20.10.2005., četvrtak
Strana imena (2): Romanski jezici
Kako za deklinaciju njemačkih imena vrijede ista pravila kao za engleska i američka, preskačemo ih i prelazimo na Talijane, Francuze, Španjolce...
Najprije, romanska imena koja izgovorno završavaju na [ka] - Petrarca, Bianca, Salamanca, Benfica, Mallorca - u sklonidbi i posvojnom pridjevu imaju k, a ne c: Petrarca, Petrarke, Petrarki, Petrarku, Petrarca, Petrarki, Petrarkom - Petrarkin.
Drugo, vlastita imena koja završavaju na nenaglašeno a ili o mijenjaju se kao naša: Bilbao, Bilbaa, Bilbau... Ali ako je to o naglašeno, ostaje u promjeni i u tvorbi pridjeva: Hugo, Hugoa, Hugoov; Rousseau, Rousseaua, Rousseauov...
Isti je slučaj s onima koja završavaju muklim e; iako se ono ne čita, ostaje u deklinaciji: Pierre, Pierrea, Pierreov...
Treće, kada je i u samoglasničkom skupu samo pravopisni znak, ne umeće se j: Boccaccio, Boccaccia, Boccacciu... Takvo je izostavljanje, u raznim inačicama, osobito vidljivo kod mađarskih imena, koja doduše pripadaju drugom jezičnom sustavu, ali navest ću ih, sustavnosti radi: Kalay [kalaj], Kalaya, Kalayu; Nagy [nađ], Nagya, Nagyu...
Četvrto, francuska vlastita imena ženskoga roda koja završavaju na muklo e, za razliku od muškoga, mijenjaju se i tvore posvojni pridjev bez toga glasa u deklinaciji: Champagne, Champagne, Champagni - Champagnin; Lausanne, Lausanne, Lausanni - Lausannin; Sorbonne, Sorbonne, Sorbonni - Sorbonnin... Zamislite, znači, da su posrijedi naša imena koja završavaju na a, i tako ih sklanjajte.
Peto, u vlastitih imena koja završavaju na i ili y između osnove i nastavka umeće se j: Leopardi, Leopardija, Leopardiju - Leopardijev; Vigny, Vignyja, Vignyju - Vignyjev. Ali ako se i, y čitaju kao j, taj nam umetak nije potreban: Nestroy, Nestroya - Nestroyev.
I šesto, ženska imena s nultim nastavkom poput Carmen, Nives i Manon ne mijenjaju se.
|
- 10:07 -
Prokomentiraj (38) -
Ispiši -
#
17.10.2005., ponedjeljak
Strana imena (1): Germanski jezici
Nemam previše vremena, morat ćemo ovo u mitraljeskom stilu... Počnimo najčešćim slučajevima, anglosaksonskim.
Kako se, na primjer, sklanja Google? Google, Googlea, Googleu, Google, Googleu, Googleom. Dakle, ne Google, Google-a, Google-u, Google, Google-u, Google-om. Nije to kratica, to je ime. Čije – znate.
John? John, Johna, Johnu, Johna, Johne, Johnu, Johnom. Richard? Richard, Richarda, Richardu, Richarda, Richarde, Richardu, Richardom.
A Johnny i Richie? Johnny, Johnnyja, Johnnyju, Johnnyja, Johnny, Johnnyju, Johnnyjem. Richie, Richieja, Richieju, Richieja, Richie, Richieju, Richiejem. Zašto? Naš je pravopis morfofonološki, što pojednostavljeno znači da načelno pišemo tako kako govorimo. A ovdje se čuje j, i treba ga zapisati. Pogotovo jer hrvatski jezik nema diftonga.
Sydney? Budući da ga tradicionalno izgovaramo [sidnej], a ne [sidni], ovdje to j ne trebalo bilježiti: Sydneya, Sydneyu... Wembley je pak novija pojava pa ga izgovaramo kao Englezi, bez preinaka: [vembli]. Deklinacija bi mu stoga trebala biti slična Johnnyjevoj, jer obje imenice izgovorno završavaju na i. S druge strane, Babić, Finka i Moguš vele da je: Wembleya, Wembleyu, Wembley, Wembley, Wembleyu, Wembleyem. Ne slažem se. Grafijska sličnost između tih oblika ne bi trebala biti izgovor za (nove) iznimke koje potvrđuju pravilo. Jer, u prvom je slučaju riječ o glasu koji se izgovara, a u drugom o glasu koji je samo pravopisni znak, dio normirane cjeline, konkretno stranog imena.
Nađimo sad pravi izazov... Yahoo! Yahoo, Yahooa, Yahoou, Yahoo, Yahoo, Yahoou, Yahoom. Zašto? Zato što ne smijemo imati ooo.
Što se može zaključiti? Da se američka i britanska imena sklanjaju, ako je moguće, i da ih nastojimo vjerno prenijeti u hrvatski jezični sustav. Pritom se katkad služimo starim, a katkad pak posegnemo za modernijim rješenjima.
Neka imena, usput rečeno, nemaju vokativ nego ostaju u nominativu, kao kod nas u kajkavskom narječju, najčešće ako izgovorno završavaju palatalom: Dutch, Flash, Butch... U toj je skupini i Erich, zbog istih suglasnika ch – u pismu. Premda Eriku posve normalno dovikujemo: Eriče, osim ako ne živi u Zagrebu.
Zahvaljujući zvukovnoj sličnosti s poznatim odmetnikom, evo nas, nimalo slučajno, kod Busha, kojega se u komentarima sjetila Trinity. Ovdje se nastavci (ako vam je baš do metajezika: gramatički morfemi) biraju po grafiji, a ne po izgovoru, pa instrumental glasi Bushom (kao: buhom, grahom) iako poštujemo tzv. prijeglas zbog palatala pa govorimo [bušem], slično našem: mišem. Posvojni pridjev glasi: Bushov.
A Stitch? Malo svemirsko čudovište, eksperiment 626, skriveno u domeni ovoga bloga? Isto: pravilno je Stitchom [stičem] – zbog grafijske podudarnosti s riječima koje završavaju na h, u pismu ignoriramo glasovnu promjenu.
Kako vidite, pred nama je salata. Puna svega i svačega. A još kada dođu romanski jezici...
|
- 00:54 -
Prokomentiraj (57) -
Ispiši -
#
|
