Pregled posta

IMENOVATI METE

povijest pišu pobjednici kažu. post festum.
uvijek me iznenadi da je značenje toga - poslije fešte.

ja pišem u hodu - iz srži iz centra iz nutrine, ni časa ne časeći, ne dopuštajući da vrijeme prije mene kaže svoje, a ja da stanem na neku bar udaljeniju nesigurnost.
i uglavnom baš kad - gubim.
tada mi najbolje ide... izranjavanoj, povrijeđenoj, nepodnošljivo bolnoj i u nutrini i na periferijama.

nikad se nisam naučila kriti iza svojih slova.
moji nagnuti redovi baš nikad nisu bili rovovi u koje bih se mogla ušančiti i tako zakopana u njihove prorede zaštititi se od nadirućih rana. moji su ispisani redovi pusti popisi lokacija već zadobivenih meta na vlastitom tijelu.

a kad bih ih rekapitulirala u samo jednoj rečenici, bila bi to ova: jedino čudo je to da sam uopće preživjela.

no najteže od svega nije to što sam nabrojala i što sam ulovljena u vlastitu dogmu da se osjećaji ne mogu imenovati godinama ispisivala...
te nepodnošljive rane, bol, žudnju, čežnju...

moja iskustva idu dalje od toga pa danas mogu, mirne duše i ruku koje su sve svoje ljubavne riječi sjekirom pretvorile u iverje, reći da je najteže od svega ubiti ono što si volio.

jučer sam čitala svoje stare tekstove.
ne činim to nikad, osim kad moram, jer baš uvijek čitajući probudim i neku usnulu metu, ali jučer dok sam čitala jedan je moj nedavni tekst dobio i rod i kodno ime i krvnu grupu:

ubila sam tu ljubav u sebi.
i nisam izdahnula. udahnula sam.

netko s kim sam bila sudbinski vezana, a od koga se već dugo i baš post festum nalazim na tako jako udaljenoj sigurnosti i sigurnoj udaljenosti da niti jedan moj tekst nije o njemu, u jednom mi je nedavnom trenu proročki rekao: ne možeš izgraditi sreću na tugi.
i iako je on jako uvjerljiv i sugestivan i uvjerljiv čovjek... čovjek koji ruši stavove, ali čuva svoje... ja sam živi primjer od-do da nije bio pravu.
ja sam i opet goli demanti još jednog njegovog na mene pogrešno adresiranog proročanstva.

jer ja sam svoju sreću izgradila baš na velikoj tuzi. i utoliko je moja sreća danas još i veća.

pa eto... može se. može se izgraditi velika sreća na jako tužnim temeljima.
ipak... ima nešto što ne možeš;
ne možeš graditi sreću na tuđoj tugi.

jedina sreća koju želim, mogu, znam i hoću imati je ona koja ne duguje ništa.
sreća je nepomućena, nevina i nedužna... inače nije.

i ne sjeni je ništa.

ne želim sreću koja se sjeća da si netko ne može oprostiti.
ne želim sreću koju sjeni neka meta koju sam ja trajno svojim inicijalima istetovirala na nečijem ramenu... pa peče ma kako zasluženo.

ne zbog ramena. nego zbog nje.

moja je sreća kao nevino čedo koje je u svoj život startalo grčevitim plačem.
dugo sam je čekala. i treba me kao dijete majku, baš ovakvu kakva sam sada. svoja.

nakon nekih životnih pobjeda ostanemo teško disati.
ali ja sam riba u horoskopu. tehnike ostajanja bez daha razvila sam do savršenstva.
ja sam mislim čak izmislila napredne metode tužnog disanja.
ali i kada ću disati na škrge... biti će to MOJE škrge. bar toliko me svi znaju.

i taj moj prvi udah u novi život u koji sam izbačena u plaču... on je Moj udah.
a moje vrijeme danas uistinu kuca s onog mjesta gdje je napokon sve moje.

eto... ja sam preživjela i oživjela i zaživjela.

ja ne želim ničiju tugu ili neku drugu sličnu riječ koju koju kratka s riječima i s tom dogmom oko imenovanja osjećaja ne znam imenovati, ali koja ima slavenske arome i odaziva se na moje ime.

a pogotovo ne dam svoje ime nečijem teškom osjećaju kajanja koji bi onda trebao trajati "do kraja života".
neka ga imenuje svojim inicijalima. ja s tim nemam ništa.

jer sam sama tek nekidan nakon puno godina ponovno zadobila svoje staro ime. svoje pravo ime. nekim sam si ga čudom uspjela ponovno dobaciti do ovog ovdje trenutka i sad ga više ne kanim pustiti da padne.

imenujući svoje mete... tražeći ime ljudima koji ga nemaju - ja sam na koncu uspjela imenovati sebe.

puštam tigra kojeg sam vodila na svilenoj uzici i kažem - slobodan si.







Post je objavljen 18.12.2011. u 20:39 sati.