Šteta što blogy nije znao da će mi ovo biti
poseban dan i tjedan, pa mi je dodijelio
blog tjedna. Prva slika kaže sve.
Pokušat ću objaviti poneki post,
ali ću vam dugovati komentare.
Ako sve bude OK, uskoro nastavljam.
Neka teče - sreća i priča!
Svaku priliku za slavlje treba iskoristiti. Ovog puta
"Full caffe" u Srbobranu, u kome je sve savršeno osim
smiješnog imena restorana za jedan bački gradić.
Društvo je veselo.
Tamburaši za svakog imaju pravu pjesmu. Za mene
"A ti se nećeš vratiti"
Jelovnik je savršen
Dejan me je diskretno fotografisao i zatim ostavio samu.
Osećao je da ovaj istorijski trenutak moram da proživim
sama. Klečim i dugo prstima ocrtavam jedno po jedno
slovo dedinog imena. Zbunjuju me oprečni osećaji.
Srećna sam što sam ispunila zavet, tužna zbog
mučeničkog kraja mog dede i ponosna na njega što je,
iako protiv svoje volje, ugradio sebe u budućnost ove
prelepe zemlje. Osećam da me je Nikolin duh vodio
celim putem iznad polarnog kruga, brinuo o meni i
pomoću svog izaslanika, Dejana, doveo me dovde.
Polako, skoro svečano, prilazimo dobro održavanoj
gvozdenoj kapiji s krstom, sa osećajem da hodočastimo
velikoj svetinji. Popločanom stazom polako prilazimo
spomeniku jugoslovenskim logorašima, istom kao pri
tetkinoj poseti, sa zvezdom.
Šta sam očekivala? Zapušteno groblje s visokom travom
kroz koju ću s mukom tražiti nadgrobne ploče. Umesto
toga, trava je podšišana kao u filmovima. Ne verujem
svojim očima da tokom našeg dugog boravka na groblju
robot celo vreme kosi travu! To me fasciniralo.
„Nema čoveka da komanduje robotu!” kažem Dejanu.
„Nema potrebe, on je podešen.”
„I niko neće da ga ukrade?”
„Neće. Zašto bi?”
Malo gastronomije za danas. Da se podsjetimo:
za Badnje veče sprema se posna trpeza
Za Božićno jutro i doček položenika obavezno
pogača- česnica s novčićem i prigodno posluženje.
Božićni ručak je bogatiji, evo samo predjela.
I glavno jelo
Nadam se da niste previše ogladnili...
Mnogi ljudi ostavljaju život za kasnije, za jedan od
onih dana, za neku godinu...i život protekne pored
njih, a da oni u njemu ne učestvuju. Puštaju ga kao
veliku reku da pored njih protiče, a da se u njoj ne
okupaju. Za sve ima vremena, sve se može sutra,
neka odleži, odstoji, da se razmisli... i dok se okrenu,
najbolji dani odoše u nepovrat, najlepše godine iza
njih... a ne možemo isto sa 30 kao sa 20, sa 50 g
odina kao sa 40, a posle 50 možemo još manje, pa
manje... Zato nijedan dan ne sme proći, a da u njemu
ne primetimo nešto lepo. Ne sme proći, a da nismo
nekog videli, čuli, napisali pismo. Ne sme proći, a da
u njemu nismo ostavili nešto završeno, urađeno.
Nikako ne sme proći, a da bar malu radost sebi
nismo priredili, makar kupivši sebi cvet. Nema
svečanih dana i posebnih zgoda, svaki dan našeg
života je poseban, specijalan, jer u njemu učestvujemo
baš mi. Neki mudrac reče, a ja ga svakodnevno
citiram: "Jedina osoba koja će s tobom biti celog
tvog života si -TI!". Zaključak: tu osobu moramo
čuvati, štedeti od nepotrebnih stresova, praštati
joj ono što treba oprostiti, popraviti sve što se može
ispraviti.
U više navrata dobijala sam lep nakit s napomenom
"Nemoj to nositi svaki dan, nosi u specijalnoj zgodi".
Takve komade nakita nisam nikad stavila na sebe.
Svaki dan mog života je specijalna zgoda. I vašeg
života! Čuvajmo sami sebe! Volimo sami sebe! Onda
će nas i drugi čuvati i voleti. Kad sebi oprostimo,
lakše će nam drugi oprostiti. Kad smo pomireni sa
sopstvenim nesavršenostima, lakše će ih i drugi
prihvatiti. Niko nije savršen, ali je svako jedinstvena
pojava na ovom svetu, kakva nikad pre nije postojala
i nikad više neće. Unikati, čuvajmo sami sebe!
Najavljeno je ovako:
Tišina koja govori glasnije od reči: Autorski projekat
"After After" Tanasija Ćakića u Teatru Vuk
Reč je o interaktivnoj monodrami koja istražuje muško
mentalno zdravlje i emocije koje se predugo prećutkuju.
Reditelj i glavni glumac ističe da predstava nastaje iz
potrebe da se o ovim temama govori iskreno i bez
patetike, pružajući prostor za dijalog između scene
i publike.
Poseban je osećaj da učestvujete u stvaranju predstave,
a svako u publici ima za to priliku.
Muzej čokolade jedan je od najmlađih beogradskih muzeja
Otvoren je u Beogradu, februara 2020. godine. U ovom
muzeju, osim sa eksponatima, posetioci mogu da se
upoznaju sa zanimljivostima i istorijom nastanka čokolade.
Muzej je osnovao Nenad Radulović sa suprugom,
a svi eksponati su originalni.
Muzej se sastoji od četiri prostorije, a svaka je uređena
tako da predstavlja jedan period u razvoju čokolade:
Soba posvećena Južnoj Americi, postojbini čokolade
Prvo ćemo u šume Ekvadora, naći ćemo plod kakaovca
i kušati ga. Nije loše.
Soba posvećena dolasku kakaoa u Evropu – razvojni
put, od dolaska u Španiju
Kušaćemo crnu, belu i ružičastu čokoladu.
Soba posvećena istoriji čokolade u Srbiji i Jugoslaviji
Soba sa eksponatima – različitim predmetima iz
svakodnevnog života, u celosti napravljenim od
čokolade, koji su jestivi, kao ova gramofonska ploča.
Na kraju dobijate smesu crne, mlečne i bele čokolade
i tridesetak dodataka, pa pravite svoju čokoladu.
Kad se ohladi u frižideru, spakuju je i ponesete je da
kući uživate u vašem origianlnom priizvodu.
Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.
Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)
Zamisimo da smo dobili ovakvu kuću
Zamislimo da smo sada u gondoli iznad Ribničkog jezera
Da nas čekaju konji za jahanje po planini
Da se stvorim na vidikovcu na Molitvi
Da se stvorimo u Japanu...uh, teško.
Realnije, da se nađemo na dobrom koncertu
Da plešemo u plesnoj školi. Lako izvedivo
Da smo na naslovnoj strani poznatih novina
I pošto smo ogladnili, da uživamo u dobrom
ručku.
Najdraži način dočeka Nove godine? Kad grad
organizuje doček "Otmeno" u Guarneriusu.
Sladjana i ja smo neizmerno uživale.
Dirigent: Ljubiša Jovanović
KAMERNI ORKESTAR KAMERATA SERBIKA
Solisti:
Milica Zulus, violina
Anđela Josifovski, viola
4 tanga za violinu i violu
Milica Zulus & Anđela Josifovska
U novu godinu ušle smo uz "Libertango"
Bobana Bjelića
A onda ide vinska pesma iz opere "Travijata"
Valcer za učesnike programa
A moglo je da bude i ovako...
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
sewen
Lipoto, od srca sve najbolje, svako dobro
i da ti vično sunce sja.....jer sve šta Si takla,
i prosljedila nama na Blog.hr je suvo zlato.
Živila ti nama i letila dok god radosti i volje ima!.. (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.