti i Maunt Shosha. Zbog prekrasne prirode i arhitekture, a bez modernih građevina na tom se brdovitom području često snimaju povijesni filmovi i TV drame. Posljednji samuraj djelomično je sniman upravo ovdje. Iskoristili smo dio dana za obilazak ovog prekrasnog predjela, a nakon toga smo obišli Himeji Castle.
Nismo tražili da prepoznamo scene, jednostavno smo uživali u svakom trenutku. Najveću pobjedu postigla je moja Draga kada se bez problema popela uz izuzetno strme kamene stepenice Manidena. Prvi takav uspon nakon teške operacije koju je prošla manje od 6 mjeseci prije toga.

Mount Shosha je područje budističkog Engyoji hrama. Engyoji ima povjest dužu od 1000 godina. Mani-den je glavni hram Shoshazan Engyoji hrama, posvećen je Roppi Nyoirin Kanzeon Bosatsu. Mani-den u prijevodu sa sanskrta znači: Kako želiš.
Prije nego što je Mani-den izgrađen, dobivši viziju nebeske djevojke koja obožava stablo trešnje, Shoku Shonin je bio nadahnut da izgradi kip Bodhisattve Mercy na živom stablu s njegovim korijenima.

Mani-den

Dai-ko-do ... Poznat kao centar za učenje i obuku za predavanja i rasprave o sutrama za svećeništvo, dvorana je bila glavna zgrada hrama Engyoji.

Jogyo-do ... Jogyo-do je dvorana za vježbanje za Jogyo-sanmai: budistički trening u kojem redovnici redovito izgovaraju ime “Amidabutsu” iznova i iznova bez ometanja dok hodaju po glavnoj slici tijekom mnogih dana.

Big Bell of Marcy... Zvono želja. Zvonom pozdravljamo budističke bogove. Vjeruje se da će nam udarac u zvono donijeti sreću.

Mnoge statue Kannon postavljene su uz put

Kannonova slika ugrađena u Engyo-ji je Nyoirin Kannon, predstavnik sa šest ruku koji se također naziva 'ispunjenje želje' Kannon, ili ponekad 'Svemoćni Kannon'. Šest ruku povezano je sa šest područja (ljudi, gladni duhovi, pakao, životinje, demoni i nebeska bića), a kannonski kip, zajedno s četiri nebeska kipića čuvara, vidljiv je samo 18. siječnja

Oznake: japan, Posljednji samuraj, Mount Shosha

Bili smo i bilo je prekrasno. Bili smo i opet budemo dogodine. Uvijek je lijepo vratiti se u te trenutke pune uspomena.

Oznake: japan

Prisječajući se lijepih trenutaka provedenih u Japanu, došli smo do zaključka da se ipak moramo opet vratiti. Ovaj puta odlučili smo se za Tokyo. Prve smo godine u Tokyu bili 5 dana, druge 4, prošle tek u prolazu dva dana. A toliko je lijepoga ostalo što još želimo vidjeti u Tokyu i Kanto regiji kojoj je Tokyo centar. Visoko na toj ljestvici je posjeta Fujiju i njegovih 5 jezera, zatim Yokohama, možda Nagoya koju nismo stigli obići u bivših tri godine. No ipak nas najviše privlači vidjeti sve ono što u samom Tokyu nismo vidjeli i doživjeli.

Jasno da sve ovisi o budućoj situaciji. Sada bi nas dvije povratne karte do Tokya koštale cca 8 800kn. Nadamo se da će biti koja akcija, ali i ova je cijena sasvim solidna.
Japan nam je u srcu zapisan i vjerujemo da ćemo mu se opet vratiti

Oznake: japan

Fushimi Inari je najvažniji od nekoliko tisuća hramova posvećenih Inari, shinto boginji riže. Smatra se da su lisice glasnici boginje Inari zbog čega su postavljene duž cijelog svetišta.
Slikama vas vodim onako kako smo mi prošetali i uživali u svakom trenutku, od ulaza u svetište do izlaska.

Oznake: Fushimi Inari Taisha, Kyoto, japan

Povod ovom tekstu (tekstu a ne postu jerbo ja ne postim) jedan je komentar koji glasi ovako: Ne volim žute i kosooke.
Nakon ovakvog komentara zamislih se i upitah: koliko zapravo znamo o Japanu? Izgleda da mnogi Japan još uvijek doživljavaju kao zemlju japanske bube (a ca!), malih žutih i kosookih ljudi, ljudi kao da su s drugog planeta. Zar je moguće da u današnje vrijeme, kada nam ljudi iz svih kutaka ove naše Zemljice vire s velikih i malih ekrana, s monitora naših kompjutera, mobilnih, laptopa i tableta, još uvijek ima ljudi koji kao da nisu vidjeli svijet dalje od svojih vrata i svoje kalete.
Pa i pitanje, zar je moguće da ljude cijenimo i volimo ili nevolimo samo zbog toga jer su po nečemu drugačiji.
A da Japanci nisu kao japanska kosooka buba koja leti od cvijeta do cvijeta i viče A ca! prilažem par fotki Japanaca onakvih kakve smo ih mi upoznali. Topli, otvoreni, prijatelji iznad svega i vrijedni poštovanja, bez obzira na oblik njihovih očiju i boju kože koja sigurno nije žuta kao limun.

Japan ... Ta divna daleka zemlja, divnih ljudi kojoj se uvijek rado vraćamo.

Oznake: japan

Šećem danas Rijekom i moram priječi cestu. Križanje dvije ceste. Čekam da semafor pozeleni. Napokon. Nakon par koraka, moram stati na otoku i čekati da me drugi semafor pusti dalje na suprotnu stranu. Za priječi jednu cestu, dva semafora, jebo sliku svoju. Da sam morao priječi još jednu cestu u tom raskršću izgubio bih možda desetak minuta na sve prelaske. Obratih pažnju i na kljucanje koje zvučnim signalom obavještava pješake o stanju na semaforu. Čuje se tek kada stojim pored semafora. Već nakon par koraka, na cesti se nečuje.
Imali li bolje inspiracije za usporediti s Japanom? Pa krenimo redom.

Svima je Japan pojam zemlje u kojoj se ubrzano živi, u kojoj svi uvijek žure. I to je skoro potpuno točno. Ali ta žurba nije isprekidana glupoidnim semaforima kao što je to kod nas slučaj. Semafori služe normalnom odvijanju života, a ne sjeckanju vremena.

Najprije zvučni signal. Na japanskim ulicama ugodno me iznenadio ptičji cvrkut. Od kuda tice? Umjesto promuklog kljucanja kakvo se čuje s naših semafora, u Japanu se semafori javljaju cvrkutom! Taj se cvrkut čuje s jedne na drugu stranu. Nema šanse da već nakon par koraka nečujete semafor. Koliko god je taj glasan cvrkut dobar orijentir slijepim i slabovidnim osobama, toliko svima pomaže. Imao sam osjećaj da me sigurno vodi preko ulice, imala ona dvije ili šest traka. Nisam morao buljiti u semafor na suprotnoj strani ceste da vidim kakvo je svjetlo još upaljeno. Normalan ili ubrzan pjev obavijest je koliko je vremena sigurnog prijelaza još ostalo. A kada utihne još ima dovoljno vremena za sve one koji nisu stigli priječi na vrijeme.

A sada o prijelazima. Na prvoj je slici vidljivo da se radi o raskrižju dvije relativno velike ceste. No isto je tako vidljivo da je promet na obje zaustavljen istovremeno da bi pješaci imali dovoljno vremena ne samo priječi jednu cestu nego i drugu ako moraju mijenjati smjer kretanja. Netreba čekati dva semafora.

Još su zanimljivija velika raskršća. Sav se promet zaustavlja istovremeno. Zebre nisu samo preko ulica. One vode i dijagonalno kroz raskršče, pa tako nemorate obilaziti dva, tri bloka da bi došli na dijagonalni ugao. Na ovakav način svi mogu u najkraće vrijeme priječi ceste u svim smjerovima. Pokušajte samo zamisliti koliko bi vam vremena trebalo uz naše semafore da prijeđete ovakvo raskršče da bi stigli gdje ste željeli.

Da, u Japanu se živi ubrzano, ali je sve učinjeno da taj život bude što lakši i sigurniji.

Oznake: japan, pješaci

Kada smo se spremali na put u Japan, svi su naši imali nekakve želje da im donesemo iz Japana. Iskreno rečeno, dosta smo vremena utrošili da sve želje podmirimo. Dodatni problem predstavljalo je kako Japancima objasniti šta tražimo. Najviše me izludilo objasniti da tražimo lutke za djecu. Toliko sam poludio objašnjavajući da tražimo doll, da sam na kraju uzeo komad papira i nacrtao šta tražimo. A pitao sam to na informacijama u velikim trgovačkim kućama. Sada se sjetih da sam možda trebao pitati puppet, možda bi se lakše sjetili.

Da ne duljim i ne udaljavam se od teme, bilo vam je to ovako sa Second hand. Vidimo mi u Hiroshimi dućan s igračkama. Igračke većinom junaci iz videoigara. To, kaže Draga, to je za moga unuka koji stalno visi na igricama. Odaberemo mi jednu iz zaključane staklene vitrine. Donese prodavač kutiju s takvom igračkom i ide nam spakirati. A ne, mi želimo vidjeti igračku iz kutije. Neka ju izvadi da vidimo dali je to upravo to što tražimo, dali je ispravna. Gleda on nas i objašnjava da ne želi otvoriti kutiju! Pa kako ne želi. Objasnim ja njemu da se to kod nas kaže: Kupiti mačka u vreći. Jasno da nismo pristali na takvu kupnju.

Obilazimo trgovinu i opet zapnemo upravo za tu igračku. Nakon dosta objašnjavanja došli smo do toga da on igračku nesmije otvoriti prije kupnje, jer bi ju u tom slučaju morao prodati kao second hand, već otvorenu, ako ju mi ne kupimo. Otvorio je kutiju i sve nam lijepo prekontrolirao i objasnio kako ju složiti tek nakon što smo platili.
Tek nam je kasnije postalo jasno zašto Dragoj nisu dozvoljavali da isproba natikače i japanke koje su uvijek vezane u paru pa nemožete probati tek jednu. Trgovac je uvijek tu negdije da vam ih uzme iz ruku ako hoćete isprobati. A čim ih je netko navukao na noge, one su već second hand! Nema šanse da ćete probati obuću koju je prije vas tko zna koliko ljudi probalo i navlačilo na svoje noge.

Jedna je moja unučica dobila ove dvije lutkice.

Ovo je bio moj doživljaj na osnovi par viđenih situacija. Dešava se uglavnom u manjim trgovinama u onim shoping ulicama gdje su gomile ljudi. Jasno je da nije tako svagdije. Inače je kupac i odnos prema kupcu na prvom mjestu, a o tome sam već dosta puta pisao.
U Hard Rock kafeu kupovali smo majice. Nekoliko sam ih probao da bi odredili sve potrebne veličine (nisu bile samo za mene). Ovo u Hard Rocku je posebno upravo zbog toga što se samo u jednom jedinom mogu kupiti predmeti s imenom grada u kome se nalaze i nigdje više na svijetu. Lanac Har Rock Cafea malazi se u svjetskim metropolama.

Oznake: japan, second hand

U svom postu Draga je objavila video na kome se vidi servirano voće. Ta fotkica ipak zaslužuje riječ više.
U svakom restoranu u koji smo ulazili u Japanu, u svakom kafiću, osjećali smo se kao cijenjeni gosti. Uz obavezan naklon konobar će doći i donesti ponudu objekta. Isto je takvo i serviranje, s poštovanjem.

Najprije par riječi o ovom objektu. Nakon obilaska memorijalnog parka u Hiroshimi potražili smo ugodno mjesto za malo odmora. Privlačnim nam se učinio ovaj kafić. Konobarica je došla i donesla listu onoga što nude (ajme čega sve tu nema, od kolača do sladoleda od kojih dobijete vrtoglavicu), donesla je i dvije čaše vode s ledom kao i staklenu termosicu punu hladne vode. Prava posluga za ugrijane goste. Naručili smo ledenu kavu i pivce. Nemalo smo se iznenadili kada je uz našu narudžbu posluženo i svježe voće. Kasnije smo vidjeli da je to tako za svakim stolom. Pored dobro poznatog voća (dio smo već pojeli prije nego smo se sjetili fotkati), tako smo imali priliku probati i jedno posebno: Dragon fruit ili po našku Zmajevo voće. Vidi se tamo iza lubenice, s crnim sjemenkama. Uz voće i čašica šećernog sirupa. Treba li spominjati kako je prijalo? Više od svega, u uspomeni je ostala gostoljubivost.

Mislim da ovdje treba spomenuti i plaćanje u lokalima. Konobar nema nikakve veze s plaćanjem i novcem. U pojedinim se objektima plača prilikom ulaza, na automatu na kome izaberete šta ćete jesti. U drugima, kada vam konobar donese naručeno, pored toga na podlošku donese i račun. Podloška je uvijek okrenuta naličjem prema gore, vjerojatno iz obzira prema gostu, da nema osjećaj da mu se račun podmeće pod nos. Plaćanje je na blagajni prilikom izlaska.
Dakle, nema šanse da konobar stoji iznad vas i iz buđelara broji novac i sve čeka kada ćete ga prekinuti i reći da zadrži ostatak. Konobar nema dodira s novcem. Čist račun, duga ljubav.
I na kraju obavezna zahvala i naklon ljubaznog osoblja.

Oznake: japan, ljubaznost u kafićima i restoranima

Uvijek me u Japanu oduševi njihova briga za svaku travku, svaki cvijet svako stablo. Ljubav prema prirodi.

Nespojivo je to s našom brigom prema životu zelenila koje nas okružuje. Kod nas je motorka univerzalni lijek za stabla.

Umjesto riječi ljepše o tome pričaju fotke snimljene u raznim dijelovima Japana. Zadržite li kursor koji tren nad slikom, vidjeti ćete gdje je napravljena.

Shimenawa
Sveta mjesta obično su obilježena šimenawa-ma (specijalno pletenim konopima s trakama bijelog papira) . Postavljeni su na ulazima u sveta mjesta kako bi se izbjegli zli duhovi ili stavljeni oko drveća / predmeta kako bi ukazali na prisutnost kamija. Izrađen od riže ili konoplje, konop se zove nawa . Dijelovi bijelog papira koji su izrezani u trake i obješeni na uže (često vise s užeta na Torii - vratima, ) zovu se shime ili gohei, oni simboliziraju čistoću u Shinto vjeri.

Oznake: japan, Briga prema svakom stablu

Uvijek kada putujemo Japanom, pogled mi privlače vulkanski oblici krajolika. I uvijek se pitam jeli riječ o ugaslom vulkanu ili tek tektonska formacija. Pitao sam se dali je tome tako i pri pogledu na ovaj vrhunac.

Japan živi sa svojim vulkanima, bolje bi bilo reći da oni poklanjaju i uzimaju život Japanu. Svojim erupcijama donose plodno tlo. Toplina podzemne vode koristi se u proizvodnji električne energije, a na toplim izvorima poznata su kupališta "Onsen". Vulkani su odredišta mnogih hodočasnika, a najpoznatije je dočekivanje jutarnjeg Sunca na obroncima Fujia.
Pod Japanom sudaraju se 4 tektonske ploče, podvlače jedna pod drugu i vulkani su posljedica tih tektonskih pokreta, jednako kao i potresi. Zbog toga je Japan zemlja s najviše aktivnih vulkana na svijetu, njih čak 108 što je 7% svih aktivnih vulkana na zemlji.

Ovo je sasvim dovoljno da me zaintrigira priča o japanskim vulkanima kao i životu uz njih. Najbolji izvor podataka je serija videa Begin Japanology iz koje je i ovaj video:

Oni koje zanima život Japana, kultura, hramovi, klopa i još mnogo toga, mogu to vidjeti u polusatnim videima na koje možete doči kada pogledate gornji video "BEGIN Japanology".
Znam da je lakše pročitati par rečenica nego gledati čitav video pa sam iz njega izvadio par detalja koji vjerno opisuju život pored vulkana.

Mt. Usu jedan je od najaktivnijh vulkana a nalazi se na Hokaidu. Samo u prošlom stoljeću imao je 4 velike erupcije, posljednju 2 000.g.
U velikoj erupciji 1783 od 570 stanovnika, preživjelo je njih samo 93. Preživjeli su obnovili selo i zajednicu a način na koji su to učinili zadivljujući je. Muškarci koji su ostali bež žena, ženili su se sa ženama koje su ostale bez muževa. Djecu koja su preživjela prihvatile su obitelji koje su ostale bez vlastite djece.
Danas je to grad i poznato turističko odredište.

Fascinira me Japanac Masao Mimatsu koji je pedesetak godina crtao sve što se dešava s obližnjim manjim vulkanom, koji je izrastao iz ravnice, danas visok nekoliko stotina metara. Slikao je s toliko preciznošću da su kasnije njegovi crteži poslužili kao osnova prikaza rasta vulkana, poznata u svijetu vulkanologa. Naslikao je preko 2000 crteža života vulkana.

I na kraju prilažem svoj video nezaboravnog Fujia, koji nas je i ove godine pozdravljao na odlasku iz Japana.

Dodatak:
Često nas pitaju dali smo osjetili potres dok smo bili u Japanu. Nismo iako nam je to bilo želja.
Na ovoj su fotki potresi u razdoblju 7-15 lipnja. Vidi se šire područje Tokya i da se radi uglavnom o potresima iznad 4,5° Richtera. Vidi se i zašto je to područje kritično, zbog sudara 4 kontinentalne ploče. Zbog ovakvog položaja nije pitanje hoće li Tokyo pogoditi razoran potres nego kada. Jednako katastrofalan mogao bi biti i tsunami, budući se Tokyo nalazi u zaljevu koji bi taj tsunami pojačao do neslućenih razmjera.

Fotka je skinuta sa stranice: Today's Earthquakes in Japan, na kojoj je moguće vidjeti i sve druge potrese u svijetu.

Oznake: japan, Vulkani

Video

Poseban je doživljaj voziti se vlakom 220km/h. Usporedbe radi, od Rijeke do Zgbubua umjesto tri vozili bi se manje od sat vremena. Umjesto da opisujem putovanje vlakom, mene je više zaintrigiralo kako je vlak opremljen, sve u svrhu što ugodnije vožnje i informacije putnika o svakom detalju. Pa krenimo redom. Bit će malo duže, ali smatram da to ovaj vlak zaslužuje.

Na peronu točno je obilježeno gdje stane koji vagon i koji ulaz. Odmah je vidljivo dali se radi o vagonu u kojemu nema rezervacije sjedala, vagonu s rezerviranim sjedištima, Green vagonu s posebnim komforom i uslugom ili pak o vagonu za osobe s posebnim potrebama. Mislim da nije potrebno reći da vlak stane točno u centimetar kako je to obilježeno na peronu. Osim toga na svim je peronima, na ulazu u vlak reljefno na podu istaknuto gdje se osoba nalazi, da bi to slijepe osobe mogle osjetiti pod obućom.
Pored toga, uvijek je u blizini službena osoba s montažnim mostićem, spremna da ga podmetne pod invalidska kolica radi lakšeg ulaza/izlaza iz vagona.

Na sjedištu ispred sebe vidite objašnjenje u kojem se vagonu nalazite, koji je vagon ispred, a koji iza vas. Također je objašnjeno što se i na kojem kraju nalazi u vašem vagonu, što u susjednim vagonima i koji su vagoni s prostorom za pušače.

Pored ulaza u kupe odmah vidite dali je toalet zauzet ili slobodan.

Slijepe osobe mogu se u vlaku snaći bez problema. Sve je objašnjeno na Brailleovom pismu. Na ulazu/izlazu, u weceu, u pušioni, u kupeu.

Uvijek me oduševljavalo koliko je kupe komotan, koliko je mjesta među sjedištima. Ovaj sam puta otkrio zbog čega je to tako.
Putujete s društvom ili obitelji. Ne želite čitavo vrijeme jedni drugima gledati u leđa. Rješenje je jednostavno ... okrenete sjedišta!

Želim vam ugodnu vožnju.

Oznake: japan, Shinkansen

Oznake: japan

Toliko nam je lijepo da smo pustili korijenje u Japanu

Oznake: japan

Prilikom obilaska Ryoanji hrama u Kyotu pažnju su mi privukla visoka stabla tek s malo krošnje na vrhu. Iznenadio sam se kada sam vidjeo da rastu iz panja. Mislio sam da se možda radi o kakvom ukrasnom oblikovanju ili da ima neko vjersko značenje. Jasno da me zaintrigiralo i dosta sam vremena potrošio dok nisam našao da je riječ o Kitayama cedrovima.

Smješteno u planinama sjeverno od Kyota, nalazi se selo drvosječa Kitayama. Kitayama cedar je poznat diljem Japana kao dragocjen i elegantan građevinski materijal.
Sekcije na planinskoj strani sukcesivno se sijeku i pošumljavaju na održiv način. Kaže se da šumarski radnik skuplja stabla koja je posadio njegov djed i da on zauzvrat mora posaditi drveće za unuke. Kako stabla rastu, sa onih koja su ostavljena za najveće trupce sijeku se grane, tako da stablo raste visoko, ravno i čvrsto. Drveće namijenjeno za proizvodnju manjih trupaca za lakše i osjetljive konstrukcije odrezano je tako da sa središnjeg debla rastu grane koje daju više tanjih trupaca. Ovo je japanski način poznat pod nazivom Daisugi (daisugi=osnova cedra ili matično drvo). To se najljepše vidi ako kliknete na drugu sliku, pa još jednom na otvorenu fotku da ju zumirate.

Za one znatiželjne: na drvenoj pločici piše "ne dirajte stabla"

Svima je dobro pozant uzgoj bonsaia. Ali siguran sam da nitko nezna da Japanci i debla uzgajaju tako da budu reljefne površine. Pa evo kako to čine sa cedrovima.
Uz površinu stabla čvrsto se žicom pritegnu oblici od tvrde plastike. Nakon dvije godine stabla dobiju reljefnu površinu. Poslije skidanja kore i poliranja poliranja stvarno posebno izgledaju.
Fotke iz muzeja su posuđene sa ove blog stranice

Oznake: Kyoto, japan, kitajama cedar

Zašto pisat? Umjesto teksta ostavljam vam na volju da pogledate ispod arhive šta vas zanima i ako vas zanima. Fotoalbumi i videa iz Japana. Umjesto Adventa i Nikolice nudim vam put u tu daleku i lijepu zemlju.

Oznake: japan, "Putovanje u Japan"

Kako nikada ne hodam gledajuči sebi pod noge, uvijek nastojim vidjeti sve što me okružuje. Jedino na taj način mogu upoznati grad, ljepotu ili oronulost fasada, atmosferu sredine u kojoj se nalazim.

Dok smo šetali ulicama Japana, često mi pogled zapinjao za žice nad glavom. Ponekada mi se činilo da ima toliko žica u zraku da je skoro nemoguće da kroz njih vidim nebo. Jasno da mi se nametnula usporedba s našim ulicama. Zanimljivo je kako nikada ne razmišljamo o onome što nevidimo.

Oznake: japan, Ah te žice

Umjesto puno riječi, ovaj puta fotografije. Mislim da ljepota kimona to zaslužuje.

Oznake: japan, Ljepota kimona

Bilo je uzbudljivo stati ispod najviše zgrade u Japanu i pogledati gore visoko, visoko prema vrhu. NIje puno trebalo da požurimo na vrh. Oduševljenje prvim pogledom na Osaku kada smo izašli iz lifta neopisivo je. To treba doživjeti. A svaki trenutak, svaki pogled na grad sa visine od 300 metara dovodio me je do euforije oduševljenja.

Već sam prije pisao kako prelazim na Open source programe. Nakon OpenOffice-a i Gimpa (program za obradu fotografija), ovo je moj prvi video učinjen u Open Shot Video Editor-u umjesto u Win Movie Makeru.
Prvi dojmovi ... Mislim da nudi više mogučnosti izrade videa i da radi znatno kvalitetnije. Open radi u HD rezoluciji i iskreno rečeno mislim da će biti moj glavni izbor pri izradi budućih video uradaka.

Oznake: Abeno Harukas, Osaka, japan

Lijepo je šetati Japanom i obilaziti hramove, dvorce, parkove, muzeje ... Jednako je zanimljivo uživati u vizurama modernog Japana.

The Asahi Beer Tower and Asahi Super Dry Hall with its characteristic Flamme d'Or, Tokyo, u pozadini Tokyo Skytree

Tokyo Skytree, ukupna visina 634m. Prva je promatračnica (Observation deck) na 350metara, a druga na 450m. Kako na prvoj nismo doživjeli uzbuđenje, barem trnce u nogama kakve smo očekivali, pa ni na staklenom podu, na drugu promatračnicu na 450m nismo ni išli.

Tokyo Tower

The Tokyo Towers, Sea Tower and Mid Tower
Kada su dovršeni 2008, visoki 193m sa 58 katova, bili su najviši u Japanu. Zbog blizine Haneda aerodroma mogli su imati maksimalnu visinu 200m.

Tokyo Mode Gakuen Coccoon Tower, Shinjuku. (Coccoon=kukuljica gusjenice)

Abeno Harukas, Osaka, sa svojih 300m visine, najviši je neboder u Japanu. Bili smo na vrhu i uzbuđenje pogledom na grad pod nogama, kada smo izašli iz lifta, nemože se ni sa čime usporediti. Predivno.

Sada još par mostova
Rainbow Bridge, Tokyo
Uz ovaj most veže me posebna uspomena. Most povezuje Tokyo sa otokom Odaiba na kome se nalazi i Kip Slobode o kome je Draga već pisala. Sa Odaibe smo se umjesto brodom odlučili vratiti vlakom, metroom preko mosta. Vagon je klizio mostom i ja bacim pogled na susjedne tračnice. Gledam, tračnica nema. Pa valjda je monorail, pomislim, i pogledom potražim jednu tračnicu. Ni nje nema! Sve su moje sumnje potvrđene po izlasku iz vlaka. Vozili smo se Maglevom, vlakom koji levitira na magnetskom polju i nisu mu potrebne tračnice. Sve što mogu reči: poseban osjećaj vagona koji lebde!

Još jedan lijepi most u Tokyu na Sumida rijeci, Chuo-Ohashi suspension bridge

Tuneyoshi-ohashi Bridge, Osaka
Preko ovoga smo mosta dva puta prepješačili. Htjeli smo vidjeti ljiljane na otoku Maishima i morali smo preko mosta. U opisu je navedeno da od sredine svibnja do sredine lipnja na otoku cvate 2,5 miliona ljiljana svih vrsta. Ma kako to da propustimo. Nakon više od sat vremena pješačenja napokon smo došli do "ljiljana". Upravo taj dan ulaz u park je bio zatvoren! Nije nam preostalo ništa drugo do pješačenja natrag.

Umjesto očaja, ja sam uživao u pogledu na mostove Osake.
Konohana Ohashi Bridge, Osaka. Područje Osake sa više od 19 000 000 stanovnika drugo je po veličini grad u Japanu. Mostovi spajaju brojne otoke i premošćuju rijeke i kanale. Ovaj je viseći most poseban po tome što ima samo jedan ovjes, umjesto da visi na dva paralelna kabela.

U šetnji mostom razmišljao sam o japanskoj arhitekturi. Sve te silne građevine, mostovi, nezamisliv broj željezničkih linija ... čelik, čelik, čelik. Čini mi se da Japan nema baš toliko rudnih bogatstava. Kada sam došao doma potražih na internetu podatke o njihovoj crnoj metalurgiji: Japan je drugi na svijetu izvoznik čelika, odmah poslije Kine, a svu željeznu rudu uvozi!
Uvoze sve što im je potrebno, osim riže koju dobrim dijelom uzgajaju i na poljima koja su rezultat nasipanja mora, a svjetska su velesila.

TKO ZNA ZNA. Ne jebu ih ni ustaše ni partizani. Ne jebu ih ni lijevi ni desni. Idu svojim zacrtanim putem sa brojem nezaposlenih ispod 5%

Oznake: japan

Riječ po riječ, poveo sam vas da sa nama prošečete Japanom. Vjerujem da sam uspjeo prenesti barem dio onoga što smo mi doživjeli. Kada sam razmišljao kako pisati o našem putu u Japan, zaključio sam da bi najbolje bilo pisati tako da u svakom postu otkrijem zrnce Japana, ono o kojemu neznate ništa, i da tekstovi na jednostavan način mogu poslužiti nekome tko kao i mi bude tražio podatke u potrazi za kojima smo mi izgubili puno vremena. Umjesto kobasice od teksta u kojemu bi bilo sve nabacano i gomile slika ljepše mi je bilo ovako pisati. Sada znam da se jedino na takav način može odgovoriti na pitanje kako nam je bilo.
Kada kažemo da smo bili u Japanu, obično je prvo pitanje: "A koliko je to koštalo?"
Drugo je pitanje: "Šta vam je bilo najljepše?"
Odgovor na prvo pitanje dao sam u prvom postu. Ono što je najljepše, ni jedne nam kune nije žao.
Odgovor na drugo pitanje dao sam kroz sve napise i može se podvesti pod jedan: Doživjeli smo Japan na najljepši način. Pišuči sve ove tekstove shvatio sam da je zapravo nemoguće reči "Najljepše nam je bilo kada smo ..." Svi doživljaji zajedno čine sliku koja je prekrasna u našim uspomenama i znamo da se budemo rado vratili da tu sliku dopunimo novim saznanjima i novim prijateljstvima.

I za kraj video koji Draga učini uz prekrasnu pjesmu Sayonara

Koga zanimaju slike može pogledati moj album Japan klikom na sliku.

Oznake: japan, tokyo, Kyoto, Osaka

Ugodno veče u Kyotu još je ugodnijim učinila Aqua Fantasy ispred glavnog kolodvora.

Oznake: japan, Kyoto

Chozuya je paviljon, mjesto koje služi pročišćavanju vjernika prije ulaska u hram ili sveto mjesto.
Drvenom posudom na dugom dršku, zagrabi se voda i njome se ispire najprije lijeva ruka, zatim desna i na kraju se vodom ispiru usta (voda se nakon toga ispljune). Negdije voda istječe iz cijevi od bambusa a negdije iz zmajevih usta, Chozuya Dragons.

Za kraj moram spomenuti naviku koju sam donesao iz Japana, Pravilo lijeve strane.
Bilo gdje da se nalaze ili kreću, japanci se uvijek drže lijeve strane, uz rub. Na pokretnim stubama gore ili dolje, na ulici, u hodnicima metroa... Time se omogučava onima koji su brži od nas da normalno prođu pored nas. Tek sam sada svjestan prednosti takvog kretanja. Kod nas dvije osobe, pa često i jedna osoba zauzme toliko mjesta na nogostupu da je potrebno siči na kolnik da bi ju obišli. Kada je više osoba u pitanju treba čekati i tražiti priliku da prođemo pored njih. Na pokretnim stubama skoro je nemoguće proči pored osobe ispred nas.
Kako je lako uvesti red u neredu!

Oznake: japan

Vjerovatno vas zanima kako smo se prilagodili hrani u Japanu. Jednostavno rečeno, prilagodili smo se ponudi.
Kao otočna zemlja, Japan je uvijek obilovao ribom i obiljem hrane iz mora. Pored toga budizam je nametnuo taboo jedenja mesa, mesa četveronožaca, tako je dugo glavna hrana bila povrće, plodovi mora i riža. Tek prestankom Edo perioda i dolaskom cara na vlast 1868 dokinut je feudalni sustav i počelo je prosvjetiteljsko doba - Razdoblje Meiji. Otvaranjem prema svijetu i trgovinom sa prekomorskim zemljama došlo je i do toga da se meso postuno uvodi u prehranu. Ako to usporedim sa našom povješću prehrane koja je obilovala čvarcima, kobasicama, krmetinom i sličnim četveronošcima, pšenicom i kukuruzom, lako je doči do razloga tolike razlike u prehrani.

Meni, zadrtom sendvičaru, bilo je teško suočiti se sa činjenicom da u dučanima nema pravoga kruha, tek nekakve imitacije rezane na šnite i spremljene u verčice kako se kod nas spremaju neke posebne vrste kruhova. No to je nekakvo slatkasto tijesto, konzistencijom i okusom sličnije pinci nego kruhu. Nigdije nisam uspjeo pronači trgovinu koja ima škrinje u kojoj su izložene salame, šunke, sirevi, u kojoj su na policama izložene razne vrste kruha, PINKE KRUHA ... Nema mesara ni mesa koje visi kupcima pred nosom ili je izloženo u škrinji pred mesarom. Sve što se može kupiti nekakva su vakum pakovanja po par šnitica nečega što bi se moglo nazvati salamom ili slaninom. Sve što možete kupiti već je pripremljeno i nema potrebe da trgovci režu, sjeckaju i pakuju po želji kupaca.

Par riječi o sušiju. U prošlosti suši je bio način spremanja, konzerviranja, ribe. No za razliku od naših ribara koji su ribu samo solili, japanski su ribari posoljenu ribu spremali u posude zajedno sa rižom, red riže, red ribe i tako ju ostavljali 6 mjeseci do 3 godine. Jela se samo riba a riža je služila kao konzervans i zaštita.

No nije sve baš tako crno. Na hranu smo se lako navikli. Uvijek volim probati nešto novo, nešto različito, pa mi je japanska kuhinja bila izazov i zadovoljstvo.

Posebno je zadovoljstvo bilo na ulici gledati pripremu hrane. Kuhari su pravi virtuozi svoga posla. A okruglice sa hobotnicom, Takoyaki, bile u izvrsne.

Oznake: japan, hrana

Uživati u miru i tišini u gradu od preko 15 miliona stanovnika, dali je to moguće? Je, moguće je.
Nakon što smo popodne proveli u Ginzi, pretrpanom trgovačkom centru Tokya, zaputili smo se pješice do rijeke Sumida. Predvečerje uz rijeku bilo je prekrasno. Puno tišine i krasnih vizura. No čemu riječi kada su fotke dovoljno rječite.

Uz obalu je plivalo mnogo meduza i Draga je prvi puta u životu imala priliku da ih vidi.

I za kraj moj video

Oznake: japan, tokyo