Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Život nam gotovo svakodnevno dodijeli situacije u kojima zastaneš, osvrneš se oko sebe i zapitaš se oko mnogo čega...

Upravo tako sam i ja prije neki dan svjedočila jednoj životnoj situaciji u kojoj sam se zapitala tko su nam ustvari prijatelji?

Kakvi prijatelji trebaju ili bi trebali biti?
Što mogu očekivati od njih?
Na kraju, kakav sam ja prijatelj?

Prijatelji su ljudi koji nas okružuju, ljudi koje znamo dugi niz godina, s nama su, tu i ovdje, ponekad sasvim neprimjetni ali svakako životno prisutni.
Ljudi s kojima smo proveli i provodimo mnoge lijepe ali i one manje lijepe trenutke u životu - da to su sve prijatelji.

Prijatelji su ljudi koji ti daju ruku kad toneš sam u nekim svojim osobnim ponorima, tražiš se i mučiš.

Ali nebitno, bio prijatelj ili samo neki obični poznanik u životu, ima to nešto prokleto u ljudima da se ljudi često ne znaju ili jednostavno ne žele veseliti tuđoj sreći.

Kad si u mukama i problemima, evo ih, kao lešinari, svi su tu, i oni koje želiš pored sebe i a još je više onih kojih ne želiš.
Svi si tu oko tebe, žele ti pomoći, prepuni su dobronamjernih savjeta koje čak nisi niti tražio, svi žele slušati o tvojoj boli i muci iako ti se o tome niti ne priča jer znaš i sam da ne možeš razumjeti tuđu bol dok sam na svojoj koži ne osjetiš tu istu bol...
Ali ne, ne daju se oni, baš su svi tu oko tebe i seciraju te lagano ne razmišljajući o tome da u boli i tuzi onog pored nas je dovoljno biti samo diskretno prisutan u tišini i bez puno riječi, tišina je upravo često najbolji lijek za mnoga teška stanja.

U nekim takvim situacijama znam se zapitati zašto su svi ti ljudi pored mene i obasipaju me savjetima koje nisam tražila, da li u tim teškim situacijama hrane sebe nečim meni nepoznatim?
Ili svojim prisustvom u tuđoj boli žele sebe uvjeriti kako su bolji ljudi?
Vjerojatno je oboje točno...

Međutim, neki dan konačno sam došla do jednog dugo sanjanog cilja i onako diskretno kroz priču dijelim tu sreću s prijateljima i iskreno - razočarah se....

U mojim trenucima euforije vrlo je bilo malo onih koji si mi iskreno stisli ruku i čestitali mi.
Vrlo je bilo malo onih koji su se iskreno radovali jer su znali moj trnovit put od točke A do točke B.
Vrlo je malo bilo onih koji su skupa sa mnom pustili suzu i zagrlili me jer znam da moja sreća je i njihova sreća.

Više je tu bilo "prijatelja" s onim nekim kiselim i lažnim osmjesima, više je bilo onih koji su u mojoj sreći i ostvarenom cilju našli pa barem 10 problema i prepreka kako i što dalje, jer život ne može niti ne smije biti jednostavan, ljudi ne smiju i ne mogu biti sretni u današnjem svijetu... Jadno, zar ne?

S jedne strane drago mi je da mi život podari upravo takve situacije jer onda prisilno stanem, promišljam, propitkujem kako sebe tako i svijet oko sebe, ljude, događaje...

Ovom situacijom sam od ionako malog broja prijatelja i ljudi oko sebe napravila još i manji broj.
Upravo ovom situacijom maske su pale, iako uvijek jednom u životu maske padnu, prije ili kasnije, svi jednom ostanemo goli pred nekim, izdamo se - sami sebe ogolimo, ukoliko ne živimo iskreno, prvenstveno iskreno sami prema sebi a onda i prema svima ostalima.

Često, pa tako i ovaj puta zapitala sam se što je to toliko prokleto i zločesto u čovjeku da se ne može iskreno radovati tuđoj sreći, uspjehu, bilo čemu lijepom?

Isto tako zapitala sam se jesu li svjesni ljudi koliko svojom negativom i vječitim traženjem lošeg u svemu ustvari truju samo i isključivo sebe?

Bez obzira na sve, shvatila sam da još uvijek ipak postoje oni kojima je topao i iskren zagrljaj i ona mala sićušna suza u oku nešto normalno, nema ih puno ali ih ima i to su oni male krijesnice u noći koje ti osvijetle put i naprave ono nešto toplo oko srca, to su ustvari prijatelj, ti mali ljudi radi kojih vrijedi živjeti a ovo drugo?
Ovo drugo je samo nešto za što sam vjerovala da su iskreni prijatelji, ali kako sam rekla, maske padnu i na kraju se uvijek sazna istina ma kakva god da bila..

Nema veze, tako je - kako je i sve je dobro....

Odlučila sam podvući crtu.
Ponekad je nekim stvarima potrebno stati na kraj, ustvari nije potrebno već je nužno.
Ne mogu si više dozvoliti da mi se stvari vuku kao paučina kroz moj život.
Zaista su prijeko potrebni rezovi ili bar oni rezovi koje možeš napraviti.

Kupila sam kutiju.
Jednu šarenu poveću kutiju.

U tu kutiju odlučila sam staviti stvari mojih roditelja koji nažalost više nisu sa mnom.
Tata je otišao prije tek nekoliko godina, mama tek prije neki mjesec.
Oboje - ista bolest, ista dijagnoza, isti odjeli, isti liječnici, čak su na isti dan u razmaku od nekoliko godina hospitalizirani, uz isti ishod...

Tatin odlazak sam vukla sama sa sobom na svojim leđima godinama, mučila se, ne spavala, pitala se, plakala, krvarila iznutra, lomila se i opet ponovno skupljala, uvijek i ispočetka pitajući se jesam li mogla učiniti još nešto?

Mamin odlazak sam sasvim drugačije odradila, sama sa sobom znajući da sam za nju u posljednjih nekoliko mjeseci njena života dala svoj apsolutni i potpuni maksimum kako bih joj bila tu na pomoći, kao podrška, potpora i sve ono što sam trebala biti za nju u tim teškim i bolnim životnim trenucima u kojima je ona sama bila svjesna da umire i da joj spasa nema.

Strašno, zar ne?

Živiš a svjestan si da su ti dani odbrojani, svjestan si da ti spasa nema, svjestan si da ustvari umireš...

Tisuću sam puta u tih nekoliko mučnih mjeseci pokušavala biti u njenoj glavi pitajući se kakav to osjećaj mora biti kad znaš umireš, da možda za koji dan
više nećeš biti tu sa svojima već tko zna gdje i s tko zna kim?
Gledajući je u toj njenoj mučnoj borbi za svaki jebeni dan života kako je mirna, staložena, čudeći joj se koliko je pribrana i kako je sestru i mene posložila i pripremila za svoj pogreb sve do i najsitnijeg detalja...

Ne znam, uvijek sam govorila da dok ti je i samo jedan roditelj živ do tada si nečije dijete.
Kad ostaneš bez oba roditelja, onda više nisi ničije dijete.
Da, ja više nisam ničije dijete, nemam roditelja, nisu tu, nisu živi, nisu sa mnom.

Ovaj vikend odlučila sam pokušati presjeći možda neke zadnje niti vezane za njih dvoje.

Sve njihove bitne sitnice pospremila sam u tu šarenu kutiju na kojoj piše: mama i tata...

Tatine stare putovnice prepune viza, razne članske knjižice iz neke više nam nepostojeće države, štedne knjižice, mamine razne isječke iz novina koje je ona godinama rezuckala i čuvala kao uspomenu na nešto samo njoj vrlo bitno, razne crno bijele slike s njihova vjenčanja, tatine mažete, rodne listove, gomila sitnica koje su obilježile njihov život.

Sve sam uredno posložila u tu kutiju koja će mi biti uspomena na dvoje ljudi koji su mi podarili život i u mojih 40 i nešto sitno godina poskidali sve zvijezde s neba.

Sjedila sam i dugo piljila u tu kutiju prebirući misli po glavi o životu pitajući se; što ti je život ustvari?

Zar je život stvarno samo ona crtica između dvije godine?

Zar stvarno kad sve sabereš cijeli naš život stane u jednu kutiju?