Sada, kada sam pokrenula proces razvoda tj, sada kada je on u postupku i odvija se i odvijati će se još neko vrijeme do konačnog kraja, hodajući gradom srećem poznate ljude, prijatelje, nešto moje, nešto njegove, nešto zajedničke. I gotovo uvijek dobivam isto pitanje - kako si sada kad se razvodiš?
Ja svima iskreno odgvorim da sam dobro, da sam super. Često na njihovim licima vidim šok, vidim nevjericu, čujem ono lažno i neiskreno super, baš mi je drago. Vrlo je malo onih koji su iskreni sa mnom i čiji je odgovor – drago mi je da si dobro, ustvari iskren odgovor.
Nekad se i posramim radi mog takvog odgovora, prekorim samu sebe i pomislim, jebote, trebala sam lagati, trebala sam izigravati bespomoćno i jadno stvorenje koje je na koljenima i pati, i teško joj je. Vjerojatno bi i onda sugovornik bio zadovoljen mojim odgovorom. Zašto bi netko trebao nakon razvoda biti koma, zašto bi trebao plakati, zašto bi trebao život za njega stati? Zašto?
Zašto svi od mene očekuju da budem sva jadna - nisam, i ne želim biti jadna, sada mi je konačno dobro, konačno sam isplivala iznad površine, konačno mi je glava gore, konačno sjajim .... Zar su takvi osjećaji čudni?
Ne, ja ne želim biti na dnu i ne želim se vrtiti u krug, ja želim ići samo naprijed.... A tolike godine sam bila sputavana u svemu, zato se valjda sada i osjećam kao vulkan koji eruptira ...
Drugo pitanje koje me gotovo svaki put izbezumi, nakon što kažem da sam super, je – jel imaš koga?
Koga da li imam? – pitam ja.
Pa nekog tipa valjda? - kaže sugovornik.
I opet meni upitnici iznad glave i čudom se čudim. Ispada, ako si sretan i sjajiš nakon razvoda, da je nužno da nekog imaš tj. da si se razveo radi treće osobe.
Ne, nisam se razvela radi treće osobe, razvela sam se radi sebe, i ne, nemam nikog i trenutno ne želim baš nikog, i na niti jednog muškarca sada ne mogu i ne želim gledati kao partnera.
Zar je potrebno imati muškarca pored sebe da sjajiš, da budeš sretan?
Ne nije, na kraju i taj muškarac ako i je izvor tvoje sreće i on će te jednom razočarati, pa makar i u nekoj gluposti koja će prerasti u nešto veće, kao i ti njega, i eto ti razočarenja u svijet, u život, u brak. Tako krene, razočarenje jedno po jedno, pa na kraju nastane kaos iz kojeg se ne možeš iskoprcati. U našem braku se previše stvari stavljalo od tepih, nije ih se rjašavlo, vremenom su se nagomilale i taj tepih je postao premali da bi sve to podnio. Krenuli smo ih rješavati, ali bezuspješno. Mijenjali smo sebe, mijenjali smo svoje svjetove, mijenjali smo ideje i vizije života ali uvijek nekako drugačije, nekako suprotno, ako bih ja htjela nešto crno e on bi baš htio bijelo i tako stalno, iz dana u dan. Bračnog savjetnika nismo nikad posjetili jer ja ne vjerujem u njih. Niti jedan bračni savjetnik ne može riještiti moju bol i patnju u nekoliko tretmana, niti jedan savjetnik ne može znati što nas dvoje očekujemo od života niti što želimo od nas. Niti jedan savjetnik ne može nas mijenjati ako mi sami to ne želimo...
Na kraju kad sam podvukla crtu i napravila račun našeg braka i naše budućnosti, vidjela sam da tu budućnosti nema, barem za mene. Donjeti odluku za razvod, to nije stvar koju doneseš danas a sutra je primjeniš. Najprije sam razmišljala što popraviti, kako postaviti stvari da funkcionira, što se može spasiti. Onda shvatiš da sve manje imaš toga za spasiti, da je već jako puno toga porušeno. Želim reći da je odluka na razvod kod mene bio proces koji je trajao nekoliko godina. Trebalo je vrijeme da ta odluka sazrije i da se kaže, e sad je bilo dosta! Ne gledam na svoj razvod kao na neki propali životni projekt, gledam na njega kao na životnu lekciju u kojoj sam nešto naučila.
Da, kroz ovaj brak sam naučila kako voljeti i zadržati sebe i svoje ja u braku. Naučila sam kako se vezati a opet ostati slobodan! A opet se često pitam jesam li ja normalna, jeli sa mnom sve u redu kad nemam niti malo osjećaja sažaljenja i tuge jer sam ga ostavila i pobjegla?
Kao što sam rekla, odluka na razvod je bila dugotrajan proces koji je bio praćen svim mojim osjećajima i tuge, i bespomoćnosti i plača i hiserije, valjda sam to onda odradila. Valjda...
Imala sam dovoljno vremena sama sa sobom da shvatim da je situacija među nama jako loša i da je to prešlo sve granice dobrog ukusa. Imala sam dovoljno vremena da posložim kockice u glavi na način da život koji mi on nudi ja ne želim i da zaslužujem bolje. Uvijek sam se smartala osobom koja gleda realno na stvar i razumije da je situacija takva i da su date okolnosti takve kakve jesu, bez imalo uljepšavanja, dakle, idemo izvući iz novonastale situacije ono što možemo. Jednostavnije rečeno, 2 + 2 je uvijek 4, nikada ne može i neće biti 5, ne treba se zavaravati u braku i graditi kule od pijeska, stvar treba gledati realno, ma kako to bolno bilo, jer nikad ne znaš kada će ti doći val i sve porušiti kao da nikad tu nije ni bila kula od pijeska...
Oznake: brak, zavaravanje, sloboda, razvod, prekid