MALI SUNCOKRET
31.10.2011., ponedjeljak
KRIZANTEMEKrajem prošlog stoljeća, obiteljski prijatelj je sestri poslao dvije slike s gradskog groblja. Na jednoj je bio prelomljen nadgrobni spomenik njegovih roditelja, a na drugoj spomenik našeg oca onakav kakav nam je ostao u sjećanju. U dugom pismu pričao je o devet izbjegličkih godina svog života, o ljudima, o povraćenoj imovini i, našem rodnom gradu u kojem je boravio drugi put nakon završenog rata. U dijelu pisma o groblju izrazio je nadu da ćemo jednom, kada se vratimo na groblje, naći očev spomenik kakav je na slici, uz napomenu da je grob njegovih roditelja oskrnavljen između njegova dva poslijeratna boravka. Nekoliko godina iza, početkom novog stoljeća, svi poznanici i prijatelji s kojima smo popili kavu već prvog dana boravka u rodnom gradu na terasi hotela u kojem smo odsjele, odvraćali su nas od odlaska na groblje. Govorili su o njegovoj neprohodnosti, iako je bilo u centru grada pored kina i Doma kulture, o zmijama i mogućim minama, o ružnoj slici koja će nas iznenaditi. Sutradan smo platile čišćenje ulaza u groblje i prilaza očevom grobu ljudima koji su se sami ponudili da to obave pri našem prvom pokušaju obilaska. U obližnjoj kavani su čekali „povratnike“ i na taj način zarađivali, bez obzira na sve opasnosti o kojima se pričalo. Oni su nam svojom smjelošću raskrčili put. Bio je vreo ljetni dan kada smo nakon niza godina ponovo upalile svijeću na očevom grobu, onakvom kakvog smo ga nosile u sjećanju. Dugo smo šutjele, a onda je sestra progovorila riječima da je baš lijepo što nije srušen, s obzirom na „krš“ oko nas.. Ne razmišljajući više o zmijama i minama, prisjećala sam se dragih ljudi koji su tu počivali i pokušala dokučiti zašto je očev spomenik ostao čitav. Odabrala sam mogućnost koja mi se najviše dopala: Možda je neko od rušitelja bio njegov učenik; možda je riječima „ne dirajte spomenik mog učitelja“ spriječio njegovo rušenje. Možda, rekla je sestra. Sutradan sam otputovala, a sestra se ostala baviti pitanjem povratka stečevina, ne sluteći tad da će očev grob ostati naša jedina sačuvana i „povraćena“ imovina u rodnom gradu. Jednom ću, možda, ponovo otići tamo, odsjesti u hotelu, popiti kavu s nekim dragim čovjekom, i na grobovima, uz položene krizanteme, zapaliti svijeće. Crizanteme |
Hvala Đorđe! 
