Kad god se vratim Kunderi, obraduje me.
Možda će i nekog od vas...stoga, slijedi tipkanje:
KOŽA*: ARHIROMAN
9. Nova Europa (in statu nascendi)
NOVA Europa, kakva izlazi iz Drugog svjetskog rata, Koža zahvaća u svoj njezinoj autentičnosti, što znači pogledom koji nije ispravljen naknadnim razmišljanjima, pa je otkriva blistavu od novine samog trenutka rođenja. Na pamet mi pada jedna Nietzscheova misao:
Upravo se u trenutku rođenja otkriva bit neke pojave.
Nova je Europa rođena iz golema poraza bez presedana u cjelokupnoj njezinoj povijesti; prvi je put Europa poražena, Europa kao takva, cijela Europa. Prvo ju je porazilo ludilo vlastita zla, utjelovljeno u nacističkoj Njemačkoj, a zatim su je oslobodile Amerika s jedne te Rusija s druge strane.
Oslobodile i okupirale. Kažem to bez ironije. Obje su riječi prikladne. U njihovu spoju počiva jedinstvenost situacije. Postojanje članova pokreta otpora (partizana) koji su se borili protiv Nijemaca nije ništa bitno promijenilo: nijedna se europska država (mislim na Europu od Atlantika do baltičkih zemalja) nije oslobodila vlastitim snagama.
(Nijedna? Jugoslavija ipak jest. Zahvaljujući vlastitoj partizanskoj vojsci. Stoga je 1999. trebalo tjednima bombardirati srpske gradove ne bi li se, naknadno, i tome dijelu Europe nametnuo status poraženog).
Osloboditelji su okupirali Europu i promjena je odmah bila očigledna: Europa koja je do jučer (posve prirodno, posve nevino) vlastitu povijest i kulturu smatrala uzorom cijelom svijetu osjetila se malenom. Tu je bila Amerika, blistava, sveprisutna; preispitati i preinačiti odnose s njom za Europu je postala najveća nužnost.
Malaparte je to uočio i opisao bez namjere da predvidi političku budućnost Europe. Fascinirao ga je novi način bivanja Europljaninom, osjećanja Europljaninom, način koji će otada pa nadalje određivati sve izraženija američka prisutnost. U Koži taj novi način izranja iz galerije kratkih, sažetih, često smiješnih portreta Amerikanaca koji se tada nalaze u Italiji.
U tim se skicama koje su često zlobne, a često pune blagonaklonosti, autor ne izjašnjava ni pozitivno ni negativno: arogantan idiotizam gđe Flat; dobrodušna glupost kapelana Browna; simpatična jednostavnost generala Corka koji se, otvarajući veliki bal, okreće prema lijepoj djevojci s garderobe umjesto nekoj od napuljskih dama; Jimmyjeva prijateljska i topla prostodušnost; i, dakako, Jack Hamilton, pravi prijatelj, voljeni prijatelj...
Budući da Amerika dotad nije izgubila nijedan rat i budući da je bila religiozna zemlja, američki je građanin u njezinim pobjedama vidio Božju volju koja samo potvrđuje njegova politička i moralna uvjerenja. Europljanin se pak, onako umoran i skeptičan, poražen i pun osjećaja krivnje, lako dao zavesti bjelinom zubi, tom kreposnom bjelinom „ kojom svaki Amerikanac obasjava svijet živih dok, smiješeći se u znak posljednjeg pozdrava, silazi u grob“.
Milan Kundera, Susret, 2009.
*Curzio Malaparte (1898.-1957.); Koža, 1949.
P.S.
U Osijeku u četvrtak gostuje grupa Gregorian!
Kako je naš jedini izlaz, ipak i opet, ulaz...“bez straha“... poslušajmo ih ponovo na ovom mjestu:
Post je objavljen 18.10.2011. u 22:36 sati.