Jeruzalem i ostalo

srijeda, 31.05.2006.

Cardo i drevne zidine

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Cardo, na krovu Nastavljamo i dalje našu šetnju onom istom ulicom. Nalazimo se točno na granici između muslimanske i židovske četvrti. Čim se zakorači u židovsku četvrt, primjećuje se da je ulica čišća i da su trgovinice urednije, zapravo, uređene prema zapadnjačkom ukusu. I ovaj je prostor u ovom obliku nastao u križarsko doba, negdje u 12. stoljeću. O tome nam svjedoči kako način gradnje, tako i način obrade kamena. Ipak, danas bih vam htio svratiti pozornost na pod. Dok hodate ovom ulicom, možda ćete na tlu primijetiti oznake tamne boje. Ovim dvjema linijama prikazana je širina zida koji nam prolazi pod nogama. Zid koji prolazi ispod današnje ulice dio je drevnih gradskih zidina. Ovaj konkretan zid pripada razdoblju Makabejaca, onom razdoblju kad su se Židovi krvavo borili za svoju samostalnost i pravo na vlastitu kulturu i vjeru pod helenističkom vlašću nasljednika Aleksandra Velikog. Osobito je teško bilo u doba vlasti Antioha IV. Epifana (175.-164. pr. Kr.). Siđemo li ispod današnje ulice, vidjet ćemo kako taj zid iz 2. stoljeća pr. Kr. izgleda upravo na mjestu gdje su kroz njega prolazila gradska vrata. Nešto dalje, na tlu se vidi kako ovu tamnu oznaku nekadašnjeg makabejskog zida dodiruje druga, crvenkasta oznaka. Ona predstavlja gradske zidine iz doba kralja Ezekije (8. stoljeće pr. Kr.). U to je doba palo sjeverno kraljevstvo Izrael pod asirsku vlast, a mnoge su izbjeglice došle do Jeruzalema. Tada kralj Ezekija gradi nove zidine kojima širi grad, a unutar grada nastaju dvije nove četvrti: Makteš oko današnje Dolinske ulice i Mišne (druga, nova) na zapadnom brežuljku grada. Ova »Nova četvrt« u Bibliji se naziva Novi grad, a spominje ga, primjerice, i prorok Sefanija kad govori protiv jeruzalemskih trgovaca: »U onaj dan - riječ je Gospodnja - vapaj će se podići od Ribljih vrata, urlici iz novog dijela grada, silna lomljavina sa brežuljaka. Kukajte, stanovnici makteški, jer je satrt sav narod kanaanski, zbrisani su svi mjerači srebra.« Zavirite odozgo u otvor u podu i vidjet ćete gdje se makabejski zid (lijevo) naslanja na Ezekijin zid iz 8. st. pr. Kr. (desno). Na svim tim drevnim zidinama Rimljani su izgradili svoju ulicu, Cardo, od koje je na ovom mjestu ostao pokoji stup. Nastavak: Cardo, židovski dio

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 30.05.2006.

Cardo, na krovu

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Cardo, Zlatarnička i Mesnička Ono što je većini posjetitelja, a i ponekom starosjediocu, u Jeruzalemu nepoznato, to je da iznad ove ulice, koja predstavlja trgovački centar arapskog i muslimanskog dijela grada, žive židovske ortodoksne obitelji. Upravo ovdje, na krovu nadsvođenog dijela Suka, naići ćete na muškarce kako raspravljaju, sigurno o nekim vjerskim pitanjima. Našli su si mjesto uz stare otvore kroz koje se tržnica zrači. Tu su uvijek i djeca kojima je ovo idealno igralište. A tek nekoliko metara dalje od židovske djece, sa svojim se zmajevima igraju mali Arapi. Bacimo li pogled uokolo, vidjet ćemo kupole bazilike Svetoga groba... na obližnjem brežuljku kompleks Hebrejskog sveučilišta... a pred nama zlatnu Kupolu nad stijenom s Maslinskom gorom u pozadini. Naša su tema ipak jeruzalemske ulice, pa se vraćamo Suku, to jest tržnici, koja nam je pod nogama. Ovi otvori za zrak pozivaju čovjeka da se približi i zaviri u njih, ne bi li vidio kakvu sliku tržnica pruža odozgo. Malo je mračno, ali odozdo dopiru karakteristični zvukovi i mirisi. Osobito mirisi, jer je ovo pod nama upravo ulica s mesnicama. Nastavak: Cardo, drevne zidine

- 08:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.05.2006.

Cardo, Zlatarnička i Mesnička

Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Cardo, trostruki suk Nakon što sam vam zadnji put ispričao priču o tržnici začina, sada je dobro ući u lijevi odvojak ovog »trostrukog suka«, koji prolazi paralelno s našom ulicom. Ova je tržnica od 12. stoljeća bila specijalizirana za zlatare i draguljare, no danas nam se predstavlja u sasvim drugačijem obliku. Umjesto zlatarnica, ovdje se prodaju tepisi, deke, posteljina, ali i raznobojni suveniri. Uspio sam naći ovdje samo jednu trgovinu koju bi se možda moglo nazvati zlatarnicom. Kao i Suk al-Attarin, i ovaj završava u židovskoj četvrti, gdje se na njega nastavlja »Ulica židovske četvrti.« Mi, međutim, još nećemo u nju zakoračiti. Vratit ćemo se natrag, jer nam je ostao još i treći dio ovog »trostrukog suka«, a to je Suk el-Lahhamin ili »Mesnička.« Skrušeno priznajem da sam ove dvije fotografije snimio prije par mjeseci i sada se nisam potrudio ponovno ući u ovu uličicu. Zaključio sam da mi je jednom godišnje sasvim dovoljno. Miris (vonj bi bio bolja riječ) koji se ovdje širi nije nešto čemu bi se čovjek volio baš svaki dan izlagati, a i krv koja se često slijeva u ove ulične odvode nije najugodniji prizor. Ipak, treba priznati da je ova ulica zadržala svoju namjenu još iz 12. stoljeća. Nastavak: Cardo, na krovu

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2006.

Gdje nastaje blog

Ovaj je naslov zapravo loš, budući da većina ovog bloga nastaje na ulicama Jeruzalema i po cijeloj Svetoj zemlji. Ipak, na kraju to negdje treba opisati i upisati na blog, a to se događa ovdje, za kompjuterom. Kako su kroz prošli tjedan mnogi objavili fotografije prostora u kojem pripremaju svoje blogove, odlučio sam to napraviti i ja. Upozoravam da je ovo snimljeno prije par dana, neposredno nakon pospremanja. Trenutačno stanje bitno je drukčije. Ugodna vam nedjelja!

- 09:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 27.05.2006.

Cardo, trostruki suk

Ulicama grada Dolinska ulica Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Cardo i Via Dolorosa Danas opet moram početi s planom grada, jer se stvari pomalo kompliciraju. Naime, došli smo do mjesta od kojega se ova ulica više ne zove Suk Khan ez-Zeit, nego se račva na tri uže ulice. Kao što vidite, ravno se nastavlja Suk el-Attarin, lijevo je Suk el-Khawadžat, a desno Suk el-Lahhamin. Kao što i ime svakoga od njih kazuje, riječ je i dalje o tržnicama (suk). Ove imaju, ako je predaja točna, prilično plemenito porijeklo. Kaže se da je ovaj trostruki suk osnovala križarska kraljica Melisanda. Bila je kći križarskoga kralja Jeruzalema Baldvina II. i armenske princeze Morfije iz Melitene. Samostalno je vladala Jeruzalemom od 1131. do 1153. godine. O njezinoj vlasti imamo i izvještaj njezina suvremenika Vilhelma iz Tira, biskupa i križarskoga kroničara. On kaže: »Vladavina nad kraljevstvom ostala je u vlasti gospe kraljice Melisande, kraljice od Boga ljubljene, kojoj je to pripalo po nasljednom pravu.« Bila je zaštitnica umjetnosti, pa su za njezine vlasti nastale mnoge umjetnine, među kojima je i poznati Melisandin psaltir. Evo i jedne ilustracije iz njega. Izvor: Wikipedia Postojao je tada u Jeruzalemu vrlo jak skriptorij (prepisivačka radionica) u kojemu se djelo i s ovako bogatim ilustracijama moglo izraditi bez većih teškoća. 1153. vlast je u Jeruzalemu od svoje majke preuzeo kralj Baldvin III., a Melisanda se povukla. Čini se da je 1161. doživjela neku vrstu moždanog udara, jer joj je znatno oslabilo pamćenje, pa su je njegovale njezine sestre od kojih je jedna bila kneginja od Tripolija, a druga opatica u Betaniji. Melisanda je umrla 11. rujna 1161., a sahranjena je uz svoju majku u crkvi Marijina groba u Getsemaniju. O ovoj vrsnoj vladarici onaj isti Vilhelm iz Tira piše: »Bila je izuzetno mudra žena, beskrajno iskusna u gotovo svim stvarima koje se odnose na upravljanje državom. U potpunosti je nadvladala ograničenja svoga spola te je mogla dostojno upravljati svim stvarima... Nastojeći pokazivati najplemenitiju slavu, Melisanda je vladala kraljevstvom takvom sposobnošću da je se s pravom drži ravnom njezinim prethodnicima.« Vilhelmove riječi valja shvatiti u duhu vremena u kojemu je živio, kada ženama nije pridavana ista čast kao i muškarcima, niti ih se općenito držalo jednako sposobnima. Jedna od zasluga Melisande, da se vratimo našoj ulici, bio je dakle i osnutak trostrukoga suka, triju trgovačkih ulica, specijaliziranih za točno određenu vrstu robe. Ovaj u koji ulazimo ravno ispred nas zove se Suk el-Attarin, što bismo mogli prevesti kao »Ljekarsnička tržnica«, no budući da je to zapravo označavalo bilo kakvu trgovinu travama, riječ je zapravo bilo o tržnici začinima. U taj se suk ulazi kroz ova uska vrata. I još uvijek je zadržao dio svoje osnovne namjene. Tu su začini, ali i, tko zna odakle uvezeni (možda iz Turske?) orasi. Glavninu robe ipak čine začini. A ima ih svih vrsta: šafrana, cimeta, kardamona, zaatara, te posebnih smjesa za pripravu različitih vrsta mesa. Budući da bi nekoga ovo moglo detaljnije zanimati, prilažem i veću sliku koju možete skinuti ovdje, gdje se dobro vide i natpisi uz pojedine začine. Nakon križanja s Davidovom ulicom, odnosno ulicom Vrata od lanaca (o tome jednom drugom prilikom), nastavlja se ovaj suk, premda u tom dijelu više nema začina. Ondje lijevo, primjerice, vidite krojača, koji vam na licu mjesta može zakrpati, recimo, poderane hlače. Lijepo ih skinete i čekate u unutrašnjosti dućana, dok ih on ovdje na ulici ne zakrpa. Ipak, ima tu i drugih zanimljivih stvari. Sjećate se da sam vam pričao kako se čitava ova ulica nalazi na mjestu nekadašnjeg rimskog Carda, glavne jeruzalemske ulice iz 1. ili 2. stoljeća. E pa ovdje, unutar jedne čajdžinice s biljarima i automatima na sreću, nalaze se ostaci rimskih stupova, koji su pripadali upravo toj ulici. Lukovi koje ovi stupovi pridržavaju iz križarskog su doba. Time smo stigli i do kraja ove tržnice začinima, no naša se ulica nastavlja i dalje. Izraelske zastave svjedoče da iza sljedećeg luka počinje židovska četvrt. Nastavak: Cardo, Zlatarnička i Mesnička

- 08:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 26.05.2006.

Cardo i Via Dolorosa

Ulicama grada Dolinska ulica Cardo Cardo, trgovine Cardo, 19. stoljeće Hodajući kroz Suk Khan ez-Zeit, koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg rimskog Carda, nailazimo i na metalnu oznaku s rimskim brojem 7. To znači da ova vrata, sakrivena iza nekakvog štanda, vode u kapelu koja označava sedmu postaju križnoga puta. I ovu ulicu, dakle, presijeca Via Dolorosa. Najbolje se to vidi na planu grada. Ulica kojom mi prolazimo označena je crvenom bojom. Krenuli smo od Damaščanskih vrata (na planu označena slovom A), a ulica vodi u blizinu Sionskih vrata (B). Plavom je bojom označena Dolinska ulica, o kojoj sam već pisao. I ona kreće od Damaščanskih vrata, a završava u blizini »Zida plača« i Smetlišnih vrata (C). Via Dolorosa, kojom prolazi Križni put, označena je žutom bojom. Broj 1 predstavlja prvu postaju križnog puta. Odande se Via Dolorosa spušta prema Dolinskoj ulici, potom se stapa s tom ulicom, pa se opet penje prema ovoj našoj ulici. Tu je 7. postaja križnog puta. Via Dolorosa nastavlja kratko uzbrdo, do 8. postaje križnog puta, pa se opet vraća do ove naše ulice i stapa se s njome, sve dok ne stigne u blizinu Svetoga groba, u kojem su posljednje tri postaje križnoga puta, uključujući i dvanaestu. I doista, pogledamo li, odavde gdje se nalazimo, lijevo, ugledat ćemo Via Dolorosu kako se uspinje prema nama. Od sedme postaje Križnoga puta ova ulica nosi dva naziva. Pogledamo li sada desno, vidjet ćemo uski prolaz koji vodi do osme postaje Križnog puta. Dalje se nastavlja Ulica sv. Franje. Križni put se nakon osme postaje ipak vraća istim putem i nastavlja ovom našom ulicom, pa ćemo i mi nastaviti svoju šetnju. Kao što vidite, još uvijek je to trgovačka ulica. Možete ovdje, naravno, naći i džezve. No, dok su ih do ne tako davno ovdje još i izrađivali, sada je uglavnom riječ o uvozu iz Kine. Mogu se ovdje kupiti i ribice... a snižene cijene mobitela jasno su istaknute. Na koncu se Via Dolorosa odvaja od našeg Suk Khan ez-Zeita... I nastavlja pratiti neki drugi suk. To je znak da je i bazilika Svetoga groba sasvim blizu. Mi ćemo ipak nastaviti dalje slijedeći nekadašnji Cardo. Pred nama su nova iznenađenja. Nastavak: Cardo, trostruki suk

- 08:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.

Cardo, 19. stoljeće

Ulicama grada Dolinska ulica Cardo Cardo, trgovine Arapski naziv što ga nosi ova trgovačka ulica u Jeruzalemu, Suk Khan ez-Zeit, »Bazar svratišta maslinova ulja«, podsjeća na nekadašnju namjenu ulice. U njoj je, naime, bilo više tijesaka za masline u kojima se dobivalo ulje, a od tog su se ulja proizvodili sapuni. 1847. u Jeruzalemu je bilo deset sapunara (da ne kažem »sapundžija«), a zapošljavali su sedamdesetak radnika. Ipak, krajem stoljeća, njihov se broj počeo naglo smanjivati, jer je sapunarski posao od Jeruzalema preuzeo Nablus. Ipak, u ovim je krajevima najpoznatije središte sapunarstva bila Jafa, odakle se sapun od maslinova ulja izvozio i u Europu. Danas od te djelatnosti u Jeruzalemu, pa ni u ovoj »sapunarskoj« ulici, nije ostalo ni traga. Tako ćete tu vidjeti beduinku koja prodaje listove vinove loze, koja se koristi za svojevrsnu sarmu... potom slastičarnicu... pa mesnicu... pa trgovinu začinima, suhim voćem i nečim šarenim što ne znam što bi moglo biti... pa zlatara... i opet spektatkularanu trgovinu začinima. Moj je savjet da ovuda uvijek prolazite danju. Noću nećete uvijek ovu ulicu naći osvijetljenu. To je stara boljka. Evo što o tome piše jedan namjernik iz 1867. godine: Kad sunce zađe, četiri od pet vrata što ih sada koriste stanovnici Jeruzalema zatvaraju se i zaključavaju. To su: Damaščanska vrata na sjeveru, Stjepanova vrata, Smetlišna vrata i Sionska vrata koja se nalaze između šupe gubavaca i Davidova groba. Betlehemska vrata (današnja Jafska), središte trgovine i prometa prema Egiptu i moru, ostaju otvorena pola sata nakon zalaska sunca. Stražar okreće ključ i nitko nema pravo proći dok ne svane novi dan. Ulicama Svetoga Grada valja prolaziti danju; posao i život ovdje prestaju od zalaska do izlaska sunca. Noću nema ni plinskih, ni uljnih svjetiljki, niti svijeća na ulicama. Ulice Jeruzalema smrde po trulom voću, uginulim životinjama i ljudskom izmetu, a unutar toga gnoja utrkuju se i tuku vojske štakora. Osim tržnica, ulice nisu popločene, a otvorena kanalizacija teče njihovim rubovima. (Dixon, 1867.) Nešto se u međuvremenu ipak promijenilo... ali ne previše. Nastavak: Cardo i Via Dolorosa

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2006.

Cardo, trgovine

Ulicama grada Dolinska ulica Cardo Danas vam nemam nešto izuzetno pametno za reći, pa vas vodim u šetnju kroz trgovine. Krećemo za ovim dostavljačem robe. Među ostalim stvarima, ovdje možete naići na razne prehrambene artikle. Tu su, na primjer, razne salate. Ne mogu nedostajati ni kolači, poput ovih lijepo pakiranih i aranžiranih baklava. Šarenilo dodaju kojekakvi bomboni i slatkiši. Ako vam je do neke konkretnije hrane, svratite u mesnicu. Ovdje je bar meso nekako zatvoreno i po njemu ne pada kiša i ne slijeće baš svaka muha. No, kad već razmišljate kako biste ovdje kupili hranu, sjetite se da su ovu ulicu križari iz francuskih krajeva nazivali Malcuisinat, što bismo mogli prevesti kao »Ulica loše kuhinje.« To prilično govori o tome koliko su bili zadovoljni lokalnim specijalitetima. Preko puta mesnice nalazi se sasvim drugačija roba. U modi su samo veliki brojevi. I, za danas, možemo završiti s par obješenih lutaka i kojom loptom uoči Svjetskog prvenstva. Nastavak: Cardo, 19. stoljeće

- 08:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Cardo

Ulicama grada Dolinska ulica Nakon što smo se prošetali Dolinskom ulicom, koja je jedna od dvije arterije starog dijela Jeruzalema još od rimskoga doba, najbolje će biti da obiđemo i drugu gradsku arteriju. To je ulica koja se u rimsko doba zvala Cardo, a kretala je od današnjih Damaščanskih vrata te se u obliku slova Y odvajala od Dolinske ulice, s njezine zapadne strane. I ona se protezala od sjevera prema jugu. Ja je i sada nazivam »Cardo«, jer je danas podijeljena u više dijelova koji nose vlastita imena. Krećemo, dakle, od Damaščanskih vrata. Ondje je, ispod vrata iz turskog doba, i danas vidljiv ostatak rimskoga luka koji je označavao početak ulice. U unutrašnjosti postoji i muzej u kojem se vide i arheološke iskopine s ostacima same ulice, no već je duže vremena zatvoren. S unutrašnje strane vrata nalazi se nešto širi prostor na kojem je uvijek živo. Trgovina je tu u prvom planu, pa možete nabaviti sve, od zelenja što ga prodaju beduinke, do raznih sjemenki, orašćića i cigareta sumnjivog porijekla. Tu je, potom, i voće i povrće. Na gornjoj bih vam slici želio svratiti pozornost na građevinu koja je ravno pred nama. Njome završava ovaj širi prostor s nutarnje strane Damaščanskih vrata. Desno je ulica kojom ćemo se zaputiti, a lijevo počinje Dolinska ulica. Još je jedna zanimljvost ovdje. Mislim na onaj luk s lijeve strane. To je ostatak jedne stare česme. S natpisa, urezanog u mramornu ploču iznad ona dva prozora, čitamo: »Abd al-Karim al-Šurbadži izgradio je ovu česmu kako bi žedan narod mogao piti, nadajući se po tom djelu nagradi, blagoslovu i milosti od Allaha Slavnoga.« Česma je izgrađena 1686. godine, a zvala se Sabil al-Šurbadži. O tome Abd al-Karimu al-Šurbadži znamo da je bio sin Mustafe, te da je, osim ove česme, načinio još barem jedno dobro djelo. Naime, u dokumentima Vakufa čuva se i onaj koji govori o tome kako je Abd al-Karim oslobodio svojeg bijelog roba Hasana, te njemu i njegovim potomcima poklonio kuću u Jeruzalemu. U slučaju da mu potomci izumru, kuća je trebala služiti siromasima. Ova česma već dugo nije bila u uporabi, a 1969. godine pretvorena je u malu džamiju, pa je stanovnici danas obično nazivaju Masdžid al-Šurbadži. Mi ćemo ipak krenuti desno, kao što sam vam i obećao. Pred nama je ulica koja se od ovog mjesta na arapskom naziva Suk Khan az-Zeit, što bismo mogli prevesti kao »Tržnica (bazar) svratišta od maslinova ulja« (sad bar znate odakle dolazi riječ »zejtin«). Hebrejski je naziv Šuk haBad, a čini mi se da bi se to moglo prevesti »Tržnica tkaninom« (moguće je da se varam). Danas samo bacamo pogled pod volte ove ulice. Ovo je glavna tržnica svega i svačega u istočnom dijelu Jeruzalema. Zato ćemo sljedećih dana prošvrljati trgovinama. Nastavak: Cardo, trgovine

- 08:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.05.2006.

Ljetne igre

Jučer sam malo prošetao i, po ovome što ćete vidjeti, zaključio da je ljeto konačno stiglo u Jeruzalem. Naime, kad Damaščanska vrata zakrče klinci koji se ovako igraju, možete biti prilično sigurni da su kiše na kraju i da vas čeka dugo, toplo, ali u Jeruzalemu i vjetrovito godišnje doba. Što zapravo ovaj dečko radi? Koje se to igre igra? Pa, pogledajte sami! Ili, iz drugoga kuta. Nađite si i vi vremena za nekakvu igru. Ugodna vam nedjelja!

- 09:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2006.

Dolinska ulica, kraj

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine Dolinska ulica, detalji Dolinska ulica, česma Dolinska ulica, Pamučarski suk Dolinska ulica, kuće Dolinska ulica, Dolinska česma Nakon više od tjedan dana, evo nas i na kraju Dolinske ulice. Naišao sam putem, nedaleko od Dolinske česme, na ovog motoriziranog dečka. Nije nam trebalo dugo, a već smo se ponovno našli kod jednog nadsvođenog dijela ulice. Skupina turista ovdje čeka u redu kako bi prošla kroz kontrolnu točku. Vide se ovdje i magnetna vrata, a tu je i ona pokretna traka s aparatom koji pregledava torbe. Skoro kao na aerodromu. Svi ovdje moraju proći kroz takvu kontrolu, jer se s druge strane ovoga prolaza nalazi Zapadni zid, to jest Zid plača. To znači da se na planu grada nalazimo na onom dijelu gdje prestaje plava crta, a počine ona šarena, plavo žuta. Ovdje od Dolinske ulice nije gotovo ništa ostalo. Prostor je proširen u jedan veliki trg. Pogledate li desno, ugledat ćete zgrade koje pripadaju židovskoj četvrti. Prolazeći kroz onaj nadsvođeni dio, gdje je i kontrolna točka, napustili smo muslimansku četvrt, a ušli u židovsku. Ovdje, uz bizantske ostatke Dolinske ulice, još jednom bacamo pogled na ostakte omajadske palače iz 8. stoljeća, nedaleko od malih križarskih vrata u gradskim zidinama, o čemu sam već bio pisao. Popoločenje bizantske ulice nastavlja se i izvan današnjih gradskih zidina, no onda joj se pod modernom cestom i arapskim naseljem gube tragovi. Eto, bila je ovo dugačka šetnja, samo jednom od jeruzalemskih ulica, koja je nakon križara, pa sve do negdje u tursko doba, bila glavna gradska ulica. Zato su ovdje bile građene i lijepe zgrade i postavljane svečane fontane. Nisam još odlučio kamo će nas put nanijeti sljedeći tjedan. No, za to još ima vremena. Nastavak: Cardo

- 08:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Dolinska ulica, Dolinska česma

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine Dolinska ulica, detalji Dolinska ulica, česma Dolinska ulica, Pamučarski suk Dolinska ulica, kuće Nekliko metara dalje, nakon što se prođe pokraj Pamučarskog suka, stiže se do još jedne jeruzalemske česme, premda ni u ovoj nema vode. Česma je ime dobila od ulice, pa se i zove Dolinska česma, ili arapski, Sabil al-Wad. Odlikuje se lijepim oblicima, a osobito posebno ukrašenim završetkom niše. Poznat nam je i točan datum njezinog dovršenja. To je 1. rajab 943. godine prema hidžri ili 14. prosinca 1539. U čast sultana Sulejmana Veličanstvenoga česmu je dao izgraditi Muhamad Ćelebi al-Nakkaš. Sve to znamo zahvaljujući dvama izvorima. Jedan je izvor mramorna ploča s natpisom, koja se ovdje vidi postavljena unutar česme. Na tom natpisu stoji: »Zapovijedio je izgradnju ove blagoslovljene česme, naš gospodar sultan, najveći kralj i časni hakan, koji vlada šijama naroda, sultan zemlje Rum, Arapa i ne-Arapa, slava Islama i muslimana, sjena Boga na zemlji, zaštitnik dvaju svetišta, sultan Sulejman, sin sultana Selima Kana, neka mu Bog produži vladavinu i sultanat - na dan početka mjeseca rajaba, časnog među mjesecima godine devetsto četrdeset i treće.« Ovo spominjanje »sjene Boga na zemlji« i »dvaju svetišta« ne nalazi se u Sulejmanovu naslovu na nekim drugim fontanama u gradu, pa neki drže da je to stoga što se ova česma nalazi pokraj jednog od glavnih ulaza na područje Časnog trga sa zlatnom Kupolom nad stijenom i džamijom Al-Aksom. Drugi izvor iz kojeg saznajemo nešto o česmi dokumenti su jeruzalemskog Vakufa, upravnog tijela islamske zajednice. Ondje se vidi, osim toga, da je ovaj Muhamad Ćelebi obnovio i izgradio devet sličnih fontana u gradu. Sve su one građene sredinom 16. stoljeća, u vrijeme sultana Sulejmana I. Usto, to je ono isto razdoblje kad su dograđivane i gradske zidine, i podizana gradska vrata. U time se dokumentima ova česma naziva još i Sabil Mahallat Bab al-Qattanin, »Česma Prolaza do Pamučarskih vrata.« Iza česme nalazi se danas nevidljiva cisterna koja se naslanja na zapadni zid kupališta Hammam al-’Ain, a koje je bilo unutar Pamučarskog suka. Iako je fontana, kako sam rekao, iz 16. stoljeća, ona ima i starijih dijelova. Ovdje je, primjerice, posuda za skupljanje vode, koja kao da je napravljena za ovo mjesto. Tome, međutim, nije tako. Riječ je o starom sarkofagu koji je ponovno upotrebljen na ovom mjestu kao posuda za vodu. Prema tri kruga na prednjem dijelu sarkofaga, znamo da je ovaj sarkofag iz Herodovog razdoblja, dakle, iz vremena prelaska iz 1. stoljeća pr. Kr. u 1. st. po. Kr. Nastavak: Dolinska ulica, kraj

- 08:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

Dolinska ulica, kuće

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine Dolinska ulica, detalji Dolinska ulica, česma Dolinska ulica, Pamučarski suk Na svojoj smo šetnji kroz Dolinsku ulicu u Jeruzalemu sve bliže onoj točki B na planu starog dijela grada, no još uvijek smo na dijelu ulice označenom plavom bojom. Krećemo se stalno od sjevera prema jugu. Dok prolazite ovom ulicom, ali i ostalim ulicama ovoga grada, često vam se može dogoditi da mnogo toga ne primijetite ako vas netko na to prethodno ne upozori. Više je razloga tome. Ponajprije, zbog velike gužve, nepoznatoga svijeta i loših iskustava o kojima su vam pričali pazit ćete osobito na svoju torbu, novčanik, putovnicu, mobitel, koji vam u trenutku mogu nestati. Potom, dok i gledate uokolo, pozornost će vam uvijek privlačiti trgovine i šarenilo. Pogledajte samo ove haljine, što su ih izradile valjda beduinke, s njihovim tipičnim vezom. Tu je i neizbježna beduinka koja prodaje svoje zelenje. E, vidite, dok gledate sve ove stvari poredane uz zidove kuća, najvjerojatnije će vam promaći same kuće, a upravo one govore o nekadašnjem načinu života. Od srednjeg vijeka, pa sve negdje do u devetnaesto stoljeće, ljudi nisu ovdje živjeli u prizemlju. Ono je služilo kao spremište. Zato kuće u starom Jeruzalemu rijetko u prizemlju imaju velike prozore. Obično su tu mali, uski prorezi koji su trebali omogučiti prozračivanje prostorija. Živjelo se samo na gornjem katu, ili gornjim katovima, pa su pravi prozori ondje. Često su oni izvedeni tako da se nadvijaju nad ulicu. Mogu biti drveni ili, poput ovih dolje, kameni. Ova je kuća iz turskog razdoblja, što znači da je izgrađena nakon 1517. godine. Vjerojatnije se radi o kasnijem turskom razdoblju, negdje između kraja 17. i početka 19. stoljeća. Još jedan važan dio kuće, gdje se provodi dobar dio vremena, svakako je terasa na krovu. Želite li vidjeti kako te terase izgledaju, dovoljno je da ovdje u lijevom stupcu kliknete na sliku pod kojom piše »Jeruzalem: pogled na crkvu Svetog groba.« Prije Svetog groba na njoj se vidi i čitav niz terasastih krovova. Na njime se igraju djeca, suši se rublje, drže se domaće životinje, uglavnom kokoši, ali zna se naći i koja koza. Nastavak: Dolinska ulica, Dolinska česma

- 08:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Dolinska ulica, Pamučarski suk

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine Dolinska ulica, detalji Dolinska ulica, česma Prošli put zaustavili smo se kraj jedne mamelučke česme u jeruzalemskoj Dolinskoj ulici. Od nje ulazimo ponovno pod nadsvođeni dio ulice s trgovinama i raznim izlošcima. Česma se još uvijek vidi u dnu slike. U blizini se s lijeve strane jedna tiha i mirna ulica penje prema prostoru džamija, što se na arapskom zove Haram al-Šarif, a mi bismo to mogli prevesti kao »Časni trg«, ili »Časno područje.« Riječ je o trećem najsvetijem mjestu Islama. Nekoliko metara dalje, s desne strane Dolinske ulice, penje se mnogo življa ulica. Ime joj je Aqbat El-Khaldiya, a vodi prema glavnom Suku i dalje prema kršćanskoj četvrti. Nasuprot tome odvojku, s lijeve strane Dolinske ulice nalaze se velika vrata. Pogledamo li iz bližega, vidjet ćemo i o čemu je riječ. Na natpisu piše: Suq al Qattanin, ili na hebrejskom Šuk ‘ose haKutna, a oba imena znače »Tržnica pamučara.« Riječ je o građevini iz temelja obnovljenoj 1336. godine. Dao ju je izgraditi upravitelj Sirije, Saif al-Din Tankaz, u vrijeme mamelučkog sultana koji se zvao al-Nassir Muhammad. Sastoji se od ovog prilično mračnog, 95 metara dugačkog prolaza, koji vodi do prostora džamija na koji se ulazi kroz svečana Vrata pamučara. No, o tim vratima, drugom zgodom. Oko prolaza, s obje se strane nalazi pedeset trgovinica u kojima su se svojevremeno obavljali svi poslovi vezani uz obradu pamuka. Nekad je tu bilo i javno kupalište, Hamam al-Ein, a unutar cijelog kompleksa nalazila su se i dva hana, ili svratišta. Danas su ostale samo trgovine, a prostor je 1974. obnovljen zauzimanjem jeruzalemskog vakufa, kojem i pripada. Kažu da je u 14. stoljeću ovo bio najbolji bazar Bliskog istoka. Našao sam čak i jednu pjesmu suvremenog, mislim, britanskog pjesnika, u kojoj se spominje ovaj Pamučarski suk. Možete je naći na ovom linku. Nastavak: Dolinska ulica, kuće

- 08:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 16.05.2006.

Uf! Prošlo je!

- 18:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

Dolinska ulica, česma

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine Dolinska ulica, detalji Nastavljamo našu šetnju jeruzalemskom Dolinskom ulicom. Napuštamo Via Dolorosu, te od pete postaje Križnog puta nastavljamo ravno. Ulazimo u prolaz ispod one »bogataševe kuće«. To je na mjestu gdje na karti ulica mijenja crvenu boju u plavu. Ovdje u prolazu, koji bi inače bio mračan i siv, naći ćete prilično šaroliku ponudu Svega tu ima, od trgovina igračkama, do odjeće i sladoleda. Nećete tu naći previše suvenira i sličnih stvari koje bi mogle zanimati turiste, jer ovdje nije glavni turistički put. Većinom je tu riječ o predmetima za domaću porabu. No, čim smo izašli iz ovog prolaza, nailazi novi. Koća koja ga nadsvođuje nije ni približno onako lijepa i svečana kao »bogataševa kuća«, a ima i moderan i ne baš sretno izveden dodatak na vrhu. Građevinska inspekcija ovamo ne dolazi s bagerima (ponekad pomislim da bi trebala). Ubrzo stižemo do onoga što vam zapravo danas želim pokazati. Iza ovih kolica s kojih se, kao s pokretnog štanda, prodaju slatkiši, nalazi se stara česma. Uviđavni trgovac pomaknuo se, a da ga to nisam trebao ni zamoliti. Možda se čovjek ne voli slikati. Česma je iz otomanskog razdoblja i vrijedi malo zastati i diviti se ljepoti oblika isklesanih u kamenu. Zove se Sabil Bab al-Nazir ili »česma Istražiteljevih vrata«, prema istoimenom ulazu na područje džamija. Dao ju je izgraditi Muhamad Ćelebi al-Nakkaš u čast sultana Sulejmana I. 1539. godine. Voda već dugo ne izvire iz te česme. Nastavak: Dolinska ulica, Pamučarski suk

- 08:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.05.2006.

Plam

Danas samo jedna fotografija koja nema neke veze sa serijom o jeruzalemskim ulicama. Snimljena je uz Isusov grob. Ugodna vam nedjelja!

- 09:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 13.05.2006.

Dolinska ulica, detalji

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Dolinska ulica, priče iz davnine I danas ostajemo na onom mjestu gdje kroz Dolinsku ulicu prolazi i Via Dolorosa, to jest, Križni put. Zanimljivo je, zapravo, da je to srce muslimanske četvrti staroga Jeruzalema. No, osim muslimana i kršćana, u njoj ćete naći i Židove, pa i zgrade s izraelskim zastavama. Unutra je i sinagoga. Procjenu sigurnosti ovih balkona ostavljam vama. U blizi se Via Dolorosa odvaja od Dolinske ulice, pa se iz ove doline počinje penjati prema Kalvariji i Isusovom grobu, a to znači i prema kršćanskoj četvrti. Ovdje, na križanju, dok nam se pogled otvara prema nastavku Križnog puta, lokalni je trgovac naslonjen na zid pete postaje. To mu je uobičajeni stav. Tako ga vidim svakoga dana. Već deset godina. I čini mi se kao da se čovjek uopće ne mijenja. Mi nećemo poći Križnim putem, nego ćemo nastaviti Dolinskom ulicom. Slijedimo ovu skupinu američkih turista koja se uputila prema Zapadnom zidu, tzv. Zidu plača. Ja obično nisam dovoljno hrabar da bih kupio slatkiše što nam ih nude s onog okrugloga pladnja na kotačima. Nisam baš uvjeren u higijensku ispravnost. Prije nego što zađemo pod luk ispod one »bogataševe kuće« o kojoj sam pisao jučer, dobro je baciti pogled i na nešto što ćete u Jeruzalemu vidjeti na više mjesta. Da, ljudi vole izložiti svoje ptice nasred ulice. Obično su vlasništvo trgovaca iz okolnih trgovinica. Nastavak: Dolinska ulica, česma

- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2006.

Dolinska ulica, priče iz davnine

Ulicama grada Dolinska ulica, početak Nećemo danas mnogo odmaći u našoj šetnji jeruzalemskom Dolinskom ulicom. Jučer smo zastali pred trećom postajom Križnog puta, ondje gdje se Via Dolorosa spušta u ovu ulicu i s njome stapa. Napravit ćemo tek nekoliko koraka kroz ulicu punu trgovina u kojima možete kupiti sve što vam padne na pamet. Petkom i subotom ovdje je osobito živo. Muslimanima je petak neradni dan, a mnogi od njih rade i u izraelskim tvrtkama, pa im je neradna i subota, tako da su oba dana posvećena odlasku u obližnje džamije i trgovini. Petkom navečer i subotom ovdje ćete vidjeti i nemali broj Židova, onih što ih obično nazivamo ortodoksnim, kako žure prema Zapadnom zidu. Tek nekoliko metara od treće postaje Križnoga puta nalazi se i četvrta postaja. Pogledate li dobro, vidjet ćete je među izlošcima susjedne trgovine. Isus ovdje susreće svoju majku. Još par koraka i dolazi se do ugla na kojem se Via Dolorosa ponovno odvaja od Dolinske ulice i počinje uspinjati prema Kalvariji i Svetome grobu. To je i nama prilika da ovdje pogledamo imena ulica. Desno je Via Dolorosa, ovdje začudo i na hebrejskom ispravno napisana. Često se, naime, može vidjeti i čuti i ime Via della rosa, što bi od Ulice boli načinilo Ulicu ruže. Metalni kružni dodatak s desne strane nosi na sebi rimski broj pet i time označuje da je ovo peta postaja Križnoga puta, ona na kojoj Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ. Lijevo je naša, Dolinska ulica. Na hebrejskom se zove Rehov HaGaj, a arapski naziv El-Wad i sami znate pročitati. I jedno i drugo znači »Dolina.« Nećemo sada više napraviti ni koraka, nego ćemo se samo malo osvrnuti oko sebe. Iz razdoblja nakon odlaska križara iz ovih krajeva, u doba kad su Jeruzalemom vladali Mameluci, ostala nam je jedna zanimljiva priča. Vezana je uz onu Isusovu pripovijest o siromašnom Lazaru i bogatašu. Riječ je o prispodobi, a to znači o izmišljenoj priči koja u sebi nosi neku poruku. Za bogataša Isus kaže da se »odijevao u grimiz i tanani lan i danomice sjajno gostio«, dok je siromah Lazar »ležao sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onime što je padalo s bogataševa stola.« Da skratim priču, obojica su umrli, bogataš je završio u paklenim mukama, a Lazar »u krilu Abrahamovu«, što označuje raj. Bogataš tada moli Abrahama da pošalje Lazara te ovaj »umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mu jezik«, no Abraham mu odgovara: »Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.« Nato bogataš moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj obitelji, kako bi mu se barem braća obratila i tako izbavila od paklenih muka, a Abraham mu odgovara kako nije potrebno takvo čudo, jer ni to ih neće pokrenuti, ako nisu povjerovali Svetom pismu. U prošlosti su vodiči, koji su hodočasnicima pokazivali sveta mjesta, često upirali prstom i na ona mjesta koja zasigurno nisu bila autentična, ali su pomagala, dobrim dijelom nepismenim ljudima, da si dočaraju neke biblijske pripovijesti, te ih tako lakše zapamte. Tako su u mamelučko doba pokazivali Lazarovu i bogataševu kuću. Ova mala i neugledna dogradnja s kupolom bila je tako »Lazarov dom.« Od nje se dobro vidi velika zgrada koja nadsvođuje Dolinsku ulicu. To bi bila »bogataševa kuća.« Obje su iz doba Mameluka, pa ne može biti govora o pravim kućama, tim prije što je i sam Isus ovu priču izmislio, kako bi potakao svoje slušatelje da vjeruju Božjoj riječi i ne očekuju neke izvanredne događaje kako bi se obratili i počeli dobro živjeti. Vrijedi ovu »bogataševu kuću« pogledati i iz bližega, jer se upravo na njoj vide neke odlike mamelučkog načina gradnje. Ni moderni kablovi (tko zna čemu sve služe) ne mogu sakriti ljepotu staroga stila. Pogledajte samo lukove nad prozorima ili tipične mamelučke dvobojne kamene redove. Dosta sam puta ovdje spomenuo Mameluke. Po odlasku križara, Jeruzalemom je 1189. godine zavladao Salah ed-Din (negdje poznatiji i kao Saladin), a potom i njegova dinastija Ajubida. Oni su vladali zahvaljujući vojnim jedinicama koje su bile sastavljene od izvorno nemuslimanskih boraca, obično turskoga porijekla, koji su prihvatili Islam, te s vremenom postali vrlo utjecajni, osobito zahvaljujući borbi za prevlast među Saladinovim nasljednicima. Ime tih boraca bilo je Mameluci. Na arapskom riječ mamluk znači »onaj koji je u vlasništvu.« Riječ je, dakle, bila o robovima, koji su kroz povijest postali vrlo utjecajan vojnički stalež. Kad je francuski kralj Ljudevit IX. napao arapske snage kod Damiette u Egiptu, u lipnju 1249., umro je sultan Al-Salih. Nakratko ga je naslijedio njegov sin, a potom i njegova žena Shajar al-Durr. Mameluci su je, ponijeti uspjesima u borbama s Francuzima, prisilili da se uda za njihova zapovjednika Aibega, čime je započela i mamelučka vlast na Bliskom istoku, za koje su se vrlo brzo izmjenjivali vladari, a njihova je kratka vlast obično završavala atentatima. U Jeruzalemu će Mameluci vladati sve do njihova konačnog svrgavanja s vlasti od strane Turskoga Carstva 1517. godine. Nastavak: Dolinska ulica, detalji

- 08:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Dolinska ulica, početak

Krenimo, dakle, Dolinskom ulicom. Već sam bio spomenuo njezin latinski naziv iz rimskoga doba, Cardo Valensis, te grčki naziv, što ga koristi još u 1. stoljeću Josip Flavije, Tiropeon, to jest »Sirarska.« Današnje, kako arapsko, tako i hebrejsko ime ulice možemo prevesti imenom »Dolinska ulica.« Ona kreće od Damaščanskih vrata (na planu grada označena slovom A), a završavala je u blizini Smetlišnih vrata (B). I mi ćemo ovu ulicu početi obilaziti od Damaščanskih vrata i danas prijeći ovaj dio označen crvenom bojom. S nutarnje strane vrata nalazi se malo proširenje, na kojem je u rimsko doba, sigurno u 2. stoljeću, a možda već i u 1. stoljeću, za Heroda Velikoga, postojao trg. Od njega se put dijelio na dvije glavne gradske ulice: Cardo Maximus, označen žuto, koji je završavao negdje kod današnjih Sionskih vrata (C), i naš Cardo Valensis. I danas ćete biti prisiljeni izabrati jednu od dvije ulice. Desno od ove zgrade pred nama započinje Suk, što na arapskom znači tržnica, a prolazi iznad nekadašnjeg Cardo Maximusa. S slijeve strane odvaja se Dolinska ulica. Teško se danas može dobiti dojam prostranosti i veličine što ga je ova ulica imala u rimsko, pa onda i u bizantsko doba. Kroz kasnija razdoblja, križarsko, arapsko i tursko, dakle od 11. stoljeća, ulica je sužena i nadsvođena lukovima, te okružena trgovinama. Tako se unutar grada dobilo više stambenog prostora, ali na štetu prostranosti i prohodnosti. Trgovine su i u ovom dijelu ono što će vam prvo upasti u oči. Tko je malo viši, prolazeći ulicom, zapinjat će za razne odjevne predmete. Stižemo tako i do prvog većeg križanja i nešto šireg prostora na ovoj ulici. S lijeve se strane uspinje slavna Via Dolorosa, Ulica boli. To je ulica kojom prolazi križni put. Ovdje počinjemo shvaćati zašto se ova naša ulica i naziva Dolinskom. Sve druge, poprečne ulice, od nje se penju prema brežuljcima slijeva i zdesna. Ovdje u Via Dolorosi nalaze se prve dvije postaje Križnoga puta, a dijelom se on nastavlja i u Dolinskoj ulici. Upravo na ovom križanju nalazi se treća postaja. Isus prvi put pada pod križem. Kapelica, kao i većina kapela križnoga puta, pripada franjevcima, a ovu su dali urediti Poljaci. Ispred treće postaje Križnoga puta možete na zemlji vidjeti da put nije sasvim ravan i gladak. Ima tu i nekog većeg i grbavijeg kamenja. Već su me koji puta posjetitelji Jeruzalema pitali kako to da gradske vlasti nisu ovdje napravile malo bolji put. I, razumijem ih, jer zasigurno bi i ovaj motorist više volio proći nekim glatkim kamenom, možda čak i asfaltom. A i gospodi sa štapom vjerojatno nije pretjerano lako izbjegavati ove kvrge. No taj je kamen ovdje namjerno. Zapravo je put i bio puno bolji i ravniji dok arheolozi nisu ispod njega našli ostatke stare Dolinske ulice. Teško je danas reći je li ovdje riječ o rimskoj ili o bizantskoj ulici. No, kako bilo, odlučeno je da je nalaz vrijedan pažnje, pa je kamen podignut za nekoliko metara, kako bi i danas bio vidljiv i omogućio turistima i hodočasnicima uživati bar malo u ostacima drevne ulice. Nastavak: Dolinska ulica, priče iz davnine

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 10.05.2006.

Ulicama grada

Dok sam jučer pisao o onim dodatnim, križarskim vratima u jeruzalemskim gradskim zidinama, spomenuo sam Dolinsku ulicu i pokazao vam neke njezine ostatke. Tako mi je palo na pamet da bih vas, nakon gradskih vrata, mogao provesti ulicama Jeruzalema, te vam ispričati nešto o njihovoj sadašnjosti i prošlosti. To znači da nam je sići među ove kuće, naizgled nasumice nabacane, kako bismo otkrili život grada i pomalo osjetili njegovo bilo. Za sada vam samo želim pokazati da imamo i stare planove grada. Vrlo detaljan plan grada nalazi se na jednoj karti iz 6. ili 7. stoljeća. Riječ je o velikom mozaiku na podu grčke pravoslavne crkve sv. Jurja u Madabi, malom mjestu u Jordanu. Mozaik se izvorno prostirao na nekih 15,6 puta 6 metara, dakle, oko 94 četvorna metra, od čega je do danas sačuvano oko 25 četvornih metara. Karta prikazuje biblijske zemlje od Egipta, posebice Sinajskog poluotoka, na jugu, pa sve do Libanona na sjeveru, uključujući današnji Izrael, Palestinu i Jordan. U središtu mozaika nalazi se »Sveti grad Jeruzalem«, ili kako to kaže grčki natpis He Hagia polis Ierousa[lem]. Evo ovdje središnjeg dijela karte s Jeruzalemom desno i područjem Benjamina i Efraima u sredini i lijevo. Pogledamo li bolje plan Jeruzalema, dobro ćemo vidjeti i njegove dvije glavne ulice: Cardo Maximus, koji se proteže ravno od lijevog kraja grada do desnog, dok se iznad njega, malo zakrivljen, odvaja Cardo Valensis, Dolinska ulica. U sredini dolje, od Carda se pristupa velikoj, naopako prikazanoj zgradi s crvenim krovom i žutom, također naopako prikazanom kupolom. To je bazilika Svetoga groba čija se danas sivkasta kupola ističe i na gornjoj fotografiji. Budući da sam jučer već nešto rekao o Dolinskoj ulici, mislim da će biti dobro proći najprije čitavom njenom dužinom. Nastavak: Dolinska ulica

- 08:29 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2006.

Gradska vrata, bonus (2)

Smetlišna vrata Smetlišna vrata, o imenu Smetlišna vrata, proširenje Smetlišna vrata, završni detalji Gradska vrata, bonus (1) Još mi je nešto ostalo za reći o ovim dodatnim vratima u jeruzalemskim zidinama. Jučer sam već rekao da potječu iz križarskog doba i da je najvjerojatnije riječ o Kožarskim vratima ili Vratima štavitelja kože. Zbog nedovoljne širine zasigurno nije bila riječ o nekim važnijim gradskim vratima, nego tek možda o sporednom prolazu. Izgrađena su između 11. i 13. stoljeća, a bila su povezana s kulom koja se uzdizala uz gradske zidine. Ostaci te obrambene kule i danas su vidljivi. Ovo je pogled prema Smetlišnim vratima. Unutar vrata vidljiv je popločeni pod iz istoga razdoblja, s pragom i vidljivim utorima koji su omogućavali sigurno zatvaranje vrata. No, kako to često biva u ovim krajevima, zagrebe li se nešto dublje, naći će se i raniji ostaci. Tako se dogodilo i na ovom mjestu. Nekih dva metra ispod razine iz križarskog doba nađeni su ostaci stare ceste popločene većim kamenim pločama. Riječ je o ulici iz bizantskoga doba. Kada sam govorio o Damaščanskim vratima, spomenuo sam da se odande ulica račvala. Zapadni krak bila je glavna jeruzalemska ulica, Cardo Maximus, a u bizantsko je doba završavala negdje u blizini današnjih Sionskih vrata. Istočni krak latinski se zvao Cardo Valensis, što bismo mogli prevesti kao »Dolinska ulica.« Tako se nazivala jer je prolazila zapravo najnižim dijelom tadašnjeg grada. S istočne strane uzdizala se gora na kojoj je prije bio židovski Hram, a sa zapadne strane započinjao je brežuljak na kojem je danas bazilika Svetoga groba, a u rimsko su doba bili hramovi. O grčkom imenu te ulice svjedoči nam židovski i rimski povjesničar iz prvog stoljeća Josip Flavije. On tu ulicu i dolinu kroz koju ona prolazi naziva Tiropeon, što na grčkom znači »Ulica sirara.« Očito se ovdje proizvodio ili prodavao sir. Kao što vidite, uz ulicu su ostali i stupovi koji nam govore da je uz rubove ceste postojao trijem, a pod njim su se nalazile trgovine. Neki je umjetnik freskom pokušao dočarati kako je to tada moglo izgledati. A ove dvije djevojke samo potvrđuju da se svijet u međuvremenu nije previše promijenio. Pogledamo li s malo veće daljine, dobit ćemo i ukupan dojam ovoga područja. U gornjem lijevom kutu slike vide se Sulejmanova Smetlišna vrata, u gornjem desnom kutu križarska Kožarska vrata, a uz desni rub slike prolazi Cardo Valensis. U sredini fotografije vidite ostatke javnih zgrada iz omajadskog razdoblja. Omajadi su bili dinastija kalifa koji su došli na vlast nakon prvih nasljednika proroka Muhameda: Abu Bakra, Omara koji je osvojio Jeruzalem, Usmana i Alija. Prvi omajadski kalif bio je Muawija I., a vrijeme vladanja njegove dinastije računa se od 661. do 750. godine. Prijestolnica im je bila u Damasku. Nakon Omajada na vlast su došli Abasidi. Ove omajadske javne zgrade izgrađene su u 8. stoljeću, nekako istovremeno s poznatom Hišamovom palačom u Jerihonu.

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2006.

Gradska vrata, bonus

Možda nećete vjerovati, ali prvi post iz ove serije o jeruzalemskim gradskim vratima objavio sam još 13. veljače. Otada smo skupa obišli Zlatna, Stjepanova, Herodova, Damaščanska, Nova, Jafska, Sionska i Smetlišna vrata. To je ukupno osam vrata, od kojih su ona prva, Zlatna, već stoljećima zazidana. Sva ova vrata svjedoci su života grada. Tkogod je u njega ulazio ili iz njega izlazio prolazio je kroz njih. I danas svaka od njih imaju poseban ugođaj, drugačiju okolicu, a ponekad i različite ljude koji kroz njih prolaze. Tkogod je od vas ustrajao kroz čitavu ovu priču zaslužio je bonus. A bonus se, naravno, sastoji od još jednih vrata. Prije nekih petnaestak godina, za vrijeme uređivanja područja oko Smetlišnih vrata, nađen je još jedan, zazidani i dotad nepoznati, prolaz kroz gradski zid. Pozvani su arheolozi, a oni su zaključili da je riječ o vratima iz križarskoga doba, dakle iz 12. stoljeća, najvjerojatnije onima koja su se nazivala Kožarska vrata ili Vrata štavitelja kože. Vrata nisu bila osobito velika. Široka su toliko da se u njima mogu mimoići dvije osobe. S tim je vratima povezana i križarska kula, također iz 12. stoljeća, a na donjoj se slici odozdo prema gore vide najprije ostaci križarske kule i zidina, potom zidine Sulejmana Veličanstvenoga iz 16. stoljeća, a na vrhu moderne zgrade jeruzalemske židovske četvrti. Toliko sam kroz cijelu ovu seriju o vratima govorio o gradskim zidinama što ih je dao izgraditi turski sultan Sulejman Veličanstveni. Zidine su izgrađene sredinom 16. stoljeća, oko godine 1540. Sulejman I., nazvan Veličanstveni, onaj je isti sultan koji je, nakon što je 1520. preuzeo vlast od svoga oca Selima I., godinu dana kasnije u tri tjedna osvojio Beograd, a još pet godina kasnije uništio ugarsku državu u bitci kod Mohača. 1540. godine, upravo dok su završavane ove zidine sa svojim vratima, Sulejmanove su snage osvojile dijelove Dalmacije, a dalje od naših krajeva osvojio je Mezopotamiju s Bagdadom (1534.), Azerbejdžan (također 1534.), veliki dio Jemena (1547.), Libiju, Tunis i Alžir, a 1565. doživljava poraz kod Malte. Prilikom drugog pokušaja osvajanja Beča, zatiče ga smrt pod Sigetom kojega je branio hrvatski ban i zapovjednik Sigeta Nikola Šubić Zrinski. Sulejman I. Veličanstveni umro je 5. rujna 1566. godine, 17 dana prije svog 72. rođendana. Na turskom ga je prijestolju naslijedio njegov sin Selim II., no pravi je vladar ostao Mehmed paša Sokolović, Sulejmanov veliki vezir, koji će još dugo imati zadnju riječ u stvarima Otomanskog Carstva. Vjerojatno je pod utjecajem ovog vezira, porijeklom iz Sokolovića kod Višegrada (gdje je dao izgraditi i Andrićevu »Ćupriju«), obnovljena i Pećka Patrijaršija (1557. godine), a drži se da je prvi patrijarh Makarije, zapravo bio Mahmed pašin brat. Sulejman I. bio je zaštitnik umjetnika i filozofa, a i sam je čašćen kao jedan od najboljih islamskih pjesnika. Na Zapadu je bio poznat kao Sulejman Veličanstveni, a njegovi su ga podanici nazivali Sulejman Zakonodavac, jer je obnovio cjelokupni turski pravni sustav. Za Sulejmanove je vlasti u Mostaru izgrađen Stari most i Karađozbegova džamija. Sultan je sahranjen u Istambulu, u poznatoj Sulejmanije džamiji. Nastavak: Gradska vrata, bonus (2)

- 08:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Smetlišna vrata, završni detalji

Smetlišna vrata Smetlišna vrata, o imenu Smetlišna vrata, proširenje Na kraju priče o Smetlišnim vratima, ali i priče o osam jeruzalemskih gradskih vrata, pogledajte još samo ovih nekoliko detalja. Prizori su mi se učinili zanimljivima. Ako na gornjoj slici niste primijetili, evo malo izbližega. Ovdje su zapravo dva detalja: kamena ruža iz 16. stoljeća, a iznad nje moderan sustav sigurnosnoga praćenja. Kao što je slučaj sa svim svetištima, tako se i ovdje u blizini uvijek nađu trgovci koji će vjernicima, hodočasnicima i namjernicima pokušati prodati sve i svašta. Pred vratima je vjerojatno najmanja policijska postaja što ste je ikada vidjeli. A ovo je najbolje ostaviti bez komentara. Ugodna vam nedjelja!

- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 06.05.2006.

Smetlišna vrata, proširenje

Smetlišna vrata Smetlišna vrata, o imenu Iako su se ova vrata, uz ona Jafska, možda i najviše promijenila tijekom povijesti, nemamo mnogo podataka o tome što se oko njih događalo od 16. stoljeća kad su izgrađena. Njihov današnji izgled tek nam približno dočarava izvorni oblik Smetlišnih vrata. Prolaz kroz njih morao je biti prilično uzak, pa vjerojatno nije trebao dati prostora velikomu prometu. Dok prolazimo ovuda dobro je upraviti pogled prema gore i vidjeti reljefne ukrase iznad vratiju. Vidimo da je luk koji se nad njima nalazi uži od samog otvora vrata. Vrata izgrađena u 16. stoljeću nisu mogla biti šira od toga luka, a mogla su doista služiti kao neki pomoćni prolaz, nikako kao jedan od glavnih ulaza u grad. Proširenje je već iz modernoga doba. Naime, u razdoblju od 20 godina, između 1947. i 1967. godine, ovaj dio Jeruzalema pripadao je Jordanskome Kraljevstvu, a glavni i dotad najprometniji ulaz u grad sa zapadne strane, Jafska vrata, vodio je prema »ničijoj zemlji.« Jordanski je kralj stoga odlučio proširiti ova vrata kako bi se kroz njih otvorio još jedan kolni ulaz u grad. I danas ovuda prolazi cesta korisna, na primjer, za potrebe policije, koja se mora naći u blizini Zapadnoga zida. Široki prolaz služi i u druge, manje jasne svrhe. Cesta koja prolazi s vanjske strane gradskih zidina može biti prilično prometna, a uz zidine se parkiraju brojni autobusi što ovamo dovoze velik broj onih koji žele stići do Zida. Tako je to na dijelu koji se uzdiže prema brdu Sion i Sionskim vratima. Tako je to i na dijelu koji se, podno džamije Al-Akse, spušta prema potoku Cedronu, u podnožju Maslinske gore. Nešto toga prometa, osobito linijski autobusi, prođe i kroz vrata, a svoje putnike ostavi pred ovom modernom konstrukcijom. To nije nikakav autobusni kolodvor, nego mjesto sigurnosne kontrole. To je samo jedna od nekoliko kontrolnih točaka na prilazu »Zidu plača.« Tkogod želi onamo stići, mora proći kroz ovu kontrolu. Smetlišna vrata, završni detalji

- 08:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 05.05.2006.

Smetlišna vrata, o imenu

Smetlišna vrata O nazivu »Smetlišna vrata« već sam nešto rekao jučer. Ime potječe od biblijskog imena za vrata u zidu koji je prolazio južnije od današnjega, a u novije je doba nadjenuto ovim vratima. Kada je Sulejman Veličanstveni, oko 1540. godine, dao izgraditi zid i gradska vrata na ovom mjestu, unutar zidina grada ovdje se nalazila četvrt koju su naseljavali došljaci iz područja sjeverozapadne Afrike, ponajviše iz današnjeg Maroka. Pretpostavlja se da su ovu četvrt počeli naseljavati već od 12. stoljeća. Kako se sjeverozapadna Afrika naziva i Magreb, tako su i ova vrata na arapskom dobila ime Bab el-Magharbeh, »Magrebinska vrata.« Uđemo li na ova vrata slijedeći putokaz prema Zapadnom zidu, tzv. Zidu plača, doći ćemo i do mjesta gdje je ova četvrt stajala. Čitavo ovo područje sa zapadne strane prostora gdje je nekad stajao Hrama, a sada su tu džamije, bila je magrebinska četvrt. U novije doba, nakon što je Izrael osigurao vlast u ovom dijelu grada, ta je četvrt srušena, a pred Zidom, pred koji su od davnine Židovi običavali dolaziti na molitvu, uređen je prostran trg. Izađemo li pak kroz Smetlišna ili Magrebinska vrata, naći ćemo se na cesti izvan zidina grada. Onaj isti putokaz govori nam da se podno gradskih zidina, s njihove južne strane, nalazi Davidov grad, a sada je to arapsko naselje imenom Silwan. S druge strane toga naselja nalazi se i ribnjak ili, bolje rečeno, kupalište Siloam koje se spominje i u Bibliji. Danas se ovdje, u blizini ceste što obilazi gradske zidine, igraju arapska djeca. Zbog ovoga naselja, koje se nalazi s vanjske strane gradskih vrata, ona se ponekad na arapskom nazivaju i Bab Silwan, »Siloamska vrata.« Nastavak: Smetlišna vrata, proširenje

- 08:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2006.

Smetlišna vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Sionska vrata Evo nas i kod osmih i posljednjih jeruzalemskih vrata. Riječ je o vratima koja se topografski nalaze na najnižem dijelu gradskih zidina, s njihove jugoistočne strane. Kroz njih se ulazi u židovsku četvrt i to u blizini Zapadnoga zida što je nekada pripadao potpornjim zidovima platoa na kojem je bio židovski Hram. Od ovih se vrata jasno vidi prostor na kojem se nekoć uzdizao Hram. Brijeg koji je ovdje stajao, a na kojem je Hram izgradio još kralj Salomon, Davidov sin, kroz kasnija je razdoblja umjetno proširivan i dograđivan, dok se nije došlo do ovakvog prostranog platoa. To je s nutarnje strane zidina u blizini Smetlišnih vrata. S vanjske strane zidina, kad se prođe kroz Smetlišna vrata, započinje padina na kojoj se smjestilo arapsko selo Silwam. Na toj je padini bio Davidov Jeruzalem, najstariji dio grada. Paradoksalno, to je danas izvan zidina grada. Htio sam vam najprije pokazati gdje se točno nalazimo, jer samo tako mogu objasniti zašto ova vrata nose tako nimalo poetsko ime. Naime, stari je Jeruzalem, negdje u doba povratka Izraelaca iz babilonskoga ropstva, u doba Nehemije (oko 500. god. pr. Kr.), još uvijek imao tlocrt sličan onome iz doba Salomonova. Na južnoj se padini nalazio grad, a na sjevernom brijegu, iznad grada, svetište s Hramom. Biblijska knjiga pripisana Nehemiji donosi nam ove njegove riječi: »Stigavši u Jeruzalem, ostadoh ondje tri dana. Zatim ustah noću, u pratnji nekoliko ljudi, nikomu ne povjerivši što mi je Bog moj nadahnuo da učinim za Jeruzalem; a nisam imao druge životinje osim kljuseta na kojem sam jahao. Iziđoh, dakle, noću na Dolinska vrata i uputih se Zmajevskom izvoru, a zatim prema Smetlišnim vratima: razgledao sam jeruzalemski zid gdje je bio razoren i vrata koja su bila spaljena. Nastavio sam put prema Izvorskim vratima i Kraljevskom ribnjaku, ali nisam našao prolaza za životinju na kojoj sam jahao. Uspeo sam se zato noću uz Potok, i dalje razgledajući zid, i ponovno sam ušao na Dolinska vrata.« Nehemija opisuje gradske zidine koje želi obnoviti. Prema tome opisu, Smetlišna su se vrata nalazila negdje na spoju dijela gdje je bilo svetište i dijela gdje je stajao grad. Nisu vjerojatno bila točno na mjestu na kojem se sada nalaze ova Smetlišna vrata. Taj su naziv vrata očito dobila jer se kroz njih iz grada izbacivalo smeće, a pretpostavlja se da je to smeće potom završavalo u dolini kasnije poznatoj pod nazivom Gehena. Današnja se Smetlišna vrata (hebr. Ša’ar Ha’Ašpot) tako nazivaju tek od 19. stoljeća, iako na ovom mjestu stoje od 1540. godine. I njih je dao izgraditi turski sultan Sulejman Veličanstveni. No, o povijesti i ostalim imenima ovih vrata bit će više govora u sljedećim nastavcima. Nastavak: Smetlišna vrata, o imenu

- 08:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

Vatromet nad Jeruzalemom

Kao što je Borut već bio najavio, sinoć je održan drugi susret hrvatskih blogera u Izraelu (u biti nas se može naći na ove tri adrese: Edi, Borut i Darko). Sve je počelo unutar zidina Jeruzalema, nedaleko od Sionskih vrata i Zapadnog zida, a nastavljeno je na mjestu odakle smo imali odličan pogled na vatromet povodom početka izraelskog Dana neovisnosti (hebr. Jom HaAcmaut). Naravno, nisu tu bili samo blogeri, pa je atmosfera bila prilično vesela, no detaljniji opis, dokumentiran i fotografijama, imaju Borut i naš domaćin Edi. Ja ću se ograničiti samo na to da vam pokažem nešto fotografija vatrometa. Prvo je još za dana trebalo uhvatiti dobre pozicije na terasi našeg domaćina. Dok je stizao suton mogli smo uživati u pogledu prema Jeruzalemu i brdu Herzl nad kojim će se vidjeti vatromet. U potpunom mraku ostalo je još samo iščekivanje. A onda je u devet sati počeo i vatromet. Bilo je različitih oblika i boja. Sve do veličanstvenih svijetlećih kugli... ...i cvjetnih uzoraka koji gotovo da bi se mogli usporediti i s cvijećem na lijepoj terasi odakle smo snimali. Na kraju je sve utihnulo, nad brdom Herzl uzdizao se još samo dim... ...a mi smo mogli uživati u druženju i u malo drugačijem spektaklu, onom gastronomskom. Još jednom, hvala domaćinima!

- 08:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.05.2006.

Sionska vrata, novija povijest

Sionska vrata Sionska vrata, povijest i legenda Sionska vrata, još o imenu Sionska vrata, o svetom Sionu Sionska vrata, slike Sionska vrata, okolica Evo nas i kod posljednjeg dijela priče o Sionskim vratima, koja iz Jeruzalema opasanog zidinama vode prema brijegu koji se od početka kršćanskoga razdoblja naziva Sionom. Ova su vrata jedinstvena po jednoj sasvim osobitoj stvari: na sebi nose ožiljke kojima svjedoče o nekim prošlim vremenima. Naime, 1948. godine, kad je osnovana Država Izrael, unutar zidina grada ostale su arapske snage i taj je dio Jeruzalema pripadao Jordanskom Kraljevstvu. S druge strane Sionskih vrata, na nešto udaljenijem brijegu, nalazile su se izraelske snage, a čitavo je područje sionskoga brijega bilo »ničija zemlja.« Takvo je stanje potrajalo sve do 1967. godine kad su izraelske jedinice ušle unutar zidina i osvojile i taj dio grada. Ožiljci u zidu ovih vrata ostali su iz tih nemirnih vremena. Ratni izvještaj o događajima iz 1967. nalazi se ispisan na mramornoj ploči s vanjske strane vrata. »Vrata u zidu su probijena. Neprijateljski položaji su potučeni. Grad su očistile od mina jedinice Inžinjerijske brigade. Središnje zapovjedništvo, lipanj 1967.« Pođimo sada kroz vrata u unutrašnjost grada. Promet ovdje zna biti prilično gust. Ulica je uska, ali dvosmjerna. Ova cesta zapravo vodi prema židovskoj četvrti i prema Zapadnom zidu, tzv. »Zidu plača.« Prema nekim starim izvješćima, u 16. stoljeću tek izgrađena su se vrata nazivala i Vrata za židovsku četvrt, a ključeve vrata čuvala je židovska zajednica Jeruzalema, tako da je i jedan od njezinih članova ovdje bio čuvar koji ih je otvarao i zatvarao. U blizini vrata, unutar zidina grada, nalazi se i parkiralište na kojem se zaustave mnogi od onih koji žele ići u židovsku četvrt ili do Zapadnog zida. Ostala su nam još samo jedna, osma vrata, a do njih možemo stići slijedeći gradske zidine s vanjske strane ili iznutra, kroz židovsku četvrt. Izabrao sam ovaj drugi put, a on me doveo do Zapadnoga zida. Bilo je to ove nedjelje, pa su pred Zidom bile u punom jeku zadnje pripreme za obilježavanje Dana sjećanja (heb. Jom HaZikaron). Obilježavanje toga dana, kad se Izrael sjeća svih žrtava u borbi za neovisnost kao i žrtava terorističkih napada, počelo je sinoć, a nastavlja se danas. Vojnici su, stoga, u nedjelju čistili stolce za uzvanike. Počasni vod vojske uvježbavao je svečani pozdrav. A pred Zidom je bila spremna državna zastava i mjesto gdje će biti upaljen plamen. Naravno, za to su vrijeme turisti, dobrim dijelom kršćani, i dalje nastavili posjećivati ovo mjesto, dok je na trgu postrojena vojna jedinica, a pred samim su Zidom molili židovski vjernici. Iznad svega, na mjestu gdje je nekad bio židovski Hram, nalazi se jedno od najvećih muslimanskih svetišta. Nešto kasnije našao sam malo bolji položaj za fotografiranje, a primijetio sam da je čak i plamen pod zastavom za probu zapaljen. To je bilo vrijedno snimanja. Večeras u Izraelu započinje proslava sutrašnjeg Dana neovisnosti. U Jeruzalemu se to obilježava velikim vatrometom, a ovo nešto hrvatskih blogera u Izraelu odlučilo se sastati na mjestu s najboljim pogledom na taj vatromet. Nastavak: Smetlišna vrata

- 08:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Sionska vrata, okolica

Sionska vrata Sionska vrata, povijest i legenda Sionska vrata, još o imenu Sionska vrata, o svetom Sionu Sionska vrata, slike Sionska vrata nalaze se otprilike na onom mjestu u jeruzalemskim gradskim zidinama gdje se, unutar grada, susreću židovska i armenska četvrt. O armenskoj četvrti već sam više puta pisao. Od nje do ovih vrata vodi uska cesta, baš kao što se vidi na donjoj slici. Slijeva je zid armenske četvrti, a zdesna su gradske zidine. U dnu, poput kule, ističu se Sionska vrata. No, prođemo li kroz vrata, s vanjske će nas strane dočekati ponovno Armenci. Tu je njihova crkva i manastir sv. Spasitelja. Crkva zapravo još nije dovršena, iako se već prilično dugo gradi. Mislim da imaju problema i s dozvolama, no nisam siguran. Uz ovu se crkvu čuva i stup za kojega je Isus bio vezan kad je bičevan. Još jedan takav stup nalazi se u katoličkoj kapeli unutar bazilike Svetoga groba. Dok za onaj u katoličkoj kapeli postoji tradicija da je riječ o bičevanju što ga je zapovijedio Pilat, ovaj bi se stup odnosio na bičevanje što ga je zapovijedio veliki svećenik. O tome nam ništa nije zapisano u Bibliji, no tradicija je izuzetno stara i seže u same početke bizantskoga doba, u prvu polovicu 4. stoljeća. Osim toga, iza ove rešetke nalazi se i armensko groblje, na kojem se Armenci svake godine spominju svoga genocida. Sionsko brdo tradicionalno je mjesto ukopa za sve kršćane. Tako odmah u nastavku armenskog groblja, svoje groblje imaju jeruzalemski franjevci. Nedaleko od crkve Marijina usnuća nalazi se grčko pravoslavno groblje, a nešto niže, na padinama Siona, nalaze se dva groblja jeruzalemske katoličke župe. Na jednom od njih sahranjen je i poznati Schindler. Nadam se da ću se jednom prošetati do njega, pa vam pokazati kako izgleda grob koji se vidi i na kraju slavnoga filma. S ove, vanjske strane Sionskih vrata nalazi se i parkiralište na kojem se zaustavljaju autobusi turista i hodočasnika koji žele obići Sion. S nutarnje strane Sionskih vrata imate lijepi pogled koji seže sve do vrhova Maslinske gore. Spustimo li malo pogled, u dijelu grada koji već pripada židovskoj četvrti, vidjet ćemo dječje igralište. Negdje na tom mjestu u bizantsko je doba stajala ogromna bazilika nazvana Sveta Marija Nea, što na grčkom znači »Nova.« Dao ju je izgraditi bizantski car Justinijan u 6. stoljeću, no nije dugo trajala, jer su je već 614. godine Perzijanci sravnili sa zemljom, a pretpostavlja se da su njezini ostaci, a osobito mramor, iskorišteni pri izgradnji džamije Al-Akse i Kupole nad stijenom. Možda će se netko i sjetiti kako sam uz Damaščanska vrata spominjao Cardo, glavnu ulicu koja je kroz grad vodila od sjevera prema jugu. Justinijan je dao produžiti tu ulicu sve do ove nove crkve. Svakako ću se još jednom morati vratiti do toga Carda, te vam pokazati i slike. Za sada samo još jedan pogled na zid koji se nastavlja istočno od Sionskih vrata i spušta prema dolini potoka Cedrona. Nastavak: Sionska vrata, novija povijest

- 08:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #