Pravilo bloga
Ne dozvoljavam vrijeđanje
ni mene ni drugih osoba.
Takve komentare brišem.
Let lastavica
30.09.2015., srijeda
Podijeliti radost
Kad cijeli svoj radni vijek provedete u bolnici, s pacijentima, na dežurstvima, u ambulanti,
u stalnom timskom radu, i dočekate radni staž i godine za punu mirovinu, znate da je
jedan jako važan dio vašeg života završen. Kolege viđate na stručnim skupovima, jer i
dalje osvježavate svoje znanje i skupljate CME bodove za licencu. Ne očekujete da vas
često zovu u kolektiv, jer više tu niste potrebni. I onda stigne poziv koji ne očekujete.
Dvije kolegice su izabrane za asistente, slave u sobi za sastanke, pozvale su kolektiv
i suradnike iz bolnice, pa su se sjetile da su znanje stjecale uz kolege koje sada ne rade.
Tako su nas petero pozvale da podijelimo radost, uz, naravno, gastronomski dodatak.
Svakako, rado smo se odazvale pozivu da im uveličamo svečanost.
Kako proslaviti svjetski dan turizma? Putovanjem, naravno.
Cijeli dan pada kiša i ne prestaje ni na tren, ali je raspoloženje odlično.
Prelazimo Veliku Moravu
i stižemo u Svilajnac, 110 km od Beograda. Smatra se
da je dobio ime zbog toga što su se njegovi žitelji bavili
uzgojem svilenih buba i proizvodili svilu.
Odmor u kafiću, dok čekamo otvaranje
Prirodoslovnog centra.
Ulazimo u Prirodoslovni centar Svilajnac,
otvoren krajem lipnja 2015.
To je znanstveno-obrazovna institucija, spoj znanosti, obrazovanja i turizma.
U kompleksu su četiri tematske izložbe: Svijet dinosaura, Geološki vremeplov,
Svijet minerala i stijena, Biodiverzitet Srbije. Prolazimo geološki vremeplov
Zemlje, arhaik, proterozoik,
paleozoik, mezozoik (formiranje kontinenata)
i kenozoik (stvaranje čovjeka, još smo u tom dobu).
Prolazimo Svijet minerala i stijena. Obilazimo unutarnju postavku kostura
dinosaura, Svijet dinosaurusa i Biodiverzitet Srbije.
Izlazimo u park sa dinosaurima i modelom vulkana.
Nastavljam priču o manastiru Manasija i vodopadu
Lisine, ostanite na istim valjnim duljinama!
(slika i priča Lastavica)
Pripremite 600 g mljevenog junećeg mesa, 1500 g balancana,
600 g rajčica, 2 kapule, 2 češnjaka, šalicu prezle, začine (maslinovo
ulje, morska sol, mljeveni cimet, vegeta, lovorov list, papar) i bešamel
(mlijeko 500 ml, maslac 70g, brašno 4 žlice, 200 g ribanog sira).
1.Ogulite balancane, isjecite na kolutove oko 7 mm,
posolite i ostavite da se ocijede.
2. Na maslinovom ulju popecite sjeckane 2 kapule, pa dodajte mljeveno meso,
promiješajte.
Dodajte sjeckani češnjak
oguljene i isjeckane rajčice,
pa pola šalice prezle, papar, pola žličice cimeta,
6-8 klinčića, dva lista lovora, malo vegete,
morsku sol. Dobro izmiješajte i lagano kuhajte
oko 45 minuta dok tekućina ne ispari.
3. Dok se meso dinsta, pržite balancane na
maslinovom ulju, da porumene.
4. Pripremite bešamel: zagrijte 500 ml mlijeka,
dodajte maslac, pa 4 žlice brašna, pa 200 g
ribanog sira.
5. U nauljenu vatrostalnu posudu posutu prezlom stavite red balancana, red mesa,
Njegov prijatelj je bio protiv. Draga je bila razvedena, a samo 6 mjeseci je provela u braku. Pozvao ga je da kumuje, ali se prijatelj protivio. No ipak je pristao i kumovao im na vjenčanju. Imali su par godina sreće, sve je izgledalo bajkovito. Rodio im se sin, sreća najveća. Dosta je putovao, takav je posao imao, a ona bi ostajala s djetetom i majkom koja je često uskakala za čuvanje unuka. Jednom se vratio ranije nego je trebalo. Dječak se sam igrao ispred kuće. Tiho je potražio nju. U sobi je zatekao isprepletena tijela ljubavnika... život se srušio.
Na sudu kum nije likovao, iako je preljuba bila baš ono što je očekivao. Razvod brz. Dijete je ostalo majci. On se odselio. Ona se udala za ljubavnika. Dijete je više podizala baka nego roditelji. Dolazio je kod oca, s njim putovao često. Pri jednom ljetovanju sam ih i upoznala, u Makarskoj, kad su došli s mojim budućim. Sad je on imao primjedbu kumu, jer sam ja duge kose vezivala u kikice, pa ga je zadirkivao da osniva dječji vrtić.
Pošto je kum bio sam, često sam ga pozivala kod nas na ručkove, večere, slavlja. Volio je lijepo postavljen stol, ukusno skuhana i lijepo aranžirana jela. Nikad nije odbio poziv. A onda sam ga počela upoznavati s mojim slobodnim prijateljicama. Kako već i vrapci pjevaju, nije izabrao nijednu od njih, nego je u Pragu upoznao kumu, zahvaljujući gibanici. Ljubav je planula, kakvu ni on ni ona nisu ranije poznavali. Kumovala sam im ovog puta ja. Kuma je prihvatila sina kao svog i svuda su ga sobom vodili, a kad se mladi čovjek razbolio, na onkologiji se predstavljala kao njegova majka i uspijevala svuda doprijeti do njega sa dobrim zalogajem i utjehom. Rođena majka mu to nije priređivala... I kad se kuma razboljela, on bi uspijevao ući kod nje s osmijehom, na štakama nakon amputacije bolesne noge. Svi su na onkologiji znali kad istovremeno terapiju primaju majka i sin... Mladić nije uspio, kuma se izborila. A kum je nakon toga svega potonuo, prvo depresija, pa Parkinsonova bolest, pa sedam godina nepokretnosti u kojima ga je bolesna kuma njegovala 24 sata dnevno, ne misleći na sebe. Mislili smo da će ona potonuti prije njega, od iscrpljenosti.
Sad sam se vratila iz posjeta njoj. Da može, vratila bi ga ljubavlju da ga dalje njeguje. Samo da je tu...
Blog je po definiciji dnevnik, koji pišemo na netu da bismo se kreativno izrazili i da bi drugi o tome dali mišljenje. Tako komentari postaju sastavni dio posta, njegov nastavak. Ma kako dobar dio, post je nedovršen bez komentara. Od stotina postova koji prođu kroz blog.hr dnevno, ne možemo sve čitati i ne mogu nam se svi svidjeti. Ako smo dugo ovdje, čitamo redovito stare znance. Nekad stignemo svima ostaviti znak posjete, nekad ne. Novi se pojave, pa ako nas privuče naslov ili izgled posta, pročitamo, a ako nam se dopadne, ostavimo komentar. Nekad se zgrozimo nad pročitanim, pa nas i to ponuka na komentar. Ponekad primijetimo da blogeru treba pomoć, bilo oko izgleda bloga ili tehničkih detalja, avatara, linkova, slika, pa se eventualno ponudimo za pomoć. Neki to cijene, neki ne. Neki imaju problema s gramatikom i pravopisom, možemo to preskočiti, a možemo i posavjetovati, pa ćemo prema reakciji vidjeti da li su takva mišljenja dobrodošla. Netko bira da odgovori na svaki komentar kod sebe, 1:1, drugi da odgovara na više komentara odjednom, treći da isključivo odgovara na blogu posjetitelja. To je stvar osobnog odabira. Neki nikad ne odgovaraju na komentare i ponašaju se kao da su poseban svemir, što treba uvažiti, svidjelo nam se ili ne.
No što god pisali i o čemu god davali mišljenje, smatram da kultura komentarisanja nalaže slijedeće:
- Nikome ne soliti pamet
- Nikoga ne vrijeđati
- Radije preskočiti komentar nego namjerno povrijediti pisca posta
- Reći što imamo u jednom komentaru, eventualno dva, ne pretvarati blog u chat
- Uobičajeno je dati znak na svom blogu da smo vidjeli komentar i posjetiti
blog komentatora, pozdraviti ga. Ako nam se ne svidi, neće biti daljnjih posjeta.
-Nije obavezno da nam se svidi sadržaj posta čak ni od starih znanaca, ali to možemo i trebamo reći kulturno i pristojno.
Svi na blog dolazimo da podijelimo svoje misli s drugima i da nam bude ugodno. Uz malo truda od strane svih blogera, blog može biti oaza za odmor.
Mnogo smo se godina u najboljem smislu znali. Ljetovao je s mojim budućim mužem u Makarskoj, pa sam istovremeno upoznala obojicu. I od početka mi je bio prijatelj. Kad je našao svoju buduću, kumovala sam im i dobila pravu prijateljicu. Godine su prolazile, nijedan rođendan, godišnjicu ni tugu nismo propustili da podijelimo. Sva su slavlja bila naša zajednička, sve su plesne večeri bile za dva para, znali smo živjeti. A kad sam ja dobila djecu, nakon duge borbe, oni su se podijelili, stariji sin je bio kumin, mlađi kumov. I tako su oni uz kumove rasli. Kad je kum izgubio sina, bili smo svi uz njega. A kad se kum razbolio, mlađi sin ga je redovito obilazio, pored mene, i nalazio vremena i strpljenja za naizgled naporne priče. Njemu nikad nisu bile dosadne. Kum bi ga pozvao telefonom i dugo bi pričali. Svima bi bilo čudno osim njima. Dubinski su se razumjeli. I kad je, nakon sedam godina nepokretnosti, izmučeno tijelo odustalo od daljnje borbe, sinovi su bili sa mnom u potpori kumi i tužnom ispraćaju. Pa sada, treba pomoći da se kuma navikne živjeti bez njega. Viđamo se što češće.
Jučer bi im bila godišnjica braka, prva koju ne mogu slaviti. Danas mu je rođendan, prvi koji obilježavamo bez njega. Nismo na groblju, nego tamo gdje je njegova duša i dalje, gdje je osjećamo u svemu. Sa kumom dijelimo taj dan. Samo, u prolazu pored sobe u kojoj je on sedam godina nepokretan ležao, sin mi tiho i tužno reče:
"Soba mi je nekako prazna ..."
Odmah nakon tiskanja, prva je knjiga krenula na put naizgled najbržim načinom. Poštom. Nakon 14 dana (dobro čitate, četrnaest!) zaista je stigla. Poseban je osjećaj imati u ruci knjigu koju si radio. Zato volim praviti knjige. Ispostavilo se da je ovaj način slanja i skup i spor. Pa su naredne dvije knjige, za mecabg i mene, krenule sigurnijim načinom. Jedna krasna dama je ponijela knjige i uz sladoled mi ih isporučila. Očigledno, ovo je najbrži način u internacionalnom saobraćaju. I najukusniji.
Još ima komaraca, osa i drugih nepoželjnih letećih stanovnika koji vole bockati. Zbog njih je dobro u torbici imati kutijicu sa sodom bikarbonom. Čim vas bocne, zamočite prst u vodu i odmah u sodu, pa stavite na mjesto uboda. Tako jednostavno. Prva pomoć.
Sad već imate vremena, pa rastvorite sodu u vodi i premažite još nekoliko puta, dok bol, svrbež i otok ne prođu.
Pripremili smo se za detaljni obilazak
jedne bogate vinarije sa dugom tradicijom, "Malča" kod Niša.
Vlasnik Bora nas uvodi u srpsku kuću, gdje nam pušta film o vinariji. Ovdje se provodi
vinski turizam i proizvode vina visoke kvalitete. Vinski podrum postoji od 1903.
Ovdje postoje četiri vinske kuće:
1. suvremena vinarija (tankovi od inoksa),
degustacija vina sa zlatnom medaljom
2. srpska kuća iz XX stoljeća (drvena burad),
degustacija vina Smuk i Kalča
3. Nemanjića kuća (drvena burad) -degustacija vina od sorti dominantnih u rimsko vrijeme, rujna, rozikasta vina- vino Zone. Ovdje se prave vina od autohtonih sorti grožđa.
4. rimska kuća (vina u amforama).
Amfore se nabavljaju iz Gruzije,
gdje u glini ima i malo srebra, pa
se bolje održavaju. Premazuju se
iznutra pčelinjim voskom. U njih
se stavlja samo organsko grožđe,
s kvascima.
Pred rimskom kućom dočekuje nas .
rimski legionar.
Ulazimo u prostoriju s ukopanim amforama, koje čekaju novo grožđe, isključivo organsko, jer ima na površini kvasce neophodne za fermentaciju. Grožđe provede 4-6 mjeseci na kljuku (zgnječeno grožđe, tekući i čvrsti dio zajedno), pa do godinu dana u amfori.
Rimska kuća ima restoran sa raznim izbornicima, kulinarski vremeplov.
Odličan ručak, uz malo crnog vina iz amfore.
Opušteno poslijepodne.
Svima je poznato koliko volim putovanja. Ona me okrepljuju, osvježavaju, vraćaju mi pozitivnu energiju, zagubljenu negdje u ovom ludom ritmu života. Upoznajem nove krajeve, vraćam se predjelima koje sam zavoljela, očima i dušom upijam ljepote.
Zna to i moja prijateljica, koja je kreator izleta i vodič u "Izletnik" -u. Vodi na neke prelijepe destinacije. Riješila ona da me dovuče u "Izletnik". Rekla, ispričala ono glavno, a ja u milijun poslova i aktivnosti, nikako da se zainteresiram. Poslala mi adresu i radno vrijeme, meni se nikako to mjesto i vrijeme ne uklapaju. Inercija, valjda. Onda me zvala na putovanja dan prije, kad joj ostane neko mjesto. A meni vikendi uvijek unaprijed rezervirani. I ne ide pa ne ide. Ona ne odustaje. Dođe na moj rođendan (redovan je gost) i donese poklon: vaučer za bilo koje jednodnevno putovanje. Samo da se najavim par dana prije i dođem. Gledam ja vaučer, gleda on mene, pa se na kraju odlučim i krenem u Kovačicu. Prekrasan izlet, bogat sadržaj, pozitivni ljudi... Sve dalje je već povijest. Nakon nekoliko izleta preuzela sam zamrli site Izletnika, pa sva putovanja odmah po povratku postavljam na stranice, a poslije na blogove.
I da vidite sada kako se lijepo uklapa mjesto gdje je "Izletnik", u centru grada, blizu moje omiljene slastičarnice gdje se godinama nalazim s društvom! I vrijeme se lako uklopi, bez problema. A vikendi su i dalje rezervirani... samo sada za Izletnik!
(slika je sa svečanosti u Parlamentu,
mog proglašenja za Kreativnu damu Srbije,
na kojem je, naravno, i ona bila nazočna)
Novi Pazar je u Sandžaku. Grad je koji se ubrzano razvija zbog svoje
dobre industrije i turističkog potencijala.
Evo nas u hotelu "Atlas" pored rijeke Raške
U prijatnom ambijentu
Svadbe su u drugoj sali pa nas služi samo jedan konobar,
Almir, ali tako profesionalno i ljubazno da smo ga morali
pohvaliti, a jedna izletnica mu je i pomogla
Za doručak smo dobili mantije i pitu sa zeljem
plus kajganu
pa smo mogli u obilazak, uz malo kiše
i na najbolju kavu na pravom mjestu
Evo dokaza da sam se sjetila mecabg!
A nakon obilaska Crne rijeke,
dočekala nas je odlična čorba
pa miješano meso i salata
uz perfektan kolač, "sukani dud"
Odmorili smo se dobro, ako se izuzmu buđenja zbog
"avaza", hodžinog javljanja.
Cijela grupa je tražila da se ovdje smjestimo i sljedeći put.
U 500 ml mlakog mlijeka uspite 3 ravne žlice šećera
i jedno pakiranje kvasca. Ostavite da nadođe
na toplom petnaestak minuta.
U 1100 g brašna sipajte 2 ravne žličice soli i
50 g ulja, pa nadošli kvasac. Umijesite tvrđe
tijesto, pa ostavite na toplom da nadođe 1-1,5 sat.
Ako nemate posebnu dasku za miješenje, preko stola razvijte prijanjajući foliju
(poslije rada se samo pokupi i lako se čisti).
Tijesto podijelite na 24 dijela i svaki razvaljajte u oval, pa duž elipse stavite nadjev.
Umotajte kao palačinku i urolajte u spiralu.
Slažite u mašću namazane dvije tepsije od pećnice. Premažite slanim jajetom
i ostavite još porasti petnaestak minuta.
Pecite na 200 stupnjeva 20 minuta.
Najdev: Na dva sjeckana crna luka propržite 600 g mljevenog mesa, dodajte vegetu, papar, crvenu papriku i origano.
(može se pomiješati bijeli sir sa jajima i pužići nadjevati time, umjesto mesom)
Idealni su za putovanja, zamrznuti ih, ponesete zamrznute i poslije 2-3 sata jedete kao da su sada pečeni
Nešto mi se nikad nije osobito dopadao volan. A moj otac osnovao auto moto klub u gradu, kod njega polagali novi vozači. Ljutio bi se kad bih rekla da ja neću voziti.
Dvije godine nakon njegovog odlaska anđelima, njegova želja zamalo da se ostvari. Nagradna igra neobična, jednog jutra u 6 slušaš radio i čuješ pitanja, a nekog drugog jutra kažu tko je nagrađen. Pitanja su bila dva, iz vozačkih propisa i iz poznavanja dijelova automobilskog motora. O prvome znam, a o drugome, priznajem, pojma nemam. Kako sam dala dva tačna odgovora, zaista ne znam. I nekog užurbanog jutra, dok se spremam na fakultet, čujem rezultate. Dobila sam glavnu nagradu, vozačku obuku! Šok!
Što ću, odem u Radio Beograd i javim se kao dobitnik. Oni se čude, kako to da do sada nitko od dobitnika nije došao. Pa nije, jer je velika sreća bila da pogodite jutro kad kažu imena dobitnika. Kažem im to. Oni mi daju voucher za auto školu.
Raspitam se i saznam ime najboljeg instruktora. Tek kad sam sve dogovorila sa autoškolom, izvadim voucher na stol.
I počnem satove teorije, pa vožnju. Nije mi loše išlo, instruktor odlučio od mene napraviti pravog vozača. Čak nisu prijatelji bježali s ulica u vrijeme mojih satova. Ili da vozim sjajno ili nikako, sredinu nisam priznavala. Ali za sjajno, koncentracija mora biti potpuna. A ta koncentracija me jako zamarala. Nakon obuke bila sam kao slomljena. I jedva dočekah da mi instruktor kaže kako dobro vozim, ali sam počela brljati u propisima. Odoh i ne vratih se.
Zato ne vozim.
Ako nastavi preko poluotoka zaljubljenih, nježno će pogledom pomaziti suri kamen. Voli te grube stijene koje valovi ne uspijevaju uglačati, iako se dugo bore bez pobjednika. Ona silazi do mora kad zaboravi svoju suštinu. U igri valova i kamena nalazi sebe. Sjedinjuje se s morem i "sikama", postaje dio njih. Tu je, na jednoj stjenovitoj zaravni, u toploj ljetnoj noći voljela Drugog. Zauvijek mu je ostala dužna nešto, kad ju je zapitao: "Želiš li me?" A ona još nije znala odgovor. I nije ga godinama shvatila. Tada ga je voljela, a nije još znala poželjeti. Ostavila ga je bez pravog razloga. A on je bio jedini koji joj nije zamjerio, koji je i dalje sretao kao prvi put, s osmijehom samo za nju, čak i mnogo kasnije, kad su oboje bili posvećeni svojim obiteljima. U oku je sačuvao toplinu njihovog ljeta i plavetnilo mora pored kojeg su se ljubili. Nikad nisu prešli granicu koja bi mogla povrijediti njihove obitelji, a ipak, na neki nevini i teško objašnjivi način, njihova pjesma je trajala od rane mladosti do zrelih godina.
Proći će godine prije nego će je jednom prekoriti: "... stari i iskusni sam ribar, doživio mnoštvo brodoloma, kad sam tebe preživio, onako ostavljen bez riječi objašnjenja ... mogu sve... nisam želio bit grub, kad se sjetim zaboli... mrvicu ... "
Bila je zatečena, mislila je da joj to nikad neće reći.
"Mislim da sam ja kasno naučila da te volim kako je trebalo, pa kasnije nisam htjela ni smjela te povrijediti."
Odgovorio je nježno: "Glavno je da smo sačuvali ono malo sunca u nama... i da znaš, pamtim onu tvoju kosu zamršenu... bilo bi puno ljepše kad bi barem malo pustila kosu, barem bubika, barem preko ušiju, hajde učini mi to, dođi takva drugi put... "
Uznemirila ga je i sama pomisao na tu sliku, uzbudio se.
Nije došla takva... Bilo je kasno za to. Nisu više bili mladi.
Samo je napisala:
Kasne želje
U plesu osjetismo
da nismo samo prijatelji.
Nježno smo dijelili
mladost, more i pjesme.
Kad sam mogla
da te volim,
nisam dovoljno.
Iako sam otišla
nisi mi zamjerio.
A svatko bi.
I danas jedno za drugo
imamo iskricu u oku
i nježnost u srcu.
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.