Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

U posljednje vrijeme sve se više pitam što se događa s ljudima?

Što se događa u ljudskim glavama?

Živimo u vremenu kad smo sve dostupniji jedni drugima jer nam to raznorazne tehnologije dopuštaju a ustvari u realnom svijetu sve smo nedostupniji.

Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekom pošalješ poruku i onda te taj netko fino ignorira, čekaš odgovor satima, ponekad i ga ne dobiješ niti drugi dan - a važno je.
Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekog nazoveš jer ga trebaš a on ti se ne javi, niti tada kada ga zoveš, niti kasnije a možda niti sutra.

I onda, jednom kad ti se taj netko konačno javi onda prvih nekoliko minuta slušaš besmislena opravdanja tipa; nisam stigao, nisam mogla, nisam imala vremena, nisam....

Čisto mi je nevjerojatno povjerovati u te šuplje izgovore i besmislena opravdanja obzirom da živimo u vremenu kad doslovce ideš i u zahod s mobilnim telefon, stalno je tu negdje uz nas jer ti naprosto ovo vrijeme tako diktira i onda po meni tako loša opravdanja nikako ne prolaze, pogotovo ako čekaš odgovor ili poziv satima, ponekad dođe i drugi, treći ili ini dan.

Apsolutno mi ne prolazi priča da mobilni nisi uzeo u ruke danima ili satima, stvarno suludo, tko u to još može u današnje vrijeme povjerovati?
Također, odgovor tipa nisam imao ili imala vremena...
Wtf, koliko vremena treba za napisati poruku? Prema mojoj slobodnoj procijeni poslati poruku tipa "Ne mogu sada" treba otprilike nekoliko sekundi.

Isto tako, baš neki dan razmišljam, čemu skrivanja na aplikacijama tipa kad si dostupan? Čemu skrivanja jesi li pročitao poruku ili nisi?
Općenito, čemu ikakva skrivanja?
Zašto?
Što itko ima od toga?
Pridajemo li si možda preveliku važnost time što se skrivamo iza ne znam čega, ne znam koga?

Iskreno, imam sve manje tolerancije, strpljenja i pokušavanja naći opravdanja i nekog sasvim suludog razumijevanja za dotične persone, kako one mi poznate tako i one manje poznate.

Zapitam se da li nam je možda prisilno zatvaranje malo poremetio poredak u glavi i pobrkao nam redoslijed pravila lijepog ponašanja ili smo jednostavno postali toliko prokletno komotni gledajući samo i isključivo sebe?

Sve više primjećujem da što sam starija i što mi dani brže lete sve sam nekako životno mudrija, kao da primjećujem život, kao da ga polako ali svjesno živim.

Osjećam život, gledam ga, promatram, razmišljam, analiziram ga, zaključujem - i nadasve, baš zbog svega toga jer osjećam neki stalni životni progres na osobnom planu, jako mu se veselim, postajem radoznala, igram se sa životom kao dijete s lego kockicama.

Eto, danas ću ovu kockicu maknuti, ma ako radi ničeg onda samo iz razloga da vidim što će se dogoditi i onda stojim gledam, promatram, slušam i čekam rezultat.

Jednostavno upijam.

I upravo se radi te neke moje stalne životne igre radujem svakom novom danu i željno ga iščekujem samo da vidim što me danas čeka, da vidim kako ću danas strateški odigrati neki novo postavljen životni izazov.
Kako ću upravo danas reagirati na neku ne baš ugodnu novonastalu situaciju?
Propitujem se hoće li moja današnja reakcija biti ista ili sam negdje u sebi mentalno evoluirala pa sad imam neke nove i meni nepoznate reakcije?

Da, baviti se sam sobom i svojim životom je divna stvar.

Zaista jedna divna i nikad završena priča.

Nikad nema kraja, uvijek i kad misliš da je upravo došao kraj priče i da je upravo sada sve gotovo, opet i niotkuda ti se pojavi mogućnost staviti one tri točkice na kraj rečenice, pojavi se mogućnost da opet sve kreneš iznova i to je ono nešto što me strašno veseli i raduje.

Živim život u trenutku svjesno ga promatrajući i svjesno promatram sebe i svoje emocije te svjesno i odgovorno činim izbore.

Sasvim svjesno živim po sistemu pokušaja i pogrešaka, gdje konačno za sve svoje ne dobre ili "krive izbore" ne krivim i ne prozivam apsolutno nikog osim samu sebe postajući svjesna da je ovo ipak možda ona kockica koju možda ipak negdje nisam trebala pomaknuti, ali mi vrag nije dao mira pa sam je pomakla i sad opet moram sve ispočetka, realno, možda ni to "sve ispočetka" često u globalu i nije tako loše...

Plačljiva sam nešto zadnjih dana.

Osjetljiva.

Ranjiva.

Nisam sam baš od onih koji tako olako puste suzu, kroz proteklo vrijeme, kroz život, kao da me isti taj život nekako otupio, očvrsnuo, izbrusio, izlupao pa mi je tako teško ponekad zaplakati, a baš bih.
Baš mi dođe da se onako pošteno isplačem, ali ne ide...
Neće suza na oko i neće.
Ponekad pomislim da kako postoje te neke tablete za glavobolju, za depresiju, tablete za svašta, pa što netko ne izmisli neke tablete za plakanje...
Kažu da kad se dobro isplačeš da ti je puno lakše...

Ovih dana nije tako, sva sam neka plačljiva i opet i još jednom preispitujem samu sebe do čega je.

Jel za to moje stanje opet kriv neki luđački PMS ili samo neki trenutno divlji poredak zvijezda na nebu?

Jesu li krive možda neke nove spoznaje o životu i bolne činjenice o ljudima kad jednom konačno u životu skineš svoje ružičaste naočale i pogledaš svijet kroz neke nove filtere?

Ili je samo od svega pomalo, samo još jedan neki loš period kad ne znaš ni sam kud sa sobom i kud od sebe?

Dođu tako ti neki dani, ti neki periodi.
Kad bolje razmislim pa cijeli se život ustvari sastoji i živi od perioda do perioda, nekog malo boljeg, nekog malo manje boljeg, i svaki od njih ustvari prođe, kako onaj dobar, tako i onaj manje dobar....

I sve jednom nekad prođe, ponovno dođe i kao da se stalno sve vrti se u krug, i smijeh, i suze, i sreća, i nesreća....