MALI SUNCOKRET
31.10.2011., ponedjeljak
KRIZANTEMEKrajem prošlog stoljeća, obiteljski prijatelj je sestri poslao dvije slike s gradskog groblja. Na jednoj je bio prelomljen nadgrobni spomenik njegovih roditelja, a na drugoj spomenik našeg oca onakav kakav nam je ostao u sjećanju. U dugom pismu pričao je o devet izbjegličkih godina svog života, o ljudima, o povraćenoj imovini i, našem rodnom gradu u kojem je boravio drugi put nakon završenog rata. U dijelu pisma o groblju izrazio je nadu da ćemo jednom, kada se vratimo na groblje, naći očev spomenik kakav je na slici, uz napomenu da je grob njegovih roditelja oskrnavljen između njegova dva poslijeratna boravka. Nekoliko godina iza, početkom novog stoljeća, svi poznanici i prijatelji s kojima smo popili kavu već prvog dana boravka u rodnom gradu na terasi hotela u kojem smo odsjele, odvraćali su nas od odlaska na groblje. Govorili su o njegovoj neprohodnosti, iako je bilo u centru grada pored kina i Doma kulture, o zmijama i mogućim minama, o ružnoj slici koja će nas iznenaditi. Sutradan smo platile čišćenje ulaza u groblje i prilaza očevom grobu ljudima koji su se sami ponudili da to obave pri našem prvom pokušaju obilaska. U obližnjoj kavani su čekali „povratnike“ i na taj način zarađivali, bez obzira na sve opasnosti o kojima se pričalo. Oni su nam svojom smjelošću raskrčili put. Bio je vreo ljetni dan kada smo nakon niza godina ponovo upalile svijeću na očevom grobu, onakvom kakvog smo ga nosile u sjećanju. Dugo smo šutjele, a onda je sestra progovorila riječima da je baš lijepo što nije srušen, s obzirom na „krš“ oko nas.. Ne razmišljajući više o zmijama i minama, prisjećala sam se dragih ljudi koji su tu počivali i pokušala dokučiti zašto je očev spomenik ostao čitav. Odabrala sam mogućnost koja mi se najviše dopala: Možda je neko od rušitelja bio njegov učenik; možda je riječima „ne dirajte spomenik mog učitelja“ spriječio njegovo rušenje. Možda, rekla je sestra. Sutradan sam otputovala, a sestra se ostala baviti pitanjem povratka stečevina, ne sluteći tad da će očev grob ostati naša jedina sačuvana i „povraćena“ imovina u rodnom gradu. Jednom ću, možda, ponovo otići tamo, odsjesti u hotelu, popiti kavu s nekim dragim čovjekom, i na grobovima, uz položene krizanteme, zapaliti svijeće. Crizanteme |
30.10.2011., nedjelja
WASSERČitav svet je bolnica, ko to shvati na vreme ima šanse da ostane zdrav. * * * Moja borba nije borba za prostor već za smisao postojanja, sugestivna parabola o tokovima i perspektivama naše civilizacije, opterećujućoj prošlosti i nesigurnoj budućnosti. Svetislav Basara, Mein Kampf, 2011. |
29.10.2011., subota
PADEŽIPadoše mi na pamet padeži. Njih smo nekad naučili, i uz tablicu množenja bili su bitna stepenica za stjecanje kasnijih znanja o riječima i brojkama, ili kako su nam učitelji, a i roditelji, rekli: to se mora znati „u po(la) dana i noći“. Za razliku od tablice množenja koju si učio ustaljenim redoslijedom, a tijekom ispitivanja te zbunjivali „rešetanjem“ na preskok, padeže si morao strogo složiti od 1. do 7. tj. od nominativa do lokativa. U međuvremenu se nešto promijenilo, tako da su sad posloženi od nominativa do instrumentala, tj. 6.i 7. su od vremena mog školovanja zamijenili mjesta. OK, davno sam se ja školovala. No, danas me zatekla informacija o „proizvoljnosti“: “Redoslijed navođenja padeža je sasvim proizvoljan, ali je često običaj navoditi nominativ na prvom mjestu, a nakon njega genitiv, a u novije vrijeme u školskim udžbenicima se kao "drugi" padež navodi akuzativ. " Tradicionalni poredak: 1. nominativ 2. genitiv 3. dativ 4. akuzativ 5. vokativ 6. lokativ 7. instrumental Suvremeni poredak: 1. nominativ 2. akuzativ 3. genitiv 4. dativ 5. lokativ 6. instrumental 7. vokativ Svašta!  Učim; znači, 5. OJ! EJ! je sad 7., ali je akuzativ, koji odgovara na pitanje: “Koga? Što?”, zamijenio mjesto s 2. padežom, tj. genitivom, koji odgovara na zamišljeno: “Koga? Čega?”, pa je 3.eg: “Čemu?” pogurao na mjesto 4. Sad sam sve pobrkala…ili …  Usput sam obnovila: “Riječ padež u svezi je s osnovom glagola padati i nastala je prevodom latinske riječi casus (padanje). Na taj je način zasnovana i riječ deklinacija (sklanjanje), tj. zamjenjivanje jednog oblika drugim. Na latinskom declinare znači udaljavati se, otklanjati. Stari su gramatičari zamišljali da se oblici udaljavaju jedni od drugih. Padeži u hrvatskom jeziku "odgovaraju na pitanja" (osim vokativa): • nominativ tko? što? • akuzativ koga? što? • genitiv koga? čega? • dativ komu? čemu? • lokativ u komu? u čemu? • vokativ (dozivanje) oj! ej! • instrumental (s) kim? (s) čim? ILI: 1.NOMINATIV (Tko? Što? radi) 2. GENITIV (Koga? Čega? nema) 3. DATIV (Komu? Čemu? dajem) 4. AKUZATIV (Koga? Što? vidim) 5. VOKATIV (nema padežnog pitanja, koristimo usklik OJ! EJ!) 6. LOKATIV (O komu? O čemu? razgovaramo) 7. INSTRUMENTAL (S kim? S čim? idemo) Po ovim "pitanjima" se može prepoznati u kojem je padežu oblik neke imenice. Ta su pitanja zapravo padeži zamjenica tko i što.” (Izvori: razni) A prvobitna namjera mi je zapravo bila samo deklinirati imenicu - Riječ, kao neku malu posvetu ovom blogu, koji će uskoro biti trogodišnjak, a u ličnom opisu mu stoji: RIJEČ RIJEČ RIJEČI RIJEČI RIJEČ EJ! RIJEČI RJEČJU/RIJEČI RIJEČI RIJEČI RIJEČI RIJEČIMA RIJEČI OJ! RIJEČI RIJEČIMA RIJEČIMA |
28.10.2011., petak
...šta da ti kažem... |
26.10.2011., srijeda
3/3Kako je šalabahter – „penzioneri, i to je život“, uglavnom iscrpljena tema tijekom prethodne noći i dana na odlasku, da privedem kraju i prepisivanje s ovog „literarnog šalabahtera“; žao mi je ponovno ne podijeliti s Vama "pero" jednog od mojih omiljenih književnika, s kojim se pet godina družim, lakše živim i ljepše sanjam. Laka Vam noć! „...Zamišljam da sam Francois Champollion.* Uvečer ustajem iz kreveta kako bih dešifrirao hijeroglife na kamenu iz Rozete. Šećem se mračnim hodnikom svoga pamćenja te se, ušavši u slijepu ulicu, susrećem sa zaboravljenim sjećanjima. Zamišljam da sam Murat IV. Jedne sam se večeri prerušio kako bih nadgledao zabranu točenja alkohola. Vjerujući da mi nitko neće moći nauditi dok sam prerušen i u pratnji svojih prerušenih tjelohranitelja, s ljubavlju se dajem na promatranje života svojih robova u džamijama, u još uvijek otvorenim prodavaonicama i leprozijima u skrivenim prolazima. Kasnije, u ponoć, postajem šegrt. Idući od vrata do vrata, pripremam ljude za posljednji ustanak janjičara u devetnaestome stoljeću. Trgovcu šapućem prvi i zadnji slog lozinke. Ili postajem učenik medrese i glasnik. Budim usnule članove zabranjenog derviškog reda iz tišine i sna koji traju godinama. Dragi čitatelju, ako još uvijek ne mogu spavati, postajem nesretni bard. Tražim lice svoje izgubljene drage slijedeći tragove sjećanja. Otvaram sva vrata u gradu. Tražim tragove svoje prošlosti i svoje drage u svakoj sobi u kojoj se puši opijum, u svakom društvu pripovjedača priča i u svakoj kući iz koje se ori pjesma. Naposljetku, ako se tijekom ovoga dugog putovanja moje pamćenje, moć imaginacije i sanjarenja još uvijek nisu iscrpili i predali, ulazim u prvi poznati prostor. Taj se prostor pojavio preda mnom u jednome od mojih sjećanja na onu sretnu neizvjesnost između sna i jave, kuću dalekog prijatelja ili prazan konak bliskog rođaka. Ulazim u posljednju sobu. Nju sam pronašao neprestano otvarajući sva vrata kao da pretražujem zaboravljene kutke svog pamćenja. Gasim svijeću. Ulazim u krevet i spavam među dalekim, nepoznatim i čudnim predmetima.“ ORHAN PAMUK, Crna knjiga * Jean-François Champollion ( 1790. – 1832. ) was a French classical scholar, philologist and orientalist, decipherer of the Egyptian hieroglyphs. |
NASTAVAK NESANICENeću tvoj osmijeh. Što će mi. Zar misliš da je lijep. Hoću svoj osmijeh. Ne da bih se zadnja smijala, nego da bih se uopće smijala. Želim održati obećanje... Davno sam se zarekla da neću prodavati lutkice po londonima. Danas se ne mogu zareći da neću tražiti flaše po kontejnerima. Hoću natrag svoje pravo lice. Za uzvrat ti dajem, od srca, višak svojih bora, i nesanice: I. Struja 300.00 Tv pretplata 80.00 Telefon 250.00 Pogrebno 60.00 Plin cca 300.00 Voda Smeće Sl.vode 280.00 Dopunsko 210.00 Stan-rata 300.00 ______________ 1 780.00 kn "Lind grad"(zaboravila) Održavanje zgrade 250.00 ____________________________ 2 030.00kn II. 30 x 1/2 kruha ; ( 30 x 4.40kn) 134.00 31 x 2 jogurta ; (30 x 2.40) 68.00 15 x 1l mlijeka; (15 x 6.00) 90.00 20 x 30dkg mesa; (20 x 20.00) 400.00 10 x 1/2kg ribe; (10 x 25.00) 250.00 1kg sira 60.00 1kg prešane šunke 80.00 10 paketa hrenovki po 4kom 150.00 5kg banana 40.00 5kg jabuka 50.00 5paketa grincajga 40.00 Kupus, kelj, tikvice, Zelena salata, grah, luk, Krompir, blitva... 200.00 1kg kave 100.00 Začini: paprika, vegeta, biber, sol... 50.00 Brašno, šećer, tijesto... 35.00 Ulje, ocat.. 25.00 __________________________________ 1 772.00 kn III. 2kg deterdženta za rublje 30.00 1l oplemenjivač 15.00 Sapun 3.00 Kalodont 15.00 Sanitar 15.00 Čarli 8.00 Pjena za tuširanje 12.00 Šampon + regenerator 30.00 1+1 dezodorans 30.00 Toalet papir 12.00 ________________________________ 170.00 kn I. + II. + III. = 3 972.00 kn + donje rublje = Ode penzija, liječnička. Nema kremica, piva, cigara, vitamina, parfema, vina, mineralne, voćnih sokova, telefoniranja, mobitela, putovanja, knjiga, kina, kazališta, mora, toplica, izleta, druženja, novina, poklona za rođendan i večere za godišnjicu braka; nema cipelica, ni cipela, a tašnica pogotovo; nema novih mantila i kaputa; vožnje autom; masaže i pedikure, a nema ni vremena... više. (O bolestima neću.) Nema ni onog: evo, majka ti kupila; a, bogami, neće biti ni: vidi što ti baka nosi. IV. (Dugujem vam nastavak „nesanice“ iz Pamukove „Crne knjige“. Dugove vraćam, u ratama. Bilo bi mi previše, za... večeras, kompletan „dug“ otipkati.) 2/3. Anuitet „...Tada učinite isto što i ja: lagano pomaknite ruke i noge i polako se okrenite u postelji. Stavite glavu na drugi kraj jastuka, a obraz u njegov hladni kut. Zatim pomislite na kraljevnu Mariju Paleologinu. Nju su kao mladenku poslali mongolskome vladaru Hulagu – kanu. Iz vašeg grada, Konstantinopola, poslana je u Iran da se uda za njega. Budući da je Hulagu preminuo prije no što je ona stigla onamo, udala se za njegova sina i nasljednika Abaka. Petnaest godina živjela je na mongolskome dvoru u Iranu, a kada joj je muž ubijen, vratila se u ova brda na kojima i vi želite spokojno spavati. Pomislite na njezinu tugu i dane provedene u crkvi smještenoj na obali Zlatnog roga. Crkvu je dala izgraditi nakon što se vratila i zatvorila u nju. Pomislite na patuljke sultanije Handan. Majka sultana Ahmeda I dala je da se na Uskudaru sagradi kuća za patuljke. Željela je tako razveseliti te svoje drage prijatelje. Patuljci su godinama živjeli ondje. Kasnije su ponovno uz sultanijinu pomoć sagradili galiju. Njome su željeli otići na neko rajsko mjesto. Porinuli su je i odselili se iz Istanbula u neku nepoznatu zemlju. Tu zemlju nisu čak ni mogli pronaći na karti. Pomislite na tugu sultanije Handan i sjetu patuljaka u jutro rastanka. Patuljci mašu rupčićima. Pomislite sada na tugu i sjetu koju osjećate u trenucima kada se rastajete od Istanbula i svega što vam je priraslo srcu. Dragi čitatelju, ako me i to ne uspava, zamišljam jednoga razdraženog čovjeka. On u gluho doba noći na pustom peronu kolodvora čeka vlak. Vlak nikako ne dolazi. Kada odlučim kamo će taj čovjek otići, postajem on. Zamišljam i radnike koji kopaju tunel Silivrikapiju, koji je prije sedam stoljeća omogućio Grcima da u vrijeme opsade Istanbula ulaze u grad. Zatim zamišljam da sam zbunjena osoba koja otkriva da sve ima i svoje drugo značenje. Sanjarim o drugom svijetu, i dok mi postaje jasno to novo značenje, zamišljam kako ću se napiti okružen novim značenjima u tome novom svijetu. Zamišljam da sam izgubio pamćenje i da sam ostavljen u meni potpuno nepoznatom gradu. Gradske su četvrti potpuno puste. U njima su nekoć živjeli milijuni ljudi. Puste su i avenije, džamije, mostovi, brodovi, sve je potpuno pusto. Hodam tim sablasnim prostorom i u suzama se prisjećam svoga grada i svoje prošlosti. Polako hodam prema svojoj kući i krevetu...“ Laku noć... |
24.10.2011., ponedjeljak
POSLASTICAOčarajte čula jedinstvenom tango operom Astora Piazzolle u Lisinskom 24.10. u 19.30! Strastveno zabacivanje glave kod žena i pognuta koljena muškaraca u strastvenom zagrljaju tanga zapravo imaju posve praktične razloge. Muškarci su bili gauchosi, argentinski kauboji kojima su se noge iskrivile od jahanja, dolazili bi u grad zamoliti prekrasne žene za ples u takvoj žurbi da se nisu stigli niti oprati, pa su sirote žene zbog njihovo zrelog mirisa zabacivale glavu da se ne onesvijeste. Živa istina. No, to nije omelo tango da zbog svog erotskog karaktera postane zabranjeni ples kome strast i seks izbijaju iz svakog pokreta. Od takvog je foklora Astor Piazzolla, svjetski poznati kompozitor i bandoneonista sazdao glazbu za tango operetu: María de Buenos Aires prema libretu Horacia Ferrera, koju možete pogledati u Lisinskom 24.10. u 19.30.Riječ je o surealnoj priči iz života prostitutke Marie koja živi u Buenos Airesu, te njenom životu poslije smrti u grad koji nikada ne miruje, gdje se isprepliću vrući latinoamerički ritmovi i tugaljivi zvuk bandoneona. Oslonivši se na bogato kulturno naslijeđe rodne Argentine te na arhetipsku pripovijest o putovanju duše, Piazzolla je stvorio tango operu koja putuje od od tanga nueva do kabaretske glazbe, od zadimljenog Sprechstimme do moćnih ariosa. - jedinstveno djelo u sveukupnoj glazbenoj baštini. 2011. godine u cijelome se svijetu obilježava 90. godišnjica rođenja Ástora Piazzolle, tvorca tanga nueva i ponajboljeg argentinskog skladatelja uopće. Izvor: Kolektiva Za sve koji večeras neće biti u Lisinskom, evo jedan mali “krug”, komadić poslastice, zvane Tango!  Dragi blogeri… MILVA I MINA  |
"USPAVANKA ZA REKU"Iz vijesti: 23. oktobar 2011. Otvoren Beogradski sajam knjiga, gosti portugalski pisci Otvoren je 56. Međunarodni beogradski sajam knjiga. Na sajmu će učestvovati 817 izlagača iz 27 zemalja, biće predstavljeno oko 40 izdanja i 20 pisaca portugalskog govornog područja, jer je portugalski jezik - počasni gost manifestacije. Iz knjige čitane u vlaku: Ako bih se ponovo rodio, želeo bih da budem neko sasvim drugačiji. Baš bih voleo da budem Norvežanin. Možda Persijanac. Mada, ne i Urugvajac - činilo bi mi se kao da sam se samo preselio malo dalje niz ulicu. Horhe Luis Borhes Mali noćni bog "Rodio sam se u ovoj kući i odrastao u njoj. Nikada je nisam napuštao. Dok pada noć, pritiskam telo o prozor i gledam u nebo. Volim da posmatram plamene boje, oblake koji se trkaju i, nad njima, anđele – mnoštvo anđela koji otresaju iskre iz kose, lepršajući svojim širokim ognjenim krilima. Prizor je uvek isti. Međutim, svake večeri dolazim ovde, uživam u tome i uvek sam dirnut kao da sve to gledam po prvi put. Prošle nedelje, Feliks Ventura se vratio ranije nego obično, zatekavši me kako se smejem velikom oblaku – tamo gore, u olujnom plavetnilu – dok se kovitlao u krugovima kao pas koji pokušava da ugasi svoj zapaljeni rep. „Neverovatno – je l' se ti to smeješ?“ Nervirala me je zapanjenost tog bića. Uplašio sam se – ali se nisam pomerio s mesta, ni jedan jedini mišić. Albino je skinuo naočari, odložio ih u džep svoje jakne, skinuo jaknu – polako i tužno – i pažljivo je okačio o naslon stolice. Izabrao je jednu ploču i pustio je na starom gramofonu. Acalanto para um Rio, „Uspavanka za reku“ od Dore Kikade, brazilske pevačice, koja je, navodno, uživala nekakvu reputaciju sedamdesetih godina. To sam pretpostavio zbog omota ploče, na kom je bila prelepa crnkinja u bikiniju, s velikim leptirovim krilima prikačenim na leđima. „Dora, Kikada - Acalanto para um Rio“ – hit dana. Glas joj je plamteo u vazduhu. To je bila muzika koju smo slušali predveče tokom poslednjih nekoliko nedelja. Naučio sam reči napamet. NIŠTA NE PROLAZI, NITI UMIRE PROŠLOST JE SADAŠNJOST USPAVANA JE REKA – DOK SEĆANJE ŠAPUĆE NA HILJADE LAŽI. VODA REKE JE ZASPALA DOK U MOM NARUČJU DANI SPAVAJU – SPAVAJU I RANE, AGONIJE. NIŠTA NE PROLAZI, NITI UMIRE, PROŠLOST JE SADAŠNJOST, USPAVANA JE REKA, KOJA DELUJE MRTVO, KAO DA JEDVA DIŠE – ALI, AKO JE PROBUDIŠ, VRATIĆE SE U ŽIVOT.“ Žoze Eduardo Agvaluza, Knjiga o kameleonima, Beograd, 2008. (Nagrada časopisa Independent za najbolji strani roman 2007.) Acalanto para um Rio Nothing passes, nor expires, The past is now A river sleeping - Memory tells A thousand lies. The river waters are asleep And in my arms The days are sleeping - Sleep the wounds, The agonies. Nothing passes, nor expires, The past is now A sleeping river, Seemingly dead, just barely breathing - But rouse it and it bursts to life. (From 'The Book of Chameleons', by Jose Agualusa.) DODATAK: 24.10.2011. GOSTOVANJE U ZAGREBU Portugalski pisac Agualusa o svojim djelima „U mojoj zemlji stvarnost je moćnija od fikcije“, napominje portugalski pisac podrijetlom iz Angole Jose Eduardo Agualusa, koji u organizaciji Meandra gostuje danas u Zagrebu u 19 sati. Na promociji u Cro Art Caffeu, pisac inače najavljen kao jedna od zvijezda Beogradskog sajma knjiga, predstavit će svoje romane „Tropski barok“ i „Žena mog oca“, a o njemu i njegovim djelima govorit će Roman Simić, Tanja Tarbuk i Branko Čegec. (JL) |
23.10.2011., nedjelja
THANK FOR JEEP AND…Muammar thanks Obama for Jeep, Chrysler |
NESANICA„ZAR NE MOŽETE SPAVATI?“ Snovi su naš drugi život. -Gerard de Nerval „Ušli ste u krevet. Zavukli ste se među pokrivače i posteljinu. Oni odišu vašim sjećanjima i mirisima. Glavu ste naslonili na dobri, stari, meki jastuk, okrenuli se na bok, noge ste privukli trbuhu, nagnuli vrat; hladna jastučnica osvježila vam je lice. Još malo i spavat ćete, i u mraku zaboraviti baš sve. Sve ćete zaboraviti. Nemilosrdnu moć nadređenih, nepromišljene riječi, budalaštine, poslove koje niste stigli obaviti na vrijeme, nerazumijevanje, bešćutnost, one koji vas optužuju ili će vas tek optuživati, besparicu, vrijeme koje je začas prošlo, prijevare i nepravde. Zaboravit ćete i sve što niste mogli ostvariti, svoju samoću, sram, nepravdu, poraze, osobnu bijedu, svoje jadno stanje i strašne nevolje, sve ćete to zaboraviti. Drago vam je što ćete zaboraviti. Čekate. Vama dobro poznati ormari, ladice, grijalice, stolovi, stolići za kavu, stolice, navučene zavjese, odložena odjeća, vaša kutija cigareta, šibice u džepu vaše jakne, vaša ručna torba i sat, i oni čekaju. Dok čekate, čujete poznate zvukove, automobil prolazi kroz gradsku četvrt preko kamenih kocaka kolnika i lokava uz rub ceste, ulična se vrata zatvaraju negdje u blizini, iznenada netko spušta rolo slastičarnice, čujete motor starog hladnjaka, lavež pasa u daljini, širenje zvuka sirene za maglu s obale mora. Ti su zvukovi puni sjećanja. Sjećanja sada otvaraju vrata novoga svijeta radosna zaborava te vas zajedno s mojim prizivanjem sna i snova podsjećaju da sve ide svojim tijekom. Podsjećaju vas i na to da ćete ih zaboraviti, kao i stvari koje okružuju vaš dragi krevet te otploviti u jedan posve drugi svijet. Spremni ste. Spremni ste kao da ste se udaljili od vlastita tijela, voljenih nogu i stražnjice, pa čak i od ruku i šaka koje su vam još bliže. Spremni ste i to vas čini toliko zadovoljnima da više ne osjećate potrebu za tim bliskim dijelovima tijela. Dok vam se oči sklapaju, znate da ćete i njih uskoro zaboraviti. Znate da se ispod sklopljenih vjeđa vaše zjenice blagim pokretom mišića udaljuju od svjetlosti. Čini se da vaše zjenice pomoću mirisa i zvukova koje prizivam znaju da je sve u redu. One sada ne daju sliku slabe svjetlosti sobe, već svjetlosti boja koje se rasprskavaju poput vatrometa u vašem umu. Um se postupno opušta i postaje spokojan; vidite modre mrlje, plave munje, ljubičast dim i ljubičast svod. Vidite tamno plave vibrirajuće valove, ružičaste sjene, ljubičastu lavu koja teče iz otvora vulkana i tamnoplavu boju tihoga sjaja zvijezda. Boje i oblici smjenjuju se, nestaju, ponovno se pojavljuju i polako se mijenjajući vraćaju u neke zaboravljene prizore. Neki od njih nisu se nikada ni dogodili. Promatrate boje u svojoj glavi. No i dalje ne možete spavati. Nije li još prerano da priznate tu činjenicu? Mislite na stvari o kojima razmišljate kad spokojno spavate. Ne, nemojte misliti na to što ste radili danas i što ćete raditi sutra, mislite na slatke trenutke. Oni vas ponovo spajaju sa slatkim zaboravom sna. Vraćate se. Konačno krećete nazad. Sve stvari čekaju vaš povratak i raduju vam se. Ne, uopće se ne vraćate. Nalazite se u vlaku. Sa sobom ste ponijeli torbu punu vama najdražih stvari. Vlak prolazi među telegrafskim stupovima pokrivenim snijegom. Svi vam se šutke dive zbog lijepih riječi i inteligentnih odgovora, pa makar i skriveno, uviđajući pritom svoje pogreške. Obgrlili ste lijepo tijelo svoje voljene i ona vaše. Vratili ste se u voćnjak koji niste mogli zaboraviti i ondje berete zrele trešnje. Dolazi ljeto, dolazi zima, dolazi proljeće, dolazi jutro, plavo i krasno, suncem okupano, veselo jutro...Ali ne, ne možete spavati. Tada učinite isto što i ja: ...“ ORHAN PAMUK, Crna knjiga Nastavak će jednom, doć'...a sad, laka Vam noć! |
22.10.2011., subota
1Q84U japanskom jeziku slovo Q i broj 9 isto se izgovaraju. Kada se 1Q84 izgovori na japanskom, dobije se 1984, što je direktna aluzija na poznati roman Džordža Orvela koji se više puta i pominje i citira na ovim stranicama. „Da, to je to. Svet kakav poznajem u nekom je trenutku iščezao, ili se povukao, a neki drugi svet je zauzeo njegovo mesto. Kao da se prebacila skretnica na pruzi...“ „Ako u svetu nema ljubavi, sve je iluzija i imitacija.“ |
20.10.2011., četvrtak
"JAH, ŠTA ĆEŠ..."Kada se vlak zaustavio u ponoć prošlog utorka i kondukter mi ponio kofer, šaleći se da je „oduvek sanjao da bude nosač“, rekoh u sebi: Beograde, dobro veče! Petnaestak minuta iza, stajala sam na velikoj terasi, i u stanju lagane srčane levitacije tražila u bezbrojnim svijetlima velegrada bar jednu „svoju“ točkicu. Gledajući u svijetleći luk koji je dominirao ponoćnim prizorom, radosno rekoh: Ono je Brankov most! Jeste...to sam htio da vidiš! Zagrli me moje najdraže biće, a niz lice mi potekoše suze...kratko, par sekundica. Sjedeći na jednom od splavova, činilo mi se da Sava teče uzvodno. Nakon što sam popila piće i uživala u patkama koje su plesale u krugu dok sam ih slikala, odlučila sam Brankov most preći pješke. Nikad za to nisam imala ni volje ni vremena. Mladost je prekratka za pješačenje. Gubljenje vremena mi je tad bila i dvogodišnja mjesečna obveza doći do jedne od zgrada „ispod“ mosta kako bih gazdarici predala kiriju za stan u Dojranskoj 27. Pušeći zadnju cigaretu pred polazak, još jednom iz torbe vadim papir-mapu, bedeker godinama srcem slikan, i pišem novi plus: 1.Balkanska + 2. Knez Mihajlova + 3. Kolarac: dimljena i punjena vešalica + 4. Fakultet + 5. Moskva: Reform' torta + 6. Makedonska: žito sa šlagom – 7. Kafe „Kod konja“ + 8. Krug „dvicom“- tramvajem + 9.Trolejbus: Slavija i Dojranska – 10. Takovska + 11. Groblja: rođaci i Aleja zaslužnih građana – + 12. Klupa na Kalemegdanu: pogled na Ušće + 13. Splav + 14. Knjižare + 15. Atelje + 16. Bulevar...; „Lion“ – 17. Bezistan; Dom sindikata + 18. Skadarska; „Dva jelena“ + – 19. „Ruski car“... (nekadašnji Ekspres restoran Zagreb) + 20. „Grčka kraljica“ – (nema) 21. „Tri kostura“ (menza) – 22. Neki ljudi – Penjući se kamenim stubama sve češće zastajkujem. Liftovi i godine mi oduzeli kondiciju, ali želja je mlada. Kasnije mi kažu da sam mogla i liftom za bicikliste, a ja objašnjavam da ću sve novo ostaviti za neki nadam se drugi put, a ovaj dugo čekani prvi, neka bude stari, vlakom napokon započeti. I vlak se zvao Sava, a bio je toliko ružan, da sam izgubila želju da ga nazovem po bilo kojem pjesniku (moji čitači se sjećaju posta o odgođenom putu u Beograd). Mostom koračam polako; oprezna sam sa spajanjem obala. Na sredini me dočeka snažan vjetar. Piri, puše...oduvaće me, pomislim. Odgađam misli koje me čekaju na kraju mosta. Razmišljam o onima koji su posjetili ovaj grad neočekivano puno prije mene. I o onima koji to neće. Još jučer bih o tom razglabala, ali danas, ne. Za sve postoji vrijeme; na sreću, ja sam neočekivano, dočekala svoje „najbolje“. Bližim se kraju mosta; prepoznajem Brankovu ulicu; ona je njegov produžetak, ili je most njen nastavak . A jedan drugi Branko, je, nesretan nastavak priče. Branko Radičević i Branko Ćopić, koji su upisani u Povijest književnosti, obilježili su i povijest mosta kojim hodam. I trudim se svim snagama da zaobiđem sjetu i zadržim raspoloženje na visini trenutka i prilike koju mi je život iznenada poklonio, i kažem da mi ni jedna misao neće pokvariti atmosferu zvanu ...„I što hoću, to i mogu,”*. Ali, Večeras, dodajući „minuse“ u bedeker uz sve što nisam stigla, i dok, kiša lije, a... “Lisje žuti veće po drveću, Lisje žuti dole veće pada;”* Baš ne mogu da ponovo ne pročitam jedno pismo: … “Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...”* *Branko Radičević (1824. – 1853.) “Pevam danju, pevam noću” “Kad mlidijah umreti” *Branko Ćopić (1915. - 1984.) Pismo Ziji Dizdareviću, 1970. |
18.10.2011., utorak
IZLAZ/ULAZKad god se vratim Kunderi, obraduje me. Možda će i nekog od vas...stoga, slijedi tipkanje: KOŽA*: ARHIROMAN 9. Nova Europa (in statu nascendi) NOVA Europa, kakva izlazi iz Drugog svjetskog rata, Koža zahvaća u svoj njezinoj autentičnosti, što znači pogledom koji nije ispravljen naknadnim razmišljanjima, pa je otkriva blistavu od novine samog trenutka rođenja. Na pamet mi pada jedna Nietzscheova misao: Upravo se u trenutku rođenja otkriva bit neke pojave. Nova je Europa rođena iz golema poraza bez presedana u cjelokupnoj njezinoj povijesti; prvi je put Europa poražena, Europa kao takva, cijela Europa. Prvo ju je porazilo ludilo vlastita zla, utjelovljeno u nacističkoj Njemačkoj, a zatim su je oslobodile Amerika s jedne te Rusija s druge strane. Oslobodile i okupirale. Kažem to bez ironije. Obje su riječi prikladne. U njihovu spoju počiva jedinstvenost situacije. Postojanje članova pokreta otpora (partizana) koji su se borili protiv Nijemaca nije ništa bitno promijenilo: nijedna se europska država (mislim na Europu od Atlantika do baltičkih zemalja) nije oslobodila vlastitim snagama. (Nijedna? Jugoslavija ipak jest. Zahvaljujući vlastitoj partizanskoj vojsci. Stoga je 1999. trebalo tjednima bombardirati srpske gradove ne bi li se, naknadno, i tome dijelu Europe nametnuo status poraženog). Osloboditelji su okupirali Europu i promjena je odmah bila očigledna: Europa koja je do jučer (posve prirodno, posve nevino) vlastitu povijest i kulturu smatrala uzorom cijelom svijetu osjetila se malenom. Tu je bila Amerika, blistava, sveprisutna; preispitati i preinačiti odnose s njom za Europu je postala najveća nužnost. Malaparte je to uočio i opisao bez namjere da predvidi političku budućnost Europe. Fascinirao ga je novi način bivanja Europljaninom, osjećanja Europljaninom, način koji će otada pa nadalje određivati sve izraženija američka prisutnost. U Koži taj novi način izranja iz galerije kratkih, sažetih, često smiješnih portreta Amerikanaca koji se tada nalaze u Italiji. U tim se skicama koje su često zlobne, a često pune blagonaklonosti, autor ne izjašnjava ni pozitivno ni negativno: arogantan idiotizam gđe Flat; dobrodušna glupost kapelana Browna; simpatična jednostavnost generala Corka koji se, otvarajući veliki bal, okreće prema lijepoj djevojci s garderobe umjesto nekoj od napuljskih dama; Jimmyjeva prijateljska i topla prostodušnost; i, dakako, Jack Hamilton, pravi prijatelj, voljeni prijatelj... Budući da Amerika dotad nije izgubila nijedan rat i budući da je bila religiozna zemlja, američki je građanin u njezinim pobjedama vidio Božju volju koja samo potvrđuje njegova politička i moralna uvjerenja. Europljanin se pak, onako umoran i skeptičan, poražen i pun osjećaja krivnje, lako dao zavesti bjelinom zubi, tom kreposnom bjelinom „ kojom svaki Amerikanac obasjava svijet živih dok, smiješeći se u znak posljednjeg pozdrava, silazi u grob“. Milan Kundera, Susret, 2009. *Curzio Malaparte (1898.-1957.); Koža, 1949. P.S. U Osijeku u četvrtak gostuje grupa Gregorian! Kako je naš jedini izlaz, ipak i opet, ulaz...“bez straha“... poslušajmo ih ponovo na ovom mjestu: |
17.10.2011., ponedjeljak
PUZZLEBila sam u Beogradu. |
16.10.2011., nedjelja
TOŠETOŠE PROESKI (16. 10. 2007. – 16. 10. 2011.) ”Ovaj singl, u izvedbi svjetske glumačke zvijezde Rade Šerbedžije, moći će se kupiti jedino u memorijalnom centru Toše Proeski i u Tošinom manastiru - Sveto Preobraženije, a sakupljena sredstva od prodaje će biti namijenjena za dovršenje manastira, za Makedonski muzičku mrežu je izjavio Slaven Risteski, Tošin zet, pojašnjavajući da je ovakva odluka donesena zajedno sa Miroslavom Rusom i Radom Šerbedžijom.” |
11.10.2011., utorak
"ZBOG NJE..."“A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod. Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije. Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje. Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.” “Tvrđava” Meša Selimović |
10.10.2011., ponedjeljak
"LOZA":-((( |
08.10.2011., subota
DOŠLA "NAGRADA"Sinoć sam, poslije kiše, preslušala „Tragove u sjeti“. Uz prvu naloženu ovogodišnju vatru, sobom je zavladala neka „cohenovska“ atmosfera; stanje tužne radosti. Hvala umjetnicima! I hvala što su me podsjetili na jednu umalo zaboravljenu „Azru“. Želim vam ugodno praznično poslijepodne. |
07.10.2011., petak
SLUČAJNO I OSOBNOKako dočarati dan: pada, „žmigla i mumla“, kako kažu ovdje ovi moji. Ffffffff...zimaaa... Od norveške tragedije do Nobelove nagrade, doista, češće mislim o Skandinaviji. Ne samo da sam više puta pomislila na Dinu i Ferzu, koje su s djecom i muževima Vladom i Ivicom otišle i ostale gore, nego i na skroz nepoznate ljude. O dvije žene ću možda jednom ponešto reći kada nebo bude plavo kao njihove oči, ali danas me muče neke u međuvremenu, pristigle teme. Tko proizvodi strahove i tko plaši ljude? Zašto? Tko i kako štiti i čuva čovjeka? Od koga ili od čega? Neka su od pitanja na koje ne tražim odgovor kada naiđem na temu. Priča o pušačima kao sveopćoj opasnosti je privedena kraju; iscrpljena i potrošena. Svijet ide dalje. Kreće hajka na „debele“. Veliki problemi rješavaju se pompom oko malih. Naime, Danska je nakon poreza na slatkiše i gazirana pića, prva evropska zemlja u kojoj će se plaćati „fat tax“- porez na masnoću i hranu koja deblja. Finska, uz već uvedene poreze na slatko i piće s mjehurićima, slijedit će, kako kažu, primjer Danske. Iako su prema statistici skandinavske zemlje po broju pretilih ispod evropskog prosjeka (npr. Mađari se također bakću s tzv. „chips tax“, ali njih je petina s viškom kilograma), vlada je donijela ovu odluku kao preventivnu mjeru da bi motivirala građane da budu još vitkiji, i da se smanje kardiovaskularne bolesti. Iz Skandinavije nam stiže još jedna strašna vijest vezana za naše zdravlje, i uz hranu, od vitalne važnosti za čovjekov opstanak i zadovoljstvo; odnosi se na sex, a tiče se baš svih ljudi...starih i mladih, debelih i vitkih, pušača i nepušača... Iz američkih znanstvenih izvora je još 2007. potekla istina kako bakterije gonoreje postaju otporne na mnoge antibiotike i prijedlog za liječenje tad još učinkovitim cephalosporinima, da bi od ljeta ove godine japanski i švedski znanstvenici uznemirili ljude viješću: „ pojavio se novi soj bakterije koja izaziva gonoreju, Neisseria gonorrhoeae ili gonokok, otporan na antibiotike…" Te, da je: "Novi soj gonokoka H041 otporan na sve antibiotike iz klase cefalosporina, posebice na najčešće korištene lijekove ceftriakson i cefiksim. Znanstvenici kažu da je H041 rezistentan na doze ceftriaksona tri puta veće od onih koje djeluju kod dosad poznatih sojeva.” (JL) Ovih rano jesenjih suncem obasjanih dana stižu nas još strašnije znanstvene spoznaje: “Ugledni švedski znanstvenik Magnus Unemo razotkrio je novi soj bakterije koja bi uskoro mogla ubiti čak 65 milijuna ljudi. Nove bakterije su otporne na sve lijekove, i brzo se šire … Slučajevi H041, zabilježeni i kod dvojice muškaraca u Norveškoj, zabrinuli su znanstvenike koji strahuju da bi se novi soj gonoreje, otporan na sve antibiotike, ubrzo mogao proširiti diljem svijeta…”(JL) Joj! Slučajno su ove vijesti stigle iz Skandinavije, a ja sam se onda sasvim slučajno sjetila starih vremena kada su se o ovom zadnjem novom zdravstvenom problemu, odnosno lakšim spolnim bolestima tad za sedam dana izlječivim, čak i pjesme pjevale. Sjećate se one „Pediculis pubis“ u kojoj se gonoreji tepalo, da bi se rimovalo sa gradom podrijetla bolesti, skoro sa ponosom. No, ja danas neću ostaviti kao ilustraciju i pojačivač atmosfere taj video uradak s YT, jer doista ne znam u koje dvije kategorije svrstati post: sex, zdravlje, glazba, poezija, vijesti, politika, ljubav...nego, ostajući u kategoriji osobno ( iako kratko vidnoj) vraćam se zadnjoj, lijepoj vijesti iz Skandinavije: STOCKHOLM - Švedski pjesnik Tomas Tranströmer osvojio je Nobelovu nagradu za književnost u 2011. godini, priopćila je Švedska akademija. Nije prevođen na hrvatski jezik. (JL) I iz škrte ponude, osobno, biram za vas: NAPOLA DOVRŠENO NEBO Klonulost duha prekida svoj hod. Strah prekida svoju trku. Kraguj prekida svoj let. Nestrpljiva svetlost hrli dalje, čak i sablasti dokače po gutljaj. I naša platna se obelodanjuju, naše crvene zveri u prapotopskim ateljeima. Sve počinje da se sagledava unaokolo. Stotinama nas izlazi na sunce. Svaki ljudski stvor je napola otvorena vrata što u zajedničku sobu vode. Nedogledno tle pod nama. Iskri voda među stablima. Jezero je Zemljin prozor. Tomas Transtremer (1931.) (iz knjige Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 2003.) |
06.10.2011., četvrtak
SJEĆANJE:-((( :-) |
05.10.2011., srijeda
NE!DOJAM DANA: glupost i neukus! O gluposti je rečeno: „Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično.“ Miroslav Krleža A... „Neukusu treba reći Ne!“ I otići u Tvornicu Kulture: “ Vječiti beogradski disco-jungle-punk buntovnici Disciplin A Kitschme predstavljaju u Zagrebu svoj novi album „Uf“ (u izdanju Crorec za teritorij HR) u nedjelju 9. listopada u Tvornici Kulture.” |
"MIRIS KIŠE..."“Upoznati svoju porodicu znači saznati sve o sebi” Teško mi se bilo odlučiti kojom od mnogobrojnih izvedbi pjesme „ Adio Querida”, za koju kažu da je stara 500 godina, produžim kraj večerašnjeg kraja serije u kojoj sam uživala. Ofra Haza (1957. – 2000.) * * * * * A ovaj slučajni „susret“ je... gratis: |
04.10.2011., utorak
WEATHER NEWSKakav lijep dan! Milina ... Da ne povjeruješ sinoćnjim vijestima: 03.10.2011. Pozdravite se s ljetom: Petak donosi oluju i kišu, a vikend snijeg i 20 stupnjeva niže temperature! Pahulja će biti i na Sljemenu (JL) Zato, dragi moji, otvorite sve prozore, a možete i vrata... Na lokalnoj razini, ako je vjerovati mom kurjem oku, promjene su blizu.  |
03.10.2011., ponedjeljak
PRETVORBAPonekad nemam granica i jednostavno ne mogu izdržati da ne dignem slušalicu i čujem „skupi“ glas onih koji su ostali preko granica; i onih koji su ih prešli. Mnoge naše emocije i kulturne navike koje su nekad imale imena, ograničene su istim zemljopisnim nazivnikom – nostalgija, uz dodatak prefiksa „pogrde“, koji je nekad bio zasebna riječ. Kada je ta riječ izgubila svoje nekadašnje značenje, započele su pretvorbe. Pretvorbom su polagano počeli i osiromašene ljude pretvarati u njihovu suprotnost stavljajući ih pred dvojbu: Zaborav ili luksuz Pamćenja. Nisam mogla nazvati nostalgijom kada majčinu tetku, kod koje sam besplatno stanovala dvije studentske godine, i čija dobrota i sposobnost su omogućile da me more i sunce od druge godine života liječe, pozovem telefonom dva puta mjesečno i upitam u njenoj devetoj deceniji: kako je. Bila je to dužnost i zahvalnost. Također pod nostalgijom ne podrazumijevam telefonsku potragu za dijelom prijatelja s kojima sam održavala kontakte godinama prije no što su nas granice razdvojile. To je tuga i želja. Ako hoću čuti glas strica koji je nevjerojatno sličan mom ocu iako nisu blizanci, hoću se povremeno podsjetiti kako bi otac zvučao da je imao sreću dočekati duboku starost. To je moja nemoć. Kada se sestrin sin teško razbolio, mjesecima sam vrtjela prekooceanski broj da bismo uz jutarnju kavu zajedno plakale. Radila sam to zbog našeg očaja. Kako prijatelj Zdravko odnedavno živi s tri bypassa, i kada mi postane glupo ponavljati svoje želje za njegov oporavak sms-ima tipa „nadam se...“ „mislim da...“ i sl. podignem slušalicu da se na vlastite uši uvjerim koliko mu je glas tanji, tiši, i kojom količinom straha se od Valentinova do danas opteretio. To zovem nužnošću. Ne zovem nostalgijom nedavni telefonski razgovor s jedinom živom maminom prijateljicom kojim podijelismo sjećanja povodom 17godina od njene smrti, s poštovanjem i ljubavlju. Razgovor sa sestričnama od kojih jedna nema primanja je red, i neophodnost. Kada nazovem kumu da me utješi, podrži i nasmije, nazovem to potrebom i izlazom. Ponekad jednostavno moram pitati: kako si? I želim odgovoriti na pitanje... kako sam ja. A da košta...košta. Samo se opirem vlastitoj pretvorbi, da se što duže ne upitam: u što si se to pretvorila. |
02.10.2011., nedjelja
LISTOPAD |
Hvala Đorđe! 
