MALI SUNCOKRET
20.10.2011., četvrtak
"JAH, ŠTA ĆEŠ..."Kada se vlak zaustavio u ponoć prošlog utorka i kondukter mi ponio kofer, šaleći se da je „oduvek sanjao da bude nosač“, rekoh u sebi: Beograde, dobro veče! Petnaestak minuta iza, stajala sam na velikoj terasi, i u stanju lagane srčane levitacije tražila u bezbrojnim svijetlima velegrada bar jednu „svoju“ točkicu. Gledajući u svijetleći luk koji je dominirao ponoćnim prizorom, radosno rekoh: Ono je Brankov most! Jeste...to sam htio da vidiš! Zagrli me moje najdraže biće, a niz lice mi potekoše suze...kratko, par sekundica. Sjedeći na jednom od splavova, činilo mi se da Sava teče uzvodno. Nakon što sam popila piće i uživala u patkama koje su plesale u krugu dok sam ih slikala, odlučila sam Brankov most preći pješke. Nikad za to nisam imala ni volje ni vremena. Mladost je prekratka za pješačenje. Gubljenje vremena mi je tad bila i dvogodišnja mjesečna obveza doći do jedne od zgrada „ispod“ mosta kako bih gazdarici predala kiriju za stan u Dojranskoj 27. Pušeći zadnju cigaretu pred polazak, još jednom iz torbe vadim papir-mapu, bedeker godinama srcem slikan, i pišem novi plus: 1.Balkanska + 2. Knez Mihajlova + 3. Kolarac: dimljena i punjena vešalica + 4. Fakultet + 5. Moskva: Reform' torta + 6. Makedonska: žito sa šlagom – 7. Kafe „Kod konja“ + 8. Krug „dvicom“- tramvajem + 9.Trolejbus: Slavija i Dojranska – 10. Takovska + 11. Groblja: rođaci i Aleja zaslužnih građana – + 12. Klupa na Kalemegdanu: pogled na Ušće + 13. Splav + 14. Knjižare + 15. Atelje + 16. Bulevar...; „Lion“ – 17. Bezistan; Dom sindikata + 18. Skadarska; „Dva jelena“ + – 19. „Ruski car“... (nekadašnji Ekspres restoran Zagreb) + 20. „Grčka kraljica“ – (nema) 21. „Tri kostura“ (menza) – 22. Neki ljudi – Penjući se kamenim stubama sve češće zastajkujem. Liftovi i godine mi oduzeli kondiciju, ali želja je mlada. Kasnije mi kažu da sam mogla i liftom za bicikliste, a ja objašnjavam da ću sve novo ostaviti za neki nadam se drugi put, a ovaj dugo čekani prvi, neka bude stari, vlakom napokon započeti. I vlak se zvao Sava, a bio je toliko ružan, da sam izgubila želju da ga nazovem po bilo kojem pjesniku (moji čitači se sjećaju posta o odgođenom putu u Beograd). Mostom koračam polako; oprezna sam sa spajanjem obala. Na sredini me dočeka snažan vjetar. Piri, puše...oduvaće me, pomislim. Odgađam misli koje me čekaju na kraju mosta. Razmišljam o onima koji su posjetili ovaj grad neočekivano puno prije mene. I o onima koji to neće. Još jučer bih o tom razglabala, ali danas, ne. Za sve postoji vrijeme; na sreću, ja sam neočekivano, dočekala svoje „najbolje“. Bližim se kraju mosta; prepoznajem Brankovu ulicu; ona je njegov produžetak, ili je most njen nastavak . A jedan drugi Branko, je, nesretan nastavak priče. Branko Radičević i Branko Ćopić, koji su upisani u Povijest književnosti, obilježili su i povijest mosta kojim hodam. I trudim se svim snagama da zaobiđem sjetu i zadržim raspoloženje na visini trenutka i prilike koju mi je život iznenada poklonio, i kažem da mi ni jedna misao neće pokvariti atmosferu zvanu ...„I što hoću, to i mogu,”*. Ali, Večeras, dodajući „minuse“ u bedeker uz sve što nisam stigla, i dok, kiša lije, a... “Lisje žuti veće po drveću, Lisje žuti dole veće pada;”* Baš ne mogu da ponovo ne pročitam jedno pismo: … “Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...”* *Branko Radičević (1824. – 1853.) “Pevam danju, pevam noću” “Kad mlidijah umreti” *Branko Ćopić (1915. - 1984.) Pismo Ziji Dizdareviću, 1970. |
Hvala Đorđe! 
