„ZAR NE MOŽETE SPAVATI?“
Snovi su naš drugi život.
-Gerard de Nerval
„Ušli ste u krevet. Zavukli ste se među pokrivače i posteljinu. Oni odišu vašim sjećanjima i mirisima. Glavu ste naslonili na dobri, stari, meki jastuk, okrenuli se na bok, noge ste privukli trbuhu, nagnuli vrat; hladna jastučnica osvježila vam je lice. Još malo i spavat ćete, i u mraku zaboraviti baš sve.
Sve ćete zaboraviti. Nemilosrdnu moć nadređenih, nepromišljene riječi, budalaštine, poslove koje niste stigli obaviti na vrijeme, nerazumijevanje, bešćutnost, one koji vas optužuju ili će vas tek optuživati, besparicu, vrijeme koje je začas prošlo, prijevare i nepravde. Zaboravit ćete i sve što niste mogli ostvariti, svoju samoću, sram, nepravdu, poraze, osobnu bijedu, svoje jadno stanje i strašne nevolje, sve ćete to zaboraviti.
Drago vam je što ćete zaboraviti. Čekate. Vama dobro poznati ormari, ladice, grijalice, stolovi, stolići za kavu, stolice, navučene zavjese, odložena odjeća, vaša kutija cigareta, šibice u džepu vaše jakne, vaša ručna torba i sat, i oni čekaju.
Dok čekate, čujete poznate zvukove, automobil prolazi kroz gradsku četvrt preko kamenih kocaka kolnika i lokava uz rub ceste, ulična se vrata zatvaraju negdje u blizini, iznenada netko spušta rolo slastičarnice, čujete motor starog hladnjaka, lavež pasa u daljini, širenje zvuka sirene za maglu s obale mora. Ti su zvukovi puni sjećanja. Sjećanja sada otvaraju vrata novoga svijeta radosna zaborava te vas zajedno s mojim prizivanjem sna i snova podsjećaju da sve ide svojim tijekom. Podsjećaju vas i na to da ćete ih zaboraviti, kao i stvari koje okružuju vaš dragi krevet te otploviti u jedan posve drugi svijet. Spremni ste.
Spremni ste kao da ste se udaljili od vlastita tijela, voljenih nogu i stražnjice, pa čak i od ruku i šaka koje su vam još bliže. Spremni ste i to vas čini toliko zadovoljnima da više ne osjećate potrebu za tim bliskim dijelovima tijela. Dok vam se oči sklapaju, znate da ćete i njih uskoro zaboraviti.
Znate da se ispod sklopljenih vjeđa vaše zjenice blagim pokretom mišića udaljuju od svjetlosti. Čini se da vaše zjenice pomoću mirisa i zvukova koje prizivam znaju da je sve u redu. One sada ne daju sliku slabe svjetlosti sobe, već svjetlosti boja koje se rasprskavaju poput vatrometa u vašem umu. Um se postupno opušta i postaje spokojan; vidite modre mrlje, plave munje, ljubičast dim i ljubičast svod. Vidite tamno plave vibrirajuće valove, ružičaste sjene, ljubičastu lavu koja teče iz otvora vulkana i tamnoplavu boju tihoga sjaja zvijezda. Boje i oblici smjenjuju se, nestaju, ponovno se pojavljuju i polako se mijenjajući vraćaju u neke zaboravljene prizore. Neki od njih nisu se nikada ni dogodili.
Promatrate boje u svojoj glavi.
No i dalje ne možete spavati.
Nije li još prerano da priznate tu činjenicu? Mislite na stvari o kojima razmišljate kad spokojno spavate. Ne, nemojte misliti na to što ste radili danas i što ćete raditi sutra, mislite na slatke trenutke. Oni vas ponovo spajaju sa slatkim zaboravom sna. Vraćate se. Konačno krećete nazad. Sve stvari čekaju vaš povratak i raduju vam se.
Ne, uopće se ne vraćate. Nalazite se u vlaku. Sa sobom ste ponijeli torbu punu vama najdražih stvari. Vlak prolazi među telegrafskim stupovima pokrivenim snijegom. Svi vam se šutke dive zbog lijepih riječi i inteligentnih odgovora, pa makar i skriveno, uviđajući pritom svoje pogreške. Obgrlili ste lijepo tijelo svoje voljene i ona vaše. Vratili ste se u voćnjak koji niste mogli zaboraviti i ondje berete zrele trešnje.
Dolazi ljeto, dolazi zima, dolazi proljeće, dolazi jutro, plavo i krasno, suncem okupano, veselo jutro...Ali ne, ne možete spavati.
Tada učinite isto što i ja: ...“
ORHAN PAMUK, Crna knjiga
Nastavak će jednom, doć'...a sad, laka Vam noć!
Post je objavljen 23.10.2011. u 02:00 sati.