Pravilo bloga
Ne dozvoljavam vrijeđanje
ni mene ni drugih osoba.
Takve komentare brišem.
Let lastavica
31.10.2015., subota
Nakon nekih godina
Više od pola svog života sam provela osvrćući se na mišljenje pogrešnih ljudi. Sada kada sam napunila 50 godina shvatila sam prave vrijednosti života. Shvatila sam da sam prestara za ovih osam stvari koje su me sputavale cijeli život:
Prestara sam da šutim
Ne želim više šutjeti kada mi netko kaže nešto što mi ne odgovara. Ne želim klimam glavom ili da se složim sa svakim glupim i samodovoljnim čovjekom. Ne želim šutjeti na nepravdu. Kada vidim da nešto nije u redu, želim na glas vikati jer je život postao prekratak da bi se o nepravdi ćutalo.
Prestara sam da brinem kako izgledam drugim ljudima
Već godinama zavidim muškarcima jer oni ne moraju svakih dvadeset dana da se farbaju da bi prekrili sjede. Muškarci ne moraju ujutro da stavljaju kilograme pudera na lice, da se brinu što im se vide bore od brige i smijeha.
Sada sam dovoljno stara da znam da sam najljepša takva kakvu me Bog stvorio. Imam bora ne zna im se broj, sjeda mi je svaka druga dlaka, ali sam tek sada zadovoljna s tim kakva sam.
Ono pitanje "šta će susjedstvo reći?" ne dotiče me već neko vrijeme i hvala Bogu na tome, jer ti ljudi su postali toliko nebitni u mom životu da sam za njihove opaske razvila selektivni sluh.
Prestara sam da imam sitne male grijehove
Sada sam dovoljno stara da imam samo grijehove. Čaša vina svaku večer, je postala moja molitva. Sladoled nedjeljom sam preimenovala u grijeh: sladoled svaki dan. Tako da sada uživam u svojim grijehovima koje više ne mogu svrstati u male jer su mi apetiti porasli.
Prestara sam za neudobnu obuću
Sada gledam da me ništa u životu ne ograničava. A moje kretanje je godinama ograničavala visoka potpetica.Nisam mogla hodati tempom kojim sam htjela hodati. Uvijek me nešto žuljalo, boljelo ... Sada nosim samo ravno i to je to! Sretna sam kada potrefim dvije iste čarape dok se obuvam ...
Prestara sam da se izvinjavam za svinjac u kući
Svinjac mi je u kući jer imam nešto pametnije da radim osim što ću čistim. Eto, zato ovako izgleda i da, kuća mi nikad nije čista "kao apoteka!"
Prestara sam za nagomilavanje stvari u kući
Ne sakupljam i ne čuvam više ništa. Da na vrijeme nisam počela bacati neke stare papire, kutije, garderobu, do sada u kući ne bi bilo mjesta za mene. Uspomene čuvam isključivo u glavi.
Prestara sam da bih se družila s ljudima koji mi ne odgovaraju
Zašto trpjeti neke nadobudne seljačine koji mi vade živce? Daleko im lijepa kuća. Imam dovoljno godina da znam tko mi prija a tko ne. Onaj tko mi ne prija više me nikada neće vidjeti očima.
Prestara sam da nalazim dobro u svakom čovjeku
Zašto gubiti vrijeme? Svi ljudi nisu dobri. To je tako jednostavno. Ako je netko učinio nešto loše, to je učinio iz loše namjere, nema šanse da ga više opravdavam. Djela govore više nego riječi. Sada sam dovoljno stara da samo kažem: "Dragi moj, ti nisi dobra osoba!" i produžim dalje...
(tekst je s neta, meni se svidio, znam da će i nekima od vas)
Njezina lektorica je čitala posljednje priče i pjesme i pitala, odakle tolika sjeta u njima. Nije znala odgovor. A sve češće je osjećala neku tugu kad bi se djeca razišla svojim poslovima, a njoj se nije samoj išlo nigdje. Prijateljice su imale svaka svoju zanimaciju. Voljela nikog nije. Skoro je zaboravila kako to izgleda. Uvijek je više voljela da voli nego što je određenog muškarca voljela. Voljela je ljubav. Nekako je uvijek u sebi imala previše ljubavi, presipala se
ljubav i kad bi ju svu dala - ostajalo je još mnogo neutrošene.
Danas je pozvala svoju prijateljicu koju nije duže čula. Dobila je njenog slijepog supruga, naviklog da po tonu glasa procijeni mnogo.
"A što si tako sjetna?"
"Čini ti se."
"Ipak mislim da si sjetna".
I tada se zamislila nad prazninom koju je osjećala negdje u duši. Nad svim promašajima u pokušaju da srce pokloni pravom, a svaki put je sve gore birala. Ako je to bio izbor. Ako uopće imamo mogućnost izbora... Umaralo ju je da počinje ispočetka, pa opet boluje. Toliko je puta morala odbolovati razočarenje, da više nije imala snage za nove početke. Sjetila se Marquesove misli, da ne prestajemo voljeti kad ostarimo, nego smo ostarili kad prestanemo voljeti. Dakle, ostarila je.
Ako slučajno ne znate praviti projaru, šapnut ću vam kako se to najbrže radi.
Treba pomiješati 2 šalice bijelog kukuruznog brašna (moje je iz Kumove
vodenice, kupljeno na izletu) sa 1 šalicom mekog pšeničnog brašna.
Dodati pola šalice ulja, pa 2 šalice mlijeka
dodati prašak za pecivo
dva jajeta
i na kraju 300 g mekog bijelog sira. Ako nije slan, dodati sol. Ako vam se
zatekne kajmak, dodajte slobodno. Neće smetati ni malo slanine u
kockicama ni šunke, ali nije obavezno.
Umutiti glatku masu, sipati u uljem namazanu zagrijanu tepsiju i peći na
250 stupnjeva 5 minuta, pa 200 stupnjeva 20 minuta.
Poslužiti s jogurtom ili bjelolučanim kupusom (imate već recept)
Maglovito jutro pa lijep dan, vodi Keti, vozi Vlada.
Stižemo u Lazarevac. U restoranu "Bajka"
pauza za kavu
Vodi nas Jagoda u prelijepu crkvu Sv. Dimitrija (rađenu po uzoru na
crkvu na Oplencu).
Silazimo u kriptu, spomen kosturnicu, prikaz Kolubarske bitke 16.11.-15.12.1914.
Živojin Mišić, 13. dijete u obitelji, "Bubica", izvojevao je pobjedu (koja se uči na
vojnim akademijama u svijetu), pod zapovjedništvom "Junaci za mnom!"
Šetamo kroz park Kamengrad, park naivnog kipara Bogosava Živkovića,
sa tri sunčane kapije
Šetnja lazarevačkim korzom do Moderne galerije.
Gledamo arheološke nalaze.
Razgledamo grupnu izložbu udruge "Svjetionik" iz Pančeva sa lijepim slikama.
U velikoj sali je stalna postavka, početa s 62 eksponata iz zbirke Lepe Perović,
koja ju je poklonila gradu Lazarevcu. Sada ima 390 eksponata.
1.Milan Konjović, Proljeće
2. Mića Popović: Mrtva priroda
Nastavljamo put do sela Markova crkva, koje je dobilo ime po Marku kojeg je,
po legendi, krstio Marko Kraljević.
Tu se nalazi lijepa crkva Sv. Dimitrija iz 1420.godine, sa originalnim freskopisanim
kubetom, ranije cijela freskopisana. Ikonostas je vrlo živopisan, sa realnim likovima,
a na vratima ikonostasa su evanđelisti. Na križu ikonostasa je vrlo neobična
"Tajna večera", s jednim apostolom koji je leđima okrenut Kristu i naslonjen na stol,
dok ga drugi grli. Možda netko zna objašnjenje?
Svaki dio Europe ima svoje tipično kulinarstvo, ono što se tu ne treba zaobići,
što obavezno treba kušati.
Ostaju nam u sjećanjima slike, boje, mirisi, okusi.
Beč miriše na bečke šnicle i specijalitete "Demela"-a
Heidelberg ima okus Heidelberger salat i studentskih poljubaca, Heidelberger
Studentenkuss
Lisabon miriše na brancina i oradu, uz odlično vino
Prag miriše na butkicu sa pivom Staropramen
Barcelona se prepoznaje po paelji
Istanbul ima okus svih mogućih rahat lokuma
Pamtim male štrudle s jabukama u Budimpešti,
maštovite kupove sladoleda u Nesebaru,
najbolju malvaziju u Milanu, fondue od sira
u Ženevi, croissant u Parizu...
Na što mirišu vaše europske uspomene?
Kojeg su okusa?
Kažu da su gradovi u Vojvodini građeni na udaljenosti 30 km,
koliko su karavani soli mogli prijeći za jedan dan.
Odmor, pa do drugog grada ...
Nećemo se odmarati, nego pravimo vojvođanski krug u jednom danu.
Sremski Karlovci
pa umućenih 10 bjelanjaka, 2 žličice cimeta
(1 kesicu), pa 250 g mljevenog rogača i 3 žličice brašna.
Podmazati pleh 30x40cm i pobrašniti, usuti masu i peći na 200 stupnjeva 15 minuta.
Presjeći na dva dijela.
Ohlađeno tijesto poprskati rijetkim sirupom od šećera (jer je rogač suh),
premazati filom između kora i odozgo pa posuti sa 50 g mljevenih badema.
Rezati kriške.
Fil: Umutiti 5 cijelih jaja sa 150 g šećera i zagrijati na pari. Dodati 100 g čokolade.
Kuhati na pari dok se ne zgusne. Ohladiti i dodati 250 g umućenog maslaca
i 100 g mljevenih badema.
Volite li dugu kosu? Većina muškaraca odgovorit će potvrdno.
Žene, različito, većina mlađih voli nositi dugu kosu, a sa godinama je potrebno nositi
što kraće, jer duga kosa nas čini starijima.
Godinama sam nosila jako dugu kosu, pri jednom šišanju je samo odrezana pletenica
bila dugačka 50 cm! I sad prvo pogodite koliko vremena dijeli ove dvije fotografije.
Ne gledajte dolje.
Nekoliko mjeseci?
Nekoliko godina?
Ne vjerujem da ste pogodili, osim po odjeći. Lijeva fotografija je slikana jedan sat prije
desne. Došla sam fotografu, slikala se, otišla frizerki, ošišala se (pet puta me je pitala:
"Jeste li sigurni?") i vratila se fotografu. Oboje su bili zgranuti. E sad pošteno kažite,
na lijevoj slici sam izgledala starije? Kao i većina žena :)
Zato se ne čudite što sa godinama nosimo sve kraću kosu.
Život je sastavio moje roditelje na Dan pobjede 1945. Velika ljubav okrunjena
je djecom kojom su se ponosili. Za mene je izravno zaslužna mamina sestra
Zlata, tužna ljepotica s ove slike. Da nije u onom siromaštvu za mene navijala,
ne bih se ni rodila...
Makarska mi je bila rođenje, usmjerenje, ljubav zauvijek. Rođenoj 100 m
od mora, venama je poteklo more. Škola vrhunske kvalitete ostavila je
plodne tragove u daljnjem napredovanju.
Na maturi smo se oprostili s generacijom i nastavili
svatko svojim putem. Makarani su mogli lako upisati
bilo koji fakultet.
Rijeka, fenomenalan Medicinski fakultet. Udaja pa nastavak
studija u Beogradu i diploma u odličnoj generaciji.
A dalje slike više nisu crnobijele, u svim su bojama duge...
(Sada molim Dinaju da ispriča svoju priču crnobijelih slika.
Pozvani su i svi koji žele pričati u crnobijelom tonu. :)
U Opatiji je upravo u tijeku 12. BANTAO kongres. To je kongres velike
asocijacije nefrologa balkanskih gradova. Nisam nazočna ovog puta, ali tim
povodom mogli bismo porazgovarati o nekim važnim aspektima bubrežnih
bolesti.
U praksi, često mi je važno objasniti pacijentima kako usporiti bubrežno zatajenje i kako se s njim može relativno normalno živjeti. Znam da i među blogerima i njihovim članovima obitelji ima bubrežnih bolesnika, pa sam za danas odabrala manje veselu temu nego što inače radim. Koga nešto više zanima, može pitati u komentaru, ali i mailom.
Insufficientia renalis chronica, kronično zatajenje bubrega, je progresivno i nepovratno smanjivanje bubrežne funkcije, s različitim stupnjem povišenja metaboličkih otpadnih produkata u krvi. Svaka kronična bubrežna bolest koja uzrokuje propadanje bubrežnog tkiva - može dovesti do zatajenja u nekom vremenskom periodu. Najčešće se javlja kao komplikacija: šećerne bolesti, visokog krvnog tlaka, glomerulonefritisa i policistične bolesti bubrega (koja se nasljeđuje autozomno dominantno). Kada se rad bubrega smanji na trećinu normalne vrijednosti, a kreatinin u serumu poraste na 220 mikromol/l, zatajenje dalje ubrzano napreduje, dovodeći do ireverzibilnih promjena bubrežnog tkiva i trajnog otkaza bubrežnih funkcija. U završnoj fazi bolesti život nije moguć bez umjetnog bubrega ili, još bolje, presađivanja, transplantacije (koja se u Hrvatskoj izvodi najviše, u odnosu na druge europske zemlje).
Pri kroničnom zatajenju bubrega simptomi se sporo razvijaju. Ispočetka, osoba nema simptoma i nepravilna se bubrežna funkcija može otkriti samo laboratorijskim pretragama. Osobe s blagim do umjerenim zatajenjem bubrega mogu imati samo blage simptome unatoč porastu ureje, metaboličkog otpadnog produkta u krvi. U tom stadiju osoba može mokriti više puta tijekom noći (nikturija) jer bubrezi ne mogu vratiti (resorbirati) vodu iz mokraće i koncentrirati je, što normalno rade tijekom noći. Rezultat toga je veći volumen mokraće. Visoki krvni tlak (hipertenzija) javlja se u ljudi sa zatajenjem bubrega jer bubrezi ne mogu izlučiti višak soli i vode.
Osnovni principi liječenja:
-Da bi se usporilo napredovanje zatajenja bubrega, podešava se prehrana i pažljivo doziraju svi lijekovi.
-Opasna je izmjena terapije bez suglasnosti nefrologa, osobito davanje aminoglikozidnih antibiotika u neprilagođenim dozama.
-Potrebno je izbjegavanje intravenskih radiokontrastnih snimanja, a ako su baš neophodna, obvezna je priprema kao i praćenje i terapija poslije snimanja (CT, NMR, IVU).
-Kod dijabetičara se nastoji glikemiju održavati u optimalnim granicama i da se hipertenzija strogo regulira, na razini 120/75 mm Hg i niže, kombinacijama ACE inhibitora, beta blokatora i sartana.
U raznim stupnjevima bubrežne insuficijencije mora se podešavati terapija.
-Tiazidni diuretici se ne daju kada klirens kreatinina padne ispod 30 ml /min, tada se daje furosemid, uglavnom bez dodavanja kalija.
-Porast kalija u krvi postaje problem već kod klirensa kreatinina ispod 20 ml / min, kada je potrebno kompletno podesiti terapiju, pa ACE inhibitore (koji doprinose hiperkalemiji) zamijeniti kalcijumskim blokatorima, kojima se pripisuje protektivno djelovanje.
- Nekad je potrebno dodati smole koje korigiraju visok kalij.
-Primjenom eritropoetina korigiramo anemiju, postižemo opće i kardiovaskularno poboljšanje i usporavamo progresiju zatajenja u izvjesnoj mjeri.
-Kod odmaklog zatajenja bubrega nastojimo odložiti dijalizno liječenje, a da ipak ne izazovemo pothranjenost, pa kombiniramo hipoproteinsku dijetu s davanjem ketokiselina ili anabolika.
-Redovito pratimo poremećaj metabolizma kalcija i fosfata uz razinu parathormona, pa dodajemo lijekove koji smanjuju apsorpciju fosfata i aktivne metabolite vitamina D.
Primjenom dostupnih mjera možemo u priličnoj mjeri usporiti bubrežno zatajenje i odložiti dijalizno liječenje, bez značajnije pothranjenosti.
Kada su se balkanske države počele urušavati kao kule od karata, četiri nefrologa su 1991. godine potpisali incijativu da se osnuje asocijacija balkanskih gradova. Države se mijenjaju, gradovi ostaju. Tako su Momir Polenaković (Skopje), Aleksandar Radmilović (Beograd), Dimitri Nenov (Varna) i K. Onen (Ankara) idejni tvorci BANTAO.
Nakon dvije godine na kongresu nefrologa Makedonije
BANTAO je službeno formiran, a prvi kongres je održan
1995. u Varni. Danas je to moćna nefrološka udruga s
preko 15000 članova i važan je dio EDTA, europskog
udruženja nefrologa.
Povodom 20 godina od osnivanja BANTAO,
jedan od osnivača je dobio priznanje.
BANTAO ima i svoj stručni časopis, u kojem
objavljujemo stručno znanstvene radove.
Trenutno je u Opatiji u tijeku 12. kongres BANTAO,
čiji je predsjednik prof.dr Petar Kes.
Na kongresu BANTAO 2005. na Ohridu izložila sam ideju glavnom organizatoru prof. Spasovskom da se na svečanoj večeri zapleše balkanski valcer. Naravno, tipičan engleski valcer za Ohrid je "Biljana platno beleše", pa sam njega izabrala. Kolegi se ideja svidjela pa mi je dao slobodu da to i organiziram. Tako sam pratila kongres, branila svoj rad i pritom kontaktirala svih 11 delegacija zemalja sudionica, dok mi sve zemlje nisu dale po jedan par za balkanski valcer. Kad sam prozvala, podijem su se zavrtili parovi iz Hrvatske, Albanije, Makedonije, Slovenije, Turske, Rumunjske, Grčke, BiH, Bugarske, Srbije i Crne gore. Plesala sam za Srbiju, pa sam sebe prozvala posljednju. Nezaboravno veče!
Tko je rekao da glina nema dušu, pogriješio je.
Treba samo otići u umjetničku koloniju Terra u Kikindi
i obići prvo eksponate na otvorenom.
Koliko strasti u ovom tango paru!
Simpatičan je Pinokio
Djeca su se zaigrala
Tko će riješiti lavirint?
Jadni Ikar...
Tko je uradio ovo, kipar ili kiparka?
Uđimo u atelier
Mnogo nezavršenih radova naokolo
I još ih ima naokolo, da uživaju i oko i duša
Internacionalni Simpozijum skulpture u terakoti "TERRA", osnovan je 1982. godine, a od tada se održava svake godine od 01. do 31. srpnja na starom pogonu II IGM "Toza Marković", u objektu koji je sagrađen 1895. godine.
Tako je stvoren fundus Simpozijuma ''TERRA'' u kojem se nalazi oko 1000 skulptura. Određen broj skulptura je postavljen u prostoru starog pogona II, u parkovima IGM ''Toza Marković'', u zgradi SO Kikinda, na gradskom trgu i stalnoj postavci gradskog Muzeja. U Veneciji je postavljeno pet, a u Beogradu jedna velika skulptura iz kolekcije Simpozijuma "TERRA".
Ispunjavam želju blogerica: Zvonka, Mela i O-da životu!, pa pravim bundevaru.
Bundevara= pita sa bundevom= pita sa bučom= puta sa ludajom, zovite je kako hoćete,
a napravit ćete je lako.
Iskušat ću recept iz kuvara "Banatski fruštuk" koji sam dobila u Kikindi, u kojem su
tradicionalni recepti, samo ću u startu smanjiti količinu šećera, a povećati količinu bundeve..
Pripremite 500 g kora za pitu i naribajte 1kg buče (bundeve).
Pomiješajte ribanu bundevu sa 350 g kristal šećera, 2 vanili šećera i 3 kašičice cimeta.
U nauljen kalup 30x40 cm stavite dvije kore na dno,
sloj bundeve, ponovo 2 kore pa bundevu, na vrh 2
kore. Prelijte uljem s vodom.
Pecite u pećnici na 200 stupnjeva 30-35 minuta,
prelijevajući je uljem s vodom tijekom pečenja.
Prohlađenu pitu isjecite i pospite šećerom u prahu. Jedite u slast!
Sa obiljem dragocjenih ljekovitih sastojaka, bundeva (Cucurbita pepo) nezaobilazna je namirnica na trpezi. Specifičnog okusa i mirisa, ova jednogodišnja zeljasta biljka stigla je iz Južne Amerike, gdje je stoljećima bila glavna namirnica u ishrani indijanskih starosjedelaca. Danas se jede u čitavom svijetu, od nje mogu da se pripremaju i slana i slatka jela, može da se jede živa, dinstana, pečena, pržena, a na organizam izuzetno blagotvorno utječe i svježe cijeđen sok.
Kikindu su proslavile dvije vremešne dame,
Kika i suvača.
To već zahtijeva dopunsko objašnjenje.
Skelet mamuta pronađen je 1996. u Kikindi, u pogonu tvornice cigle i crijepa
"Toza Marković". Ispitivanjem skeleta utvrđeno je da je mamut ustvari
mamutica, pa joj je i dato ime - Kika. Od 2006. Kika se nalazi u Narodnom
muzeju Kikinda, i kao glavni eksponat Kika je oživjela ovaj Muzej, postavši
njegov zaštitni znak i brend. Replika prapovijesne grdosije, mamutice Kike
visoka je 4,7, a duga sedam metara.
Osim samog skeleta, tu je i 3D film koji će vas provesti kroz priču
o Kiki. Kika je stepska mamutica koja je u davno doba zaglibila
u blatu vojvođanskih močvara i tu zauvijek ostala. Procjenjuje
se da je imala 65 godina i da je vjerojatno bila vođa krda.
Mamuti su živjeli u matrijarhatu, ženke i mladunčad zajedno,
a mužjaci su bili samotnjaci.
A onda, idemo vidjeti jedinu preostalu suvaču u Srbiji.
To je mlin na konjski pogon. Pod krovom suvače konji se upregnu, okreću
veliki kotač, i time pokreću mehanizam kojim se melje žito.
Ovdje je mlinara, brašno izlazi na ove otvore.
A od brašna se prave banatski
specijaliteti, pa je baš ovdje
promoviran kuvar "Banatski fruštuk".
A vrijedne banatske ruke napravile su odlične bundevare, kojima su nas poslužili.
Već 30 godina Kikinda je tri dana u listopadu svjetska prijestolnica buče (bundeve).
Ovaj natpis napravljen je od plastičnih zatvarača.
Sjetila sam se Plastika.
"Dani ludaje" je jedna od najatraktivnijih manifestacija u Srbiji.
Bira se najveća bundeva, najduža tikva, sve začinjeno bećarcima.
Na trgu, pješačkoj zoni, postavljeni su štandovi s narančastim oznakama,
s raznim rukotvorinama i proizvodima od bundeve (buče).
Sove ušare su česte u Kikindi, vidimo ih u drveću, jedan su od simbola Kikinde.
Čest su motiv u suvenirima.
U okviru promocije dalmatinske kuhinje,
na trgu na štandu Dalmatinci iz Drvenika
dijele rižoto s morskim plodovima. Nije baš
bio pravi, ali to se ni ne očekuje.
U povratku, prolazimo ulicu Generala Drapšina,
proglašenu za jednu od 50 najljepših na svijetu,
sa lijepim niskim fasadama i drvoredom od
američkog koprivića.
U ovoj noći gdje si ti?
Spavaš il' si budan kao ja?
Sjećaš se svega
kao da je jučer bilo
i želiš sve ponoviti?
Pogreške stoput vraćaš
čije su, moje, tvoje
ili sudbinske?
Što vam je život namijenio, ne znate dok se ne desi. Ljudmila je bila liječnica u Moskvi, s malim djetetom i prošlim brakom. Dragan je imao jedan završeni brak i sina. Radio u našoj tvrtki i u Moskvi mu je pozlilo, odvezen u bolnicu, kad se probudio, vidio je oči njene... spasila ga je prvi put. Do ljubavi je samo korak trebao. Nije joj bilo lako preći u Srbiju, dobiti posao, izboriti se za svoje mjesto u struci. Njenu kćer je on prihvatio kao svoju, i prezime joj dao. Sad je Ljudmila jedna od najboljih naših reumatologa, njezino se ime poštuje i cijeni. Kći je u Americi, vrhunski informatičar, udana i s malim djetetom. Ljudmila i Dušan su cijele godine između njenog rada u bolnici, zajedničkog odlaska na sve njezine svjetske kongrese (gdje na svečanim večerama obavezno otvore ples!), posjeta kćeri, obilaska Ljudmiline obitelji u Moskvi. U međuvremenu mu je još jednom spasila život, tek da ne zna koji rođendan slaviti. Družimo se, prijateljice smo.
I za vikend su svi bili tu, s dva kontinenta i nekoliko zemalja. Svečana sala
puna obitelji i prijatelja, a između se igra mali unuk i svojim smijehom
prekida ozbiljne trenutke.
Prijatelj koji igra matičara poziva par i kumove da ispričaju 25 godina braka,
ponove bračne zavjete, ponovno se potpišu. Srebrna svadba!
Dobili su i certifikat.
Dvije glumice, majka i kći, Jelena
i Ivana Žigon, prijateljice para,
stihovima su oplemenile večer
A Ivana je pjevala ruske romanse, na koje je
Ljudmila plesala.
Naravno, gosti su cvijećem, poklonima i plesom dali
podršku njihovoj ljubavi, da traje još mnogo godina.
Nekako je sve s njom bilo obavijeno i oplemenjeno glazbom, od samog početka. Pozvao ju je pjesmom "Da te mogu pismom zvati." Preokrenula mu je život u trenu, kao Ruski voz. Nastavili su s Kissinom, istinski uživali u njegovim maestralnim izvođenjima, igrali se nemogućim varijantama ulaska u pun Lisinski i prepun Kolarac, i uspijevali. Glazba ih je nadahnjivala na više i bolje u njihovoj ljubavi. Nisu propustili biti u prvim redovima uz Zvonka Bogdana i uživati uz starog šarmera. Za glazbu su uvijek bili raspoloženi. Slušali su sve što je vrijedilo, a do čega su mogli doći, od kora u katedrali do violončela u Samoboru, od tamburaša na uho do Cigana koji lete u nebo. Kao da ih je glazba inspirirala na maestralne osobne duete. Nijedan značajniji glazbeni događaj nije prošao bez njih dvoje. I kad nisu bili na koncertu, pjevušila mu je dok se voze nekim lijepim predjelima. Uživali su u životu, u svim njegovim lijepim licima.
I sada, Arsenovi stihovi ga podsjete na vrijeme ljubavi s njom. Sve bilo je muzika...
Nisam uvijek razumjela njegov način ljubavi. Volio se pokazati muškarčinom pred društvom, da se opušteno ponaša prema drugim ženama, da pred svima pokazuje pažnje drugima, a pritom podrazumijeva da se ja neću ljutiti. A onda me je zabrinuto zapitao:
"Misliš li ti da me čuvaš?"
"Kako to misliš?"
"Pa, nisi nimalo ljubomorna!"
"Ako misliš da te ljubomorom čuvam, slobodno odmah idi!"
Nije to razumio, smatrao je da je ljubomora sastavni dio ljubavi, dok sam ja uvijek smatrala da je ljubomora samo nesigurnost, u sebe i onoga zbog koga praviš scene.
Iznimno ljubomoran, na svaki moj pogled je reagirao burno, a na ljubaznosti upućene drugima, svađalački. Jednom je rekao: "Ubit će me tvoj osmijeh!", pritom ne misleći na osmijeh upućen njemu...
A ipak, volio me je mnogo godina, sve do smrti, neporecivo. Pokazivao je to na načine koje nisam uvijek razumjela. Kupio bi skupu ogrlicu i rekao: "Čuvaj ovo za posebne prilike!" Mene je to nerviralo, jer je svaki naš dan posebna prilika, treba živjeti danas, sutra često ne dođe. I onda tu ogrlicu ne bih uopće nosila. Kupio bi prsten s dva brilijanta za dva sina, pa i njega sam trebala nositi u specijalnim zgodama. Do kraja svog života nije shvatio da se život ne odgađa za kasnije, nego se živi sada, odmah. Jer samo sada je sigurno došlo. Pa pošto nisam nosila prsten, donio ga je na proslavu rođendana u restoranu i rekao: "Ovo je svečana zgoda" i tada sam ga stavila i više ga nisam skinula do dana današnjeg.
On me je uvijek volio na svoj način...
Radila sam u autokampu preko ljeta nakon prve godine studija. Položila sve ispite pa kao recepcioner nastojala da malo zaradim i olakšam roditeljima financiranje mog studija. A iznad autokampa je bio čuveni ferijalni kamp, koji pamte generacije. I u njemu dva gosta, moj budući suprug s kumom. Neki glavni Don Juan ferijalnog kampa je stalno mijenjao djevojke, samo mu nije bilo jasno kako je recepcionerka otporna na njegove čari i dovodio sobom uvijek novog svjedoka, koji će potvrditi da je ta djevojka konačno popustila. I jednog dana je doveo mog budućeg, baš na vrijeme kad sam Casanovi pripremila šalu od koje se neće oporaviti. Moj budući me odmah zainteresirao inteligencijom, na što sam uvijek bila osjetljiva. Pa sam uskoro pozvana na ples u ferijalnom kampu. Disk džokej je puštao pjesme po izboru publike. Čim me budući smjestio sjesti, nestao je nakratko i vratio mi se, a sa razglasa su se čule "Te tri slatke riječi". Bila je večer pa se nije vidjelo da sam porumenjela. Kasnije mi je pričao da je od prvog susreta osjetio da će život provesti sa mnom. Plan je ostvario i mnogo godina smo podijelili, život osmislili, djecu podigli. I kad se iza sebe okrenem, imam se čega sjećati i biti ponosna.
Ni sam nije znao gdje živi, na dva kontinenta. Pa malo amo, malo tamo. Uvijek je obitelj stavljao iznad svega. Rascijepila se obitelj, pola otišlo, pola ostalo, pa je balansirao između oba dijela. Dopunjavao praznine u duši. Ona se pomirila s tim da u njegovom životu ima važno mjesto, ali nedovoljno da ostane na jednoj strani. Bila je dio sreće na jednom kontinentu. Svaki put kad bi odlazio, ispraćala ga je s uvjerenjem da će opet doći. Dok se nije razbolio i prošao Golgotu u svojoj bolesti. Uspio je doći još jednom, da vidi obitelj, prijatelje, nju. Nije bio siguran kako će ga ona dočekati. Odglumio je da nije vidio njezin izraz lica kad ga je prvi put ugledala, bez čuvenih brčića (koji su otpali nakon kemoterapije) i smanjenog 10 cm, sabijenog od metastaza u kostima. Znala je da nema više, da je to posljednji susret. Pružila mu svu svoju nježnost i ljubav. Kad je odlazio, i ona je željela da vjeruje kako će se vratiti. A znala je da neće. Jednog dana u veljači, kad je njen SMS otplovio na drugi kontinent, nije odgovorio. Nije ni mogao. Već je dva dana s anđelima plesao. Nije dozvolila da ljudi vide kako pati. I ponovno je pustila Zvonkovu pjesmu "A ti se nećeš vratiti" ...
Nisu nikad ranije plesali. Ona je znala da je on odličan plesač, koji je završio školu plesa, ali ga je samo gledala s drugima. Tada joj se drugi udvarao i više je njega pogledom pratila. A ovaj, zgodan i visok, gospodin u punom smislu riječi, za nju je pripadao nekoj drugoj i samim tim nije bio zanimljiv.
Odličan bend je svirao, malo je ljudi plesalo. Zaista čudno, nekako su svi bili dremljivi i inertni. Na podijumu su se vrtjela dva para, kad su zasvirali „Jesenje lišće“, divan stari bečki valcer. On je prišao i naklonio se. Ustala je, pomalo nesigurna u svojoj plavoj haljinici. Dopratio ju je na podijum i zavrtjeli su se. Ali kako! Kao jedno. On je savršeno vodio, ona ga je pratila kao da su čitav svoj život plesali zajedno. I kad se valcer završio, oboje su znali da ništa više neće biti isto.
Jedna pjesma me uvijek vraća tamo odakle sam potekla, gdje mi je more počelo teći venama. Kud god sam išla, tamo sam se barem u mislima vraćala. I svaki put kad prelazim Biokovo i ugledam moje more, osjetim se jakom, ma kako prije toga slaba bila. Oko mene se ponosno širi najljepši dio dugačke makarske plaže, gdje su kameni obluci najnježniji, a pijesak u moru najmekši. Volim jutarnja plivanja.Tad je more nedirnuto, pa je taj rajski dio dalmatinske obale samo moj. Polako ulazim u more, kad nijednog kupača nema na plaži, a more osvježava prijatno hladnjikavo. Sunčeva mreža prodire do dna u kristalnočistoj vodi, šaram po mreži dok plivam, igram se po pijesku i oblucima. Nada mnom kruži galeb, a iz kafića se čuje pjesma ”Moj galebe”. Trenutak savršene harmonije dok iz mora posmatram vrleti Biokova, Vošac kao glavu sure ptice sa raširenim krilima koja grle Makarsku rivijeru, galeba koji priča mornarske legende, borove povijene pod nebrojenim burama i na drugoj strani stari svjetionik na vrhu poluotoka Sveti Petar, Hvar i Brač koji se šepure na pučini. Tad je more moje, savršeni trenutak je moj, ja sam svoja.
Za toplu obalu djetinjstva
bili smo vezani k'o čamci
život sav...
(snimila Lastavica)
Ova priča bit će prva u seriji "Svaka pjesma svoju priču ima".
Čuo/la si za blog. Neke bi misli iskazala/o. Koji blog? Ima ih mnogo. Ukucaš riječ i dobiješ najlogičniji, blog.hr. Dobro, da vidimo. Naslovnica pregledna. Moglo bi biti dobro. Registracija novih. Aha, tu je. Podaci. Korak 2 od 3. Smišljaš naziv bloga i nick. Jasno ti je da je nick tvoja osobna iskaznica na blogu.
I evo, editor je tu, napišeš nešto. Objaviš. Ti vidiš da je objavljeno na „pogledaj blog“. Nema reakcija. Nemaš pojma da post nije izašao na naslovnici, bez samom-sebi-komentara. Nitko te ne primjećuje. Dobro, nisi zanimljiv/a, misliš. Kasnije objaviš drugi post. Opet isto. Nitko ne vidi da si tu, a ti misliš, nisi interesantan/na.
I onda su moguće dvije varijante:
1. Netko tko prati skrivene liste - primjećuje novi blog. Komentira. Blog ti se pojavi na naslovnici. Odgovoriš na komentar, odeš komentatoru na blog. I počne se blogersko klupko odmotavati.
2.Odeš na nečiji blog i ostaviš komentar, jer te je zaintrigiralo pročitano. Taj bloger ti uzvrati posjet i učini tvoj blog vidljivim, ostavljajući tako potreban prvi komentar.
U početku samo primaš posjete i odgovaraš ili ne odgovaraš kod sebe. Kasnije kreneš po blogu čitati druge i malo po malo ulaziš u svijet bloga. Netko ti pojasni kako da napraviš avatar. Poželiš imati linkove prema omiljenim blogovima, drugi ti objasni i to. Hoćeš postaviti sliku u post? Netko će ti i to objasniti. Uvijek ima blogera spremnih da pomognu. Sve dalje je nadgradnja. Više nisi bloger početnik. Sad ti pomažeš novima, čije početničke greške lako uočavaš.
I ne znam što joj reći.
Uzela je to plavo rusko mače prije dva mjeseca, čim se smjelo odvojiti iz legla. Imalo je neko dugačko ime, prema rodoslovu generacijama poznatom unazad, ali ga je kuma nazvala Roni. Otkad je sama, u tuzi za kumom, samo je Roni zaista smirivao i uveseljavao. Bojala sam se za njene porcelanske i kristalne figurice koje je donosila sa svih strana svijeta, a dovoljan bi bio jedan Ronijev skok da ih pola porazbija. Nekako ga je učila što smije, što ne. Sredila mu njegov kutak, strogo kontrolirana ishrana, sve kako valja.
No, odjednom, bez ikakvog vidljivog povoda, mače poče povraćati, dehidriralo. Ona ga odnese veterinaru, pregledali su, snimali i zaključili da je upala pankreasa. Vrtim glavom, neće biti to, nema razloga, ta pasmina maca nije sklona nikakvim genetskim bolestima, a povoda u ishrani nije bilo. No dobro, nisam veterinar, možda su ipak u pravu.
Malo je živnuo, a onda neki konac dugački počeo izbacivati, preko 30 cm. Gdje li se to u njemu zapetljalo, tko da zna? Pokušala mu pomoći, ne izlazi sasvim. I opet potone mače. Ni živo ni mrtvo. Odnese ga u kliniku, ponovo snimanje, ne vidi se ništa. Konačno predložiše operaciju. I našli onaj konac u klupku u crijevima, to izvadiše, ali nađoše i rascjepe crijeva zbog progutanog komada oštre plastike. Gdje ju je i kako našao i progutao, tko da zna. A ne vidi se na rendgenu... Antibiotici, infuzije, kao kod čovjeka. Hoće li se mače izvući, tko zna. Mnogi bi odavno odustali, ali ona čini sve da spasi Ronija. Neka im je sa srećom!
Nastavljamo u Lisine, uskom cestom iznad vodopada. Kiša ne prestaje cijeli dan.
Spuštamo se do vodopada.
Lisine ili Veliki Buk je malo skriveno mjesto, slap pored Despotovca, na padinama
Beljanice, na rječici Vrelu, desnoj pritoci rijeke Resave. Smješten je na oko 380 m
nadmorske visine, u blizni Resavske pećine. Dugo se smatrao najvišim na ovim
prostorima.
U restoranu "Izvor" dočekuje nas desetogodišnja djevojčica u narodnoj nošnji
s pogačom i soli.
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.