Jeruzalem i ostalo
srijeda, 18.01.2006.
Cezareja (kazalište)
U jednom od prijašnjih postova spomenuo sam svoje putovanje do Cezareje, one koja se u rimsko i bizantsko doba naziva Cezareja Primorska, kako bi se razlikovala od Cezareje Filipove na sjeveru današnjeg Izraela. U Cezareju sam se zaputio s talijanskom filmskom ekipom koja snima dokumentarac o Svetoj zemlji. Već sam prije imao s njima nekih kontakata, pa su me sada zamolili da im pokažem gdje je ta Cezareja i što se tamo od arheološki zanimljivih stvari ima za snimiti.Krenuli smo, dakle, iznajmljenim kombijem iz Jeruzalema prema Tel Avivu. Ja sam, naravno ponio i svoj fotografski aparat i usput malo i sam snimao. Putem nije baš izgledalo da ćemo imati pogodno vrijeme.  Nakon uobičajene neizdržive prometne gužve u i oko Tel Aviva, skrenuli smo prema sjeveru, prošli kroz Herzliju i Netaniju i stigli do Cezareje, koja se ovdje, prema tzv. klasičnom izgovoru latinskoga, naziva Kesarija. I ovo je mjesto pod vlašću izraelskih nacionalnih parkova, pa sam ja ušao sa svojom godišnjom kartom, a filmska ekipa je uredno platila. Raspitali su se smiju li snimati i nije bilo nikakvih problema. Odmah na ulasku, našli smo se pred velikim rimskim kazalištem.  Nije niti čudno da je Cezareja imala takvo kazalište, jer ipak je ona bila glavni grad rimske provincije. Ovdje je svoje sjedište imao i Poncije Pilat, a samo je za velikih blagdana boravio u Jeruzalemu. Dok se snimatelj bavio pripravljanjem kamere, ja sam obišao kazalište i snimio koju fotografiju. Iskoristio sam ovaj prolaz što su ga i u prvome stoljeću koristili posjetitelji kazališta.  Odavde se pružao lijepi pogled na pozornicu, a preko nje i na Sredozemno more.  Vrijeme nas je ipak poslužilo. Kiša je prestala, a tamni oblaci u različitim nijansama sivog daju slikama, ali i filmu, dodatnu dubinu. Sada se iz gledališta ima ovakav otvoreni pogled prema moru, no izvorno nije bilo tako. Za razliku od grčkih, helenističkih, kazališta, rimska su bila zatvorena visokim dekorativnim zidom koji se nazivao scaena, a cijelo je kazalište izgledalo nekako ovako.  Malo sam se približio moru ne bih li bolje uhvatio kazalište kako se danas predstavlja oku posjetitelja. Naravno, ono je sada djelomično rekonstruirano te može poslužiti i za suvremene predstave na otvorenom.  Oko kazališta nalaze se ostaci dekoracija koje su ga krasile. Bio je to, očito, dragulj rimske gradnje na ovim prostorima. Pa ipak ga je gradio još Herod, negdje između 22. i 10. god. pr. Kr., a Herodu je bilo stalo do veličine i sjaja.  Stupovi polegnuti uokolo svjedoče o još jednom posebnom naporu koji je pratio izgradnju ovoga kazališta i okolnih zgrada.  Raznobojne vrste kamena, od kojih su izrađeni stupovi, nisu iz ovih krajeva, nego su dopremane iz Egipta i Male Azije. Bile su, dakle, iz uvoza. Kada stupovi više nisu imali svoju prvotnu namjenu ljudi su ih počeli koristiti u druge svrhe. Ovaj je kapitel stupa, primjerice, poslužio kao podloga za neku društvenu igru.  Nemojte me samo pitati o pravilima te igre, jer mi nisu baš najjasnija. Drugi jedan stup postao je korito, a baza nekog malo većeg stupa poslužila je u kaznijem razdoblju za žrvanj.  A kakav bi to rimski grad bio bez sarkofaga? Grčke riječi, od kojih je nastao naziv sarkofag, znače »jede meso«. Prilično slikovito!  Na koncu, tu su i ostaci mramornih kipova.  Eto, prilično slika za jedan post, no u Cezareji ima još toliko toga za vidjeti: i upraviteljeva palača, i amfiteatar, i luka, i područje hramova, i terme, i još mnogo drugih zanimljivih stvari, a sve ću vam to pokazati sljedećih dana. Nastavak: Cezareja (palača) |