Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Moje vrijeme izolacije je završilo manje više uspješno, rekla bih, preživjela sam biti u kući, jedva nekako, ali jesam.

Bilo je tu ljute borbe same sa sobom i samo analize kako zdravog čovjeka zadržati kući u 4 zida, ali hajde, prošlo je i to i ne ponovilo se opet moram biti toliko dana zatočena u kući.

Vrijeme prisilnog boravka u kući posvetila sam se kako kući tako i sebi.
Meni ponekad lagani odmak od ljudi i svijeta dobro dođe za psihu ako ga se zna kvalitetno iskoristiti baveći se sa samim sobom i radeći ono što te čini sretnim.

Dogodilo se tu puno promišljanja kako o sebi tako i o svom životu, o donošenju izbora, donošenju nekih novih odluka, postavljanje novih ciljeva i planiranje neke nove životne priče, rekla bih, po ne znam koji put okrećem neku novu stranicu života.

Ali što ti je život?

Okretanje uvijek nekih novih i neispisanih stranica iz dana u dan, ispunjavajući ih raznim lijepim i manje lijepim trenucima koje ti život podari dok ne dođeš do kraja, dok ne dođeš do korica. To je za mene život - pisanje osobne životne knjige.

Puno sam se bavila razmišljanjem gdje sam sve kroz svoj poprilično osebujan i bogat život tražila sreću.

Tražila sam sreću u nekim novim cipelama, novom autu, novim prijateljima...
Tražila sam sreću u neprospavanim noćima u nekim zadimljenim prostorima s nekim pomalo obično neobičnim ljudima...
Tražila sam sreću često u promašenim partnerskim odnosima uvjeravajući sebe po ne znam koji put da je to ovaj puta baš to, i nikad to nije bilo to - i često
nisam bila tamo sretna.

Tražila sam sreću često tamo gdje je nije bilo, tražila sam sreću uglavnom u promašajima...

Kad samo pomislim koliko sam puta kucala na sasvim kriva vrata očekujući opet i ponovo neko čudo po valjda tisućiti puta i nadala se kako ću upravo sada biti sretna.

Šipak, nikad nisam bila sretna.

Nisam nikad iskreno i onako duboko u sebi bila sretna jer sam sreću uvijek tražila negdje vani, u nečem izvan mene, u nekom pored sebe...

Danas kad pogledam preko ramena u taj svoj neki davno prošli život iskreno bude mi ponekad i nekako žao same sebe koliko sam vremena i svog dragocjenog jedinog života potrošila na gluposti, ne traženja sreće, na kucanja na pogrešna vrata, na pogrešne ljude...Stvarno, žali bože vremena.

Ali onda jednom kao da se probudiš, kao da shvatiš, kao da se kockice u glavi same od sebe ničim izazvane konačno pravilno preslože, samo odjednom staneš i shvatiš da sreću jedino trebaš tražiti u sebi i naučiti biti sretan sa sobom.

Već odavno sam se probudila iz tog lošeg životnog polusna i shvatila sam da sam ja i moja i glava, te moj način gledanja na život i priče koje mi on svaki dan nosi, ustvari sreća ili nesreća.

Ja sam sama sebi najveća sreća i najveća nesreća.

Naučila sam naći sreću u sebi.
Naučila sam naći sreću sama sa sobom.
Naučila sam naći sreću i u svim onim manje lijepim pričama koje mi život svakodnevno servira.
Naučila sam biti sretna i smatram to jednim od mojih većih uspjeha u životu.

Često nije bilo lako, ali uspjela sam jer sam to željela.
Željela sam bez obzira na svijet oko mene biti sretna, ali ono duboko i iskreno sretna.
Uspjela sam i može se.

Kako?

Ne znam, svatko na svoj način i prema svojim metodama. Neki nekad, neki nikad.

I često ljudima oko sebe sve manje kažem sretan rođendan ili sretna Nova godina a sve češće im kažem; od srca ti želim da budeš sretan ili sretna...

Živjeti sretan, ispunjen i zadovoljan život je po meni apsolutni i potpuni životni jack pot jer niti jedne nove cipele, niti jedna nova skupa torba ne može nadomjestiti onaj osjećaj poletnosti, sreće i ispunjenosti iznutra.

Onaj osjećaj kad shvatiš da svojom srećom ne nosiš samo sebe već i sve oko sebe, i to je ono nešto što je za mene zapravo neprocjenjivo.

S ovih svojih 40 i nešto sitno godina ja stvarno bez obzira na to što me život često onako baš pošteno našamarao, iskreno mogu reći, da, ja sam stvarno duboko u sebi sretna i zadovoljna žena, ali baš jesam...

Negdje u sebi znam, šamarati će me život i dalje i često me neće štedjeti, ali kao i uvijek, moja je zadnja - a moja zadnja je da biram biti sretna pa šta bude...

Jutros neko sivo jutro.

Danas će biti neki sivi dan.

Ako nešto obožavam onda obožavam te sive, tmurne dane, tada se najbolje osjećam sama sa sobom i u sebi.
Grad kad da prebaci u neku nižu brzinu.
Ljudi kao da s prebace u neku nižu brzinu.
U sivilu dana i ja sam u nekoj nižoj brizni koja mi beskonačno odgovara jer i tako živim nekoj ludoj vječitoj jurnjavi za ne znam čime i za ne znam kime.

Jutros je sve nekako lagano i sivo, tmurno. Miriše na kišu - veselim joj se.

Sjedim doma u pidžami, lagano ispijam jutarnju kavu, radim od kuće.
U miru sam sama sa sobom.

Postala sam dio statistike, postala sam još jedna brojka u broju zaraženih covidom koji neupitno divlja iz dana u dan.

Kako sam?

Dobro sam.

Dobro se osjećam, najgore je prošlo i fizički i psihički. Nadam se da je najgore prošlo.

Fizički - temperatura koja me smlatila do bola, kostobolja i opća slabost i nemoć.

Psihički - malo teža priča, obzirom da se u svojoj glavi suočavam sa činjenicom da sam kući u izolaciji odcijepljena od svijeta, od hodanja, od ljudi, ali ajde pomislim, nije svako zlo za zlo - ponekad zaista se treba odmaknuti od svih i biti sam sa sobom, suočiti se sa sobom i svojim mislima, stati, razmisliti, promisliti, postaviti nove cilje i donjeti neke nove životne odluke, što u živi i vrevi života i buke često ne stignem, sad je pravo vrijeme za to.
Potrebno je nekad ležati i odmarati.

Mir oko mene i mir u meni.

Iz svake situacije ma koliko god ona bila teška trudim se izvući ono nešo dobro, pa tako i sada - imam tu još nekolicinu nepročitanih knjiga, beskonačno puno misli koje moram srediti sama sa sobom, ima tu posla, neće biti dosadno.
A i dani provedeni u pidžami imaju posebne draži i daju jedan poseban štih životu, barem meni.

Ne fale mi ljudi, odmaram od njih.

Iako, uz današnje sve moguće komunikacije teško je biti bez ljudi oko sebe, dostupan si u svakom trenutku svima i svugdje, pomalo se učim selekciji, kada i kome sam dostupna, i koliko - malo teža škola.

Mislim si sama sa sobom, polako, uživaj u ovim trenucima mira i tišine, završiti će i ova izolacija za koji dan, za sada je iskoristi maksimalno koliko možeš za sebe, uskoro ćeš se vratiti u buku i vrevu i opet ćeš se rastrgati od obaveza i trčanja na sve strane, opet će ti 24 sata biti premalo da sve stigneš...

Sada u ovom prisilnom stajanju je neko tvoje malo vrijeme za tebe i uživaj u njemu, iskoristi ga za sve ono što inače uzmeš za sebe na kapaljku, tako je - kako je, svom srećom dobro je...