Marketing
a killer post
kroz nišan srca
Ona nikad ne puca prva. Ona je kažu nježna i lomna.
Ali ako je jako stisneš, izmrvit će te u slova.
Na papiru će ostati fleka jedne ipak nimalo slučajne žrtve.
…
Počela je pisati iz jedne scene kad u njenoj četrdesetidrugoj godini…
…
Jutro gospodina Angela definitivno nije bilo najava uspješnog dana. Jutros ga za razliku od, nije probudila zaspala ruka što mrtvo visi između kreveta i poda.
Ne. Prvo čega je bio svjestan nije bilo „svijetli svjetlost kroz roletne“.
Prvo čega je bio svjestan, bio je nažalost on sam, glavom i bradom i vlastitim imenom kojeg je gotovo napamet znao, ali bi ga povremeno zaboravljao,
glavom i bradom i imenom kažem, ali su u ovoj sceni svu njegovu svijest o sebi preuzele ruke koje su u tom kratkom međuprostoru između jave i sna lovile po praznom.
Gotovo da je mlatarajući udario sam sebe, a naviruća java mu je onda još zauvijek izbila iz ruku nešto iz tog sna koji se već izmaknuo…
nešto za što nije točno znao što je to bilo, niti će ga ikad moći imenovati, ali je osjećaj izgubljene vrijednosti bio dostatan da tog jutra ustane s nelagodom.
Uzdahnuo je. Čekao ga je težak dan na citologiji...
…
Uzdahnula je i od tog lista napravila avion. Ode u nepovrat još jedno strasno neprijateljstvo. A koliko je samo ljubavi uložila u njega.
…
Njene riječi navodno nisu više ni anaboličke ni kataboličke. Njene su riječi navodno izgubile iglenost.
Koliko je znam, snaći će se s onim što ima - samo prosijano, čisto vrijeme življenja.
Kazaljke su jurile naprijed u skladu s otkucajima srca... jurile u prostor u kojem je svo njeno „biti ili ne biti“ postalo - „jesam“.
…
Jutros nije godišnjica nekog od uzaludno vođenih ratova u meni. Danas je dan prve generacije. Vedrim i oblačim crvenu haljinu.
Post je objavljen 16.12.2011. u 09:37 sati.