Ne zna se kad je tačno posađena, po želji kneza Miloša,
no svakako je stara preko 200 godina. U Beču je kupljeno 350
sadnica i posađene su po parku. Javorolisna platana
inače potječe iz Engleske.
Konačno je sajt imbbb.com napisao što želi: plaćanje. Slike
u današnjem postu se ne vide. Godinama smo lijepo
postavljali fotografije preko datoteke blog.hr, ali to već
dugo nije moguće. Pitanje za admina: može li da se vrati datoteka
blog.hr? Pitanje za blogere: s kojim ste sajtom za upioad
slika zadovoljni? Euro i ja s ovim imamo problema.
Vraćam se sa susreta u centru i stajem na početnu bus
stanicu na Studentskom trgu. Računam, bus stiže za minut
i bit ću kući za pola sata. E baš neću. Točno u 11,52 s jedne
i druge strane Studentskog trga nanizali su se redari u žutim
prslucima sa natpisom kom fakultetu pripadaju (uglavnom dame)
a između njih se slila rijeka studenata. Skupu su užurbano
prilazili ljudi sa svih strana, stariji od studenata. I svi su u
potpunoj tišini na minus 3 stajali petnaest minuta, po minut
za svakog nastradalog. Nigdje se nije čuo ni mobitel ni
uobičajeni zvuci velegrada. U 12,07 svi su se prekrstili i razišli,
redari su provjerili da su su ljudi u blizini svi na trotoaru
(nitko na kolovozu!) i autobusi su krenuli.
Ista pauza za tišinu istovremeno se odvijala na mnogim
lokacijama u Beogradu i u drugim gradovima.
Za neupućene, nadstrešnica na željezničkoj stanici u
Novom Sadu je 1.novembra 2024. točno u 11,52
neočekivano pala i usmrtila 15 ljudi.
(Post je posvećen Malom suncokretu.)
Jedan jubilej mi je osobito drag. Na današnji dan prije 6 godina
osnovala sam foto grupu "Videti lepotu/notice the beauty) koja
bez prekida radi svo ovo vreme, uz entuzijazam članova i samo
jednog admina, moje malenkosti. Svakog dana obrađuje se nova
tema, koju biraju nagrađeni članovi kad osvoje naslovnicu.
Dovoljan je podatak da sam objavila 2190 naslovnica i bezbroj
kolaža uz svaku temu. Uz kolaže propratni tekst su moje pjesme
ili kratke priče. Pogledajmo samo neke od posljednjih naslovnica.
Na temu: MJESTA S LEGENDOM
Na slovo M
Na temu FLORA I FAUNA
"
Na temu LJUBAVNI PAR
Na temu RUČNI RAD Ideja za osnivanje grupe pripada mecabg.
Nastavljamo, pa dokle stignemo...
Kad vam netko koga odavno više nema,
tko boravi među zvijezdama, i dalje mnogo nedostaje,
smanjuje li se taj osjećaj s godinama?
Vraća li vam se u snovima?
Vrijeme je za Zemun, zar ne?
Za zemunsku marinu
U njoj ptičji bal u toku
Divno druženje u nautičkom restoranu "Radecki" na
samoj obali Dunava
Morski plodovi? Ili riječno bogatstvo, som. A zašto ne
oboje?
Što hoće studenti?
Svojom voljom, bez ijednog vođe, pješače do udaljenih
gradova, bude zemlju u kojoj žele da ostanu, a ne da
je napuste kad diplomiraju. Grade svoju zemlju jer je vole.
Traže samo da institucije konačno počnu da rade svoj
posao i kazne sve koji su odgovorni za nesreće u Novom
Sadu, Ribnikaru i šire. Iza sebe ostavljaju red, kakav ni
komunalci ne ostave. Ako su bolnih stopala stigli u neki
grad, po njih sutradan dolaze kolonama taksija
taksisti, očevi te djece ili bilo koje djece u ovoj zemlji.
Vraćaju osmijeh zemlji kojoj treba osmijeh, empatija.
Svima nam treba, zar ne?
Ne zanima ih rušenje režima, to drugi žele da im
imputiraju. Ako je ovaj sposoban da ispuni njihova
četiri zahtjeva, neka ostane. Ako nije...
U blogosvijetu, u našem Blogoogradu Duka je bila omiljena.
Svoj simbol, jabuku, darivala je svima od srca, upakiranu
u lijepe stihove ili priče.
Duke više nema među nama. Anđelima daruje svoje
stihove i priče. Ispratili smo je jučer.
DUŠANKA VELJKOVIĆ
ZVONCE
Pre mnogo godina, u istoj zgradi, na periferiji Beograda,
živela je jedna porodica. Otac, mati i kći. uću su nasledili
od roditelja, nije bitno čijih. uća se nalazila u naselju koje
se tada zvalo Profesorska kolonija. Danas taj deo Beograda
nije periferija, već širi centar.
Da ne dužim mnogo već da ispričam priču koja ima veze
sa današnjim danom.
ada je naišlo vreme opšte nemaštine, odluče da deo kuće,
tj dve sobe i malenu ostavu koju su pretorili u kuhinjicu,
izdaju jednoj porodici koja je došla u Beograd trbuhom za
kruhom kako se to govorilo. Isto kao i njihovi stanodavci
i ovi su imali jednu kćer. Devojčice su bile vršnjakinje.
Od prvog dana su se zavolele, igrale u istom dvorištu.
Daću im imena. Domaćica, devojčica, zvala se Olivera.
Devojčica koja je došla sa roditeljima iz jednog dalekog
mesta bivše zajedničke zemlje zvala se Jana.
Godine su prolazile, deca rasla, pošla u školu.
Jednog proleća, na dan Vrbice, majka Oliverina pozvala je
i Janu da ih odvede pred crkvu. Janini roditelji, ateisti, da
li po ubeđenju ili iz straha, sa zebnjom su pustili Janu da
pođe sa njima. To je bilo vreme kada nije bilo zakonom
zabranjeno obeležavati crkvene praznike, ali nije bilo ni
poželjno. A Janin otac je počeo, kao perspektivan kadar,
da se penje društvenim lestvicama. Upravo su i stan
očekivali. Oko vrata, na tračici, Oliveri je bilo zakačeno
maleno zvonce.
Kada su stigli pred crkvu, Jana je videla da sva deca
imaju zvončiće. Samo ona ne. Po prirodi osetljiva,
Olivera je primetila njenu tugu, skinula sa svog vrata
zvonce i obesila Jani.
''Dovde sam nosila ja, sada ga nosi ti,'' rekla joj je.
Proveli su lepo popodne.
ada je došla kući Janu su roditenji izgrdili što je nosila
zvonce oko vrata. Ona ih je gledala svojim krupnim
očima koje su se napunile suzama, istrčala iz sobe u
dvorište zagrlila Oliveru koja se čudila zbog čega ova plače.
''Evo, vraćam ti zvonce, rekla je Jana.
''Šta ti pada na pamet, čudila se Olivera. To sam ti ja
dala na poklon, da ti donosi sreću cele godine.''
Ubrzo se Jana sa roditenjima otselila u novi stan koji
je bio na sasvim drugom kraju Beograda.
Godine su prolazile. Menjala se zemlja, smenjivale se
vlade. Ove dve porodice nisu imale nikakav kontakt.
Pre dve godine, od današnjeg dana računajući, Jana,
zamenik direktora jednog javnog preduzeća, sedela je
u svojoj kancelariji a pred njom je stajao spisak kadrovske
koji je sadržavao spisak od 35 imena članova kolektiva
kojima teba dati otkaz. Nije volela takve trenutke koje
joj je pružao njen položaj, i već oguglala na neprijatne
stvari, uzela je olovku da ga potpiše, kada joj pogled
pade na ime Olivera. Prezime nepoznato.
Zastala je na tren. Otvorila svoju tašnu, izvadila lep
kožni novčanik i iz njega izvukla žuti, metalni predmet
koji je imao oblik ispresovanog zvonca.
Sećanja joj se vratiše Vide sebe kako krišom od roditelja
lupa čekićem po zvoncetu koje je dobila da bi bilo što
manje i da ne bi zvonilo. Seti se kako se radovala i
plakala u isti mah što ga kvari, ali je to bio tada za nju
jedini način da ga sakrije. I od te godine, kroz celo
školovanje, studije, pa čak i na dan svadbe, to maleno
parče metala uvek je bilo uz nju.
Vrati ga na mesto u novčanik i pozva šefa kadrovske
komisije. Za svakog predloženog za otkaz tražila je
obrazloženje. Za Oliveru je dobila takvo od koga su
joj zadrhtali svi damari u telu. To je bila njena Olivera.
Saznala je da je Olivera završila pravni fakultet, ali kako
nije mogla da se zaposli u struci, radila je u arhivi njihovog
preduzeća već par godina. Udala se i na njenu nesreću,
rodilo joj se dete defektno. Ma koliko da se trudila da
ne izostaje sa posla, bila je često prinuđena da po dva,
tri dana izostane, i to svakog meseca. Svi su znali da
joj mati čuva dete, i smatrali su da i ta dva, tri dana može
ona da ga vodi na neprijatne i bolne kontrole kod lekara,
i da Olivera ne mora da izostaje zbog toga. A uzgred nije
bila član partije, nije imala nikoga iza sebe, muž je napustio
čim je utvrđeno da je dete bolesno.
Jana je uzela spisak i precrtala Oliverino ime.
''Nju ne dirajte'' rekla je.
Kasnije su se videle, popričale, i bilo je još tu za priču
materijala.
Ali ovo je priča o jednom malenom zvoncetu.
Stigli smo do petog broja književnog časopisa "Pobednik".
Tempiran je da iziđe pred praznik Sretenje sa adekvatnom
tematikom.
Kao glavna i odgovorna urednica, predstavila sam ga uz
pomoć urednika za poeziju i prozu
Predstavili su se naši poznati pisci, ali i mladi koji tek
stupaju na književnu pozornicu
Zadovoljni smo kvalitetom časopisa, ali možemo još bolje.
Idemo ka broju 6.
Arheolog dr M. Stojić je arheologiju iskoristio kao
vezivno tkivo za životnu priču o Dragoslavu Srejoviću.
Dr Srejović je s nestvarnom energijom i upornošću uspio,
teškom mukom, da postane svjetski poznat i priznat.
Istraživao je na 72 lokaliteta u Srbiji i Crnoj Gori.
Lepenski vir je njegovo najveće otkriće. Nažalost, zbog
gradnje hidroelektrane Đerdap izmješten je i ne nalazi se
sada na originalnom mjestu.
Spomenik braniteljima Beograda 1915. je spomenik u Beogradu,
na Dunavskom keju u blizini sportskog centra Milan Gale Muškatirović.
Podignut je 1988. godine, a njegov autor je vajar Nikola Kolja
Milunović. Izrađen je u kamenu i bronzi i visok je 3,5 m. Posvećen
je braniteljima Beograda 1915, koji su poginuli tokom pada
Beograda te godine.
Na spomeniku je upisan citat čuvene komande majora Dragutina
Gavrilovića:„Tačno u tri časa neprijatelj se ima razbiti vašim
silnim jurišem, razneti vašim bombama i bajonetima. Obraz
Beograda, naše prestonice, mora biti svetao. Vojnici, junaci,
Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz svog brojnog stanja.
Naš puk je žrtvovan za kralja i Otadžbinu. Vi nemate više da
se brinete za vaše živote koji više ne postoje.
Zato napred u slavu! Živeo kralj! Živeo Beograd!"
Kamo sreće da je ovakvih kapija manje, ne zato što se ne
treba sjećati, nego zato što ratovi nikome ne donose dobro.
Uslikala sam jučer jednu fotografiju koja mi je ispričala
dvije priče. Na njoj su dva pobjednika. Gore je Meštrovićev
Pobednik, simbol Beograda, a dole na klupi sjedi prvi pilot
beogradskog neba Edvard Rusjan i gleda prema ušću
Save u Dunav, mjestu koje je preletio i poginuo 1911.godine.
Sve je manje dobre poezije za decu i o deci. A baš takvu
knjigu smo promovirali u Društvu književnika Beograda.
Njen autor Ljubomir Vujović afirmirani je pjesnik sa brojnim
književnim nagradama, uglavnom za ljubavnu poeziju
Od pet unuka, najmlađi Vuk se najbolje "primio" na dedin
pelcer pa je brojnim pametnim pitanjima inspirirao djeda
da probudi dijete u sebi i napiše ovu knjigu. Ljilja i ja rado
smo mu pomogle u predstavljanju pjesama za djecu.
Ljilja je birala i ovu pjesmu:
CRNA
Dobio sam malo kuče
Dao sam mu ime Crna
Krupne oči, pravo luče
Tanko, lepo kao srna
Dresiram ga svakog dana
Al ne vredi, baš ne haje
Jedino kad stigne hrana
Maše repom, ne prestaje
Kad mu lepo kažem, sedi
Ne diže se, samo leži
Kad podviknem, hajde lezi
Pogleda me pa zareži
Ni u šetnji nema mira
Već tri dana haos traje
Na povocu iz čistog hira
Bez razloga na sve laje
Gricnulo me jutros malo
Pa mi nešto na um palo
Možda misli malo štene
Da dresira ono mene
Svi smo se podsjetili na dječje misli i požejleli
da našoj djeci ili unucima čitamo ove pjesme
Do renoviranja, Vršačka kula je bila ruina po kojoj
je razgledanje bilo opasno. Tad je nisam ni slikala.
Sad mogu.
Sad je to ljepotica koju je lijepo razgledati iz svih kutova
Ima jedno mjesto u Beogradu koje će Euro odmah prepoznati
pa mu zato posvećujem ovaj post.
Jednom davno željno je čekao da se ova vrata otvore...
Nećemo ući ovog puta, ali obilazimo eksponate
ispred muzeja, uglavnom iz 1.svj. rata
Pa niz stepenice, široko oko muzeja, tenkovi iz 2.svj. rata
Neka su muzejski eksponati i za slikanje, a ništa slično
uživo ne želim da vidim.
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.