MALI SUNCOKRET
03.10.2011., ponedjeljak
PRETVORBAPonekad nemam granica i jednostavno ne mogu izdržati da ne dignem slušalicu i čujem „skupi“ glas onih koji su ostali preko granica; i onih koji su ih prešli. Mnoge naše emocije i kulturne navike koje su nekad imale imena, ograničene su istim zemljopisnim nazivnikom – nostalgija, uz dodatak prefiksa „pogrde“, koji je nekad bio zasebna riječ. Kada je ta riječ izgubila svoje nekadašnje značenje, započele su pretvorbe. Pretvorbom su polagano počeli i osiromašene ljude pretvarati u njihovu suprotnost stavljajući ih pred dvojbu: Zaborav ili luksuz Pamćenja. Nisam mogla nazvati nostalgijom kada majčinu tetku, kod koje sam besplatno stanovala dvije studentske godine, i čija dobrota i sposobnost su omogućile da me more i sunce od druge godine života liječe, pozovem telefonom dva puta mjesečno i upitam u njenoj devetoj deceniji: kako je. Bila je to dužnost i zahvalnost. Također pod nostalgijom ne podrazumijevam telefonsku potragu za dijelom prijatelja s kojima sam održavala kontakte godinama prije no što su nas granice razdvojile. To je tuga i želja. Ako hoću čuti glas strica koji je nevjerojatno sličan mom ocu iako nisu blizanci, hoću se povremeno podsjetiti kako bi otac zvučao da je imao sreću dočekati duboku starost. To je moja nemoć. Kada se sestrin sin teško razbolio, mjesecima sam vrtjela prekooceanski broj da bismo uz jutarnju kavu zajedno plakale. Radila sam to zbog našeg očaja. Kako prijatelj Zdravko odnedavno živi s tri bypassa, i kada mi postane glupo ponavljati svoje želje za njegov oporavak sms-ima tipa „nadam se...“ „mislim da...“ i sl. podignem slušalicu da se na vlastite uši uvjerim koliko mu je glas tanji, tiši, i kojom količinom straha se od Valentinova do danas opteretio. To zovem nužnošću. Ne zovem nostalgijom nedavni telefonski razgovor s jedinom živom maminom prijateljicom kojim podijelismo sjećanja povodom 17godina od njene smrti, s poštovanjem i ljubavlju. Razgovor sa sestričnama od kojih jedna nema primanja je red, i neophodnost. Kada nazovem kumu da me utješi, podrži i nasmije, nazovem to potrebom i izlazom. Ponekad jednostavno moram pitati: kako si? I želim odgovoriti na pitanje... kako sam ja. A da košta...košta. Samo se opirem vlastitoj pretvorbi, da se što duže ne upitam: u što si se to pretvorila. |
Hvala Đorđe! 
