Uvijek sam zadivljen prijevozom u Japanu. Skoro da je nezamisliv život bez metroa, vlakova i superbrzih vlakova. O točnosti pridržavanja voznog reda valjda zna čitav svijet. Trebalo mi je vrijeme da se priviknem na jednu sitnicu: Da nemoram trčati da stignem na vlak koji je upravo na stanici, da mi ne pobjegne pred nosom. Ubrzo će doći slijedeći. Superbrzi Shinkanseni, priča su za sebe. Na relaciji od cca 600km od Tokya do Osake, valjda svakih 10 minuta vozi jedan Shinkansen, a vožnja traje 3 sata.
Japancima je vožnja njihovim vlakovima normalan dio života, a men ije svaki puta vožnja sa 200km/sat bila poseban doživljaj.
Kako izgleda voziti se 220/sat možete škicnuti u ovom videu.
Svaka usporedba s našim vlakovima nemoguća je.
Upade mi u misao jedan detalj. Kada dođemo u Japan, već na aerodromu kupimo elektronsku karticu kojom plaćamo prijevoze i kupujemo u restoranima ili dućanima. Kada ju ispraznimo lako je doplatiti, a ono što nam ostane kada se vraćamo, jednostavno podignemo u gotovini na aerodromu. Ovo spominjem zbog načina na koji plaćamo prijevoze. Na vlakove se ulazi kroz automate koje otvarate karticom. Na izlazu opet prislonite karticu i automat naplati vožnju. Ako se vozite istim operaterom, od Tokya do Hiroshime ili bilo koje stanice, vožnju platite tek na izlazu na zadnjoj stanici bez obzira koliko ste vlakova mijenjali, ako niste napuštali stanicu prilikom presjedanja.
Draga još uživa u toplicama i svima šalje pozdrave.