Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ponekad mi se čini da život ima zadatak, ne jedan već više zadataka ali trenutno najvažniji mi je onaj zadatak kada me život vraća samoj sebi. Možda nekom čudno, možda nekom neshvatljivo ali da, svako toliko imam osjećaj da mi život smjesti neki jebački scenarij kako bi me vratio samoj sebi.

Ne znam kako drugi ljudi ali ja imam dana, trenutaka ili perioda u životu kada se izgubim. Izgubim onu konekciju same sa sobom i točno znam kada taj trenutka nastupi, osjetim ga, ali jednostavno se ne trudim nešto promijeniti već se prepuštam do iznemoglosti i dajem se životu, ljudima, poslu, obitelji i iscrpim se, negdje u vremenu energetski pojedem samu sebe dok ne padnem na koljena umorna, iscrpljena, prazna, nikakva, jednostavno vrlo vješto i lako izgubim životnu busolu.

Evo ima neki dan da sam opet kapitulirala pred životom, umorna, iscrpljena, nikakva, prazna dajući se opet svima a najmanje samoj sebi.

Evo ima neki dan da sam se opet ispočetka izgubila u svom osobnom svemiru, opet si postavljajući pitanje; ma kako ti se to opet dogodilo?

Iskreno, ne znam, mic po mic, kap po kap, dogodilo se, odjednom sam shvatila da sam opet nigdje i da loše balansiram sama sa sobom na jednoj tankoj niti iznad neke crne i duboke provalije.

Ne bojim se, nije mi to prvi put, prošla sam kroz život takvih situacija, ne treba mi nitko da me tješi i da mi kaže da će proći - znam da će proći, svaki put do sada je prošlo pa će i ovaj, znam. U životu sve jednom prođe i ništa nije zauvijek.
Ne treba mi ni nitko niti da me ohrabri i da mi kaže da ja to mogu - znam ja sama što ja sve mogu i kako ću sama sa sobom kad više ne mogu, često sam sama sebi najbolji prijatelj a ponekad i najveći neprijatelj.

Ponekad budem ljuta na samu sebe jer si dozvolim da se izgubim, da se zanemarim, ustvari da zapostavim ono nešto u sebi i tada polako i tiho nastane kolaps.
Budem ljuta na sebe jer svih i sve stavim ispred sebe i svojih potreba a to često nije dobro, u životu ponekad je potrebno biti malo sebičan i smatram da je to sasvim u redu.

Ali dobro, sve je dobro, izgubiti samog sebe, naći se, pasti, dići se, stati, krenuti opet ispočetka, sve je to samo život koji moramo odživjeti nekad bolno, nekad sretno, nekad mirno a ponekad turbulentno, nema veze....

Uvijek kad odlučim nešto pisati ne znam što, ne znam kako krenuti, koju temu načeti, uvijek sam u istim problemima, izazovima, razmišljanjima, mojim unutarnjim monolozioma....

Život mi daje najčešću inspiraciju, kako moj, tako i životi drugih ljudi jer svi smo tako različiti, a ustvari smo svi tako isti, svi imamo različite probleme a kad realno sagledaš svi negdje imamo iste probleme, strahove, brige i uvijek si svi postavljamo skoro pa neka uvijek ista ili skoro pa slična životna pitanja, i tako stalno u krug.

Svi do jednog nekako težimo istim ciljevima, imamo iste želje i svi kao da u konačnici samo želimo biti sretni i ništa više od toga.

Sreća - jedna mala riječ s toliko malo slova a toliko moćna i velika, često, toliko daleka i nedostižna, skoro pa bezvremenska.

Naši putevi do sreće su različiti a opet tako isti, ili bolno krvavi ili lakši, i uvijek kao da nedostaje još jedna životna puzzla da bi slika sretnog života bila potpuna, uvijek nekako isto.

Gdje se skriva sreća?

Kroz svoj život sam naučila da se sreća skriva u nama, ne izvan nas, već samo u nama, u našim prsima, u našoj duši, u našoj glavi, dakle, isključivo i samo u nama, ne izvan nas.

Često promatram neke ljude oko sebe koji imaju sve u materijalnom smislu, koji imaju toliko svega da imaju čak i previše, koji imaju novaca da nema što si ne mogu priuštiti, ne kasnije, ne sutra, već sada, ovog trenutka i odmah, a tako su jadni, nezadovoljni i prazni, ljuti, ogorčeni, bijesni, prepuni strahova, briga i problema.

Uz svo svoje bogatstvo koji im nudi ugodan i lagodan život serviran na pladnju oni se bore sa svojim demonima i hodaju kroz život poput zombija čekajući gdje će ih tko iskoristiti, prevariti ili ne znam što.

A gledam opet, jednu drugu životnu krajnost.

Promatram ljude oko sebe koji imaju vrlo malo, ponekad imaju dovoljno u materijalnom smislu samo za sebe, a ponekad nemaju niti toliko, ali su sretni, zadovoljni, smiju se i žive život kao da im je svaki dan zadnji, kao da sutra ne postoji.
Vesele se, ali ono pravo vesele, to je ono kad osjetiš tu sreću koja im teče u neograničenim količinama iz prsa i jednostavno ta njihova pozitivna energija bude toliko zarazna da i tebe kakav god da je loš dan ponesu na svojim krilima veselog i sretnog života. To su ti neki ljudi puni duha i nekog životnog entuzijazma.

To si ti neki sasvim mali obični i neprimjetni ljudi kojima se divim, kojima se klanjam i često u nekim svojim životnim situacijama poželim biti poput njih jer zbog takvih ljudi je život ljepši i sve dobiva neki drugi smisao, to su ti ljudi koji životu daju vesele boje i uljevaju nadu i vjeru za bolje sutra, ma ne sutra već za bolje danas i sada....