Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Pješačim jutros do posla.

Svakodnevno jutarnje dvadesetominutno hodanje do posla je moj dugogodišnji ritual. Jutarnji ritual u kojem se psihički pripremam za početak dana, to je moja jutarnja meditacija i moj jutarnji zen u kojima se bavim sama sobom, svojim životom, analizama i promišljanjima.

To je mojih 20 minuta samo za mene koje sebično i ljubomorno čuvam moleći se samo da ne sretnem nikog poznatog na putu do posla jer mi se apsolutno ujutro ne priča ni sa kim.

Moje vrijeme za mene.

Hodajući tako jutros prema centru grada primjećujem kako se život vratio u normalu, sve opet teče kao da se nikad nije ništa dogodilo, sve ide svojim tokom kao da ovaj grad, svijet nije nikad zastao na nekoliko tjedana.

Opet prepune ulice automobila, buka na svakom koraku, nervozni vozači i neoprezni pješaci koji luđački preskaču preko ceste kao da su na nekoj šetnici, trubljenje, nervoza, histerija, psovke.....
Javni prijevoz opet u punom pogonu. Ljudi se vozikaju amo - tamo, gore - dolje, ispušni plinovi autobusa, užasna zaglušajuća buka...
Opet ulice pune ljudi, čuje se žamor, buka, gužva u dućanima, gužva u kafićima... Još samo na nekim mjestima u tragovima možeš ući po jedan ili po dvoje u prostor.

Zaista, se sve vratilo u normalu iako se pitam što je ustvari normalno?

Ovaj životni ritam koji imam sada nikako mi nije normalan. Opet sam sa vratila u stanje stresa i kroničnog umora. Samo ganjaš naprijed, moraš, u mašini si života i to tako ide, kao da nema stajanja, kao da ne smije biti stajanja.

Baš jutros mi je prošla kroz glavu misao kako mi nedostaje onaj mir i tišina koji smo imali prije samo nešto više od mjesec dana.

Razmišljam kako mi ustvari nedostaju one puste i tihe ulice, one ulice bez automobila, bez autobusa bez buke i ispušnih plinova, tu i tamo naletiš samo na nekog biciklistu.

Razmišljam kako mi nedostaju ulice bez ljudi, gdje tu i tamo nekog sretneš, pozdraviš i nastaviš dalje svojim putem sa svojim mislima. Zanimljivo mi je što se u to vrijeme praznih ulica, rijetki i nepoznati ljudi koje sam sretala na cesti uljudno i obavezno pozdravljali, to mi je bilo onako, ugodno, blisko, nekako toplo, osjetila sam kao neku bliskost s tim rijetkim šetačima.

Razmišljam kako mi nedostaje onaj apsolutni i ponekad sablasni mir. Mir i tišina.
Osjećaš istovremeno strah i ushićenje od tog stajanja u vremenu i prostoru.
Nedostaje mi vrijeme kad je sve stajalo i kad si tišinu mogao rezati nožem, ja sam jednostavno takav tip osobe - volim tišinu, dobro se osjećam, tako se regeneriram...

Razmišljam kako bi bilo dobro da postoji neki balans između tog mira i ovog užurbanog stresnog života. To bi baš bilo super. Kažu da balans moramo stvoriti sami u sebi i da je to jedino moguće i ispravno, da, vjerujem da je tako, ponekad čak i uspijem ali više nekako živim u krajnosti.. Iz buke u apsolutni mir i obrnuto, što zna biti poprilično naporno i iscrpljujuće ali ok, idemo dalje...

Upravo se tako zadnjih dana i osjećam, vrlo iscrpljeno i umorno, vjerujem da i nisam jedina, ima nas....

Svijet je opet iz jedne krajnosti naglo prešao u onu drugu krajnost.
Bez priprema, bez prijelaznog nekog procesa samo rez i mentalno preskoči iz jednog apsolutnog mira i skoči opet totalni nemir i stres zvani svakodnevni život.
Ponovna adaptacija i prilagodba.

Kao što smo prije nekoliko tjedana skočili iz životnog kaosa u prisilan mir i stajanje, prilagodba, barem meni je bila sve samo ne laka. Trebalo mi je vremena da se naučim živjeti sa stajanjem svega oko mene, gdje sam i ja morala prisilno stati, isto tako, sada se moram prisilno opet vratit u žižu, buku, žurbu i gužvu...
Trebalo mi je vremena da se mentalno i fizički prešaltam, također, i sada mi upravo treba vremena da opet opet prešaltam i iskreno, još uvijek kao da se nekako tražim i adaptiram na ovaj novi / stari užurbani način života....