Marketing
IDEOLOŠKI PROTIVNIK a.k.a. todo e dulce
(ovaj post sam jutros objavila na onom drugom mjestu,
ali on na sve moguće načine pripada samo ovdje)
...
Iako sam ja ideološki protivnik sreće, dirnuo me post. (Lund 19.12.2011. 01:57)
smijala sam se dugo. it takes one to know one.
svi već napamet znaju da sam i ja protivna sreći. i ideološki, ali pogotovo na terenu.
ali nekad nam jednostavno nema druge nego se nositi s onim što imaš.
ili što je preostalo.
pa si mislim...
uvijek je mogu zblurati, maknuti u ugao, naknadno joj ukinuti boje, uhvatiti je u okvir, baciti je na beton...
snaći ću se već nekako
...
ono što mi je sad nevjerojatno
je da sam dok sam uploadala ovu sliku
kao sigurnosti kod morala upisati - "good luck".
i mislim... eto, čak mi i računalo želi sreću da se snađem sa srećom.
nije me teško prozrijeti čak ni njemu gluhom.
i njemu je evidentno koliko sam nenaviknuta na nju i koliko je oduvijek gledam "s visoka".
sreća fuj fuj...
...
ovu sam sliku uslikala u Mexicu prije sedam godina.
nikad nisam pisala o Mexicu, jer to su dva tjedna za jedan roman.
ja ne znam pisati romane.
ali ono što sada želim nimalo metaforički reći je da sam jedva preživjela u tom Mexicu;
hrana se mogla podijeliti na ljutu, slatku, te po život opasnu.
po život opasno jest moja ideologija,
ali započeti jutro s takvim doručkom je ipak malo glupo.
a i ljutim...
a slatko... ja slatko naprosto više nego Ne-volim.
oduvijek...
i moja mi djeca često nakon što im baka priča anegdote iz mog djetinjstva kažu... bože mama, kako si ti čudno dijete bila.
a u tom je Mexicu čak i ono na čemu je malim slovima pisalo natural yogurt
i čije je proizvođač bio Danone, a ne neki el, ili los
bilo toliko slatko toliko da su meni trnuli zubi od šećera.
Mexico je glaziran šećerom.
ljudi u poslovnim odijelima u rano jutro u metroima ližu lizalice i jede želee u bojama koje bih ja nazvala "upozoravajućim" na nešto po život opasno.
florescentno žuto i roza.
pa je čak i pakirani tostirani kruh kupljen u supermarketu imao oznaku "dulce".
jedva sam preživjela kažem.
nakon dva tjedna kad smo odlazili, ušla sam na aerodromu u neki kiosk, želeći potrošiti zadnjih par pesoza
i sad sam već bila na tlu koje pripada građanima svijeta
i uzela sam u ruke paketić žvaka... Wrigley's dakle...
Wrigley's žvake bi po mom u cijelom svijetu trebale biti iste, pa i na jednom od najvećih svjetskih aerodroma,
ali eto nisu bile,
pa sam ga odbacila,
pa posegnula za drugim... pa ga odbacila...
i tako redom...
na koncu sam trafikanticu koja je prodavala i Times i Vogue i Marllboro tražila neke "no sugar" žvake.
pogledala me zgranuto. rekla mi je da toga nema.
rekla je kratko - "Todo e dulce".
neću to nikad zaboraviti.
moj život je trenutno - Todo e dulce.
uvaljana sam u sreću u prahu i teško se snalazim.
jer van piramide prehrane - moj "modus vivendi" su ljuto i po život opasno.
ali snaći ću se već nekako, kažem.
ja sam građanin svijeta.
i preživim ono što većina ne bi.
i uvijek imam paketić ljutih žvaka u džepu.
Post je objavljen 19.12.2011. u 11:34 sati.