Dođu tako ponekad ti neki dani. Ti neki ne dobri dani. Ustvari, čak i nisu toliko ne dobri, već su to dani kad ti je sve nekako teško, kad su ti svi teški, ma ono, kad si i sam sebi težak. Onoi neko tupilo u glavi.
Tada, najradije bih prespavala takav dan - a ne možeš.
Najradije bih pobjegla od svih - a znaš da ne možeš.
Tada poželim da ne vidim i ne čujem nikog - a znaš da ne možeš.
U ovom surovom današnjem svijetu uvijek i svima si dostupan na raznorazne načine, gotovo uvijek netko zna gdje si, a ti bi tako rado da ama baš nitko ne zna gdje si - ma samo na taj jedan jedini dan. Jedina ti je želja sakriti se u mišju rupu i biti nedostupan. Samo taj jedan dan da ne čuješ zvon mobitela, samo jedan dan da moraš sjest u suto, samo jeda dan da ne čuješ ono: ma samo bih te nešto pitala.... A ne ide, baš ne ide....
To su ti dani kad bi najradije pobjegao od samog sebe. Uvijek i svugdje sebe nosiš sa sobom, ma koliko ti bilo bolno, teško. Ma koliko ti bilo lako - uvijek si svugdje sam sa sobom. Sam sebi, ili najbolji prijatelj ili smrtni neprijatelj, kako god. Sam sa sobom i svojim mislima, mislila prijateljicama ili mislima ubojicama. Teško se nositi s mislima.
Teški dani ni ime nemaju. To nisu dani kad si u PMS-u, niti su to dani kad si u klimaksu, to su neki sasvim posebno neobično teški dani kad si niti vamo, niti tamo, sve bi a ne bi ništa.
Jednostavno, dani kad ti se najednom cijeli spektar životnih boja iz onog silnog veselog šarenila polako prelijeva najprije u laganu sivu pa postepeno, ali sigurno dođe do prokleto teške i guste crne boje.
Crna je uvijek gotovo i neizbježna.
Često u životu zaplivaš u onu tešku i gustu crnu nijansu, ponekad tako lako isplivaš, a ponekad zapneš i kao da plivaš u mjestu, kao da se boriš protiv struje i ne mrdaš - stalno misliš da se mičeš, a ustvari stojiš, vrtiš se u krug i postaješ sve umorniji i umorniji. Umoran od samog sebe, umoran od plivanja, umoran od borbe, da, bude to tako ponekad. Ponekad? Prije bih rekla često.
To je tako, to je život - spektar boja. Neizbježan spektar boja, od vedrine i lakoće postojanja do mrklog mraka i teškog bezndažnog crnila. I svaki dan je neka druga nijansa i svaki dan prevladava neka druga boja...Spektar struja. Sprektar uspona i padova.
Ponekad dan traje kao godina, kao vječnost, kao neki sumoran teški film kojem se ne nazire kraj. Kao neki beskonačan dan sa bezbroj nedefirniranih emocija koje te kose, udaraju, šutiraju, štipaju, šamaraju dok te ne ubiju. Iscrpe te na kraju, isišu, isprazne. Za čas si prazan iznutra, doslovce, kao da nisi niti amo, niti tamo - nisi nigdje u sebi, niti sa sobom.
Ponekad mi se na glavu strmoglave upravo tako neki blesavo teški dani, kad sam i sama sebi teška i niti sama ne znam kud bi sa sobom i kud bi od sebe - jedina utjeha mi je da upravo takvi životni trenuci, dani kako su došli, tako će i otići, danas, sutra, prekosutra, tko zna kada, ali jednom hoće sigurno - već je sve isprobano...
