Nisam uvijek razumjela njegov način ljubavi. Volio se pokazati muškarčinom pred društvom, da se opušteno ponaša prema drugim ženama, da pred svima pokazuje pažnje drugima, a pritom podrazumijeva da se ja neću ljutiti. A onda me je zabrinuto zapitao:
"Misliš li ti da me čuvaš?"
"Kako to misliš?"
"Pa, nisi nimalo ljubomorna!"
"Ako misliš da te ljubomorom čuvam, slobodno odmah idi!"
Nije to razumio, smatrao je da je ljubomora sastavni dio ljubavi, dok sam ja uvijek smatrala da je ljubomora samo nesigurnost, u sebe i onoga zbog koga praviš scene.
Iznimno ljubomoran, na svaki moj pogled je reagirao burno, a na ljubaznosti upućene drugima, svađalački. Jednom je rekao: "Ubit će me tvoj osmijeh!", pritom ne misleći na osmijeh upućen njemu...
A ipak, volio me je mnogo godina, sve do smrti, neporecivo. Pokazivao je to na načine koje nisam uvijek razumjela. Kupio bi skupu ogrlicu i rekao: "Čuvaj ovo za posebne prilike!" Mene je to nerviralo, jer je svaki naš dan posebna prilika, treba živjeti danas, sutra često ne dođe. I onda tu ogrlicu ne bih uopće nosila. Kupio bi prsten s dva brilijanta za dva sina, pa i njega sam trebala nositi u specijalnim zgodama. Do kraja svog života nije shvatio da se život ne odgađa za kasnije, nego se živi sada, odmah. Jer samo sada je sigurno došlo. Pa pošto nisam nosila prsten, donio ga je na proslavu rođendana u restoranu i rekao: "Ovo je svečana zgoda" i tada sam ga stavila i više ga nisam skinula do dana današnjeg.
On me je uvijek volio na svoj način...