VISOKO PODIZANJE KROVNIH GREDA ...

Image and video hosting by TinyPic

...lijepljenje ogledala

i nešto

...krpljenja i kotlokrpljenja


samosanacije

28.12.2011., srijeda

ZALJUBLJENA U ŽENU



Image and video hosting by TinyPic


Prošle je jeseni moju ruku u kinu potražila jedna druga ženska ruka...
Prelijepa ruka prelijepe mame školskog prijatelja moga sina.
Dok su njih dvojica mrvila kokice po tapisonu za prigušivanje, film na platnu je doživio rez i zamijenjen jednim drugim, potpuno osobnim, u mojoj glavi, a opet nimalo autorskim, jer nisam imala baš nikakvu kontrolu nad scenama koje su se ubrzano premotavale i zasjenile tekuću američku produkciju za koju smo prelijepa mama i ja jedva dobile karte. Na nekoliko ekrana istovremeno, vidjela sam češke kadrove... svih roditeljskih sastanaka, školskih priredbi i slučajnih susreta u predvorju škole koji nas čekaju u preostalih pet obaveznih godina. Dok je meka i nježna ruka čekala da umrtvljena moja oživi, dok su glumci na platnu „playing ded“, a moja ruka, kažem - još i više... scena koja je meni najteže padala je bila ona iz petogodišnjeg slijeda kojoj smo bile prve na udaru; scena u kojoj se pale dvoranska svjetla, titlovi putuju vertkalno gore, a nas dvije trebamo pogledati jedna drugoj u oči. Vidjela sam jako nejasan kraj.
Moje misli su tražile crveno – EXIT.

...
Zima u Zagrebu. Kraj godine opasnog življenja, kraj godine velikih promjena...
Ne znam da je Zagreb, ne znam da je zima. U svojoj četrdesetdrugoj zaljubljujem se u ženu.
Bolećiva. Opijena.
Ne mogu je smetnuti, ne mogu je istjerati... ni dimom ni metlom ni tamjanom.
Čekam je, pratim je, a ona bježi, ali kao da kaže – ja sam srna klecavog koljena... nanjuši mi trag
i je onda puštam da ide, da izabere smjer i ritam i gdje i kamo i koliko i kako dugo mojim venama, a onda je slijedim kroz nju samu kao kroz maglu.
Pa je hvatam u stisak čvrst i blag, i vidim najednom... ja imam stisak muške ruke.
I hranim je i češljam, i odijevam je i razodijevam, kao dijete i kao ženu, kao jutarnju i kao nocturne...
Daje mi se, pa onda ne daje mi se, kao glog je pikava, kao kamilica blaga, i ne znam je još, ali znam sve rane na atlasu njene kože i sve one ispod tog pergamenta.
Oblikujem je kao od mekog voska, svu bijelu i podatnu, i poduprtu mojim rebrom.
Prije sna je ipak puštam. I kažem joj zabrinuto i nježno: - Čuvaj se.
Ona kaže: - Čega? Baš ništa nam se ne može dogoditi.

...
Rekla sam da nikad neću napisati roman. Često sam baratala tom riječi; nikad, pa je ubrzo proigrala... kao lošu kartu, ali svejedno, neka nikad ne ćutimo kao velike odluke, nego kao vlastite granice. I ako su velike odluke najčešće lažne uzbune, bedem koji se zove "vlastita koža" se neda ni zajašiti, a kamoli preskočiti. Pa zbilja nisam krenula pisati roman.
Jednako kao što prije dvije godine sigurno nisam kretala pisati knjigu.
No neke stvari se naprosto dogode bez nas samih, pa i one koje eto uzmu sve što je naše.
Ja sam kao na zasluženom odmoru od pisanja u kojem sam sve izgubila i sve dobila nakon "nikad" i zbilja nisam krenula pisati roman.
Ali u jednoj proredu sam je srela. Nosila je ime koje je zatreslo sve moje strune i nije znala kamo ide.
Zaljubila sam se u vlastitu likinju. A ona piše moj roman...
- Baš ništa nam se ne može dogoditi.

...
Ja ću sebi zaželjeti treću želju. Znat ću joj i ime i značenje i sudbu, i čekat ću je i klonit ću je se i hrlit ću joj, i širit ću laži o njoj, i čuvat ću je se i kad mi darove nosi, i znat ću je koja je i iz kojih je kuća, i odgajat ću je i lomit ću je i pljeskat ću je srdačno po leđima, i pružat ću joj obraz na poljubac, i okrenut ću joj i drugi obraz, i odvraćat ću pogled od nje stidna, i skidat ću je pogledom i mrzit ću je rutinski, i lomit će me, i ljubit ću je i imat će me... ja ću se već jednom domisliti trećoj želji.

...
Žene koje pišu oduvijek sam zamišljala kao usamljene hodajuće misterije.
U stvarnom životu ispalo je da su žene koje pišu hodajuće misterije koje vode život o kojem je neukusno i pitati.
Ali ako nekoga baš zanima što je bilo kad su se upalila svjetla u kinu... nadopisat ću taj kraj ovdje bez njene pomoći.
To je iz mog života.



Image and video hosting by TinyPic


...
p.s.
lozinka za upload slike bila je - wild goose chase.
ne vjerujem, ali i to je iz mog života.
točnije napisano kao - Wilde goose chase.





- 23:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

26.12.2011., ponedjeljak

put koji je najviše moj




Image and video hosting by TinyPic



ne vjerujem baš u žaljenje…
ja vjerujem u rast.
ali kad bih se mogla vratiti,
bila bih manje oštra oko mekih rubova ponekog srca
i ne bih sama toliko uzimala k srcu...
i ostala bih duže u jednoj trgovini sa svojim ocem
koji je bio očaran svim tim čudima
i pažljivije čitala iz njegovog lica
kada je ponosno kupio svoj prvi komplet tih sitnica,
komplet koji još stoji uvijek u kutiji… netaknut.

kad bih se mogla vratiti
ne bih rezala ljude na rubu ponora
ostavljajući kaos ne bih li sebe zaštitila,
ne bih li spriječila bliskost,
i vjerojatno bih malo poradila na svom strahu od stihova.

eto to su te stvari.

ja sam oduvijek bila sretna osoba,
pa i kad sam se triput zanijekala.

imam neodgojivu imaginaciju, neotesani šarm,
i srce koje je često drhturilo preveliko za jednu.

i znam da sam nedokaziva i nedokazana,
i znam da sam statistički nemoguća,
ali baš zato nikad nije bilo druge...

bez dokaza, bez razloga, bez šansi, bez prognoza...
ja sam čitav život naprosto vjerovala u sebe.

pa i onda - triput.

ustinu baš nikad nije postojao samo jedan put,
ali ja sam uvijek znala koji je najviše moj.





- 06:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.12.2011., srijeda

KAKO SAM OMNIA MEA U CRVENOM KOFERU PORTALA...

i druge priče.



...
moj prijatelj A.
kardiokirurg iz dvije u dlaku iste priče za potrebe dva slabo različita bloga,
kardiokirurg za potrebe priče kažem, koji je u životu u stvari interventni kardiolog...
je neki dan u jednom mom prostoru
kao komentar uz sliku moje kćeri koja gleda preko Temze, napisao - Suzi's mini me.

Za njega je to bila umanjena Suzi.


Razmišljala sam na blogu napraviti rekapitulaciju ove godine... ali to je naprosto nemoguće.
Preintenzivno sam živjela, pa čak i kad nisam živjela nego pokušavala živa izaći iz cirkusa u vlastitoj glavi.

Ipak, ako bih stavila neki zaključak na to vrijeme, na cijelu jednu prenevjerojatnu priču za film prema živom predlošku,
bila bi to jedna druga Londonska slika moje mini me,
u koju sam ja izrasla mjesecima nakon nje.

Pa u prijevodu u kojem je moja godina mentalni ekvivalent jednog velikog putovanja moje kćeri,
mogu reći da sam...
svašta doživjela, puno toga vidjela,
da sam stopala poderala, dnevnik vodila,
slabo razumjela, skoro se izgubila,
da sam neke ljude u srce zgrabila,
da sam s pomakom u vremenu živjela,
da sam potpuno neumorna bila,
da sam se na punjačima nekompatibilnim s utičnicama rechargala,
ali da svejedno ni u jednom času nisam batery low ostala,
da sam omnia mea hrabro u crvenom koferu mecum portala,
da sam 24/7 ispunjena i očarana bila,
i da nikad neću zaboraviti.

Nakon svega

iscrpljena i sretna sam zaspala .




Image and video hosting by TinyPic


A svijetu to kao normalno.



__________________________________________________________________________________________________________________________________________


suzi's mini me


- 23:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

19.12.2011., ponedjeljak

IDEOLOŠKI PROTIVNIK a.k.a. todo e dulce

(ovaj post sam jutros objavila na onom drugom mjestu,
ali on na sve moguće načine pripada samo ovdje)


...


Iako sam ja ideološki protivnik sreće, dirnuo me post. (Lund 19.12.2011. 01:57)


smijala sam se dugo. it takes one to know one.
svi već napamet znaju da sam i ja protivna sreći. i ideološki, ali pogotovo na terenu.
ali nekad nam jednostavno nema druge nego se nositi s onim što imaš.
ili što je preostalo.
pa si mislim...
uvijek je mogu zblurati, maknuti u ugao, naknadno joj ukinuti boje, uhvatiti je u okvir, baciti je na beton...
snaći ću se već nekako


Image and video hosting by TinyPic


...

ono što mi je sad nevjerojatno
je da sam dok sam uploadala ovu sliku
kao sigurnosti kod morala upisati - "good luck".


i mislim... eto, čak mi i računalo želi sreću da se snađem sa srećom.
nije me teško prozrijeti čak ni njemu gluhom.
i njemu je evidentno koliko sam nenaviknuta na nju i koliko je oduvijek gledam "s visoka".
sreća fuj fuj...

...
ovu sam sliku uslikala u Mexicu prije sedam godina.

nikad nisam pisala o Mexicu, jer to su dva tjedna za jedan roman.
ja ne znam pisati romane.
ali ono što sada želim nimalo metaforički reći je da sam jedva preživjela u tom Mexicu;
hrana se mogla podijeliti na ljutu, slatku, te po život opasnu.

po život opasno jest moja ideologija,
ali započeti jutro s takvim doručkom je ipak malo glupo.
a i ljutim...

a slatko... ja slatko naprosto više nego Ne-volim.
oduvijek...
i moja mi djeca često nakon što im baka priča anegdote iz mog djetinjstva kažu... bože mama, kako si ti čudno dijete bila.
a u tom je Mexicu čak i ono na čemu je malim slovima pisalo natural yogurt
i čije je proizvođač bio Danone, a ne neki el, ili los
bilo toliko slatko toliko da su meni trnuli zubi od šećera.
Mexico je glaziran šećerom.
ljudi u poslovnim odijelima u rano jutro u metroima ližu lizalice i jede želee u bojama koje bih ja nazvala "upozoravajućim" na nešto po život opasno.
florescentno žuto i roza.
pa je čak i pakirani tostirani kruh kupljen u supermarketu imao oznaku "dulce".

jedva sam preživjela kažem.

nakon dva tjedna kad smo odlazili, ušla sam na aerodromu u neki kiosk, želeći potrošiti zadnjih par pesoza
i sad sam već bila na tlu koje pripada građanima svijeta
i uzela sam u ruke paketić žvaka... Wrigley's dakle...
Wrigley's žvake bi po mom u cijelom svijetu trebale biti iste, pa i na jednom od najvećih svjetskih aerodroma,
ali eto nisu bile,
pa sam ga odbacila,
pa posegnula za drugim... pa ga odbacila...
i tako redom...
na koncu sam trafikanticu koja je prodavala i Times i Vogue i Marllboro tražila neke "no sugar" žvake.
pogledala me zgranuto. rekla mi je da toga nema.
rekla je kratko - "Todo e dulce".
neću to nikad zaboraviti.


moj život je trenutno - Todo e dulce.
uvaljana sam u sreću u prahu i teško se snalazim.

jer van piramide prehrane - moj "modus vivendi" su ljuto i po život opasno.

ali snaći ću se već nekako, kažem.

ja sam građanin svijeta.
i preživim ono što većina ne bi.
i uvijek imam paketić ljutih žvaka u džepu.




- 11:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.12.2011., nedjelja

IMENOVATI METE


Image and video hosting by TinyPic


povijest pišu pobjednici kažu. post festum.
uvijek me iznenadi da je značenje toga - poslije fešte.

ja pišem u hodu - iz srži iz centra iz nutrine, ni časa ne časeći, ne dopuštajući da vrijeme prije mene kaže svoje, a ja da stanem na neku bar udaljeniju nesigurnost.
i uglavnom baš kad - gubim.
tada mi najbolje ide... izranjavanoj, povrijeđenoj, nepodnošljivo bolnoj i u nutrini i na periferijama.

nikad se nisam naučila kriti iza svojih slova.
moji nagnuti redovi baš nikad nisu bili rovovi u koje bih se mogla ušančiti i tako zakopana u njihove prorede zaštititi se od nadirućih rana. moji su ispisani redovi pusti popisi lokacija već zadobivenih meta na vlastitom tijelu.

a kad bih ih rekapitulirala u samo jednoj rečenici, bila bi to ova: jedino čudo je to da sam uopće preživjela.

no najteže od svega nije to što sam nabrojala i što sam ulovljena u vlastitu dogmu da se osjećaji ne mogu imenovati godinama ispisivala...
te nepodnošljive rane, bol, žudnju, čežnju...

moja iskustva idu dalje od toga pa danas mogu, mirne duše i ruku koje su sve svoje ljubavne riječi sjekirom pretvorile u iverje, reći da je najteže od svega ubiti ono što si volio.

jučer sam čitala svoje stare tekstove.
ne činim to nikad, osim kad moram, jer baš uvijek čitajući probudim i neku usnulu metu, ali jučer dok sam čitala jedan je moj nedavni tekst dobio i rod i kodno ime i krvnu grupu:



dakle ja sam ta koja je stala na kraj i toj ljubavi,
ja sam ta koja je jednog dana isprovocirano odjenula crveno, uzela štit i mač u svoje ruke i
...
...
(moram nekako prodisati)
ja sam ta koja je onda dobila aplauz i na koju su bacili konfete...
dakle... ja sam taj gratis ubojica koji je drage volje obavio sav prljav posao.
(moram nekako prodisati)
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko ne stigne shvatiti da je vodio tigra na svilenoj uzici.
mislila sam...
ovako se osjeća netko tko je upravo napravio ubojstvo na mah.
mislila sam...
ovo su ruke koje su pretvorile sve svoje sjekire u pera i udarile njima, a onda ih prestravljeno odbacile na pod.
(možeš... polako... udah...)
mislila sam...
tko se pera laća...
(... izdah)
oprosti reče mač i zaplače.
mislila sam...
izdahnuh.


ubila sam tu ljubav u sebi.
i nisam izdahnula. udahnula sam.

netko s kim sam bila sudbinski vezana, a od koga se već dugo i baš post festum nalazim na tako jako udaljenoj sigurnosti i sigurnoj udaljenosti da niti jedan moj tekst nije o njemu, u jednom mi je nedavnom trenu proročki rekao: ne možeš izgraditi sreću na tugi.
i iako je on jako uvjerljiv i sugestivan i uvjerljiv čovjek... čovjek koji ruši stavove, ali čuva svoje... ja sam živi primjer od-do da nije bio pravu.
ja sam i opet goli demanti još jednog njegovog na mene pogrešno adresiranog proročanstva.

jer ja sam svoju sreću izgradila baš na velikoj tuzi. i utoliko je moja sreća danas još i veća.

pa eto... može se. može se izgraditi velika sreća na jako tužnim temeljima.
ipak... ima nešto što ne možeš;
ne možeš graditi sreću na tuđoj tugi.

jedina sreća koju želim, mogu, znam i hoću imati je ona koja ne duguje ništa.
sreća je nepomućena, nevina i nedužna... inače nije.

i ne sjeni je ništa.

ne želim sreću koja se sjeća da si netko ne može oprostiti.
ne želim sreću koju sjeni neka meta koju sam ja trajno svojim inicijalima istetovirala na nečijem ramenu... pa peče ma kako zasluženo.

ne zbog ramena. nego zbog nje.

moja je sreća kao nevino čedo koje je u svoj život startalo grčevitim plačem.
dugo sam je čekala. i treba me kao dijete majku, baš ovakvu kakva sam sada. svoja.

nakon nekih životnih pobjeda ostanemo teško disati.
ali ja sam riba u horoskopu. tehnike ostajanja bez daha razvila sam do savršenstva.
ja sam mislim čak izmislila napredne metode tužnog disanja.
ali i kada ću disati na škrge... biti će to MOJE škrge. bar toliko me svi znaju.

i taj moj prvi udah u novi život u koji sam izbačena u plaču... on je Moj udah.
a moje vrijeme danas uistinu kuca s onog mjesta gdje je napokon sve moje.

eto... ja sam preživjela i oživjela i zaživjela.

ja ne želim ničiju tugu ili neku drugu sličnu riječ koju koju kratka s riječima i s tom dogmom oko imenovanja osjećaja ne znam imenovati, ali koja ima slavenske arome i odaziva se na moje ime.

a pogotovo ne dam svoje ime nečijem teškom osjećaju kajanja koji bi onda trebao trajati "do kraja života".
neka ga imenuje svojim inicijalima. ja s tim nemam ništa.

jer sam sama tek nekidan nakon puno godina ponovno zadobila svoje staro ime. svoje pravo ime. nekim sam si ga čudom uspjela ponovno dobaciti do ovog ovdje trenutka i sad ga više ne kanim pustiti da padne.

imenujući svoje mete... tražeći ime ljudima koji ga nemaju - ja sam na koncu uspjela imenovati sebe.

puštam tigra kojeg sam vodila na svilenoj uzici i kažem - slobodan si.






- 20:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.12.2011., petak

a killer post

kroz nišan srca

Image and video hosting by TinyPic




Ona nikad ne puca prva. Ona je kažu nježna i lomna.
Ali ako je jako stisneš, izmrvit će te u slova.
Na papiru će ostati fleka jedne ipak nimalo slučajne žrtve.

Počela je pisati iz jedne scene kad u njenoj četrdesetidrugoj godini…

Jutro gospodina Angela definitivno nije bilo najava uspješnog dana. Jutros ga za razliku od, nije probudila zaspala ruka što mrtvo visi između kreveta i poda.
Ne. Prvo čega je bio svjestan nije bilo „svijetli svjetlost kroz roletne“.
Prvo čega je bio svjestan, bio je nažalost on sam, glavom i bradom i vlastitim imenom kojeg je gotovo napamet znao, ali bi ga povremeno zaboravljao,
glavom i bradom i imenom kažem, ali su u ovoj sceni svu njegovu svijest o sebi preuzele ruke koje su u tom kratkom međuprostoru između jave i sna lovile po praznom.
Gotovo da je mlatarajući udario sam sebe, a naviruća java mu je onda još zauvijek izbila iz ruku nešto iz tog sna koji se već izmaknuo…
nešto za što nije točno znao što je to bilo, niti će ga ikad moći imenovati, ali je osjećaj izgubljene vrijednosti bio dostatan da tog jutra ustane s nelagodom.
Uzdahnuo je. Čekao ga je težak dan na citologiji...

Uzdahnula je i od tog lista napravila avion. Ode u nepovrat još jedno strasno neprijateljstvo. A koliko je samo ljubavi uložila u njega.

Njene riječi navodno nisu više ni anaboličke ni kataboličke. Njene su riječi navodno izgubile iglenost.
Koliko je znam, snaći će se s onim što ima - samo prosijano, čisto vrijeme življenja.
Kazaljke su jurile naprijed u skladu s otkucajima srca... jurile u prostor u kojem je svo njeno „biti ili ne biti“ postalo - „jesam“.

Jutros nije godišnjica nekog od uzaludno vođenih ratova u meni. Danas je dan prve generacije. Vedrim i oblačim crvenu haljinu.

- 09:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.12.2011., srijeda

tess on plejbek

audio metoda


Image and video hosting by TinyPic



još uvijek to imam u prstima,
krosmajhart...
samo ih trenutno ne mogu rasplesati po klavijaturi...

tastaturi...


još uvijek to imam u prstima,
ali trenutno me nosim ona ritam sekcija
koja je zakopana u meni


i ona udara snažno
...
...
...
s mjesta na kojem je napokon sve moje.


pa eto... dok me to ne mine...

tess on plejbek


- 18:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.12.2011., srijeda

hrabrost i što ste vi mislili?




Image and video hosting by TinyPic


vozila sam jutros i slušala intervju s tim vatrogascem
koji je ljetos gasio isti požar koji je i mene gadno opožario...
baš gadno opožario, lijepo piše ovdje.

uglavnom, taj je vatrogasac naprosto ušao u vatru i spasio jednu ženu iz tog požara.

ona druga žena se poslije, već daleko na kopnu, spasila sama.

a vatrogasac je rekao jutros:

nisam ja hrabar... baš ništa više od drugih ljudi.
meni je život samo pružio priliku da budem hrabar.


a samosanirana i samospašena žena je onda pomislila koliko je divna ta rečenica...
koliko je posebna,
i mislila je još vrijedi li ta rečenica i za druge stvari u životu...

za tugu?
za samoću?
za sreću?

a ako vrijedi...
zašto u tim slučajevima zvuči manje dobro... zašto zvuči kao izlika.

i bila je već u uredu kad je pomislila;
ma daj... možeš reći da nisi bio hrabar,
ali ti si priliku koju ti je život dao iskoristio jedini od "drugih ljudi". bio si hrabar.

na putu kući ubacila je cd.
pitam se da li je mislila; a za ljubav?


...
mislila sam maloprije;
možda jest izlika ali ja sam sve svoje životne prilike
za tugu...
za samoću...
za sreću...
iskoristila do samog kraja. do dna dna.
kao malo tko.

a pomislila sam i ovo;
ako pobrojim sve mete po sebi, mogu mirno reći da sam iskoristila i onu za hrabrost.

...
a za ljubav?

...
eto, zanima me...
što ste vi mislili?




- 23:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

06.12.2011., utorak

NEODGOVORNA

...

nedavno sam negdje na netu pročitala ovu kletvu:
- dao bog da im se djeci nagomilalo gradivo.

eto... moj D. bi rekao - "precarski".


Image and video hosting by TinyPic


u nedjelju
nakon vikenda s treningom njegovim i natjecanjem njenim,
i hoby art shopa između,
i izrade vreće ukrasa za božićni sajam,
i zajedničkog klizanja jer krhko je znanje, ali moje još uvijek nije palo, iako je na sve klimavijim nogama,
i biljaka koje treba nahraniti,
i životinja koje treba zaliti,
i traženja najvećeg zajedničkog djelitelja,
i svog projekta koji u ponedjeljak moram predati,
u nedjelju nakon jednog lima nenormalnih integralnih keksa
i jednog lima srećom pa "normalnih"...
u nedjelju nakon jednog rođendana na koji se mora otići,
a precizno tu negdje u standardnom ludilu prosinca koji je tek počeo,
kažem joj umorna preumorna...

- ne znam. ne znam više ništa. nemam pojma koja je pouka te priče. aj vidi što je D. prošle godine napisao.

- ???
mama ja zbilja ne mogu vjerovati da mi ti to savjetuješ.
zbilja ne mogu vjerovati.
postala si tako neodgovorna.






- 23:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2016 (5)
Kolovoz 2015 (2)
Lipanj 2015 (6)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (10)
Rujan 2012 (15)
Kolovoz 2012 (15)
Srpanj 2012 (8)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (6)
Travanj 2012 (12)
Ožujak 2012 (6)
Veljača 2012 (13)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (9)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (8)
Travanj 2011 (10)
Ožujak 2011 (7)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (3)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (5)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (2)