Predala sam odvjetnici papire za razvod koje skupljam već mjesecima. Znam da mu se ne vraćam i da je sve gotovo ali te papire mi je tako teško bilo odnijeti. Kad sam ih odnijela imala sam osjećaj kao da si nosim papire za smrtnu presudu. Uopće ne znam zašto me piči takav osjećaj. Svjesna sam i sama da veću sigurnost bilo koje vrste imam sama sa sobom nego kad sam bila s njim. Bolje je onda biti sam sa sobom nego sam u dvoje.
Već skoro 4 mj. ne živimo zajedno, nema nade da se bilo što popravi ili promijeni. I da ima i najmanje nade u promjenu, ja više ne vjerujem u nju. Previše puta sam vjerovala u promjene koje se nisu nikad dogodile ili ako bi se i dogodile bile su vrlo kratkotrajne. Kasnije bih svaki pokušaj kratkotrajne promjene na bolje vrlo skupo platila.
Znam da on želi da se vratim, opet obećaje brda i doline, kune se u sve živo i neživo. Moli za još jednu priliku, iako se pitam kako uopće ima obraza za takvo pitanje? Kako ga nije sram? Obzirom da od kad smo se razišli nije se ni usudio pitati kako sam, dali mi nešto nedostaje, dali nešto nedostaje malom? Kako se snalazim u novoj situaciji? Imam li para? Trebam li što?
I onda me moli za još jedan pokušaj - to je za mene čisto vrijeđanje moje inteligencije.
Premlada sam i nekako osjećam da je život ispred mene da bih ostatak života provela u psihičkoj banani, ne živeći svoje skromne snove koje imam.
On misli da sam otišla iz vlastitog hira i da ću jednom shvatiti koga sam ustvari napustila. A onda kad mi on to kaže, onda se ja pitam je li on normalan i dali da mu preporučim nekog tko će mu pružiti stručnu pomoć, jer nisam u stanju da slušam takva sranja i nebuloze.
Onda počinje komunikacija tipa - ljudi ti se smiju radi toga što si otišla! Onda ga ja onako blijedo gledam i pitam se, pa dobro što taj čovjek nije još do sada shvatio da mene ljudi i njihove priče ne zanimaju. Zar još nije shvatio da je ne živim radi i od ljudi - ja živim od sebe.
Treće, ide igra na osjećaj grižnje savjesti - koja kod mene često ne pali, pogotovo ne kod njega, obzirom da sam ušla u sve pore njegova mozga i psihe.
I tako se možemo igrati od danas do tko zna kada, poznavajući njega, vjerojatno do beskonačnosti .... Ja ne mogu, nemam više želudac za takve igrice. Umorila sam se od njih.
Gledam ga, žao mi ga je u njegovoj bespomoćnosti i ne biranju načina i sredstva kako da me vrati .... ali nek zadrži barem malo dostojanstva ....
Mislim da je sasvim dovoljno godina prošlo da se neke stvari poredaju u našem braku. Nisu se nikad poredale na pravi način onako kako treba, onako kako treba funkcionirati jedna normalna obitelj .... Ne želim da mi život prođe samo u nadi da će jednom biti bolje. Ako do sada nije bilo među nama dobro, neće nikad ni biti.
Ljudi se ili nađu ili ne nađu na istoj valnoj duljini. Postoje stvari koje se mogu tolerirati i one koje se ne mogu tolerirati. Prerazličiti su nam svjetovi da bi mogli normalno i zdravo funkcionirati.
Možda sam hladna kuja koja ne popušta ni malo i koja ne odstupa ni milimetra. Kada sam maksimalno odstupala od svega onog što ja želim i popuštala, isto sam bila kuja, e sada kad ne popuštam, sada barem znam zašto sam kuja!
I neka sam!
Oznake: kuja
