Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Sjedeći tako na terasi u debeloj hladovini već jako zelene vinove loze uz čašu dobrog crnog vina, kaže mi prijateljica: znaš, jednom ćeš ustvari shvatiti da ga nikad nisi ni voljela. Jednom ćeš shvatiti da on stvarno nije bio dobra priča za tebe...ali to će doći, jednom, ne sada, sada nije pravo vrijeme da iskreno sve sagledaš...

Te njene riječi prošle su kroz moje tijelo kao strujni udar jer upravo te riječi još uvijek ne drže vodu, još uvijek se negdje držim za njega. Držim se labavo za nas iako nas ustvari više nema, ne postojimo, pukli smo kao čaša, rasuli smo se svatko na svoj način.

On, hladan izvana kakav i je u životu, onako naoko čini se da se dobro nosi sa činjenicom da nema više nas, bar izvana tako izgleda, uvijek ima sve pod kontrolom a ponajviše svoje emocije i to njegovo bezizražajno i hladno lice te linearan način postojanja me prati u glavi skoro pa svaki dan.

A ja, ja kao ja. Ja jebeni emotivac koja se rasplače na film, koja se razveseli na totalnu glupost, koja se nasmije svemu i svakom, jer negdje duboko u sebi sam jednostavno takva, puna emocija koje dijelim i ne skrivam ih, dapače, uživam u njima, i u sreći, kao i u boli, sve proživljavam duboko i snažno, tako da vjerojatno i ova moja nova spoznaja da više nema nas, mene više peče, više boli, više ganja u glavi. Ali nema veze, proći će, sve jednom prođe pa će i ovo, bilo je i gorih stvari u životu...

Kad bolje razmislim o riječima svoje prijateljice, da, vjerojatno je u pravu, jednom nekad, ne sada, stvarno ću shvatiti da on i nije baš neka dobra priča za mene. Sada to ne vidim jer ne želim vidjeti, ali jednom hoću, jednom kad prođe vrijeme, sada nije to vrijeme.
Negdje duboko u sebi uvjerila sam samu sebe da smo slični jedan drugom, da se razumijemo i da možemo sve, ali baš sve...
Realno, slični smo samo u tome što smo oboje teški individualci koji mogu i znaju živjeti sami sa sobom, sve drugo pada u vodu ove sekunde, odmah i sada.

Ponekad pomislim o samoj sebi koji sam ja genije od žene i kako sam u ovim svojim nekim, ajmo reći, zrelim i kao iskusnim godinama stvorila apsolutno savršenu iluziju o još jednom muškarcu u svom životu, naprosto se sama sebi divim na tome kako sam se još jednom uvjerila da je to upravo to, a ne da nije to - to nego je daleko od bilo čega zdravog a još dalje od toga da je to - to.

Znam, jednom kad prođe vrijeme i kad sve dođe na svoje, svemu ću se ovom slatko smijati.
Slatko ću se smijati samoj sebi kako sam još jednom u životu bila jedna obična zaljubljena tuka i prepričavati sve ovo s prijateljicama na terasi, opet ispod stare vinove loze uz čašu dobrog crnog vina....

Ne znam, valjda sam jedna od onih kojima uvijek treba malo drame, boli i patnje u životu, čisto da znam da sam živa .... Znam, nisam sama, ima nas još .....

Ponekad kad se odmaknem od svega, kad se odmaknem od same sebe, kad si dam vremena i prostora za razmišljanje, analiziranje, procesuiranje, kad se onako pošteno i vrlo realno odmaknem i kad na trenutak stanem zapitam samu sebe da li sam ja normalna osoba?

Zapitam se da li imam imalo pameti i da li sam sam uopće spremna sama sa sobom razmišljati ponekad unaprijed, a ne samo živjeti u trenutku, živjeti za ovdje i sada.... Jer, koliko god to bilo dobro, živjeti ovdje i sada, ponekad je potrebno pogledati i malo dalje, sutra, prekosutra, za mjeseca dana, pogledati realno preko brda.

Ne znam, ponekad sam sama sa sobom na čudu jer kao da nemam tu sposobnost za neke situacije pogledati malo dalje od sada. Čini mi se ponekad kao da se i bojim realno pogledati što će biti sutra.

Ponekad kao da mislim da niti ne želim pogledati dalje od sada jer imam neki svoj film u glavi prema životu da je život takav kakav jest i da će uvijek biti uspona i padova, problema i rješenja i da jednostavno se sve u životu riješi, kako neki problem dođe, tako da se i riješi i tako u krug i otuda mi neka moja ideja da ne treba gledati puno u budućnost, u daljinu, u ono što će biti i što bi moglo biti, kad ja mogu baš sve riješiti što god mi se dogodi na životnom putu...

Eh, kakva pogreška, konačno s ovoliko godina dolazim do zaključka da je ipak ponekad potrebno pogledati unaprijed, razmisliti, proanalizirati i donijeti ispravnu odluku kako bi si ovaj život sada učinili lakšim, ugodnijim, sretnijim a za to definitivno je ipak ponekad potrebno pogledati malo unaprijed, ne samo ovdje i sada...


* Stvarno se ponekad osjećam kako da sam upravo sada pala s Marsa i često se zapitam, dobro, gdje si se opet izgubila sama sa sobom mala :)

Oznake: sama sebi genijalna

Uvijek i za sve je potrebno vrijeme.

Vrijeme da se napravi odmak od sebe, od njega, od situacije, od veze.

Iskreno, kad mi netko samo spomene riječ strpljenje ili pusti vremenu da odradi svoje ja se sva naježim, kod mene vremena nema, sve je sada i odmah, sutra ne postoji.

Koje sutra? Što je to sutra? Što to znači: vrijeme će pokazati svoje? Koje vrijeme i koje svoje?

Što je to?

Eto, ovaj puta, valjda prvi put u životu sa svojih ne baš malo godina odlučila sam poslušati ljude oko sebe, nevoljko i teška srca odlučila sam dati priliku vremenu da napravi svoje.
Odlučila sam dati priliku sebi da se odmaknem od svega i da vidim do kojih ću spoznaja doći sama sa sobom.
Iskreno, da je lako mijenjati sebe - nije, nikako nije, pa čak i to što sam jedva nekako odlučila dati vremena sebi da se odmaknem i da pustim nije bilo lako, bilo je tu raznoraznih otpora, izgovora, otpora, uvijek onih famoznih ali...

U samo nekoliko odmaknutih dana od novonastale situacije koja me gotovo razorila i srušila moj izgrađeni svijet s njim došla sam do novih spoznaja koje mi je donijelo to vrijeme a to je da sam se zaljubila u svoju vješto izgrađenu iluziju stvorenu o njemu.

Vjerovala sam da je on taj upravo kojeg tražim cijelog života ne željeći vidjeti njegove mane, ne željeći vidjeti naše različitosti kako karakterne tako i sve one druge, različite životne ambicije i ciljeve, kako one male, tako i one malo veće.

Sve sam ja samu sebe jako, jako, jako dobro uvjerila kako je to upravo baš to što si želim, i nije mi to prvi put u životu, imam ja takvih priča, nažalost ili na sreću, više ne znam ni sama. Znam da nisam jedina, ima nas još, ustvari, svi smo ponekad upravo takvi i to je u redu.

Kako više dani prolaze što se nismo niti vidjeli niti čuli, moje spoznaje o nama su sve veće, sve realnije gledam na situaciju iz nekih novih perspektiva, kuta gledanja i sve više sama sa sobom dolazim do one spoznaje da TO zaista kroz život ne bi bilo TO što si ja želim, niti ono što meni treba u partnerstvu, shvaćajući da bih još jednom u životu više bila tužna nego sretna, a to si ne želim.

Jedino što si želim u životu je biti sretna, sve ostalo već imam...

Zahvaljujući tome što sam si jedva nekako dala priliku da si ipak dam vremena i priliku da vrijeme odradi svoje došla sam do spoznaje pa čak i da mi se sam jednom javi tražeći neki ponovni pokušaj nečeg da samo kažem: ipak, ne bi, nije to ono što meni treba, hvala ti...