Jeruzalem i ostalo

utorak, 31.01.2006.

Akko (bosanski tragovi)

Tvrđava kržarskih vitezova ivanovaca ili hospitalaca, o kojoj sam jučer pisao, nalazi se usred starog grada Akka, kojemu je najjači biljeg ostavilo svakako tursko razdoblje, a u svemu tome ima i dosta bosanskih tragova, pa o tome želim malo govoriti u ovom postu. Napustivši, dakle, križarsku tvrđavu, ušao sam u ovaj stari bazar, koji je danas namijenjen uglavnom turistima, budući da se ovdje mogu kupiti samo suveniri. Pravi bazar, ili kako ovdje Arapi kažu suk, nalazi se nešto dalje i još uvijek je pun ljudi i izrazito živ. Naravno ni turisti ne nedostaju. Budući da govorim o turskom razdoblju, najbolje je odmah vam reći da to razdoblje počinje ovdje u 16. st. i traje sve do I. svjetskog rata. Ako se sjećate Lawrencea od Arabije, onda ćete se otprilike sjetiti i povijesne pozadine kraja turske vladavine na Bliskom istoku. Nemojte samo misliti da Arapi, jer su muslimani, imaju neko lijepo mišljenje o Turcima. Naprotiv, u njihovom kolektivnom pamćenju Turci su još uvijek najgori okupatori koji su postojali na ovim prostorima. Zasigurno nisu s velikim povjerenjem gledali na ova vrata koja su bila ulaz u upraviteljevu zgradu koja se turski zvala saraja. Eto, sad znate i zašto se Sarajevo zove Sarajevo. Na zidu se vidi uobičajeni način dekoracije kakav se ustalio još u predturskom razdoblju, već od Mameluka, a sastojao se od naizmjeničnih crvenih i bijelih kamenih redova. Uklesani natpis iznad vratiju sadrži ime tadašnjeg sultana. Saraja je izgrađena u 18. st., a upravo krajem toga stoljeća ovamo dolazi i upravitelj o kojemu želim danas nešto reći. On je, dakle, svakodnevno prolazio kroz ova vrata. Ime mu je bilo Ahmed paša al-Jazzar (čit. al-Đazar), a u ove je krajeve pristigao iz Bosne, te ga i danas stanovnici Akka jednostavno zovu »Bosanac«. Možda je tako i bolje, jer »jazzar« znači »mesar«, što ni u kom slučaju nije značilo da je bio vlasnik neke mesnice, nego će prije biti da je tamo gdje je on kročio nastala »mesnica«. I danas, na spomen njegova imena, kao da se miješaju mržnja i poštovanje. Bio je veliki vojskovođa, a to je ponajprije dokazao kada se trebao oduprijeti Napoleonovoj opsadi grada 1799. godine. Kažu da je u obrani grada veliku ulogu odigrala ogromna cisterna s vodom koja se nalazi u blizini današnjeg suka. Godinu dana kasnije al-Jazzar počeo je izgradnju džamije upravo na tom mjestu. Gradila se četrnaest godina, pa ovaj kontroverzni upravitelj grada nije ugledao njen dovršetak. Umro je 1804. godine. Džamija, međutim, i danas nosi njegovo ime. U prostor oko nje ulazi se izravno iz vreve suka. Još uvijek izvan toga prostora nalazi se česma. Zaštićena je lijepom metalnom rešetkom. U unutrašnjosti prostora oko džamije, još jedna česma koja služi za pranje prije ulaska na molitvu. Moram priznati da od svih džamija što sam ih na ovim prostorima vidio, ova doista najviše sliči onima koje sam viđao u Sarajevu ili drugdje u Bosni. Unutar džamije našli smo i jednog pobožnog vjernika. Džamija se odlikuje lijepim i prilično ukusnim dekoracijama koje su dobro održavane. Lijepo djelo je ostavio al-Jazzer, Bosanac. I to nije sve što je u Akku s njime povezano, no o tome ću govoriti sljedećom prilikom. Nastavak: Akko (hamam)

- 09:04 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.01.2006.

Akko (križarska utvrda)

Nakon jučerašnje fine večere u jednom jeruzalemskom kineskom restoranu povodom kineske Nove godine, nije se tako lako danas baciti na posao. No, prije povratka studiju, posvećujem nešto vremena jednoj novoj temi. Djelomično novoj. Tema je nova, jer vam danas predstavljam novo mjesto o kojem još nisam pisao, no istovremeno je i stara, jer ću se morati prilično baviti i križarima, kao što je to bilo i dok sam prošli tjedan opisivao križarsku Cezareju. Mjesto o kojem pišem je Akko. Grad je zapravo kroz povijest imao više naziva. Zvao se i Akko i Akri i Ptolemaida i Sv. Ivan od Akrija, a smješten uz obalu na sjeveru Izraela. Zato je u prošlosti bio i važna luka. Grad se, dakle, prvo zvao Akre i kao takav bio važna luka u Izraelskom kraljevstvu. 332. pr. Kr. osvojio ga je Aleksandar Veliki, a jedan od njegovih egipatskih nasljednika, Ptolomej II., daje gradu ime Ptolemaida. Kad ga u 7. st. osvajaju muslimani, vraćaju mu i staro ime. 1104. god., nakon što su ga osvojili križari, grad dobiva ime Sv. Ivan od Akrija. Od tog trenutka utvrda je više puta mijenjala gospodare. 1191. god. od Saracena je opet preuzima engleski kralj Rikard I., koji tom prilikom pogubljuje 2700 muslimanskih ratnih zarobljenika. Križari su mu, valjda zbog hrabrosti iskazane u boju, a ne zbog ubijanja zarobljenika, dali naslov Rikard Lavljeg Srca. To je onaj isti koji nam je poznat kao dobri kralj iz priče o Robinu Hoodu. Nakon točno sto godina, 1291., muslimani Mameluci osvajaju grad i ubijaju sve preostale zapadnjake, čime je okončano križarsko kraljevstvo na Bliskom istoku, a Akri gubi na važnosti. U 16. st. ovamo dolaze Turci, a sredinom 18. st. grad utvrđuje beduinski šeik Daher el-Omar, koji se nakratko osamostalio od Turskoga Carstva. Pravi procvat grada događa se 1775.-1804., kada ovdje vlada turski upravitelj Ahmed paša al-Jazzer (čit. al-Đazir). Došao je ovamo iz Bosne i poznat je i danas među stanovnicima Akka kao »Bosanac«. No o njemu ću pričati u budućim postovima. Vratimo se sada križarima. U njihovo doba izgrađena je i najdomljivija građevina koja se danas u gradu može obići (oko 4500 četvornih metara), a to je utvrda vitezova ivanovaca, koji se nazivaju još i hospitalci. Bili su to svojevrsni redovnici i ratnici koji su se osobito bavili prihvatom i osiguranjem hodočasnika koji su dolazili u Svetu zemlju, tako da je ova građevina dijelom služila kao svratište, a dijelom i kao mjesto u kojem se odvijao svakodnevni život zajednice tih vitezova. Evo, pozivam vas unutra. Ovdje, u podzemnim dijelovima utvrde hospitalaca, nalaze se ogromne prostorije za koje se može tek nagađati za što su služile. Za ovu, najveću, čije mjere su 35x40 metara, neki kažu da je bila dvorana za obavljanje službenih ceremonija, a drugi misle da je upravo ova prostorija služila kao bolnica. Pođemo li dalje, naići ćemo na malo dvorište. Iz njega se ulazi u manju dvoranu, ali još uvijek monumentalnu. Stupovi su profinjeniji, obogaćeni dekoracijama, a pogledate li prema gore, vidjet ćete tipičan gotički križni svod. U ovoj je prostoriji vjerojatno bila viteška blagovaonica. U blizini je otkrivena još jedna velika prostorija, koja još nije u potpunosti iskopana i očišćena, a pretpostavlja se da je riječ o kuhinji. Zamislite samo da je sve to nađeno slučajno, za vrijeme radova na cesti koja je prolazila iznad utvrde. Ima tu još mnogo posla. Mnogo je raznih podzemnih hodnika... Viših i nižih... Kao i cijeli niz manjih prostorija, spavaonica, zahoda i sličnih praktičnih stvari. Tu je bila, naravno, i crkva od koje je ostala samo kripta. Evo, toliko za uvod o ovom mjestu. Nastavak: Akko (bosanski tragovi)

- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2006.

Nedjeljni zaostaci iz Cezareje

Rekao sam jučer da smo završili obilazak Cezareje i to je doista istina. Htio sam vam danas samo još pokazati slike kojima nisam našao mjesta u prethodnim postovima. Dok smo obilazili luku i tražili najpogodnija mjesta za snimanje, naišla su jata selica sa sjevera. I nisu prestajala prolaziti. Onako laičkim okom gledane, izgledale su kao nekakve patke, a moguće je da je bila riječ i o nekim drugim pticama. Rode sigurno nisu bile. Njih bih prepoznao. Dok su one tako prolazile. Mi smo se pitali koje li sve bolesti skupa s njima prolaze iznad naših glava. Pa ipak dolaze iz smjera Turske. Možda su zbog toga i htjele preletjeti iznad ove »bosanske džamije« Budući da su ptice ipak bile previsoko, ove su se mačke odlučile baviti jedna drugom. I, prije nego počnete hvaliti njihovu ljubavnu idilu, samo da vam kažem da je ovaj lijevi mačak malo ranije protrčao ovuda s ribicom što ju je negdje ukrao i nikako je nije htio podijeliti sa svojom dragom. A otrčao je tako brzo s tim svojim plijenom da ga nisam uspio ni snimiti. Prije nego završim priču o Cezareji, želim još jedanput spomenuti akvedukt što ga je izgradio Herod Veliki kako bi sa sjevera doveo vodu u svoj novi grad. Nažalost nemam slika toga akvedukta, ali jučer su ondje bili Borut i Vesna, pa kod njih možete vidjeti sliku.

- 09:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

Cezareja (kraj)

Došao je kraju i naš obilazak Cezareje, grada s rimskim kazalištem, palačom i amfiteatrom, termama i javnim zgradama iz bizantskog doba, križarskim građevinama opasanim zidom i s lukom koja je bila u uporabi kroz sva ta razdoblja i uz koju su rasla različita zdanja. Mogli smo se ovdje nauživati i mora, a ja sam ga mogao do mile volje snimati. No, filmska je ekipa dovršila sve kadrove koji su im bili potrebni za budući dokumentarac, osim, naravno, onih podvodnih koje su ostavili za proljeće. Bilo je već poslijepodne, a snimatelji su protestirali govoreći da je kasno i da im se želudac buni. Valjalo je, stoga, potražiti mjesto gdje ćemo nešto pojesti i napustiti razmišljanja o svemu što je ovo mjesto kroz povijest vidjelo. Nisu nas više toliko zanimali ni Herod Veliki, ni Pilat koji su odavde vladali, ni sv. Pavao, ni sv. Petar koji su ovuda prošli, ni Rabbi Akiva koji je ovdje mučenički umro, ni Origen veliki bizantski znanstvenik koji je ovdje izradio usporedno, višejezično izdanje Staroga zavjeta u šest kolona koje se zato i zvalo Hexapla, ni Euzebije, biskup ovoga grada koji je u 4. st. opisao život cara Konstantina i najraniju povijest Crkve, ni borbe što su ih ovdje vodili muslimani i križari, ni veliki kraljevi poput Rikarda Lavljeg Srca ili Ljudevita IX., niti vladari poput Saladina. Ne, sve je to pobijedila glad. Zato smo, u potrazi za nekim restoranom, ponovno prošli pokraj »bosanske džamije« uz koju se nalazi mali kafić. E tu sam ja na izmaku snaga odlučio snimiti ovo zanimljivo društvo u frakovima koje je, valjda, očekivalo da se pojavi nekakav konobar. Budući da se konobar nije javljao, jedan se gospodin ispričao i odlepršao svojim poslom. Preostala su trojica nastavila razgovarati i osvrtati se ne bi li dozvali poslugu. Kako ova nije dolazila, još se jedan gospodin nespretno ispričao i otišao. Dvojica su sada, naravno, imali njega kao temu svoga razgovora, jer im se isprika baš nije činila uvjerljivom. Na kraju je i po jednoga od njih došla njegova gospođa, te ga ne baš umilnim glasom uvjerila da krene kući. Ostao je, tako, samo ovaj gospodin u fraku, još uvijek u iščekivanju konobara. Baš mu je trebala kava prije leta. Mi smo ipak prošli pokraj ovog kafića i skrenuli u malo bolji restoran gdje su tako dobro pripremili lignje da vam to ne mogu opisati. Filmska ekipa časti.

- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 27.01.2006.

Cezareja (oko luke)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Cezareja (more) Cezareja (slike mora) Cezareja (javne zgrade) Cezareja (križarska) Cezareja (zidine) Cezareja (luka) Budući da sam jučer govorio o luci u Cezareji, što su je moji filmaši detaljno snimili, danas samo nekoliko riječi o onome što je okružuje. Ponajprije usmjeravm vaš pogled prema sjeveru. Ondje, iza ovog brežuljka, nalaze se i dalje ostaci iz bizantskog razdoblja, a među njima sigurno su najznačajniji ostaci sinagoge iz 5. st. s vrijednim mozaikom, kapitelima stupova s reljefom koji prikazuje svijećnjake menore i riječju šalom urezanom u stup. Nažalost, ovoga ih puta nisam mogao izbliza obići. Pretpostavlja se da je upravo u tom dijelu grada u bizantsko vrijeme bila i židovska četvrt. U gradu su već i u rimsko doba jedni pokraj drugih živjeli i pogani i Židovi. To je dovodilo do međusobnog upoznavanja, ali i do sukoba. Upravo je u Cezareji započeo Prvi židovski ustanak protiv rimljana 66. godine. Neposredni povod ustanku bili su poganski obredi koji su se na šabat održavali u blizini sinagoge. Ovdje, u Cezareji, Rimljani su nakon Drugog židovskog ustanka 135. godine mučili i pogubili Rabbi Akivu, koji je u svemu podržavao vođu ustanika Bar Kokhbu, jer je držao da je on Mesija. Rabbi Akiva jedan je od najvećih židovskih učitelja koji je razvio metodu razmišljanja poznatu iz Mišne, koja danas čini dio Talmuda. Na taj način on je postavio jedan od temelja današnjega židovstva. U ovom sjevernom dijelu arheološkog nalazišta postoje još ostaci rimskih zidina, kao i veličanstveni akvedukt što ga je izgradio Herod Veliki. Pogledamo li, ovdje iz luke, dalje prema sjeveru, vidjet ćemo kako se u daljini nazire grad Haifa. To su one bijele zgrade koje koje se penju uz obronke brda Karmel. Još je nešto zanimljivo ovdje oko luke. Uz samu obalu vidljiv je mali minaret. On nije previše star, a pripada džamiji što su je 1884. godine Turci izgradili za bosanske muslimane, nakon što se Tursko Carstvo povuklo iz Bosne. Tada je i kamen iz starih građevina upotrebljavan za izgradnju toga novog izbjegličkog naselja. Danas ova građevina na lijepom mjestu, uz samu luku, služi u neke druge svrhe. Nastavak: Cezareja (kraj)

- 08:33 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2006.

Cezareja (luka)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Cezareja (more) Cezareja (slike mora) Cezareja (javne zgrade) Cezareja (križarska) Cezareja (zidine) Kroz povijest svoju važnost Cezareja zahvaljuje upravo luci što ju je izgrado Herod Veliki. Do Heroda glavna je luka na ovom području bila Jafa, budući da se ondje prekida pješčana obala, a stijene omogućavaju prilaz brodova. Jafa je, tako, imala prirodnih prednosti. Ono što Cezareja nije imala, Herod je napravio umjetno. Luka Sebastos u Cezareji bila je pravi podvig tadašnjeg graditeljstva. Ne samo da je ovdje napravljeno pristanište za brodove, nego i čitav sustav lukobrana i kanaliziranja sile valova, tako da se ne ošteti sama luka. Vanjski mol s 400 m dugim valobranom, nutarnji mol, pristanište sa stupovima i kamenim sidrištem, morali su davati impresivnu sliku. No, već u rimskom razdoblju, prije 4. st. vanjski se valobran srušio i potonuo. Luku je u 5.-6. st. obnovio bizantski car Anastazije. U vrijeme nakon arapskog osvajanja luka više nije korištena sve do 9. st. Tragovi rušenja i ponovne izgradnje luke vidljivi su i danas. A ono što na prvi pogled može izgledati kao hrid, zapravo su dijelovi drevnih molova. Danas je njihova uloga samo jedna: da privuku čovjekovu pažnju na davno prošla vremena. Dobro, mogu poslužiti i golubovima kao poligon za udvaranje. Luku su ponovno obnovili križari izgrađujući novi lukobran, koristeći pritom stupove iz bizantskih ruševina. Nakon što su luku u 13. st. konačno osvojili Arapi, a križari je zauvijek napustili, grad biva polako napušten, a luka ponovno seli u Jafu, koja će do osnivanja države Izrael biti glavna luka. Ima, naravno nečega i iz modernih vremena, kao što je ovaj mol izgrađen poslije 1948. radi ribara. Koliko je ovdje bio važan sustav lukobrana vidjelo se i kad sam snimao ove fotografije. Bio je vjetrovit dan, a more je bilo, mogli bismo reći, uobičajeno uzburkano. Valovi ovdje ne dosegnu nikad oceansku silinu, ali dovoljno su jaki da naude nezaštićenim brodovima i da onemoguće pristajanje u luku koja nije dobro okružena molovima. Ove slike, zapravo, ne mogu dočarati sve ono što u luci Cezareje ima. Nemam ja ni toga znanja, ni sposobnosti, a ni opreme. Valjalo bi zaroniti pa snimati podmorske prizore, snimiti ispod površine mora i ostatke Herodove luke i jedan potonuli rimski brod u blizini. Alkion bi sigurno uživao. Danas se unutar ovog nacionalnog parka nalazi i ronilački centar. Talijanski snimatelji, koje sam ovamo doveo, odlučili su se radi svoga dokumentarca na proljeće vratiti u Cezareju sa svom potrebnom opremom i snimiti tu podvodnu predstavu. A nama ostaje samo da zamišljamo i maštamo. Nastavak: Oko luke.

- 08:26 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 25.01.2006.

Cezareja (zidine)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Cezareja (more) Cezareja (slike mora) Cezareja (javne zgrade) Cezareja (križarska) Govorio sam jučer dosta o križarskoj prisutnosti u Cezareji, o engleskom kralju Rikardu Lavljeg Srca i francuskom kralju Ljudevitu IX. koji su bili u ovoj utvrdi. Pokazao sam vam i nešto građevina, no za svaku je utvrdu od najveće važnosti obziđe sa svojim kulama i vratima. Vrata su u svakom zidu najslabija točka, najmekša, pa stoga i najranjivija. Zato su kroz čitavu povijest graditelji utvrda nastojali što bolje zaštiti gradska vrata. O tome imamo dokaze još iz brončanog doba. Vrata o kojima sada govorim iz križarskog su doba, a nalaze se na istočnoj strani Cezareje, dakle nasuprot morskoj obali i luci. Ova lijepa unutrašnjost ne pripada crkvi, kako bismo mi najčešće pomislili, poneseni ovim gotičkim lukovima. Ne, to su obična gradska vrata. Pa, gdje su vrata? - pitat ćete me. Ova je slika snimana s vanjskog ulaza u vrata, a s desne strane vidi se izlaz prema unutrašnjosti grada. Upravo zbog svoje ranjivost, zbog straha da neprijatelj baš ovuda ne provali u grad, vrata su gotovo uvijek građena u obliku slova L. Na taj su način znatno usporavala eventualni neprijateljski prodor. Ipak, i u takvom strateškom objektu, umjetnici su ostavili svoj trag. Ne zaboravimo! Riječ je o trinaestom stoljeću! Kad je namjernik jednom prošao kroz vrata, pred njim se otvarala ulica koja je vodila prema luci. Nažalost, od građevina iz križarskoga doba malo je ostalo. O tome nam govori i prostor s nutarnje strane ovog ulaza u grad. Sama vrata, naravno, ne bi ništa značila kad ne bi bilo i zidina. Zidine su bile štićene kulama, ali i samim svojim tlocrtom. Pogledate li donju sliku, vidjet ćete da zidine imaju svoje udubine i izbočine. Time se postizalo da svaki pokušaj proboja zida može biti odbačen s tri strane, a neprijatelj je morao u manjem broju ući među brojnije branitelje. Vidi se to i na donjoj slici, ali nju vam pokazujem manje radi zidina, a više radi neba. Ima toga još u Cezareji, a najzanimljivija je svakako luka. O tome sljedeći put.

- 08:37 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

Cezareja (križarska)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Cezareja (more) Cezareja (slike mora) Cezareja (javne zgrade) Još uvijek vam opisujem svoj boravak u Cezareji na obali Sredozemnog mora. Ona talijanska filmska ekipa, što sam je pratio ovamo, oduševila se mozaicima koje sam jučer opisao i pokazao. Pa, dok su oni to snimali za svoj dokumentarac, ja sam imao vremena za šetnju i fotografiranje. Pošao sam, dakle, u onaj dio rimske Cezareje koji je kasnije bio obuhvaćen zidinama križarske utvrde. Za križare je Cezareja bila važna kao utvrda, a ponajprije kao luka. Ubrzo nakon osvajanja ovoga grada, proširit će se i legenda da je upravo ovdje nađen Sveti Gral - kalež iz kojeg je Isus pio na posljednjoj večeri. Kaže se da su ga Genovesi odnijeli u svoj grad i tamo pohranili u crkvi sv. Lovre. Čim se prođe kroz ova križarska vrata, dolazi se do lijepo uređenog travnjaka, no on nije zaokupio moju pozornost. Zanimalo me, zapravo, ono što se nalazi iznad travnjaka. To je povišenje što ga je izgradio još Herod Veliki, kako bi ondje podigao hram. Hram je bio posvećen Romi i Augustu. Teško je danas vidjeti ostatke toga hrama. Ako ih vi uspijete uočiti na donjoj slici, javite mi! Na tom se području kroz povijest više puta gradilo i rušilo. Stoga nije ni čudno što je ostalo malo od prvotnih zdanja. Pa i iz bizantskoga doba ostali su samo temelji osmerokutne crkve, koji se tek naziru na gornjoj slici. Kad su grad osvojili Arapi, oni su ovdje izgradili veliku džamiju, koja je u križarsko doba pretvorena u katedralu. Tu će katedralu, 1187. do temelja srušiti muslimanski vođa Saladin. Križari, vođeni od Rikarda Lavljeg Srca, ponovno će osvojiti ovaj grad 1191. Od križara su ovdje u blizini ostali dijelovi manje crkve što ju je u 13. st. počeo graditi francuski kralj Ljudevit (Louis) IX. Ta crkva, čini se, nikada nije dovršena jer se iz nekog razloga srušio njezin sjeverni zid. Kada mislimo na križare, obično nam padnu na pamet zvjerstva koja su činili ili besmisao čitavoga njihova poduhvata. Ipak, možda je dobro malo zastati nad osobom ovog velikog križara i idealista, kralja Ljudevita. Postao je kraljem u 22. godini života, a imao je jedanaest sinova koje je sam odgajao. Jednome od njih ostavio je oporuku u kojoj piše: »Nek ti je srce blago kad je riječ o siromasima, bijednima i žalosnima. Pritječi im upomoć prema svojim mogućnostima i tješi ih. Bogu budi zahvalan za sva dobročinstva što ti ih je udijelio, i tako ćeš biti dostojan da primiš i veća. Prema svojim podložnicima budi pravedan, te se u tom drži pravednosti i ne skreći ni desno ni lijevo. Dok nisi siguran gdje je istina, više budi na strani siromaha nego bogataša.« Nisu, dakle, baš svi bili divljaci. Ovo uzvišeno mjesto što ga je izgradio Herod Veliki, a bilo je savršeno postolje za hramove, džamije i crkve, nalazilo se točno nasuprot luke o kojoj ću još imati prilike govoriti. Svakako da je svakome tko je s mora dolazio u Cezareju prvo u oči upadalo to mjesto kulta. Evo pogleda s te uzvišice na luku. Podno uzvišenoga dijela nalazila su se još u rimsko doba skladišta, vjerojatno povezana s lukom, a neki kažu da je ovdje negdje bio zatvoren i sveti Pavao, prije nego je isporučen na suđenje u Rim. S druge strane ima još križarskih ostataka s prepoznatljivim lukovima, no nešto moram ostaviti i za sljedeći put. Nastavak: Cezareja (zidine)

- 08:45 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2006.

Cezareja (javne zgrade)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Cezareja (more) Cezareja (slike mora) Priznajem da naslov možda nije najsretniji, budući da ne želim ovdje govoriti o mogućnosti postojanja javnih kuća u Cezareji, jer ipak je to bio lučki grad, nego o zgradama koje su služile za javnu upotrebu. Već sam u jednom prijašnjem navratu spomenuo terme, koje svakako pripadaju ovoj skupini. Te su terme izgrađene uz glavnu ulicu Cezareje, koja se, kao i u svim rimskim gradovima, naziva cardo. Bila je to žila kucavica svakoga grada, te su se oko te ulice našle najljepše zgrade javnoga značaja, trgovine, uredi, ali i javni zahodi. Sve je, međutim, izgrađeno skladno, prema svim tadašnjim estetskim načelima. Većina ostataka zgrada, koje se ovdje mogu vidjeti, potječu iz bizantskoga razdoblja, većinom iz 4. i 5. st. Stoga je i kršćanska tematika prisutna u natpisima. Na ovom je mozaiku to sasvim očito. Grčke riječi napisane mozaikom diameine he eirene ton christianon, znače »Neka traje mir kršćana«. S druge strane ove glavne ulice nalazio se vjerojatno arhiv, dakle javni državni uredi, također ukrašeni mozaikom. Očito su ovi uredi bili razlogom straha među građanima, pa je mozaik korišten kao neka vrsta propagande, jer dovoljno je pročitati što na njemu piše. Na onom lijevom mozaiku piše: »Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini!«. Desni mozaik, koji je valjda bio bliže mjestu gdje se nalazila ta vlast, kaže: »Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini, pa ćeš imati pohvalu od nje!«. Vidite, već su tada imali smisao za »public relation«. Usto, bili su i prilično lukavi, jer ovaj tekst nisu izmislili, nego je riječ o doslovnom citatu iz Novoga zavjeta, gdje sveti Pavao koristi ove rečenice u pismu upućenom kršćanima u Rimu, kada se osvrće na potrebu i korist građanske poslušnosti. Nije, dakle, gradska ili provincijska vlast Cezareje ovaj tekst stavila samo kao nekakvu narodnu izreku, nego je građanima poručila i da, žele li biti kršćani, moraju tako i postupati, naravno, naglašujući potrebu podložnosti vlasti. Kakvi »jumbo plakati«! Tek nekoliko koraka dalje od ove, očito, važne i zastrašujuće javne zgrade, gdje su se sigurno odvijali mnogi napeti događaji, morala se naći i druga javna zgrada u kojoj su građani mogli doći do olakšanja. Evo je ovdje. To je javni zahod. I on lijepo uređen, s mozaikom, a možda je bilo i nešto mramora. Nije baš puno od njega ostalo, no odvodni kanalić je tu. Nedostaju uobičajena sjedala s rupama. Krenuli smo odavde dalje prema sjevernom dijelu grada, gdje je u rimskom razdoblju bila luka i gdje su se smjestili najvažniji hramovi. Kasnije su baš taj dio grada zidinama okružili križari i od njega napravili svoju utvrdu. Nakon križara i drugi će ovdje graditi na tim ruševinama. Ulazimo u utvrdu prolazeći kroz križarska vrata. Tu nas, dakle, očekuju ostaci iz vrlo širokog razdoblja, od rimskog doba, preko bizantskog i križarskog, do turskog i modernog. No, o tome ću govoriti u nastavku.

- 08:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2006.

Slike mora

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Kao što sam najavio u jučerašnjim komentarima, postavljam danas slike mora, kako sam ga vidio u Cezareji Primorskoj. Moj mali dar blogerima i prijateljima. Slobodno kliknite na slike i poslužite se. Za prateći tekst, tko ga još nije pročitao, upućujem na jučerašnji post. Svima vam želim ugodnu nedjelju! Nastavak o Cezareji: Javne zgrade

- 09:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2006.

Cezareja (more)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Cezareja (amfiteatar) Dok govorim o svom boravku u Cezareji, o kazalištu, palači s bazenom i amfiteatru iz rimskoga doba, a prije nego krenem prema ostalim dijelovima ovog grada, ne mogu a da se ne osvrnem na njezinu obalu. Baš ovdje pred rimskim amfiteatrom, o kojemu sam jučer pisao, prostire se lijepi pješčani sprud. Gotovo je čitava obala Izraela velika pješčana plaža, a tek ponegdje izbije i pokoja stijena, kao što je slučaj ovdje. Dok je filmska ekipa, koju sam ovdje pratio, tražila što bolje kadrove, iskoristio sam priliku i sišao malo do mora. Volim taj zvuk valova i more koje tako čujno objavljuje svoju snagu. Ipak, ovdje na pješčanom sprudu, kao da je vrijeme stalo i kao da ti valovi baš ništa ne znače. Školjke su već ušle u svoj konačni spokoj. Ima nekog sklada u suprotnosti između ovih beživotnih školjki tako toplih boja, i onog živog a hladnog mora. I, dok ovdje kao da su valovi poštovali vječni mir školjki i tek sramežljivo dodirivali sprud, tek nešto dalje more je uzavrelo pjenom. Čini se čovjeku da je svjedokom neke vječite bitke mora i stijene, gdje more nastoji prodrijeti u stijenu, a stijena u more. I kao da se čuju Nečije riječi: »Nema u toj bitci ni pobjednika ni poraženog. Sve sam to ja uredio. Sila koju vidiš, moja je sila.« Nastavak o Cezareji: Slike mora, Javne zgrade

- 08:44 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2006.

Cezareja (amfiteatar)

Cezareja (kazalište) Cezareja (palača) Još uvijek smo u Cezareji, na Srdozemnom moru, gdje pratim talijansku filmsku ekipu i koristim priliku kako bih snimio koju fotografiju. Nakon kazališta i palače, i dalje ostajemo u starome Rimu dok se upućujemo prema amfiteatru. Smješten je na samoj obali mora, a iz najvećeg dijela gledališta, osim na događaje u amfiteatru, pogled se mogao pružati i morskim daljinama. Ma, znali su i u ono doba uživati. Kao što se vidi i na slikama, amfiteatar je bio prilično velik, a na njemu su se ponajprije održavale utrke konjskih zaprega. Trkalište je bilo izduljeno, što je podrazumijevalo i oštre zavoje na njegovim krajnjim točkama. Oni, koji su sjedili ovdje gdje su kočijaši morali pokazati najveću spretnost, mogli su najviše uživati u natjecanju. Kočije su obično morale napraviti po sedam krugova ovim amfiteatrom, a ciljna je ravnina bila ovdje, ispod počasne lože. Sve je, naravno, moralo biti uređeno u skladu s tadašnjim rimskim ukusom, pa su tako i stijenke trkališta bile oslikane freskama. Ove pokazuju životinjske motive. Kad pred kraj rimskoga razdoblja, na prelasku iz 3. u 4. st., amfiteatar više nije bio korišten, nad nekim njegovim dijelovima izgrađeni su prostori drugačije namjene. Među njima su najveći prostor zauzele terme. Ovdje je središnja prostorija na ulasku u terme, odakle se ulazilo u svlačionice (lat. apodyterium), a onda i u ostale prostorije. I okolne prostorije termi bile su bogato opremljene. Najvažniji znak toga bogatstva bio je mramor. Mozaik je sastavljen od malih i pravilno raspoređenih dijelova, što također govori o bogatstvu, kao i o visokoj umjetničkoj razini graditelja. Obišavši terme, stigli smo i do drugog kraja amfiteatra, upravo onog odakle su kretale utrke kočija. Osim onih modernih dimnjaka u daljini, ima ovdje još nešto moderno. Na mjesto odakle su kočije počinjale svoju trku postavljena je ova skulptura. Čini se da se dobro uklapa u okolinu. Nastavak: Cezareja (more)

- 08:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2006.

Cezareja (palača)

Cezareja (kazalište) Od rimskoga kazališta krenuli smo prema rimskoj palači. Moguće je da ju je izgradio već kralj Herod Veliki u 1. st. pr. Kr., a sigurno se njome služio Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje u doba kad djeluje Isus. Cezareja je i bila pravo rimsko središte u kojoj je većinu stanovništva činilo nežidovsko stanovništvo, pa se vjerojatno rimski upravitelj ovdje, među sebi sličnima, bolje osjećao nego, recimo, u Jeruzalemu. Nakon što je filmska ekipa snimila kazalište i područje oko njega, pozvao sam ih do ovog malog, djelomično prirodnog, a djelomično umjetno izgrađenog rta. Upravo je ovdje smještena palača koja se sastojala od dva diijela: gornjeg i donjeg. Gornji dio možda je nastankom nešto mlađi, no od njega je malo više toga ostalo, uključujući i stupove koji su oblikovali peristil unutar palače. Danas je usred peristila izložena replika vrlo zanimljiva kamena koji je nađen za iskapanja kazališta, ali ondje je bio tek kasnije ugrađen. Zanimljiv je jer na sebi nosi vrlo važan natpis. Na kamenu je otprilike pisalo: »Caru Tiberiju Poncije Pilat, upravitelj Judeje, posvetio«. U prvom se redu jasno vidi ime cara Tiberija, u drugom »(Pon)tius Pilatus«, a u trećem »(Prae)fectus Judae(ae)«. Osim ovih starina, iz palače se vidi i nešto novije, što baš ne uljepšava krajolik. S terase što je čini ova gornja palača, dobro se vide i ostaci donje palače u čijem je središtu bio bazen s morskom vodom. A ja ne bih bio ja da nisam sišao nekako i onamo, pa odande snimio pogled na gornju palaču. Mogao sam ovdje još bolje proučiti kako je ta palača bila građena, a osobito, kako su je valovi, vjetar i sol izgrizli. Mogao sam tražiti i zgodne kutove pod kojima snimati fotografije. Tako je nastala i ova slika bazena donje palače s kanalom koji je dovodio vodu i ostacima stupova što se u njemu kupaju. Za to su vrijeme talijanski snimatelji kaskali za mnom, verali se na stijene na kojima su mene prethodno vidjeli i nastojali dobiti što bolje kadrove za svoj dokumentarac. Kamerman je skoro već sa strahom pogledavao prati li me režiser pogledom, jer je znao da će onda morati vući i kameru tamo kamo sam ja otrčao sa svojim fotografskim aparatom. Pa makar i do stijena što ih je toga dana opasno napadalo more. A more je bilo prilično uzburkano, valovi su se dizali, te je sa svakim udarcem o stijene uokolo prskala pjena. No, na kraju je i kamerman, unatoč strahovanju za svoju kameru, bio zadovoljan onim što je snimio. Trebalo je tada poći dalje, prema amfiteatru i trgovačkom dijelu grada. Nastavak: Cezareja (amfiteatar)

- 08:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2006.

Cezareja (kazalište)

U jednom od prijašnjih postova spomenuo sam svoje putovanje do Cezareje, one koja se u rimsko i bizantsko doba naziva Cezareja Primorska, kako bi se razlikovala od Cezareje Filipove na sjeveru današnjeg Izraela. U Cezareju sam se zaputio s talijanskom filmskom ekipom koja snima dokumentarac o Svetoj zemlji. Već sam prije imao s njima nekih kontakata, pa su me sada zamolili da im pokažem gdje je ta Cezareja i što se tamo od arheološki zanimljivih stvari ima za snimiti. Krenuli smo, dakle, iznajmljenim kombijem iz Jeruzalema prema Tel Avivu. Ja sam, naravno ponio i svoj fotografski aparat i usput malo i sam snimao. Putem nije baš izgledalo da ćemo imati pogodno vrijeme. Nakon uobičajene neizdržive prometne gužve u i oko Tel Aviva, skrenuli smo prema sjeveru, prošli kroz Herzliju i Netaniju i stigli do Cezareje, koja se ovdje, prema tzv. klasičnom izgovoru latinskoga, naziva Kesarija. I ovo je mjesto pod vlašću izraelskih nacionalnih parkova, pa sam ja ušao sa svojom godišnjom kartom, a filmska ekipa je uredno platila. Raspitali su se smiju li snimati i nije bilo nikakvih problema. Odmah na ulasku, našli smo se pred velikim rimskim kazalištem. Nije niti čudno da je Cezareja imala takvo kazalište, jer ipak je ona bila glavni grad rimske provincije. Ovdje je svoje sjedište imao i Poncije Pilat, a samo je za velikih blagdana boravio u Jeruzalemu. Dok se snimatelj bavio pripravljanjem kamere, ja sam obišao kazalište i snimio koju fotografiju. Iskoristio sam ovaj prolaz što su ga i u prvome stoljeću koristili posjetitelji kazališta. Odavde se pružao lijepi pogled na pozornicu, a preko nje i na Sredozemno more. Vrijeme nas je ipak poslužilo. Kiša je prestala, a tamni oblaci u različitim nijansama sivog daju slikama, ali i filmu, dodatnu dubinu. Sada se iz gledališta ima ovakav otvoreni pogled prema moru, no izvorno nije bilo tako. Za razliku od grčkih, helenističkih, kazališta, rimska su bila zatvorena visokim dekorativnim zidom koji se nazivao scaena, a cijelo je kazalište izgledalo nekako ovako. Malo sam se približio moru ne bih li bolje uhvatio kazalište kako se danas predstavlja oku posjetitelja. Naravno, ono je sada djelomično rekonstruirano te može poslužiti i za suvremene predstave na otvorenom. Oko kazališta nalaze se ostaci dekoracija koje su ga krasile. Bio je to, očito, dragulj rimske gradnje na ovim prostorima. Pa ipak ga je gradio još Herod, negdje između 22. i 10. god. pr. Kr., a Herodu je bilo stalo do veličine i sjaja. Stupovi polegnuti uokolo svjedoče o još jednom posebnom naporu koji je pratio izgradnju ovoga kazališta i okolnih zgrada. Raznobojne vrste kamena, od kojih su izrađeni stupovi, nisu iz ovih krajeva, nego su dopremane iz Egipta i Male Azije. Bile su, dakle, iz uvoza. Kada stupovi više nisu imali svoju prvotnu namjenu ljudi su ih počeli koristiti u druge svrhe. Ovaj je kapitel stupa, primjerice, poslužio kao podloga za neku društvenu igru. Nemojte me samo pitati o pravilima te igre, jer mi nisu baš najjasnija. Drugi jedan stup postao je korito, a baza nekog malo većeg stupa poslužila je u kaznijem razdoblju za žrvanj. A kakav bi to rimski grad bio bez sarkofaga? Grčke riječi, od kojih je nastao naziv sarkofag, znače »jede meso«. Prilično slikovito! Na koncu, tu su i ostaci mramornih kipova. Eto, prilično slika za jedan post, no u Cezareji ima još toliko toga za vidjeti: i upraviteljeva palača, i amfiteatar, i luka, i područje hramova, i terme, i još mnogo drugih zanimljivih stvari, a sve ću vam to pokazati sljedećih dana. Nastavak: Cezareja (palača)

- 09:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2006.

Tiberijada

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Umnažanje kruhova Prema Kafarnaumu Kafarnaum (sinagoga) Kafarnaum (naselje) Kafarnaum (Petrova kuća) Došlo je tako kraju i naše putovanje oko Galilejskog jezera. Taksijem smo od Kursija krenuli prema jugu, ponovno prešli preko Jordana, ondje gdje se izlijeva iz Galilejskog jezera, i stigli do Tiberijade. To je, zapravo, tradicionalan hrvatski naziv toga gradića. Po njemu se u Ivanovu evanđelju i Galilejsko jezero naziva Tiberijadsko. Upravo je sredinom prvog stoljeća ona postala značajno središte. Hebrejsko je ime grada Tverija. I jedno i drugo dolazi od imena rimskoga cara Tiberija. Ima u gradu dosta ostataka iz rimskoga, bizantskoga i križarskoga razdoblja, ali moj gost i ja više nismo imali vremena za obilaske. Želja nam je bila stići do obale, do rive. Tiberijada je danas ispunjena hotelima i trgovinama kao pravo turističko središte. Bliže obali jezera naići ćete i na prodavače raznih suvenira ili slika, poput ovih ovdje. Poznati prizori, zar ne? No, nije to sve. Sasvim uz obalu, dok smo uživali u prizoru sjeveroistočne obale, koja se kupala u crvenilu što joj ga je podario zapad, naišao je i poneki galeb koji je mislio da bez njega slika ne bi bila dovoljno lijepa. A mi nismo bili jedini koji smo, ovdje na šetalištu uz obalu, u svemu tome htjeli uživati. Na jezeru smo gledali kako plove ribarske i ine barke, dok su se na dalekom sjeveru nazirali i svijetli vrhunci Hermona. I u tu su scenu brzo doletjeli galebovi i raširenih krila pozirali za razglednicu. Ubrzo se spustila i noć, a mi smo u obilju svjetla potražili neko zgodno mjesto gdje ćemo večerati. I našli smo ovu terasu, baš na rivi. Ma, pravi je doživljaj kad početkom siječnja negdje sjednete na rivu i naručite finu večeru. I bio je to, zapravo, kraj našeg novogodišnjeg putovanja što smo ga započeli u Nazaretu. Nije nam preostalo drugo, nego otići do autobusnog kolodvora i pričekati autobus za Jeruzalem. Na kraju, dodajem ovom postu i dvije »razglednice« u malo većoj rezoluciji.

- 08:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2006.

Kursi

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Umnažanje kruhova Prema Kafarnaumu Nastavljam s opisom svoga putovanja oko Galilejskog jezera, što sam ga početkom mjeseca poduzeo kako bih svome gostu pokazao Galileju na nešto drugačiji način, onako kako je nije mogao upoznati kad je prošli put bio ovdje. Nakon što smo obišli Kafarnaum s njegovom veličanstvenom bijelom sinagogom, crnim naseljem i zanimljivom Petrovom kućom u kojoj je i Isus živio, odlučili smo krenuti dalje na istok, podno Golanske visoravni. Na slici se s ove strane jezera vidi nešto stabala među kojima se skriva Kafarnaum, a nama je bila želja stići na onu drugu obalu. Iako smo dobar dio puta već prešli pješice, ovo je ipak bilo malo predaleko, a htjeli smo prije mraka stići i do Tiberijade. Pozvali smo stoga iz Tiberijade taksi te smo, nakon pregovaranja koje nije bitno snizilo cijenu, krenuli uz obalu jezera. Usput smo prešli i rijeku Jordan koja izvire na sjeveru Izraela, a ovdje se ulijeva u Galilejsko jezero. Navečer ćemo opet prijeći preko Jordana, ali na mjestu gdje se ta rijeka izlijeva iz jezera i nastavlja svoje vijuganje sve do Mrtvog mora. Stigli smo, tako, i do mjesta što sam ga htio pokazati svome gostu. Zove se Kursi, pripada izraelskim nacionalnim parkovima, pa je moj gost platio ulaznicu od 12 šekela. Ja imam godišnju kartu, pa nemam takvih problema. Ovdje se mogu vidjeti ostaci crkve, vjerojatno iz 5. st. I tu je glavni građevni materijal ovaj crni bazaltni kamen što ga u okolici ima u izobilju. Uz crkvu su nađeni i ostaci samostana, i svratišta za hodočasnike, i tijeska za ulje. U desnoj, južnoj lađi ove trobrodne crkve nalazi se mala krstionica. Tko je dao napraviti krstionicu, dao je postaviti i ovaj mozaik s natpisom na kojem je upisano ime prezbitera, što znači svećenika, i igumana, što znači opata, Stjepana (grč. Stefanos). Prema natpisu, dok je on bio iguman, podignuta je i krstionica, koja se na mozaiku naziva fotisterion, to jest »mjesto prosvjetljenja«. Ovo mjesto, međutim, ne zaslužuje toliko našu pozornost zbog ove crkve i krstionice, koliko zbog jedne male ruševine koja se nalazi nešto dalje na brijegu. Iz ovih se ostataka vidi da je bila riječ o maloj kapeli. I danas su vidljivi ostaci njezine apside. Tu je pokoji stup. I, naravno, neizbježni mozaik. Obično se misli da je mozaik znak bogatstva, no tome nije tako. Tko je bio bogatiji, za svoj je pod koristio mramor, dok se rješenju s mozaikom utjecao nešto siromašniji sloj. Usto, ovaj se mozaik sastoji od nešto većih dijelova, što je još jedan znak nedostatka sredstava. Zašto sam, dakle, doveo svoga gosta na ovo mjesto? Pa, zato što se ono tradicionalno povezuje s jednim mjestom spomenutim u evanđelju. Neki, naime, misle da ono malo svetište označava mjesto drevne Gergeze, prema Luki, ili Gadare, kako je naziva Matej. Možda se i u današnjem imenu »Kursi« krije ta stara Gergeza (u nekim se rukopisima naziva i Gerasa). Ovdje je, dakle, po predaji, Isus nekog opsjednutoga oslobodio mnogih zloduha, a zlodusima zapovijedio da prijeđu u svinje. Doista su se ovdje mogle uzgajati svinje, jer kraj nije pripadao provinciji Judeji, nego poganskom Dekapolisu. Zlodusi su prešli u svinje, a svinje se strčale prema jezeru i ondje podavile. Tko god dođe do ovoga mjesta, ima doista lijepi pogled na Galilejsko jezero. Jedino, ako se stvar dogodila baš ovdje, onda svinje, ne da su se strčale, nego su trčale, i trčale, i trčale... Na kraju su valjda i stigle do toga jezera. I mi smo morali brzo napustiti ovo mjesto. Ne zbog zloduha, nego zbog portira koji nas je upozorio da je mjesto pred zatvaranjem, a i taksi je čekao. Morali smo još proći istočnom stranom jezera do njegove južne obale. Ondje ćemo i dovršiti naše putovanje. Nastavak: Tiberijada

- 08:34 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2006.

Nedjelja

- 14:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2006.

Kafarnaum (Petrova kuća)

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Umnažanje kruhova Prema Kafarnaumu Kafarnaum (Sinagoga) Kafarnaum (naselje) Nakon što smo obišli sve drugo što smo mogli vidjeti u Kafarnaumu, ostalo mi je još da svome gostu pokažem i ono što je možda najzanimljivije - ostatke Petrove kuće. Sigurno ćete me pitati odakle znamo da je baš to Petrova kuća. Arheolozi su došli do toga zaključka na temelju rezultata arheoloških iskapanja koja su usporedili s izvještajima drevnih hodočasnika. Naravno, nigdje nije nađen nikakav putokaz s natpisom: ovo je kuća Petrova. Prvo jedan spis iz 4. st. govori o tome kako su hodočasnici, dolazeći u Kafarnaum, imali priliku vidjeti sinagogu, a južno od nje, prema Galilejskom jezeru i Petrovu kuću koja je bila pretvorena u crkvu. Kasnije, u 5. st., još uvijek spominju sinagogu, no na mjestu Petrove kuće ne govore više o kući nego o velikoj crkvi. Kad su arheolozi nastavili iskapati južno od sinagoge, naišli su prvo na dio naselja iz 1. st. o kojem sam govorio jučer, a onda, još južnije, na mjestu gdje se danas nalazi moderna crkva, izgrađena 1991., naišli su na ostatke lijepoga mozaika. Mozaik osmerokutnog oblika u svome središtu prikazuje pauna s rastvorenim repom. Očito je bila riječ o podu neke važne građevine. Taj su mozaik pažljivo premjestili i nastavili s iskapanjima, te otkrili temelje osmerokutnih zidova postavljene u tri koncentrična niza. Tražeći dalje, na istočnoj strani ove građevine našli su polukružnu izbočinu zida, koja je zapravo predstavljala malu apsidu. Tako su mogli biti sigurni da je upravo ovo ona crkva što je spominju hodočasnici iz 5. st. Bila je to velika, iako ne prevelika, crkva osmerokutnog oblika, koja je u svome središtu imala osmerokutni mozaik kao dekoraciju, a oko njega su stajali stupovi koji su pridržavali svod što se na tom dijelu izdizao nešto iznad ostatka krova. Ako znate oblik sv. Donata u Zadru (koji je ipak tek iz 9. st.), bit će vam lakše zamisliti i oblik ove crkve, samo morate umjesto zaobljenog tlocrta zamisliti osmerokutni. Oko te crkve arheolozi su našli veliki zid koji je ograđivao ovu crkvu, no očito je bio iz nekog prethodnog razdoblja. Htjeli su i to istražiti, pa su krenuli s iskapanjima malo dublje. I imali su što vidjeti! Čitav jedan kompleks manjih zgrada, čiji su zidovi prolazili ispod temelja kasnije crkve. Onaj veliki zid koji je ograđivao kasniju crkvu, zapravo je ograđivao čitavu jednu malu čatvrt naselja, kako bi je izdvojio za neku posebnu nakanu. U središtu, točno ispod osmerokutne crkve, nađena je nešto veća prostorija čiji je svod pridržavao kameni luk, a pod bio utaban. Na gornjoj se slici vide ostaci dvaju potpornja na kojima je počivao luk, što je u ono doba bio jedini način izgradnje većih natkrivenih prostorija. Vidi se također i pod u kojemu se razlikuje više finih podnih slojava, kakvi nisu nađeni nigdje drugdje u Kafarnaumu. Usto, na zidovima i na potpornjima luka ostalo je i nešto žbuke. Na onom daljem potpornju na slici vide se ostaci bijele žbuke. To je bila jedina ožbukana prostorija u čitavom naselju, a to znači i posebno važna. Na kraju, u toj su žbuci nađeni i mnogi grafiti hodočasnika koji su pristizali u Kafarnaum. Na grafitima se čitaju molitve upućene Kristu. To je, dakle, ona kuća pretvorena u crkvu o kojoj govore hodočasnici iz 4. st. Kad su već došli do toga, istraživaći su htjeli vidjeti i dalje, ima li što od one kuće iz 1. st., iz vremena kad je u Kafarnaumu bio Isus. I našli su prilično toga. Ponajprije, tu su zidovi iz toga doba s ulaznim vratima u čitav kompleks kuće s njezinim dvorištima i prostorijama za spavanje, s ostavama i pećima. Tu je, potom, i nutarnji prag koji je vodio do one prostorije što je bila osobito čašćena. To je sve bez sumnje iz 1. st. Isus je preko ovoga praga prelazio, u ovim prostorijama naučavao, tu je ozdravio Petrovu punicu. Sve to potvrđuju i ostaci u podu one čašćene prostorije. Naime, otkriveno je da je ta prostorija bila u normalnoj upotrebi i korištena za stanovanje sve do potkraj 1. st. Do tada se u podu nalaze ostaci razbijenih posuda. No od toga trenutka, više prostorija nije korištena u stambene svrhe, a pod je dobivao sve uglađeniji izgled. Očito su Petrovi potomci vrlo rano ovu sobu, u kojoj je - to slobodno možemo reći - Isus živio, pretvorili u mjesto hodočašća i molitve. Uz tu kuću ostale su i stepenice koje se na slici vide s desne strane. One su vodile možda na gornji kat, a vjerojatnije do krova. Sjećate li se one zgode iz evanđelja kad nisu onog uzetog čovjeka mogli na nosiljci donijeti do Isusa zbog velikog mnoštva ljudi, pa su ga spustili kroz krov? Možda su se na krov popeli baš ovim stepenicama. U evenđelju se, rekoh, spominje kako se pred kućom okupljalo veliko mnoštvo. Upravo pred ovom kućom na cesti se nalazi malo proširenje, poput nekakvog malog trga, pa je i bilo mjesta za više ljudi. Taj je mali trg zanimljiv i s jednog drugog razloga. Toliko sam puta, govoreći o Kafarnaumu, spominjao arheologe, pa je red da vam i predstavim dvojicu najzaslužnijih. Jedan se zove Virgilio Corbo, a umro je nedugo nakon dovršetka radova oko Petrove kuće, a drugi je, još uvijek živi, Stanislao Loffreda, kojega smo prošlog proljeća uspijeli dovući i na jedan simpozij u Hrvatskoj. Obojica su franjevci i veliki arheološki stručnjaci. Evo, dakle, zašto je još zanimljiv ovaj trg: njih dvojica odlučili su biti pokopani ovdje, na mjestu kojem su posvetili najveći dio svoga života. Na grobu Virgilia Corba piše: »Lijepo nam je počivati u miru Gospodnjem ovdje uz kuću blaženoga apostola Šimuna Petra u kojoj je jednoč prebivao Mesija - Isus, a koja je postala kolijevkom kršćanske zajednice Kafarnauma i stjecištem hodočasnika iz čitavoga svijeta.« Loffredin je grob još prazan, no on je na njega dao urezati križ s grčkim riječima zoe i fos, što znači »život« i »svjetlo«. Loffreda je inače, kao arheolog, veliki stručnjak za stare uljanice, a na onim bizantskima često se nalazi otisnut upravo taj motiv. Ispod je na svome grobu dodao i prilagođeni citat iz Novog zavjeta: »Smrti više biti neće, jer će ih on prosvijetliti.« Eto, uz ove smo misli moj gost i ja dovršili naš obilazak Kafarnauma. Na kraju sam još htio pozdraviti i fratra iz Gane koji je sada ondje, a od ranije ga poznajem, pa nas je on lijepo počastio pivom i kavom, što nam je prilično dobro sjelo. Budući da do našeg sljedećeg cilja ima prilično kilometara, a javni autobusi ovuda izuzetno rijetko prolaze, odlučili smo pozvati taksi. To nas je dosta i koštalo, ali plaćao je moj gost, pa sam ja odlučio da je to najbolje riješenje. :)) Nastavak: Kursi

- 08:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 13.01.2006.

Kafarnaum (naselje)

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Umnažanje kruhova Prema Kafarnaumu Kafarnaum (Sinagoga) Jučer sam obećao da ću progovoriti koju i o naselju iz prvog stoljeća oko kafarnaumske sinagoge. Arheolozi koji su se bavili sinagogom ubrzo su otkrili da oko nje postoji prilično veliko naselje. Počeli su kopati prema jugu, što znači prema jezeru, te su otkrili niz nastambi starijih od same sinagoge. Usto, kao što se vidi i na slikama, dok je sinagoga od bijelog kamena, sve su ostale kuće od crnog bazalta. To je zapravo lokalni građevinski materijal. Čitava je okolica Galilejskog jezera vulkanskog porijekla, pa posvuda ima toga crnoga kamenja. Za sinagogu su, dakle, kamen morali dopremiti iz nekog drugog kraja. U bazaltu se ne bi mogli izvesti svi oni fini reljefi, budući da je riječ o izuzetno tvrdom materijalu. No, da se vratimo naselju. Kada danas kažemo kuća, obično mislimo na zatvorenu zgradu u kojoj živi jedna obitelj, i to obitelj u današnjem smislu, što znači s malo članova. U ono doba obitelji su bile mnogo veće i sastojale su se od najmanje tri naraštaja, a svi su živjeli skupa. Kad su, dakle, tada spominjali kuću, mislili su na skupinu nastambi u kojima je živjela takva jedna velika obitelj. Gotovo svi ovi ostaci što se vide na donjoj slici pripadaju jednoj jedinoj »kući«. Vide se brojni prozori izrađeni od kamenih stupića, koji su dijelili različite ambijente. Obično je onaj manji prostor bio nadsvođen krovom od smjese palminih grana, trske i blata, dok je veći prostor bio otkriven, poput nekog malog dvorišta. U stvarnosti, ljudi su više vremena provodili u tom otvorenom dijelu nego u onom zatvorenom. Natkrivene su prostorije služile samo za spavanje i skrivanje u slučaju kiše i nevremena. Između ovih velikih obiteljskih kuća prolazile su ulice i na taj način razdvajale naselje u četvrti. Unutar kuća pod je bio prilično grub. Sastojao se od velikog neobrađenog kamenja. Isus negdje govori o onoj domaćici koja izgubi novac u podu, pa upali svjetiljku i traži. Kad vidite ovakav pod, znate da to nije bio nimalo lagan zadatak. Stanovnici Kafarnauma bavili su se između ostaloga i maslinarstvom, pa su arheolozi našli mnoštvo tijesaka za masline, pomoću kojih se dobivalo ulje. I oni su izrađeni od bazalta. Masline je trebalo prvo zdrobiti u svojevrsnom žrvnju, koji se na slici vidi s lijeve strane, a potom ih se u posebnim vrećama stavljalo u tijesak opterečen kamenom. Iz takvoga tijeska ulje se izlijevalo u kamene posude u zemlji, što se na slici vidi s desne strane. Način života u Kafarnaumu nije se bitno promijenio ni kroz kasnija stoljeća. Kada je 2000. godine papa Ivan Pavao II. posjetio Kafarnaum, ovdje ga je dočekao arheolog koji je i vršio većinu ovih iskapanja. Čovjek se već veselio mirovini, a papa mu je rekao: »Nastavite istraživanje!« Jadni starčić kao da se nanovo rodio te je krenuo u nova »osvajanja«. Ipak, u okolnim četvrtima naselja nije išao sve do rimskoga razdoblja, nego se zaustavio na onom bizantskom. I tu se vidjelo da je način gradnje, a prema tome i življenja, ostao jednak. Ovaj dio naselja iz istoga je razdoblja kao i ona velika bijela sinagoga. Još je jedna stvar bitno obilježila život ovoga grada. Bila je to cesta koja je spajala sredozemnu obalu s područjem današnje Sirije i s gradom Damaskom. Na više su mjesta otkriveni ostaci te ceste, a nedaleko Kafarnauma i ovaj miljokaz s aramejskim natpisom. Na njemu piše: »Alfej, sin Zebedeja, sina Ivanova, načinio je ovaj stup. Neka mu bude blagoslov!« Zanimljivo je da se upravo ova imena pojavljuju u Novom zavjetu u vezi s apostolima koji su bili porijeklom iz Kafarnauma ili obližnje Betsaide. Naravno, nisu to iste osobe, jer stup je iz 5. st., ali ova nam činjenica kaže da su ta imena bila u upotrebi. Budući da je ovuda prolazila cesta, a blizu je bila i granica između dvije rimske provincije, ovdje je negdje bila i carinarnica. Zato je Isus tu i našao Mateja, carinika. Već se s kafarnaumske obale jezera vidi ono što nam je danas poznato kao Golanska visoravan, a koja je tada pripadala provinciji Siriji. Kad smo već kod obale jezera, ne smijemo zaboraviti da je, uz maslinarstvo, glavni izvor prihoda u Kafarnaumu bilo i ribarstvo. Pa i prvi su Isusovi učenici bili ribari. Prije nekoliko godina nađena je i jedna ribarska barka iz prvoga stoljeća. Iz Kafarnauma se, među brdima Golana, vidi i mali brežuljak koji oblikom podsjeća na devu. Zato se i zove Gamla (= deva, kamila), a na njemu je u prvom stoljeću postojao grad i utvrda. Kada je Isus govorio o gradu na gori koji se ne može sakriti, možda je mislio upravo na Gamlu. Kasnije, za židovskoga ustanka protiv Rimljana predvođenih Vespazijanom, upravo će se u Gamli (na slici je unutar crvenoga kruga) dogoditi velika tragedija. Nakon junačke borbe u kojoj su branitelji Gamle gotovo nadvladali nadmočne Rimljane, ovi su neopazice uspjeli potkopati utvrdu te se ona srušila, a rimska je vojska ušla u grad. Rimljani su pobili četiri tisuće stanovnika, a oko pet tisuća u očaju se bacilo niz provaliju. Završimo ipak u malo ljepšem raspoloženju. Dodajem ovdje još jednu sliku što sam je snimio prije par mjeseci u Kafarnaumu nakon zalaska sunca. Mome gostu i meni ostalo je još za obići Petrovu kuću u kojoj je i Isus živio, a onda nastavljamo podno Golanske visoravni, na istočnu obalu Galilejskog jezera. Nastavak: Kafarnaum (Petrova kuća)

- 09:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2006.

Kafarnaum (Sinagoga)

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Umnažanje kruhova Prema Kafarnaumu Stigli smo tako, nakon pola sata hoda, do Kafarnauma. Ime naselja vjerojatno je izvorno bilo Kfar Nahum, što bi značilo »Nahumovo selo«, a to je ime i danas ovo mjesto službeno dobilo na izraelskim putokazima i kartama. Od 3. st. naziva se Tanhum, a Arapi mu daju ime Tel Hum. O Kafarnaumu imamo i spise starih hodočasnika. Čini se da i ovdje prepisuju od one hodočasnice iz 4. st. - Egerije. Ondje se kaže kako je u 4. st. ovdje bila velika sinagoga, a od nje prema jezeru Petrova kuća pretvorena u crkvu. Nakon bizantskog se razdoblja uspomena na Kafarnaum sasvim izgubila, pa su križari sve evanđeoske uspomene u 12.-13. st. prebacili u Tiberijadu, jedini tada nastanjeni grad na Galilejskom jezeru. Tek krajem 19. st. jedan jednostavni franjevac pomislio je da bi se pod arapskim imenom Tel Hum mogao skrivati Kafarnaum, pa su fratri otkupili zemljište. Tada se na tom mjestu vidio tek pokoji bijeli kamen kako izviruje iz zemlje. Arheolozi su u više navrata vršili iskapanja, koja su najprije bila vezana uz ovu bijelu građevinu. U početku se mislilo da je riječ o crkvi, no ubrzo se uvidjelo da je to sinagoga, za koju danas arheolozi vjeruju da je s prijelaza iz 4. u 5. st. Nakon iskapanja polovicom 20. st., sinagoga je djelomično restaurirana, pa se u njoj može steći barem približan dojam kako je moglo izgledati i bogoslužje. Kada se uđe u sinagogu, prvo se ugledaju ovi visoki i debeli stupovi. Ono što je čudno u ovoj sinagogi, a slično je i u drugim sinagogama iz toga razdoblja nađenim u Galileji, ulaz se nalazi na južnoj strani. Možda vam to ništa ne govori, no na jugu je Jeruzalem, a Židovi mole okrenuti prema tom gradu. To znači da su se, ušavši u sinagogu, morali okrenuti za 180 stupnjeva i tako početi s bogoslužjem. Imali su, onda, nekako ovakav pogled. Problem u svemu tome predstavljaju troja vrata, okrenuta prema jugu, koja se vide ovdje izvana. Negdje unutar sinagoge, između tih vratiju, morao je stajati Aron HaKodeš ili sveti ormar, u kojemu se čuvao svitak Tore, koja sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Obično je ormar bio od drveta, a oko njega su bile lijepo obrađene kamene stranice, koje su izgledale otprilike ovako. Dok se u sinagogi molilo, dok se čitalo iz Tore na hebrejskom, dok se slušao aramejski prijevod, a onda i tumačenje, sjedilo se uokolo na kamenim sjedalima, koja su ovdje u dva reda, a u nekim ih je singogama bilo i više. E, sad, drage moje dame, ako ste se navikle na ovu poziciju, brzo se i odviknite, jer u sinagogama vam ovdje nije bilo mjesto. Na službenu molitvu u sinagogi bili su obavezni samo muškarci, a žene, ako su već dolazile, nisu ih smjele u tome rastresati, pa su imale svoje posebno mjesto. Vidite li na gornjoj slici, na vrhu zida, ono nešto slično prozoru? To su bila vrata do kojih su izvana vodile stepenice. Kroz ta se vrata ulazilo na balkon unutar sinagoge. Taj se balkon stručno zove matroneum i upravo je to bilo mjesto za žene. Od ove sinagoge iz 4.-5. st. ostalo je još dosta dijelova koji nisu uključeni u rekonstrukciju zgrade, pa smo ih obišli na prostoru oko nje. Zanimljiv je ovaj obrub koji na sebi nosi različite dekoracije, a među njima vidite i »Davidovu zvijezdu«. Nije ona tada bila simbol Židova, nego samo jedan od ukrasa. Pravi židovski simbol uvijek je bio sedmerokraki svijećnjak, menora, koji se i danas nalazi u grbu Izraela, a »Davidova zvijezda« postala je nacionalnim simbolom tek u najnovije doba, te je ušla u izraelsku zastavu. Među kamenim dekoracijama sinagoge nalazi se i ovaj reljef, za koji nitko živ ne zna što bi točno mogao prikazivati, pa imate o tome najfantastičnije teorije. Oko te sinagoge iz 4.-5. st. bio je i veliki trijem, a pretpostavlja se da je služio kao bet midraš, to jest kao škola. Na kraju sam podsjetio svoga gosta, s kojim sam obilazio Galilejsko jezero, da se sinagoga u Kafarnaumu spominje i u evanđeljima. Prvo, u njoj je Isus izgnao zloduha iz jednog opsjednutoga; potom, spominje se nadstojnik sinagoge, Jair, čiju je kćer oživio; tu je zatim i rimski satnik koji moli da mu Isus ozdravi sina, a narod kaže da je toga dostojan, jer im je i sinagogu sagradio; na koncu, u kafarnaumskoj sinagogi Isus kaže za sebe: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada«. Ima, dakle, toliko toga, no već sam više puta ponovio da je ovo sinagoga iz kasnijeg razdoblja. Čini se, ipak, da je izgrađena na starijim temeljima koji su od crnog bazaltnog kamena, baš kao i ostatak naselja. Arheolozi vjeruju da su to temelji one sinagoge iz prvoga stoljeća što ju je izgradio satnik čijeg je sina Isus ozdravio. Ta je sinagoga morala biti znatno manja od ove kasnije, bizantske, jer se ispod poda velike sinagoge na jednom mjestu nalaze i ostaci obične kuće. Na donjoj je slici, u gornjem desnom dijelu, vidljiva okrugla udubina gdje je bila peć. Ona je, očito, pripadala kompleksu kuća što se s istočne strane naslanjao na sinagogu. Kafarnaum je toliko bogat i kao arheološko nalazište i kao mjesto evanđeoskih uspomena, da čovjek o njemu može na dugo i široko raspredati. Pa, ja ću si dopustiti o njemu još nekoliko postova. Moram samo reći da mi je, kad sam 1996. došao u Svetu zemlju, ovo bilo jedno od mjesta na kojima sam doživio neki posebni ushit, jer baš se tu jako dobro vidi kakav je bio život u prvom stoljeću. I vi ćete imati priliko nešto od toga vidjeti dok vam budem opisivao kuće običnih ljudi, smještene ovdje oko sinagoge. Nastavak: Kafarnaum (naselje)

- 09:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 11.01.2006.

Prema Kafarnaumu

Jučer mi se ukazala zgodna prilika da posjetim Cezareju na obali Sredozemnog mora. Zamolila me jedna talijanska filmska ekipa, koja snima dokumentarac o Svetoj zemlji, da im pokažem put do Cezareje, a ondje da ih uputim na najvažnije stvari koje bi valjalo snimiti. Rado sam prihvatio taj njihov poziv iz dva razloga. Prvo, nisam imao nijednu digitalnu fotografiju Cezareje, pa sam tako mogao upotpuniti svoju zbirku. Drugo, prekjučer me Mala iz Grada, svojom fotografijom mora kod Dubrovnika, navela da poželim doći blizu barem nekog mora. Eto, sad je i to obavljeno! Vrijeme je bilo ponekad i malo kišovito, no nebo je bilo prošarano zanimljivim oblacima, a more uzburkano valovima. U Cezareji ima toliko toga za vidjeti, od rimskog kazališta, amfiteatra, hipodroma, palače i luke, preko rimskih i bizantskih termi, bizantskih mozaika i ostataka crkve, do križarskih zidina, kula i katedrale. Tu je i jedna bosanska džamija. Već vidim da će tu biti materijala i za više od jednog posta. Kada sam se već našao u Cezareji, nisam mogao ne prihvatiti ljubazan poziv Boruta i njegove obitelji, koji žive u blizini, da ih posjetim. Neću o tome puno govoriti, jer je već sve opisao Borut. Samo ću još jednom zahvaliti čitavoj obitelji na gostoprimstvu. A punjena paprika i vino bili su odlični! No, vratimo se temi ovoga posta. Sa svojim sam gostom obišao Tabghu i crkvu Umnažanja kruhova na obali Galilejskog jezera, a onda smo se, u ranim poslijepodnevnim satima, uputili pješice, stazom uz obalu, prema Kafarnaumu, mjestu u kojem je Isus proveo najveći dio svoga javnog djelovanja. Usput smo uživali u prirodi i cvijeću posađenu duž staze. Ovdje, uz Galilejsko jezero, čovjek se mora sjetiti i Bugenvilije. Ima te biljke koliko vam srce želi. Još kad u pozadini imate jezero, prizor postaje doista lijep. I moj je gost hodao i razgledao, a kroz tih smo pola sata lagane šetnje imali vremena i za ugodan razgovor. Putem smo naišli i na jednu malo puniju gospođu, koja je uz mlađeg i suhog pratitelja također hodala prema Kafarnaumu. Pitala nas je ima li još puno, a ja sam odgovorio da ima još nekih petnaest minuta hoda. Ostavili smo ih za nama, ali smo se kasnije sjetili da će toj dami možda trebati i malo više vremena. Nije se baš lako kretala. Na kraju smo ih izgubili iz vida i zaključili da su odustali od pješačenja. Stigavši do Kafarnauma, putniku upada u oči velika bijela zgrada - sinagoga iz bizantskog doba. A nedaleko od te sinagoge nalazi se moderna crkva (ne, to nije nikakav svemirski brod!) koja pod sobom čuva Petrovu kuću i sobu u kojoj je Isus prebivao. O tome ću vam još pisati, a sada vam još ostavljam ovaj cvijetak, osobito damama!

- 09:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2006.

Umnažanje kruhova

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Tabgha Nakon obilaska Tabghe, moj gost i ja zaputili smo se još malo prema zapadu, uz obalu jezera, do crkve Umnažanja kruhova. Kad smo stigli do ovog lijepog dvorišta ispred crkve, uz divljenje ljepoti, osjetili smo i glad u želucu, pa smo se osvrnuli tražeći neko zgodno mjesto za sjesti i nešto pojesti. Najbolje što smo našli bio je rub parkirališta za hodočasničke autobuse, no glad nam nije dozvolila daljnju potragu. Tako smo izvukli nekakve krekere, koji su, naravno, bili suhi, pa ih je valjalo nečim navlažiti. Srećom, u blizini, na samom parkiralištu nalazi se i kiosk (tako se to zove i na hebrejskom) u kojem smo mogli kupiti i pivo, domaće »Goldstar«, okusom slično (ali ne jednako) našem Karlovačkom. Dok smo jeli, objasnio sam svome pratitelju da crkva pripada benediktincima koji su ovdje većinom Nijemci, ali da je do prije koju godinu njihov prior bio pater Brizić s Hvara. Već je prilično star i sada se nalazi u Jeruzalemu. Kad smo se okrijepili i malo odahnuli, krenuli smo prema crkvi. Sad smo je mogli na miru pogledati. Iako ova crkva pokazuje oblike i proporcije vlastite bizantskom razdoblju, ona je zapravo suvremena, izgrađena sredinom dvadesetog stoljeća. Ipak, njezin tlocrt prati temelje stare bizantske crkve iz 5. ili 6. st., a arhitekt je htio da njegova građevina posluži i kao primjer kako su nekad izgledale bizantske bazilike s trijemom ispred crkve i širokim lađama unutar nje. Pred zaobljenom apsidom smješten je oltar, a pod oltarom i u ovoj je crkvi stijena koja izbija iz poda. I ova se stijena u starim izvorima naziva »Kristovim stolom«, baš kao i ona u Tabghi, no ovdje podsjeća na jedan drugi objed. Ovdje su se hodočasnici još u četvrtom stoljeću (iz toga doba imamo pisane izvore, ali i ostatke prve male crkvice) spominjali one zgode kad je Isusovo poučavanje slušalo mnoštvo ljudi, a on ih nije htio gladne pustiti da odu, te je svojim učenicima naložio da im oni dadu jesti. Učenici su se našli u čudu, jer su imali samo dvije ribe i pet kruhova, no Isus je to uzeo i počeo dijeliti, te tako nahranio mnoštvo. Na tu zgodu posjeća i slavni mozaik iz 5.-6. st. koji se nalazi uz tu stijenu u podnožju oltara. Različita su tumačenja toga događaja. Dok neki misle da je Isus doista napravio čudo, drugi će reći da je on naveo učenike da daju svoju hranu, što je onda potaklu i sve ostale da počnu vaditi i dijeliti s drugima. Kako bilo, čini se da zgoda prije svega podsjeća na događaj iz pustinje, kad je izraelski narod lutao prema Obećanoj zemlji, a sâm mu je Bog davao kao hranu misterioznu manu. S druge strane, ovo Isusovo dijeljenje kruha, podsjeća i na Posljednju večeru, pa tako i na naše mise. No, da vas više ne gnjavim s time, evo još jednog drevnog mozaika s prikazom ptica. Često se u crkvama, sinagogama i ostalim bliskoistočnim javnim i privatnim zdanjima iz bizantskoga doba pojavljuje motiv plodnosti, a naziva se »Nilski mozaik«, jer obično sadrži i prikaz rijeke Nila koja u Egiptu znači život. O tome možda jednom u budućnosti napravim i poseban post. Osim slika, na mozaicima se mogu naći i natpisi. Obično su na njima imena onih koji su pomogli graditi crkvu. A nekad su to i molitve da se Gospodin spomene onoga koji daje izraditi mozaik. Na ovom piše: »Na ovom svetom mjestu, spomeni se, Gospodine, Saura«. Pa, vjerujem da ga se od 6. stoljeća do danas spomenuo. Na kraju, dok smo izlazili iz ove mirne crkve, prošli smo i kraj stare kamene krstionice koja je ovamo, iz tko zna kojih razloga, dopremljena iz okolice Hebrona. Sljedeći nam je cilj Kafarnaum, no do toga mjesta čeka nas nešto više od pola sata hoda uz obalu jezera i, naravno, lijep pogled. Usput, danas je Kurban Bajram, pa svima koji ga slave, čestitam!

- 09:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.01.2006.

Tabgha

Brdo Blaženstava (1) Brdo Blaženstava (2) Opisao sam u prethodnom postu kako smo se s Brda Blaženstava pješice spustili do Galilejskog jezera. Prošli smo uz ostatke stare, bizantske crkve Blaženstava i tako stigli do samoga jezera. Budući da se uz jezero vežu tolike novozavjetne priče, ne treba čuditi što smo posvuda nailazili na crkve. Prva crkva uz obalu jezera koju smo posjetili bila je crkva Petrova prvenstva na mjestu koje se zove Tabgha. Sam je ovaj arapski naziv mjesta indikativan, jer je izveden iz grčkoga naziva Heptapegon, što bi se na hrvatskom reklo nešto kao »sedmeroizvorje«. Ovdje doista i ima izvora i toplih vrela s vodom bogatom sumporom, pa ćete naići i na ovakve idilične prizore. Turci su kasnije iskoristili ovaj dar prirode, te su izgradili tursku kupelj, od koje je danas ostalo tek nešto razbacanog kamenja. Danas se ova voda kanalima usmjeruje oko jezera do rijeke Jordana, kako bi u jezeru ostala samo slatka voda. Drevni hodočasnici spominju ovo mjesto, a čini se da prepisuju od one Egerije što sam je jučer spomenuo, pa kažu da se kod Heptapegona dogodilo ono ukazanje uskrsloga Isusa Petru i ostalim učenicima o kojem piše evanđelje. Isus ih je tada, nakon što su se vratili praznih mreža, ponovno poslao na pučinu, a oni ovaj put mreže nisu mogli ni izvući od mnoštva ribe. Tako su shvatili da je to uskrsli Isus. Kasnije je ovdje Isus postavio Petru ono trostruko pitanje: »Petre, ljubiš li me?«, a kad je ovaj pozitivno odgovorio, Isus je dodao: »Pasi ovce moje!« Crkva taj odlomak čita kao jednu od naznaka Petrova prvenstva i prvenstva njegovih nasljednika, papa. Vidi se da je i današnja crkva izgrađena na stijeni, a i bizantsko je svetište bilo ovdje. I o tome svjedoče tadašnji hodočasnici, koji kažu da se »i do danas«, to jest do 4.-5. st., ovdje nalaze kamene stepenice na kojima je Isus tom prilikom stajao. Stepenice su doista iz davnih dana i zasigurno su u prvom stoljeću bile ovdje. Vjerojatno su služile kao prilaz jezeru i mjesto gdje su pristajale barke. Danas su na suhom, jer se voda iz jezera obilno koristi za navodnjavanje, a razina jezera izravno ovisi i o količini kiše. Ove godine još nije palo dovoljno kiše da bi jezero ponovno dotaklo ove stepenice. Koliko je voda važna za ovu zemlju govori vam i činjenica da ćete često na radiju čuti izvještaje o razini Galilejskog jezera. Voda je život i tu nema diskusije. Uđete li u crkvu, začudit će vas stijena koja se, neobrađena, izdiže iz poda. Nije to slučajno. Oni isti davni hodočasnici kažu da se na ovom mjestu nalazi stijena koja je poslužila kao stol kada je uskrsli Isus svojim učenicima ovdje razdijelio kruh i ribu. Zato se ova stijena latinski i zove Mensa Christi, »Stol Kristov«. Druga stvar koja će vas čim uđete u crkvu zadiviti, ali i zaglušiti, jesu lastavice, koje su baš na luku iznad oltara odlučile napraviti gnijezdo. I nitko ih nema srca otjerati. Već godinama! Vratimo li se opet na obalu uz crkvu, vidjet ćemo čudan prizor, koji nijedan vodič neće u svojim tumačenjima preskočiti. Ovih šest velikih srcolikih kamenova oduvijek je golicalo maštu hodočasnika, a to je, naravno, dovelo i do posebno maštovitih tumačenja. Prema jednom od njih, zapisanom negdje u 5. st. tih šest dvostrukih kamenova trebalo bi predstavljati dvanaest prijestolja na kojima će o sudnjem danu pred Bogom sjediti dvanaest apostola, o čemu se govori u Knjizi Otkrivenja. U stvarnosti, riječ je o bazama ugaonih stupova. Jedini misterij s njima u vezi jest pitanje kako su se ovdje stvorili. Moguće je da su barkama prevoženi do ovoga pristaništa, pa su nekome ispali u jezero, ili možda više nije bilo potrebe za njima u nekoj novogradnji. Tko zna. U svakom slučaju, sada su ovdje. Oko njih danas stoje ovi sitni kamenčići, no to je nasuto prije par godina. Mislim da crkva još i danas za to plaća nekakvu kaznu, jer obala, naravno, pripada državi. Htjelo se, zapravo, olakšati pristup jezeru. Znate, među hodočasnicima ima i bakica koje se ne mogu baš verati po kamenju. Ipak, pravo, prirodno kamenje i danas je vidljivo kad se sasvim približi vodi. Bio sam negdje u komentarima obećao staviti ovdje koju sliku vode jezera u boljoj rezoluciji, pa evo linkova. Nastavak: Umnažanje kruhova

- 09:38 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2006.

Brdo Blaženstava (2)

Brdo Blaženstava (1) Prekjučer sam opisao kako smo moj gost i ja stigli autobusom do raskršća blizu Brda Blaženstava. Zaboravio sam dodati da to i nije bilo tako lako. Prije sam se već informirao da se to mjesto na hebrejskom zove Har HaOšer, pa sam tako na kolodvoru i tražio autobusnu kartu. Službenica me tamo čudno pogledala i upitala: »Har HaOšerim?» Pomislih, pa dobro, to je točnije na hebrejskom, jer je ovako u množini, pa je riječ o doslovnom prijevodu imena Brda Blaženstava. Ušli smo onda u autobus, a vozača sam htio zamoliti da nas iskrca na željenom mjestu. Poučen prethodnim iskustvom, pitao sam za »Har HaOšerim«, a on me upitno pogledao, pa rekao: »Har HaOšer?« Rekoh: »De se više dogovorite!« Kako bilo, stigli smo do toga mjesta, uživali u pogledu, a onda odlučili pješice do Galilejskog jezera. Staza je sasvim dobro vidljiva. Moj gost možda nije očekivao da će morati toliko hodati, no uz mene ludoga nije imao izbora. Bilo je, zapravo, lijepo hodati ovim brijegom imajući na umu da je Isus nekad ovuda hodio i govorio svojim učenicima: »Blago siromasima duhom, blago ožalošćenima, blago mirotvorcima...« Ovdje ih je i poučio moliti »Oče naš«, rekao im je: »Ne sudite da ne budete suđeni« i »Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« i toliko toga drugoga. Na koncu smo stigli i do ostataka male bizantske crkve iz 4. st. Nije od nje puno ostalo, tek nešto zidova od crnoga bazalta. Ne bismo ništa niti znali o toj crkvi da u četvrtom stoljeću jedna hodočasnica imenom Egerija, ili možda Eterija, iz Španjolske ili jugozapadne Francuske, nije napisala da je bila ovdje i na padinama brijega vidjela crkvu Blaženstava. Tako, dok gore na vrhu brda imamo danas modernu crkvu, ovdje u podnožju imamo ostatke drevne crkve, otkrivene sredinom dvadesetog stoljeća. Egerija kaže da je ta crkva izgrađena nad spiljom uz koju je Isus poučavao svoje učenike. Ta je spilja i danas vidljiva. Premda na padinama brijega, ova spilja i crkva na njoj izgrađena, nisu bile tako daleko od obale Galilejskog jezera. Dovoljno je prijeći cestu i prošetati još nekih pedesetak metara, pa da se dođe do jezera. A jezero je uvijek poseban doživljaj, bilo da je mirno, bilo da je uznemireno snažnim vjetrom koji se strovaljuje s okolnih brda i podiže velike valove. Kad smo mi bili ondje, bilo je gotovo sasvim mirno. Morao sam snimiti i ovakvu fotografiju. Sjetio sam se ovdje Alkiona i njegovih »morskih« slika. Bilo je negdje oko podneva, a mi smo imali još toliko toga za obići. Nastavak: Tabgha

- 09:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 07.01.2006.

Betlehem Reloaded

Koristim priliku za mali intermezzo u priči o lutanjima Galilejom, kako bih čestitao Božić svima koji ga danas slave. To me u mislima vraća u Betlehem, o kojem sam pisao prije dva tjedna, pa ovdje ponovno stavljam sliku mjesta Isusova rođenja u kripti bazilike Rođenja. Ondje se, naravno, i danas slavi Božić. Jučer je u svečanoj procesiji u Betlehem i u ovu crkvu došao grčki pravoslavni Patrijarh Jeruzalema. U isto će vrijeme u bazilici Rođenja Božić proslaviti i koptska i sirska Crkva, koje pripadaju starim istočnim Crkvama, onima koje su se nekad nazivale monofizitskim, a nisu u zajedništvu ni s katolicima, ni s pravoslavcima. Ovdje iza velikog ikonostasa bazilike Rođenja liturgiju služi grčki patrijarh. A odavde se navješta Evanđelje. Bio sam ondje prije par godina, baš na Božić po Julijanskom kalendaru. Bilo je to prije nego što sam zakoračio u digitalnu eru, pa donosim ovu skeniranu fotografiju. Sunce je bilo upravo u pravom položaju u odnosu na prozor i na ovu propovijedaonicu. Tek nekoliko metara dalje, otprilike na mjestu odakle sam snimio gornju sliku, ovaj mali pokrajnji oltar Armenci će posuditi Koptima za njihovu liturgiju. Pet metara dalje Armenci imaju još jedan oltar koji će posuditi Sircima. I svi će oni u isto vrijeme služiti svoje liturgije, nastojeći pjevati glasnije od onih drugih i jače zveckati kadionicama i što više naroda okupiti. Ako se kojim slučajem nađete između ta tri oltara imat ćete što i gledati i slušati. Neće vam biti dosadno, makar ne razumijeli ni riječi od svega. I to je osobitost, a ja bih rekao i ljepota, bliskoistočnog ozračja.

- 09:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2006.

Brdo Blaženstava (1)

U petnaest do deset napustili smo Nazaret. I ovaj smo se puta poslužili linijskim autobusom koji nas je trebao odvesti do Tiberijade (Tiberije) na Galilejskom ili Genezaretskom jezeru. Usput sam svojemu gostu mogao pokazati i Hattinske rogove. To je ovaj dvostruki brežuljak na putu između Nazareta i Tiberijade, koji je postao poznat po posljednjoj velikoj bitci u kojoj su križari, predvođeni od kralja Gvida, izgubili od Arapa, predvođenih jednim slavnim Kurdom, imenom Salah ed-Din, kod nas poznatim pod imenom Saladin. Kralj Gvido htio je osloboditi jednu križarsku princezu koja je bila u okruženju u Tiberijadi, a mislio je da će njegova vojska naći vode (bio je srpanj) kod Hattinskih rogova. Saladin je znao da je izvor presušio i da će križarska vojska ovdje biti iscrpljena, te ih je dočekao i potukao. Križari će od tada ostati još samo u gradu Akko ili Sv. Ivan Akri na obali Sredozemnog mora. Kad smo se već približili Tiberijadi, iz autobusa smo imali lijep pogled na Galilejsko jezero, a u daljini se naziru i bijeli vrhunci Hermona, koji u biblijskim tekstovima označuje krajnji sjever Obećane zemlje. Stigli smo do grada Tiberijade, koja se smjestila na južnoj obali Galilejskog jezera, koje se nalazi 200 m ispod razine Sredozemnog mora. Ovdje smo trebali pričekati sljedeći autobus prema sjeveru, a to je značilo nekih pola sata čekanja na autobusnom kolodvoru. Budući da nismo imali pametnijeg posla, vrijeme smo trošili na fotografiranje. Na kraju je stigao i naš autobus za grad Cefat ili Safet. Vidite da često puta mjesta ovdje imaju dva ili više imena, hebrejsko i arapsko, a često i jedno zapadnjačko uvjetovano kršćanskom tradicijom. Ovaj puta, nažalost, nismo imali vremena za putovanje do Safeta, važnog središta u židovskoj vjerskoj tradiciji. Zaustavili smo se kod brda Blaženstava i, nakon desetak minuta hoda kroz prirodu, stigli do crkve izgrađene u prvoj polovici 20. st. Ovdje se čuva uspomena na onaj slavni Isusov Govor na gori, iako se ne može tvrditi da se dogodio baš ovdje. Vjerojatnije je da je Isus poučavao na padinama brda, bliže jezeru. Ipak, ovo mjesto vrijedi posjetiti radi lijepoga pogleda na jezero. Gledajući odavde, sa sjevera, lijepo se vidi Tiberijada, koja se od obale jezera penje brežuljkom, sve do njegova vrha. Na donjoj se slici, u izmaglici, gubi krajnji jug Galilejskog jezera i mjesto odakle se rijeka Jordan izlijeva i kreće prema Mrtvom moru. Prema jugozapadu na obzorju se vide ponovno Hattinski rogovi, onaj dvostruki brežuljak nad kojim se zaustavio oblačić. Tek se ovako vidi kako je Galilejsko jezero nisko, duboko ispod površine Sredozemnog mora. A nama je sići dolje, do obale jezera. Ondje ćemo obići i staro svetište Blaženstava i crkvu Umnažanja kruhova i crkvu Petrova prvenstva. Nastavak: Brdo Blaženstava (2)

- 10:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.01.2006.

Nazaret (3)

Galileja ukratko Nazaret (1) Nazaret (2) Moj je gost jučer sretno otputovao za Rim, no ja još imam toliko toga za ispričati o našem izletu u Galileju. Nakon što smo obišli baziliku Navještenja i dio sela s ostacima kuća u kojima su vjerojatno živjeli prvi Marijini susjedi, zaputili smo se i do arheološkoga muzeja koji se nalazi u istome kompleksu. Među najzanimljivijim izlošcima toga muzeja svakako je zbirka grafita. Naime, hodočasnici, koji su od najranijeg razdoblja pristizali do ovoga mjesta, često su u žbuku svetišta urezivali svoje molitve i različite druge motive. Na ovoj se slici vidi takav urezani lik čovjeka koji u desnoj ruci drži križ. Netko u njemu vidi Ivana Krstitelj, koji bi onda u lijevoj ruci držao svoje odijelo od devine dlake, no možda se radi i o liku rimskoga vojnika, kojemu bi onda u lijevoj ruci bio štit. Križ u njegovoj desnoj ruci upisan je u četverokut koji, u skladu s tadašnjom predodžbom, predstavlja zemaljsku plohu, pa je tako križ upisan u središte svijeta. To je takozvani »kozmički križ« koji će kasnije postati kršćanskim simbolom Jeruzalema i Svete zemlje. Nalazi se ovdje još jedan zanimljiv grafit urezan u žbuku ovoga podnožja stupa, koji je stajao unutar judeo-kršćanskoga svetišta, ispred spilje Navještenja. Taj grafit, upisan ovdje u drugom ili trećem stoljeću, sadrži tek nekoliko grčkih slova, ali izuzetno znakovitih. Ovdje piše jednostavno: »Haire Maria«, što na hrvatskom znači »Zdravo, Marijo«. Kažu da su arheologu, franjevacu koji je ovdje vršio iskapanja, a zvao se Bellarmino Bagatti (umro 1992.), kad je otkrio ovaj natpis, potekle suze. On, naime, niti sam nije vjerovao da će u Nazaretu naći išta vrijednoga, a onda je naišao na prvu zapisanu molitvu upućenu Mariji. Kasnije su slijedili drugi važni nalasci u okolici spilje Navještenja. U žbuci drugoga jednog stupa s istoga mjesta nađen je još jedan grčki natpis. Njegov je sadržaj bolje vidljiv u ovom vjernom prijepisu. Na stupu na grčkom piše: »Na ovom svetom mjestu Marijinom, napisah«. U nazaretskom se muzeju, osim ovih ostataka iz judeo-kršćanske sinagoge/crkve, nalaze i ostaci velebne križarske crkve iz 11.-12. st. Tu je ponajprije lik sv. Petra (to znamo po ključevima što ih drži u ruci) koji u lijevoj ruci drži model crkve. To je zasigurno prikaz nazaretske crkve, s njezine tri apside. Osobito su vrijedni ovi križarski kapiteli, završeci stupova, koji na sebi nose prikaze Crkve i apostola. Najveći sačuvani kapitel nosi reljef sa simboličnim prikazom Crkve koja za ruku vodi vjernika kršćanina. Od onih s apostolskim likovima, izdvajam prikaz Petra koji izlazi iz barke te po vodi Galilejskog jezera hoda prema Isusu. Nedaleko od bazilike Navještenja i njezina muzeja nalazi se i crkva sv. Josipa. Tradicija kaže da je ovdje stajala Josipova kuća u koju su se smjestili Josip, Marija i Isus. Za takvo nešto nemamo dokaza. Znamo samo da je i ovo bilo mjesto kulta, jer se u kripti crkve nalaze ostaci špilja koje su korištene kao ostava i štala, a nad njima ovaj bazen, koji je neuobičajeno ukrašen mozaikom. U bazen se silazilo po sedam stepenica, a mozaikom je ucrtano sedam četverokuta. Ima mnogo nagađanja oko simbolike toga broja, no nema sigurnih zaključaka. Možda je i ovdje riječ o svojevrsnoj krstionici. Nakon što smo obišli nazaretsko svetište, krenuli smo prema Galilejskom jezeru, no o tome u nekom sljedećem postu.

- 09:40 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2006.

Nazaret (2)

Galileja ukratko Nazaret (1) Počeo sam jučer opisivati boravak u Nazaretu i Galileji. Nakon što smo prvi dan moj gost i ja uspjeli obići crkvu Najveštenja, htjeli smo je sada ujutro još bolje pogledati. Moga je gosta iznenadio podatak da je ova ogromna bazilika, koju je sada mogao vidjeti u svoj njezinoj veličini, zapravo izgrađena na temeljima nekadašnje križarske crkve, izgrađene u 11. st. Od te su velike crkve ostali debeli zidovi koji su i danas vidljivi unutar zida moderne crkve, iza špilje Navještenja. Na donjoj se slici sasvim dobro vidi mala križarska apsida koja je uokvirivala špilju Navještenja. Arheolozi, zapravo, do danas nisu sasvim sigurni je li ta križarska crkva ikad bila dovršena, ili su je križari nedovršenu napustili nakon što su izgubili bitku sa Saladinom. Od te je crkve ostalo mnogo lijepih detalja koji se čuvaju u muzeju. O tome ću još imati prilike pisati. Sada se želim vratiti ponovno do prvog stoljeća, do Isusovog i Marijinog doba. Izvan crkve, a ispod današnjega trga, nalaze se arheološki ostaci sela iz 1. stoljeća. Tako imamo priliku vidjeti kako su izgledale kuće prvih Marijinih susjeda. Ono što je očuvano, to su špilje koje su služile kao ostava, kuhinja i štala u isto vrijeme. Zimi su životinje svojim tijelima zagrijavale prostoriju, pa su se i ljudi rado ovamo sklanjali. Samo su stupovi na ovoj slici moderni. Unutar takve špilje nalazila se i peć, čiji se ostaci vide na donjoj slici u obliku udubine u stijeni. Prava je kuća bila ispred ili iznad špilje, no od nje se nije puno toga zadržalo. Uz te kuće često su se nalazile i druge špilje koje su bile kruškolikoga oblika, a služile su kao silos. Tako možemo dobiti nekakvu sliku o tome kako su ljudi u Nazaretu doista živjeli u prvom stoljeću. Nastavak: Nazaret (3)

- 11:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2006.

Nazaret (1)

Galileja ukratko Prekjučer, u rano poslijepodne, krenuli smo moj gost i ja linijskim autobusom iz Jeruzalema za Afulu, grad na jugu Galileje, odakle smo namjeravali naći vezu za Nazaret. Našavši se u Afuli, otkrili smo da autobusi za središnji dio Nazareta koji je nas zanimao idu prilično rijetko, no, kako to i nije tako daleko, odlučili smo uzeti taksi. Kad smo stigli do Nazareta, bio je već mrak, iako tek negdje pet sati poslijepodne. Tako je i bazilika Navještenja zabljesnula pred nama u svome noćnom sjaju, poput svjetionika koji pokazuje put. Ušli smo odmah unutra i zastali pred špiljom Navještenja, malenim prostorom izdubenim u stijeni. Prema predaji, ovdje je, uz tu špilju, stajala i Marijina kuća, koja je kasnije prenijeta na naš Trsat, pa u Loreto. Špilja, kako se danas vidi, obrađena je u kasnijim razdobljima, osobito je njezin svod povišen u križarsko doba. Arheolozi su šezdesetih godina dvadesetog stoljeća otkrili da se ispred špilje još u najranije doba, možda kojih 100-200 godina nakon Krista, nalazila svojevrsna sinagoga. Od te građevine ostali su samo temelji, koji su danas vidljivi unutar moderne crkve. To zdanje nije imalo zida prema špilji, nego je bilo otvoreno i podržano stupovima, čije nam mjesto pokazuju ovi stupovi koji se danas nalaze pred špiljom. Unutar te građevine, nađeni su i razni pobožni grafiti, no o tome ću drugom zgodom. Vjeruje se da je stara sinagoga bila judeo-kršćanska i da je pripadala članovima Marijine obitelji, koji su ovdje štovali uspomenu na Isusa. Tu su sinagogu u bizantsko doba, vjerojatno već u 4. stoljeću, pretvorili u pravu malu crkvu s polukružnom apsidom. Unutar apside nalaze se stolice, jer je u modernoj crkvi, ili točnije u njezinoj kripti, ovaj prostor uređen za hodočasnike, pa ovdje mogu imati misu. Od one stare sinagoge ostao je i ovaj mali bazen sa stepenicama, koji ima oblik što podsjeća na miqve, to jest na uobičajene male bazene kakv su Židovi u prvom i drugom stoljeću koristili za obredno pranje. Moguće je da je ovdje taj bazen korišten već i kao krstionica. U bizantskoj se crkvici taj bazen očito više nije koristio, jer je nad njim napravljen ovaj lijepi mozaik. Još je jedan mozaik iz bizantskoga doba, a nalazi se u ovoj maloj kapelici posvećenoj mučenicima. Na mozaiku se na grčkom spominje đakon Konon iz Jeruzalema koji je vjerojatno u 4. st. dao izraditi kapelicu. To je važno zbog toga što već iz drugog stoljeća posjedujemo zapis rimskog procesa jednom mučeniku Kononu, koji za sebe kaže da je iz Nazareta, pa čak i iz obitelji Isusove, pa nema namjeru odreći se svoje kršćanske vjere, ni pod cijenu krvi. Danas arheolozi misle, da je ovaj jeruzalemski Konon iz 4. st. htio počastiti svoga imenjaka, a možda i pretka iz 2. st. Podatak da je Konon iz 2. st. bio iz Nazareta i da je ova kapelica možda posvećena njemu, potkrepljuje uvjerenje da je upravo ovaj prostor čašćen kao mjesto navještenja. Te večeri nismo uspjeli više puno vidjeti, nego sam samo još fotografirao mozaik u zidu oko bazilike koji nosi lik Majke Božje Bistričke i natpis »Croatia«. Sutradan smo obišli i ostale dijelove nazaretskoga svetišta, a onda smo se uputili prema Galilejskom jezeru. Nastavak: Nazaret (2)

- 08:21 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2006.

Galileja

Dok sam u Galileji, ostavljam vam samo ovu sliku bazilike Navještenja u Nazaretu, i sliku zalaska sunca nad Galilejskim ili Genezaretskim jezerom. Izvještaji slijede kad se vratim.

- 09:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2006.

Nova godina i Hanuka

Hanuka (1) Hanuka (2) U novogodišnjoj sam noći prošao malo i ulicama Jeruzalema. Morat ću vas, međutim, razočarati, jer nisam ništa snimio. Zanimljivo je samo kako Nova godina postaje sve više blagdan koji uspijeva ujediniti gotovo sve dijelove grada. Pretpostavljam da nije obilježena u Mea Šearim i okolnim ulicama, no u svim ostalim dijelovima, i starom i novom i istočnom i zapadnom i židovskom i muslimanskom i kršćanskom, bilo je ljudi koji su slavili. U novom dijelu grada bio je problem naći mjesto u nekom kafiću ili restoranu. Ostala su samo ona mjesta uz šank. Ulice su bile prepune ljudi, pa smo se jedva probijali do željenoga lokala. No, osim Nove godine, večeras se pali i posljednja, osma svjetiljka na hanukiji, čime će započeti i zadnji dan toga blagdana. Evo ovdje nekoliko velikih hanukija, što sam ih zabilježio pred jeruzalemskom gradskom vijećnicom. Svakakvih je tu bilo oblika i boja. Kao da su si umjetnici doista dali oduška. Evo, još jedne hanukije. Na kraju vam, prigodom blagdana, svima još jednom želim svako dobro! P.S. Danas putujem za Galileju, pa me sutra nema doma. U programu nam je Nazaret i Galilejsko jezero. Vidjet ćemo koliko će se toga moći ostvariti.

- 10:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #