Do sada ste sa mnom upoznali Uvačko (Sjeničko) jezero, a ranije i Zlatarsko.
Treće od jezera Uvačkog sistema je Radoinjsko. Njegova boja je nestvarno zelena.
Preko brane stižemo na Seništa, kupalište i ribolovački raj. Ima dosta kupača.
Ukrcavamo se u čamce i vozimo do kuće na drugoj strani,
gdje nas Goran i Vesna dočekuju na piću.
Postavlja se jaretina i teletina da se peku ispod peke, dok se mi vozimo.
Ponovo u čamce, opuštena i impresivna vožnja po lijepom zelenom jezeru.
Sunce peče, kišo(sunco)brani dobro dođu.
Opet u kuću na hedoniranje. Baš je to naporno!
Sir, bjelolučani kupus, salate, pića, zatim predivna
jaretina ispod sača (peke) pa teletina ispod sača.
Treba ovo izdržati! Nije lako biti izletnik :)
Vraćaju nas čamcima na obalu, odlazimo s prekrasnog jezera.
Šteta, taman smo se navikli :)
Sad unuku pjevušim staru pjesmicu, koju su pjevali Ivo Robić i Zdenka Vučković, pa mijenjam glas za njega i nju... Njega to zabavlja. Djevojčicu sam uvijek željela, a nisam imala pojma da je teže podizati žensko dijete nego muško. I kad sam došla u moju novu obitelj, odmah sam prigrlila "ujnino dijete", koje je na mojoj svadbi stalno bilo uz mene. I nekako je ona godinama bila moja djevojčica. Kad sam se konačno izborila za svoje sinove, moja djevojčica je zadržala svoje mjesto u srcu. Kasnije sam za kćer primila još jedno "tetkino dijete", jednu ljepoticu koja je kasnije otišla u Englesku i javlja se odande. Bogata sam, koliko divne djece imam!
Put nas vodi dalje. Stižemo u Prijepolje,
grad sa 36 ooo stanovnika.
Čeka nas lijep muzej
U njemu je najposjećenija soba Vlade Divca, proslavljenog košarkaškog
asa koji je ovdje rođen, njegovim dresovima, medaljama,
i ne baš malim patikama.
Tu je arheološka postavka,
pa zbirka prepariranih životinja
Obilazimo muslimansku sobu
i srpsku sobu.
Šetamo ulicom Vladimira Perića Valtera, koji je
iz Prijepolja ("Valter brani Sarajevo", sjećate se?).
Tipična stara kuća sa drvenom ogradom.
Preko zaljuljanog visećeg mosta prelazimo Lim.
Idemo na Kamenu goru, u selo stogodišnjaka, na 1300 m. Klima je vrlo
povoljna, sudar mediteranske i planinske, sa brojnim izvorima.
Dočekuju nas u domaćinstvu Knežević. Na otvorenom
postavljena su dva stola. Iznose odličnu heljdopitu, sir,
domaće kiselo mlijeko, sok od bazge, rakiju. Milena
nas samo nutka.
Heljdopita je jako zasitna, ne možete je mnogo pojesti.
Sad ćemo potrošiti kalorije. Nastavljamo penjanje uz Kamenu goru
Cilj je starina, sveti bor. Nitko ne zna koliko je star, govore o 300 i više godina.
Nitko ni ne pomišlja da mu naudi. Njegove šišarke nose se kući, za sreću.
Moćni bor ima legendu. Prije mnogo godina ljudi su otišli odatle
i u taj bor, još mlad, stavili poruku zašto i kuda.
Poruka je ostala u boru dok je rastao i nitko je ne može pročitati.
Sređujem albume i nalazim jednu dragu fotografiju od prije točno 20 godina. Na njoj sam sa svojim prvim važnim posterom, prezentiranim u Barceloni, na svjetskom simpoziju o ARF (naglom otkazivanju bubrega). Rad je prikazivao tri teška različita trovanja i njihove ishode. Jedno je bilo trovanje gljivama i sjećam se da je više diskutanata pitalo tko se otrovao (žena), a tko je kuhao ručak (muž), uz značajne osmijehe.
A tamo stići, bila je nemoguća misija. Kongresni aranžman je bio tri puta skuplji od običnog turističkog, pa smo kolega i ja okupili grupu od pet liječnika i uplatili aranžman "Kon Tiki" za Blanes. Nas dvoje smo imali primljene radove, a njegova žena, moj pobratim i njegova žena išli su kao slušatelji. No, tko je mogao znati da će se pred sam polazak uvesti Schengenske vize i da će Španjolci jednostavno odbiti da daju turističku vizu? Nama liječnicima odobravaju vize da odemo na kongres, ali mi za nove letove i smještaj jednostavno nemamo novca. Tako smo se sa španjolskim veleposlanstvom uvjeravali nekoliko dana. Tri dana pred polazak moja astrologica mi kaže: "Pakirajte se, Vi ste u tom avionu!" A avionu nije dozvoljen let! Dan pred polazak na odjelu zvoni telefon, traže iz veleposlanstva kolegu i mene, saopštavaju da će dati vize za pet liječnika i ukupno 54 putnika, da bi avion letio. Ne za 120, koliko je trebalo biti u skupini! I mi odlazimo u "Kon Tiki" i javljamo im novost, da ipak leti pola grupe! Brzo pakiranje i mi smo ujutro na letu za Gironu!
U Blanesu smo uzeli rent a car, kolega i njegova žena su vozili i tako smo svakog dana putovali do Barcelone i natrag. Kongres je bio vrlo kvalitetan, radovi su nam odlično primljeni, a nakon svega smo obišli Gaudijev grad i još Dalijev Figueras. Nezaboravno!
Kako Wikipedia kaže:" Špilje, pećine, kaverne i jame su podzemne šupljine u Zemljinoj kori. U Hrvatskoj prevladavaju špilje i jame oblikovane u krškom reljefu u naslagama vapnenca i dolomita. U svijetu postoje još špilje u gipsu, magmatskim stijenama, ledu i dr., ali u puno manjem broju."
A za mene su špilje fascinantna mjesta gdje vrijeme stoji, gdje se promjene u stvaranju
zapažaju kroz 400-500 godina, a upropaštavanje događa za nekoliko trenutaka.
Obično je u njima hladno, oko 8 stupnjeva.
Počinjemo sa špiljom Vrelo nadomak Fužina.
Na tabli sve piše
Obucimo jaknu i uđimo. Ima se što vidjeti.
Ledena pećina je dostupna samo sa Sjeničkog
jezera. Plovidbu jezerom nadgledaju i dozvoljavaju
rendžeri, a oni vas i uvode u špilju.
Čim se počnete penjati, već vas smrzava hladnoća koja bije iz špilje.
Temperatura u špilji iznosi 8 °C.
Špilja nije osvijetljena, jer ne žele poremetiti mikroklimu.
Pećinski nakit vidite uz pomoć jakih svjetiljki.
Resavska pećina se nalazi na 20 km od Despotovca.
Spada u najljepše pećine u Srbiji. Radovi na uređenju
špilje su trajali 10 godina, pa je pećina službeno
otvorena za posjetitelje 1972. godine.
Duga je 4,5 km. Detaljno je istražena 2830 m,
a za posjetitelje je uređeno oko 800 m.
Jedna je od najstarijih ispitanih pećina u Srbiji, stara je oko 80 milijuna godina,
dok se stari nakit u pećini procjenjuje na 45 milijuna godina. Temperatura
je konstantna i iznosi 7 ° C, dok vlažnost zraka varira od 80-100%.
Unutrašnjost špilje obiluje brojnim i raznovrsnim dvoranama, kanalima,
galerijama, stupovima, stalaktitima, stalagmitima, draperijama
i okamenjenim vodopadima.
Po bogatstvu i raznobojnosti nakita Resavska pećina
opravdano nosi epitet resavske ljepotice.
Kiropraktika je danas rutina, ali nije uvijek bilo tako. Prvi susret s njom doživjela sam prije 26 godina. Tada se u gradu samo jedna doktorica ozbiljno bavila njome, u Reumatološkom institutu. Danas ih ima mnogo, no jedna od najboljih danas je njena učenica.
Naša grupa specijalizanata bila je raspoređena po svim odjelima, a zajedno bismo se okupljali na seminarima. Obilazeći institut, nekako sam dospjela i do ordinacije dr Ljiljane Jelača, vrsnog fizijatra koja se bavila manuelnom repozicijom. Nisam se mogla načuditi onim što sam kod nje vidjela: dođe pacijentica s jakim bolovima u leđima, mišići od spazma tvrdi kao kamen. Dr Jelača uradi par grifova i mišići su mekani, žena odlazi bez bolova. I takvih koliko volite. Dovučem cijelu grupu kod nje, pa smo pažljivo upijali viđeno. I konačno zapita ona, ima li netko od nas problem. Ja mogu okrenuti vrat 30 stupnjeva, ne više, a u kralježnici imam jake bolove nakon dvije trudnoće u neadekvatnim uvjetima. Javim se kao dobrovoljac. Cijela skupina se okupila, dr Jelača okrene moj vrat u nekoliko grifova i zapanjeno ustanovim da imam pun opseg pokreta! Poradi na ostalom, namjesti leđne i sakrolijačne zglobove i vrati sve na svoje mjesto. Sa stola je ustala nova žena. Ne bih mogla ničim opisati svoje oduševljenje i zahvalnost. Onda su prišle kolege i jedan po jedan ustajali su bez tegoba.
Na kraju staža u Reumatološkom institutu odnijeli smo dr Jelači najveći buket cvijeća koji smo mogli naći. I kad god bismo napravili pogrešan pokret ili se preopteretili, vraćali smo se kod nje da vrati naše kralješke na svoje mjesto. Metoda ima svoje ograničenje s godinama, a kod mladih je prva. I treba je pokušati, jer zdravlje je kao leptir, nerado nam sleti na prst, a brzo odleti...
Pešter je najveća visoravan na Balkanu i jedna od najvećih u Europi,
a mnogi je u Srbiji zovu "domaći Sibir". Krećemo u fotosafari po Pešteru
u veselim terenskim vozilima. Naše vozi Mirza i najveselije je.
Fotoaparati su spremni, smjestili smo se koliko je moguće udobno.
Smijeh i truckanje, predivni krajolici i škljocanje fotoaparata.
Pešter je najljepši u srpnju zbog rascvjetalih livada.
Prva stanica su Karajukića bunari, gdje obično
ima vode i za vrijeme suše.
Žabice se sunčaju na obodu bunara. Nemojte ljubiti žapca!
Nije provjereno postaje li princ :)
Pešter je nestvarni dio planete gdje je vrijeme stalo...
Prekrasni kraj za izlet, vikend, ali težak za život.
Mještani bježe iz ljepote, tražeći u civilizaciji način da prehrane svoje porodice.
Časni i pošteni ljudi, malo nevjerojatni za ovu sadašnjost.
(mecabg)
Sljedeća stanica je jezero, u kojem, kažu, žive aždaje. Ne ove na slici.
Ove su opasnije :)
Čarobni vidici. Kao da je talentirani slikar dao sebi oduška.
Stajemo na vidikovcu prema Tutinu i Crnoj gori.
Mirza nas vozi da vidimo „irsku kuću“, prelijepu brvnaru u mjestu Đerekare.
Odmor u etno selu Raduške staze uz kavu
i odličnu baklavu i tulumbe.
Već nam je žao što je čarolija završena.
Vratit ćemo se…
Plovimo Sjeničkim (Uvačkim) jezerom. Vodu možete piti.
Samo zahvatite čašom i pijte!
Kapetan nam priča o jezeru
i o bjeloglavom supu.
Uvac je najveće stanište bjeloglavih supova na Balkanu. Bjeloglavi sup je izuzetno
teritorijalna ptica, svoje stanište napušta samo onda kada ne može naći ženku.
Kada mužjak nađe životnu saputnicu, ostaje sa njom sve do svoje smrti.
A vidi sve! Ima vid 10 puta jači od čovjeka.
Oštrinom svog vida primijetite ih na ovoj fotki!
Vidimo vidikovac Molitva odozdo. Jutros smo bili gore.
Mića vodi pola grupe u Ledenu špilju, kojoj se
može prići samo s jezera.
Mi koji smo bili već tri puta u špilji,
ostajemo na katamaranu i ručamo.
Boja jezera je nestvarna, a obale izuzetne ljepote.
U planu izleta nije bila plovidba jezerom, ali ju je Keti ubacila, na naš zahtjev.
Biti ovdje, a ne voziti se jezerom, samo je pola doživljaja.
Tko je jednom došao na Molitvu, vidikovac s nezaboravnim pogledom na kanjon
Uvca, vraćat će se svakom prilikom da osjeti divljenje pred najljepšim vidikom
u Srbiji. I mi smo se vratili, po četvrti put.
Veseli uspon terenskim vozilima uz pjesmu, do Molitve.
Kao stare prijatelje, dočekuje nas Bajro Mahović.
Vidikovac Molitva (1247 m) i teren oko njega
njegovo su privatno vlasništvo.
Adnan vodi grupu na Molitvu do kanjona Uvca.
Kanjon Uvca između planina Zlatar i Javor je jedinstveno mjesto u Srbiji
koje svakoga ostavlja bez riječi.
Čista sreća, pred kojom se može samo
pokloniti i kleknuti!
Zorica uz Adnanovu pomoć silazi ispod vidikovca do stijene, za savršenu fotku
u srcu srcolikog meandra.
Nagovarao me, ali nisam skupila hrabrost za istu avanturu.
Već su prošle četiri godine otkad sam ispravila jednu od svojih većih zabluda. Mislila sam da se o meandrima Uvca neopravdano mnogo priča. Pa što, rječica meandrira, ništa osobito! I onda je Keti osmislila fotosafari na Pešteru, uspon terenskim vozilima na Molitvu i plovidbu Uvačkom jezerom. Fotosafari me oduševio, nepregledna pešterska stepa me zarobila zauvijek. A ujutro ćemo na Molitvu. Pitam, zašto se tako zove. "Shvatit ćeš!", rekoše mi. Došlo je po nas šest terenskih vozila s iskusnim pešterskim vukovima. Zadivljeno sam snimala polja pod heljdom, padine prekrivene šarenim cvjetnim tepihom, brezove šumice. A kad smo izbili na vrh, preko 1200 m, spazih usamljenu Bajrovu kuću nad kojom kruže bjeloglavi supovi. Ti prelijepi visovi vlasništvo su gorštaka Bajra, koji tu često ostane zameten i po šest mjeseci. Dočekao nas je i ispratio na vidikovac, do kojeg nas je vodio iskusni Adnan. Peli smo se još malo, a zatim strmom padinom spuštali prema vidikovcu Molitva. Tu sam prvo shvatila ime vrha i vidikovca. Najbliži Bogu na tom mjestu, ljudi su se sigurno odvajkada baš tu molili.
A onda, dolje u dubini rastvorile su se usne kanjona i pokazale neslućenu ljepotu. Uvac se zelenio daleko dolje, moćan, veličanstven, razigran, prelijep. Na strmim padinama svaki korak se mora odmjeriti, pogrešan vas može odnijeti pravo u jezero. A od čiste sreće koju osjećate, teško se koncentrirate na klisko tlo pokriveno kamenjem i mahovinom. Svaki pogled vas ispunjava ponosom što ste tu, pluća se nadimaju, srce raste, oči nastoje upiti svaki prevoj Uvca, svu ljepotu kojom je priroda obdarila ovaj čarobni dio Zapadne Srbije. Došlo mi je da kleknem i poklonim se ljepoti. Da sjednem na kamen i ostanem tu, zagledana u divnog zelenog zmaja, koji se uvija oko padina Zlatara i Javora. Zauvijek...
Otada, kad se ide na Pešter, prva se prijavljujem, a odmah zatim i ostali uvački zaljubljenici. I svaki put kad dođem, nestrpljiva sam da udahnem tu neizrecivu ljepotu. Da osjetim čistu sreću. I uvijek sam tužna kad moram otići... do sljedećeg puta.
Vreli dan, a mi tražimo spas u vojvođanskoj ravnici. Prelazimo Dunav.
Vrijeme je za put u Južni Banat.
Promiču polja suncokreta i kukuruza.
Pauza u Vršcu na kavi
i sladoledu (posebno za NF)
Bela crkva, čeka nas lokalni vodič Vesko. Grad je podignut na prijedlog grofa Mercy-a, koji je predložio naseljavanje Švaba iz Švabije i podizanje vinograda. Prvi doseljenici bili su: deset obitelji Švaba. Prva crkva je bila bijela brvnara, a 1717. su mještani tražili tapiju na zemljište i upisano je kao „selo kod bele crkve“, po čemu mjesto dobiva ime. Bela crkva se nalazi na 45. paraleli, koja je bogata suncem (kao i francuski Champagne). Kopanjem šljunka je nastalo devet belocrkvanskih jezera, koja su sada osnova za razvoj turizma.
Vesko nas vodi na vidikovac. Njemački doseljenici su podigli
130 stepenica kao spomen na Kristovo stradanje na Golgoti.
Na vrhu su tri križa.
Ulazimo u rimokatoličku crkvu posvećenu Sv. Ani,
sagrađenu 1722.Treća je bijela crkva na istom mjestu.
Stare ulice i fasade u stilu bečke secesije i devet jezera čine ovaj grad
jedinstvenim.
Idemo u Narodni muzej – najstariji u Vojvodini, osnovan 1887. Pored arheološke zbirke na katu, u muzeju se nalaze djela belocrkvanskih slikara, sada su tu djela hiperrealiste Ranka Vukeljića u prizemlju. Velika slika „Poslije kiše“.
Prelazimo u Povijesni arhiv. Domaćin Željko nam prikazuje slike i filmove
iz povijesti karnevala, koji je prvo bio pokladni, pa poslije 2.sv. rata od
1964. ljetni, Karneval cvijeća, posljednje subote u lipnju.
Gledamo „Karnevalski vremeplov“. Karnevali su ovdje bili osobito
maštoviti i šašavi. Karnevalske povorke su pripremane glamurozno,
s glavnim karnevalskim eksponatima na kolima.
Privatni ruski muzej obitelji Kasteljanov. U maloj prostoriji bogata sjećanja na egzodus kadetskih korpusa i škola nakon oktobarske revolucije u Rusiji. Dozvolom kralja Aleksandra i dogovorom s carem Romanovim, 2500 ruskih izbjeglica stiglo je u kasarne u Beloj Crkvi i tu su ostali do 1944, kada se pred Crvenom armijom raštrkavaju po svetu.
Zverjada, bilježnica u kojoj su sve generacije
kadeta stihovima opisivale svoje školovanje.
Prelazimo najstariju železničku prugu na Balkanu na putu za
belocrkvanska jezera.
Na otoku restoran „Goran“, vrelina,
mnogo ljudi. Ručak.
Nisam nigdje bila ako to nisam fotografski zabilježila. Sjećanja tako ostaju trajna. Od fotografija napravim putopise i uz njih spremim podatke i slike o mjestima koja su mi se dopala. A što biva ako ne mogu slikati neko mjesto?
Naša grupa je pred Plavom džamijom u Istanbulu. Ući ćemo i slikat ćemo stotinu fotki. Najbolji je moj fotoaparat, pa se svi nadaju mojim fotkama kad se put završi. Izvlačim fotić, pravim prvu sliku, i zoom ostaje izvučen, slika neurađena, baterija se potrošila! Aparat se ne može zatvoriti, slikanja nema više. A baterija je trbušasta, neobična, i kod kuće teško nalazim takvu. Panika. Očaj. Grupa se okuplja oko mene, kako ući ako ne mogu slikati? Pitam vodiča gdje je najbliža fotografska radnja. Daleko. Plače mi se od nemoći.
Utom mi pogled pada desetak metara naprijed. Jedan Turčin je postavio majušnu tezgu blizu ulaza u džamiju, na njoj sve vrste filmova i baterija! Zapanjena, prilazim i razgledam. Ima i moja baterija! Cijena ista kao kod kuće, a platila bih i deset puta veću! Cijela skupina skače od radosti, bit će slika! Namještam bateriju i krećem u novu foto avanturu, beskrajno zahvalna neočekivanom anđelu što se namjestio baš tu i baš tada!
Ništa nije slučajno.
Knjiga je kao dijete. Stvarate ga, pa porađate, u manjim ili većim mukama.
„I ja imam post“ je rođena. Geografski nisam baš blizu Zagrebu, pa je knjiga
malo duže putovala do mene, ali je ipak danas stigla, nakon 14 dana!
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.