MALI SUNCOKRET
31.05.2010., ponedjeljak
INSTALACIJADJEVOJKO DRAGA, SRETAN TI ROĐENDAN!    |
27.05.2010., četvrtak
MURAKAMI„Mračan, sveprisutan bazen vode. Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad dođe vrijeme voda tiho navre, ledeći svaku stanicu tvoga tijela. Utapaš se u toj okrutnoj poplavi, boriš se za dah. Pripiješ se uz ventilaciju blizu stropa, boriš se ali zrak koji uspijevaš udahnuti suh je i prži ti grlo. Voda i žeđ, hladnoća i toplina - ti navodno protivni elementi udružuju se da te napadnu. Svijet je golem prostor, ali prostor koji će tebe primiti – i ne mora biti velik – nigdje se ne može naći. Tražiš glas, ali što nalaziš? Tišinu. Obzireš se za tišinom, ali pogodi što se zbiva? Sve što opet i opet i opet čuješ glas je one slutnje. A kadkada taj proročanski glas pritisne neki tajni prekidač skriven duboko u tvom mozgu. Tvoje srce je velika rijeka poslije dugačka razdoblja kiša, napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama što su nekoć stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode. A kiša i dalje bubnja po površini rijeke. Svaki put kad na vijestima vidiš takvu poplavu, kažeš sam sebi: To je to. To je moje srce.“ |
26.05.2010., srijeda
"POD PORA"Moj „pomoćnik“ danas otvori novo poglavlje svojih briga. To je onaj o kom sam zimus pričala da skuha ručak do 9, jer nikad ne zna što nosi dan; hoće li mu se posrećiti da se napije do podne pred trgovinom, pa će tako sretan ostati gladan. Jer kuhanje ručka zahtijeva uz sve pripreme i loženje vatre, bili ljeto ili zima; plinsku bocu mu ukrali, a struju isključili. Problem koji ga danas muči je: da li mu „skrb“ može ukinuti „pod poru“ ako saznaju da mu sestra iz Njemačke šalje na susjedovu adresu 50. eura pomoći ne baš svaki mjesec. To su mu rekli pred trgovinom, a kako je on već doživio nešto slično davno, u vrijeme kad su ga penzionirali zbog neke falinge sa 13.g staža, pa mu kasnije oduzeli penziju jer je pomagao tetku na građevini, njega je strah. Vidim da je zabrinut, pa ga pokušam nasmijati i kažem da bi ga onda mogli prijaviti i što „priča“ s cvijećem kod mene i da u buduće mora šaptati. Onda ću ga zvati „šaptač cvijeću“, a ne njegovim legendarnim nadimkom. Nasmije se, pa nastavi s pitanjima: zašto mu se dug za zdravstveno osiguranje popeo već na 32. tisuće, kad je on primalac „pod pore“ i kao takav ima pravo na osiguranje. Sad se i ja zamislim nad tim već tri godine aktualnim problemom pa pametno kažem da je za to kriv kompjutor, umrežavanje...i da ga nisu još registrirali i oslobodili tog starog duga na koji se gomila novi. E sad on zaključi da je sigurno taj „mikrafon“, kako on zove komp. u trgovini, kriv što mu se zagubio i bivši radni staž. Jer, on je njima u „skrbi“ sve rekao, ništa nije skrivao ni lagao. Uključimo i tu vjerojatnost s rezervom, jer ako je izgubio radnu knjižicu, nitko nije dužan da mu čuva staž. Već mi je malo dosadan, ali mi ga žao prekinuti kad je počeo o „prosipanju brašna“ i o tom kako je to grijeh, jer se prisjetih da mi je nedavno prvi put za 12. godina zatražio ne novac, nego „malo brašna“. A kako on ima tranzistor na baterije i u štednji sluša samo vijesti, pita me da li sam to gledala na TV-u. Kažem da jesam, a on opet s pitanjem, jesam li išta čula o onom žitu. Pitam kojem, a on: Znaš, onom! Jer, kako to, nema žita a brašno se baca. Kažem mu: Puno me pitaš. A za „pod poru“ ne brini! Ne mogu ni oni sve znati. Jest da si im otvorio dušu, ali vjerujem da nisu toliko besposleni i nekulturni da ti dođu i kroz prozor viriti. A sad šuti i idi sadi onaj suncokret...može opet kiša. I pusti me čovječe da čitam na miru novine...jedva sam ih dočekala. I ponesi si pivo! Vruće je danas. |
25.05.2010., utorak
UMJESTO SINOĆNJEG NOVOG...STARI POSTutorak, 13.05.2008. MUNDIAL U snu ponekad svratim u svoj rodni grad i vjetar sreće se javi poznatim mirisom. Samo u snu prošetam obalama i mostovima rijeke, u kojoj žive moje uspomene, kao svjetlucave ribice. "Zavičaja se ne sjećamo, jer ga nikad nismo ni zaboravili. On živi u nama, trajan i stvaran, neizmjenjen, jer ne podliježe ni sili zaborava ni magiji sjećanja. Uvijek ga nosimo u sebi, jer nikad ne prestajemo živjeti u njemu". Zavičaj je mjesto od koga kreće naše pamćenje. Zavičaj je jedan dio života iz kojeg odlazimo odrastanjem i željom, a vraćamo se izborom i potrebom. Rođena sam na riječnom otoku, na jednoj od ada moje smaragdne rijeke. Moje dvorište je bilo prozirno zeleno, a moji putevi... osam mostova koji su spajali obale i ljude, i kojima su se od nekud vraćali meni, najdraži moji: roditelji, sestra, prijatelji, učiteljica. Legenda kaže, kako je rimski vojnik iz tko zna kojeg rata na Balkanu, zadivljen ljepotom moje rijeke, uzviknuo njeno ime. Uvijek sam se pitala, da li je taj tužni vojnik, jer svi vojnici su tužni, zanesen prizorom ljepote , imenovao moju rijeku ili vrisnuo ime svoje ratom udaljene ljubavi: UNA. I vjerovala sam da je morao stajati baš na adi mog rođenja. Proslijedili smo nedavano prijatelju, koji živi u okolini Bodenskog jezera, vijest o smrti našeg dragog profesora povijesti. Odgovorio je: "Ja nemam više jasno definirane emocije uzrokovane bilo lošim ili dobrim vijestima vezanim za period života u K. U mojim mislima i sjećanjima, svi i sve , još je tamo. Niko nije otišao, i ništa nije srušeno...samo sam ja negdje drugdje – zauvijek. Jedina emocija je nostalgija". Jedan drugi prijatelj, koji živi u gradu na obalama dviju rijeka, Beogradu, u želji da ponovo oživi naša ljetna zavičajna okupljanja, koje je on nazivao MUNDIALI, uz čestitku za moj rođendan, pisao mi je: " Draga moja B. Imao sam dvije burne, nezaboravne noći. U jednoj upoznah oca našeg Đokovića, gospodina Srđana, te po starom, dobrom običaju, spontane večeri, a ljudi zabilježeni dušom, ostadoše zajedno do prvih zraka Sunca. Drugi dan sam poklonio sebe, i volio jednog ANĐELA...Preostalo je još 76. dana do mog najvećeg praznika u životu, XXXV-og MUNDIALA. Uprkos, inat svim granicama i daljinama, učvršćujem neraskidive veze među ljudima. Ja nemam rođendane, slave...ja imam moj mundijal. Bila bi mi beskrajna sreća, zadovoljstvo, da dođe što više prijatelja iz našeg bezbrižnog i predivnog prošlog života. Razmišljaj u tom pravcu. Uveličaj mi moju svetkovinu. Iskrene su molitve, da će moje oči ugledati nesvakidašnji dragulj, biser, unski smaragd, naše raspjevane i nezaboravne mladosti. Večeras pijem u tvoju čast. Do viđenja, naš ANĐELE". Danas me je novom porukom pitao: " Spremaš li se za MUNDIAL? Preostalo je još 17. dana". Pričali su mu ljudi s mora kako teško žive bez svoje vode, svog komadića morskog beskraja...kom se uvijek vraćaju. Rekla mi je sestra: "Tko je jednom doživio ljepotu Une i Plitvičkih jezera, tog ne može iznenaditi čarobna Niagara". Ovo je priča o odlasku, koji ne podrazumijeva povratak. Priča o svim onima čija tužna sjećanja čini mozaik satkan od komadića malih istina, malih beskraja njihovih ravnica, mora i rijeka. Ovo je priča o danima koji se broje i priča o snovima koji se ponekad sanjaju. |
24.05.2010., ponedjeljak
ŠARENA CRKVA ILI CRKVA LJUBAVIČitam SMS i ne vjerujem: 37. MUNDIAL je 28, 29. i 30. maja u Sokobanji. Raj u podnožju planine Ozren. U nedelju posjećujemo crkvu Svete Trojice, koja je posvećena Nikolaju Nikolajeviču Rajevskom, čuvenom grofu Vronskom, „prijatelju“ Lava Nikolajeviča Tolstoja i najveće ljubavi Ane Karenjine. Crkva je podignuta na mjestu njegove pogibije. Draga B. dođi... Voli, ljubi, pozdravlja te prijatelj R. ( vrijeme: 06:27:54) Što raditi s takvom porukom, prerano poslanom na 4. strane svijeta. Prošlo je devet sati, početak mog dana. Koliko je na Zelandu, Australiji, Americi, Kanadi, JAR, BIH, RH, RS, RS, RS, RM, CG. Što rade i misle svi ti ljudi koji je čitaju. 2008. ih se odazvalo 250. A koliko ih je čitalo. Zašto je prijatelj poranio; je li mu loše, ili se raduje? Ostavit ću to za večeras. Prešareno i pregorko uz moju prvu i tako slabo zaslađenu kavu. Treba odraditi dan, a znati ono: "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." |
22.05.2010., subota
KIŠAKiša pada. Djeca pjevaju…”intenzivno”. Takve vam i snove želim. Laku noć. |
21.05.2010., petak
CHER
SRETAN JOJ 64. ROĐENDAN!
(priča će stići naknadno) Predomislila sam se; čemu priča! DODATAK: Što jest jest, izgleda „ko bog“. Godinama se piše o tom kako je nož estetske kirurgije njen vjerni pratilac i najveći razlog dobrom izgledu. Ne slažem se s tim. Mislim da je ono iznutra, što ne vidimo, nego osjetimo kada se ta žena nasmije ili zapjeva, jedini razlog njenog veličanstvenog izgleda i nastupa. Mnoge su rezali, lomili im rebra, napuhavali i tuširali, pa su nestale ili se raspuknule kao baloni; loš materijal za obradu. Prijatelj je znao reći da ga njen glas odmara i uspijeva odvojiti od buke radnog mjesta. Govorili bi mu: Opet Cher! Smijao se. Smijao se i kad nas je pitao da li smo gledali na TV-u priču o tipu koji desetljećima sluša njenu glazbu i pravi tapete s njenim likom. I on bi to isto, ali se „boji“ reakcije žene i kćeri. A tip mu je baš cool. Ne znam koja glazba svira tamo; „ne prolazim više tuda“... Ne znam ni da li tipa iz emisije još uveseljava sve što Cher radi; piše li joj, čeka li masovno štancana pisma kao da su njemu pisana; ima li kompjutor, zna li što je YT... Kako bi se moj prijatelj radovao njenom rođandanu! Ipak mi je žao ne iskoristiti taj povod i ostaviti riječ-dvije... Jutros su mi procvale prve ruže; idem ih pomirisati, ponovo. |
20.05.2010., četvrtak
VOĆEPrije desetak godina gledala sam TV emisiju o Japanu. Ne bih se tog sjećala da su teme bile prošlost, japanska kultura... borilačke vještine, trešnje u cvatu, gejše, škole rituala ispijanja čaja i povijest posudica iz kojih se on pije; čuda tehnike ili svemirski dizajn automobila. Emisija je govorila o suvremenim Japancima i njihovom načinu života. Obični ljudi u svakodnevnom životu. U užurbanom ritmu svakodnevice svi su mi narodi slični: dom, posao, prijevoz, šef, novac, kuhinja, krevet, i opet ispočetka. O tom kako Japanci rade gotovo da znamo više nego o nama. Doista, ne pamtim ni jednu emisiju o našim radnim navikama i mjestima...pritom mislim na običnog čovjeka. Možda se to prikazuje kada ja na gledam TV. Ali o tom kako se odmaraju, zabavljaju i kako provode slobodno vrijeme, malo sam znala. Iznenadilo me koliko se ti ljudi uzajamno druže, okupljaju, posjećuju bez nekog posebnog povoda. Nasmijani, druželjubivi, okupljeni oko šarolike trpeze u raznim položajima tijela, oni pjevaju. Pjesme se miješaju sa smijehom, bez puno priče. Znali smo to i mi, ali zaboravili; kod nas mora postojati poseban razlog, a sve je popraćeno alkoholom ili dopingom drugih vrsta za uveseljavanje, uz puno sve glasnije priče, i sve češćih ekscesa. A ono što me posebno iznenadilo su pokloni - ne cvijeće, piće, kava i kolači, nego voće. Voće u najljepšim i najluksuznijim aranžmanima; sve vrste voća, od najmanjeg, neobičnog, egzotičnog... raskoš boja i oblika smještenih u košare, korpice, keramičke posude; uz mašne, čipke, til, perje, vrpce i ostale vesele drangulije umjetnosti kiča. Od vremena kada se u našim trgovinama pojavilo voće svih vrsta, lepeza okusa i mirisa meridijana svijeta, tražim kome bih poklonila košaru s voćem. Naravno, uz pretpostavku da bi to voće donijelo bar dio laganog i prijatnog druženja uz pjesmu, koje bi ličilo na japanski obrazac. I prođoše godine, i smanji se voćna ponuda, a ja se napokon sjetih da je Japan Zemlja izlazećeg Sunca. Dug je to put do nas... Od simbolike do svrhe... |
STAND UP„Ne postoji dovoljno dobar prijevod engleskog izraza 'stand up', no ustvari radi se o svojevrsnom humorističnom, komičarskom nastupu u kojem se izražava stav o nečemu. Izvan engleskog govornog područja, gdje je i nastala, ova vrsta scenskog nastupa postaje sve omiljenija.“ |
19.05.2010., srijeda
LIJEPA LUKATragom vijesti: Portugal priznao istospolne brakove “Ima trenutaka u životu kada etika i odgovornost moraju biti iznad osobnih uvjerenja. Stoga sam danas odlučio ratificirati zakon koji omogućuje brak između osoba istog spola,” objavio je predsjednik Cavaco Silva.(HRT) PORTUGAL je država na zapadu Europe, na istoku i sjeveru graniči sa Španjolskom, a na zapadu i jugu izlazi na Atlantski ocean. Ime Portugal, samo po sebi otkriva dijelove rane povijesti ove zemlje - ono potiče od rimskog imena Portus Cale, moguće mješavine grčkog i latinskog imena koje znači "Lijepa luka". Portugal je tijekom 15. i 16. stoljeća proširio svoj utjecaj. Slavne osobe tih stoljeća su: Fernando Magellan koji je oplovio svijet, Bartolomeo Diaz koji je dospio do Rta dobre nade i istočnog kraja Afrike, Vasco da Gama i ostali. Portugal je jedan od osnivača NATO saveza, a od 1986. godine je član Europske unije. Portugal prema procjeni za 2008. godinu ima 10,662,000 stanovnika, od čega 9,838,000 otpada na Portugalce, a ostatak na tridesetak drugih naroda. U Portugalu razlikujemo dvije klime: oceansku i sredozemnu. Sjever: svježa ljeta, blage zime i dosta padalina tijekom čitave godine. Jug: vruća ljeta te blage i vlažne zime. Zadnjih godina u Portugalu snažno se razvila raznolika industrija. Popularna su portugalska vina. Turizam je također razvijen, pogotovo na otočju Azori i Madeira. Gradovi u Portugalu su: Lisabon, Porto, Braga, Aveiro... Najpoznatija portugalska glazba je fado, vrsta melankolične glazbe. Obično se povezuje s portugalskom gitarom i portugalskom riječju saudade. Saudade se može opisati kao čest ljudski osjećaj - kao zaljubljenost u nekoga, tko je vrlo daleko. Taj je stil izrazita mješavina tuge, boli, nostalgije, sreće i ljubavi. Fado vjerojatno potječe od mješavine ritmova afričkih robova i tradicionalne glazbe portugalskih mornara, s arapskim utjecajem. Dvije su varijacije fada - fado iz Lisabona i iz Coimbre. Lisabonski fado bio je prvenstveno popularna glazba, obično su ga izvodile žene, dok je fado iz Coimbre imao više literarno obilježje i obično su ga izvodili muškarci. Oba pravca su danas prihvaćena kao nacionalna glazba cijenjena u inozemstvu, unatoč manjoj popularnosti u samom Portugalu. (izvor: Wikipedija) |
18.05.2010., utorak
"DOLCE VITA"
Još malo Kinoteke, i još ponešto iz „Susreta“:
„Braća Lumiere 1895. nisu izumila umjetnost, nego tehniku zahvaljujući kojoj su mogli zahvatiti, pokazati, sačuvati i pohraniti vizualnu sliku stvarnosti, i to ne samo njezin djelić sekunde, nego pokret i trajanje. Da nije tog otkrića „pokretne fotografije“, svijet danas ne bi bio što jest: nova je tehnika postala, kao prvo, glavno sredstvo zaglupljivanja (neuporedivo moćnije od loše književnosti: reklamni spotovi, televizijske serije), a kao drugo, sredstvo planetarne indiskrecije ( kamere koje potajno snimaju političke protivnike ili ovjekovječuju bol polugole žene na nosilima nakon atentata...). Istina je da postoji film kao umjetnost, no njegova je važnost mnogo manja od važnosti što je ima film kao tehnika, a njegova je povijest svakako najkraća od svih povijesti umjetnosti. Prisjećam se jedne večeri u Parizu prije dvadeset godina. Neki je simpatičan i bistar mladić govorio o Felliniju sa šaljivim, podrugljivim prezirom... Promatrao sam ga kao hipnotiziran. Znajući kolika je cijena mašte, prema Fellinijevim sam filmovima gajio ponizno divljenje. Tek me pred tim briljantnim mladićem, u Francuskoj s početka osamdesetih godina, prvi put obuzeo osjećaj kakav u Čehoslovačkoj nikada nije, čak ni u najcrnjim godinama staljinizma: osjećaj da živim u postumjetničko doba, u svijetu iz kojeg umjetnost nestaje jer nestaje potreba za njom, senzibilnost i ljubav prema njoj. Otada sam sve češće mogao konstatirati da Fellini više nije omiljen, iako je upravo on svojim djelima uspio ispisati zlatne stranice povijesti moderne umjetnosti...iako je upravo on neprispodobivom maštovitošću uspio stopiti san i stvarnost, taj stari nadrealistički program, iako je upravo on u svojoj posljednjoj fazi (posebno slabo ocjenjenoj) svoj sanjalački pogled zaogrnuo lucidnošću koja okrutno raskrinkava naš suvremeni svijet... U vrijeme te posljednje faze Fellini se žestoko obrušio na Berlusconija zbog njegove prakse prekidanja filmova emitiranih na televiziji reklamama. U tom sukobu razabrao sam dubok smisao: budući da je i reklamni spot kinematografski žanr, bio je to sukob između dvaju naslijeđa braće Lumiere – naslijeđa filma kao umjetnosti i naslijeđa filma kao sredstva zaglupljivanja. Ishod je poznat: film kao umjetnost je izgubio. Taj je sukob svoj epilog doživio 1993, kad je Berlusconijeva televizija na ekranima prikazala Fellinijevo tijelo, golo, razoružano, u agoniji ( čudne li podudarnosti: u jednom nezaboravnom prizoru iz filma Dolce vita, snimljenom 1960, prvi je put proročanski zahvaćeno i prikazano nekrofilsko ludilo kamera). Povijesna prekretnica ostvarena: kao nasljednici braće Lumiere Fellinijeva siročad više nije vrijedila bogzna koliko. Fellinijevu je Europu u stranu gurnula posve drukčija Europa. Stota obljetnica filma? Da. No to nije moja proslava.“ Milan Kundera, Susret. ( tekst iz 1995., povodom stote obljetnice rođenja kinematografije) |
17.05.2010., ponedjeljak
LJETNA LJUBAVNAEkipa ga je upoznala na Exitu. Sljedeće godine su bili njegovi gosti. Onda je on došao u Zagreb. Sve mu je bilo lijepo, a posebno riječ „frendica“ koja nije postojala u slengu njegovog grada. U tramvaju je prilazio nepoznatim djevojkama i pitao hoće li mu biti frendice. Pričali su mi da je to radio tako simpatično da su se sve smijale i odmahivale rukom. Došao je jednom, pa drugi put, pa opet. Onda je otišao na more. Tamo je upoznao violončelisticu. Ne znam da li je i nju pitao hoće li mu biti frendica. Ali je ona nedavno rekla: „Kad već živimo zajedno, kad su ti našli posao, kad si dobio radnu dozvolu...sigurno će ti trebati i vjenčani list.“ Ekipu je oduševila njena ljepota, pa su pohvalili njegov izbor. On je zažmirio, zabacio glavu i rekao: „Tek ćete čuti koliko je lijepa dok svira.“ (A. Vivaldi, Oluja (iz koncerta "Ljeto", III.stavak, iz ciklusa "Četiri godišnja doba") u g-mol) |
SKALANedavno sam započela tekst ovako: Iznenadilo me, davno, kada sam pročitala da na skali za mjerenje stresa selidba stoji u samom vrhu. Kažu da 2-3 uzastopne selidbe proizvedu količinu stresa ravnu gubitku drage osobe smrtnim slučajem. I tu ostadoh... Ne bih se vjerojatno dugo ni vratila tom početku da me na to nije podsjetio današnji tekst u novinama o Skali stresa. Htjela sam tad pisati o vrstama selidbi, stvarnih i fiktivnih i o tom koliko su nas mijenjale ili pomjerale s mjesta. A želja mi je bila završiti tekst s pričom koliku količinu stresa može izazvati smrt kućnog ljubimca. Na današnjoj skali nisam pronašla taj podatak izražen brojem. Čini mi se da ću ponovo odustati od priče koliko je teško izgubiti psa s kojim ste živjeli 11. godina. Ipak je šest mjeseci od rastanka prerano za to. Gledam u njegovog potomka i pitam: Što ti misliš? On me pogleda i zavrti repom. |
16.05.2010., nedjelja
POGLED
Humor me i nije „nasmijao“ večeras. A trebalo je malo smijeha na ovolikoj kiši.
Ipak, vrijedilo je čuti ono: „ Hvala ti, Dino.“ „Ko more platit pogled...“ |
15.05.2010., subota
STARO I NOVO
4. PJESME + 4. ZADATKA
1.) IZDVOJI KLJUČNE RIJEČI: 2.) RAZMISLI: 3.) NAUČI NAIZUST: Svijet za nas U tvom sam gradu jednu noć A želim tu i ostati Kažeš, naći ćemo lijek Dopusti da ti pomognem. Mogu li prespavati Uz tebe sve te godine Prve suze s lica tvog Ne želim da me probude. Ne daj mi da vidim Ovo nije svijet za nas Ne daj mi da znam Ovo nije svijet za nas. Na tvojim toplim usnama Želim da se izgubim Sa licem svojim pokrij me I ne daj da me pokvare. Mogu li prespavati Uz tebe sve te godine Prve suze s lica tvog Ne želim da me probude. Ne daj mi da vidim Ovo nije svijet za nas Ne daj mi da znam Ovo nije svijet za nas. (LAUFER) 4.) ZAPAMTI VALPOVO – GRAD*****! |
14.05.2010., petak
CANNES
Još dva filma izranjaju iz dalekog sjećanja, iz vremena „vladavine“ francuskog filma.
|
13.05.2010., četvrtak
KINOTEKADva stara filma, rijetko reprizirana, uvijek mi dolaze u paru. Zaborav ih čudno spaja. |
12.05.2010., srijeda
DVOJBA
Gledam ti-vi. Njih dvojica, sami u velikom studiju. Dečki se upicanili; koja obleka, koje zurke? Pričaju o ligama, brojevima, čahurama, doprinosima društvu, tržištima, sponzorima. Ne znam koji je mlađi, a koji pametniji. Ipak pritišćem tipku „mute“, da me ne ometaju u pisanju, ali ih nastavljam gledati.
Sjetim se kako sam nedavno dobila poklon bon od 500kn kao vjerni i vrijedni korisnik jedne od mnogih kreditnih kartica. Nije me to obradovalo na način koji bi poklon trebao, jer su mi postavili uvjet: moram ga potrošiti do određenog roka, a mogu kupiti isključivo muško Hugo Boss odijelo. Pitam jednog muškog: Hoćeš ti? Odgovara kako on „ne voli“ tog bosa... Upitam drugog isto, a on mi kaže kako to nije njegov stil. A vrijeme prolazi. Nešto gledam ovu dvojicu, mirišu kroz ekran, stil im je vjeran i provjeren. I odlučim: donirat ću im bon. Oni će to i znati i moći potrošiti. Jedino ne znam kojem, jer ne mogu poklon papir pocijepati na dva dijela. Sad mi žao što ih nisam slušala, nego na „mute“ gledala; možda bi njihovi govori pomogli pri izboru. Kako sam velikodušna! Bit ću donatorica. Zbog proljeća, valjda. |
10.05.2010., ponedjeljak
"BALKAN BAROQUE""Marina Abramović, “baka umjetnosti performansa” kako se sama naziva, rođena je 1946. godine u Beogradu. Studirala je na Akademijama likovnih umjetnosti u Beogradu i Zagrebu, a predavala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Novom Sadu. U tom periodu ostvaruje i prve samostalne uratke, neki od kojih su zahvaljujući svojoj radikalnosti i konceptualnoj inovativnosti zaslužili atribut pionirskih djela u području umjetnosti performansa. Poznat je stav Marine Abramović da performans ima smisla jedino ako je izvođen uživo pred publikom, te da je prema tome jedina njegova vjerodostojna dokumentacija sjećanje publike, radije nego, na primjer, fotografski zapis. Tijekom devedesetih godina, pored kontinuiranog izlaganja na važnijim izložbama i manifestacijama, sedam godina je predavala na Hochschule fur Bildende Kunst u Braunschweigu. 1997. godine nagrađena je Zlatnim lavom kao najbolja umjetnica na Biennaleu u Veneciji zahvaljujući video instalaciji/performansu Balkan Baroque. Nagrađena je i znamenitom nagradom Bessie, koja se dodjeljuje za inovativna postignuća u plesu i performansu, a njoj je 2003. dodijeljena povodom dvanaestodnevnog performansa The House With the Ocean View. 2005. godina bila je posebno radna za Abramović jer osim što je vlastiti projekt pod nazivom Balkan Erotic Epic prezentirala u Milanu i New Yorku, održala je i seriju rekonstrukcija performansa Seven Easy Pieces u muzeju Guggenheim gdje je, pored dva svoja, izvela i radove važnih umjetnika performansa Brucea Naumana, Vita Acconcija, Valiea Exporta, Gine Pane i Jospeha Beuysa. Trenutno živi i radi u New Yorku gdje je kupila malo kazalište u kojem radi na osnivanju neprofitne organizacije za konzerviranje umjetnosti performansa." (izvor: nekoliko...) |
09.05.2010., nedjelja
MAJČIN DAN
Kad me vide sa škarama u rukama i starim novinama na stolu, jedan kaže da sam ista svoja majka, a drugi ga kroz smijeh podrži riječima: „Jeste, tako je i baka izrezivala „recepte“. Ali ona nije imala printer!“
Neću reći da nema recepta, ali, nisu samo oni u isječcima. I čitam na netu novine, i printam, istina; no, ne zaobilazim papirnato izdanje, kao ni škare. Nedavno sam otvorila jednu od Andrićevih knjiga, poklon moje majke najstarijem unuku za polazak u školu i našla priložena dva stara novinska isječka. Jedan je govorio o ceremoniji dodjele Nobelove nagrade i Andrićevom popratnom govoru, što sam i znala, i na što sam pri svojim ciljanim šetnjama Internetom često nailazila. Ali drugi mi je bio zanimljiviji, jer je otkrivao gdje se književnik nalazio u momentu kada je redakcija novina saznala za taj najveći događaj u našoj književnoj povijesti 20. st. O tom nisam znala ništa ili sam za ovih pedesetak godina od početka svog školovanja, zaboravila. Internet me nije obradovao tim podatkom. S požutjelog papira, koji kao draga uspomena miriše starinom i ljubavlju, prepisujem: „Uputstvo je bilo kratko: - Napusti sednicu – telefonirao mi je Boško Babović, urednik kulturne rubrike „Politike“. - Andrić je dobio Nobelovu nagradu. Nađi ga! Nikome ni reči! Bio je četvrtak, 26.oktobar 1961. godine, oko deset pre podne. U stanu pisca, tadašnjoj Ulici proleterskih brigada 2-a, bila je samo majka Andrićeve supruge Milice Babić. Zbunjena, kao da nije znala što će sa sobom i pridošlicama. I dok se čekao Andrićev povratak iz uobičajene prepodnevne šetnje Kalemegdanom, telefonski pozivi nisu prestajali. Javljale su se redakcije iz Rima, Štokholma, Pariza... Kolega iz nedeljne redakcije i ja iz dnevne, bili smo najnestrpljiviji. Iskrali smo se da ga presretnemo. Čudno, ali sa nama nije pošao ni jedan foto-reporter. Zbog tog u mnoštvu fotografija nema snimka onog trenutka kada smo mu na Terazijama saopštili da je dobitnik najvećeg priznanja za literaturu. Dan kasnije, sam Andrić je na prvoj konfernciji za štampu u Klubu književnika, opisao susret na glavnom beogradskom trgu: -Juče, kada sam se vraćao iz svakodnevne šetnje, čekalo me je veliko i neslućeno iznenađenje: presrela su me dva mlada novinara i čestitali mi. Nisam mogao da poverujem. Rekli su mi: „Popnite se samo gore. Pun je stan novinara“...“ I tako ja slažem, po uzoru na majku, istina, što starija to marljivije i njima dosadnije, svoju zbirku novinskih zanimljivosti. A iz svoje knjige recepta ponekad ih obradujem nekom starom kulinarskom „pričom“, sjećajući se kako bi mi majka, „dosadna“ kao ja njima, pružila novinski papirić govoreći da si to zalijepim. Ili bi, kroz smijeh, rekla: „Slušaj me i piši...neću ja sto godina.“ Tko zna, možda će i jednog budućeg sunčanog svibanjskog dana, i pored tehnoloških čuda koja ni slutiti ne znamo, moj požutjeli novinski isječak obradovati nekog, kao mene danas majčin. Možda će osmijehom skinuti patinu prohujalog vremena i riječima, kao mantrom, reći: HVALA MAJKO! |
DAN POBJEDEEuropa slavi 65. godina od završetka Drugog svjetskog rata. „Bio je to rat koji je zauvijek promijenio naš svijet.“ |
08.05.2010., subota
NASLOV
Subotom idem u tjedni šoping. Volim to. Provozam se do gradića, obavim kupovinu, popijem kapučino, kupim si novine.
Nudi mi gospon na kiosku knjigu za 3kn. Začuđeno pitam: KOJUU? On malo zbunjen, mucajući izgovori: „ Ma, ovu: JJJ AVI MI SE.“ Kupim knjigu i zadovoljna zbog dobro investiranih 3kn, čitam naslov. Hm. Ubrzo zaključim, ne tražeći prilog, prolog i epilog, kako ga mogu protumačiti na najmanje tri načina: -želju -protest -udvaranje Pomislim i na to, kako će se možda i stručnjaci oglasiti tražeći izbacivanje s kioska, štiteći okoliš od tumačenja naslova...em igra riječi, em točkice. Ali nema „nesrednjeg“ prsta, a i mala je lova u igri: projekt od samo 3kn. Kad su prešutjeli 50. tisuća, mučat će i sad. Ne isplati se! A i što me briga; ne čitam knjige od 3kn. Kupujem, šege radi...a čitam samo naslov. Jer, „život je nekad siv, nekad žut“...a nekad je i šega. Tumačenje ovisi o osobnom stavu, iskustvu, a osobito o smislu za humor. Da nije tako, ne bismo ni bili ovdje. Mislim, na blogu...zar ne? Nego, velim...mani se šege. Poslušaj ponovo i pažljivo, nešto lijepo, nešto ljubavno, nešto ozbiljno: |
07.05.2010., petak
LAMBADA
U mom sefu postoji jedna slika od koje u ovakvim danima krećem na put.
Vas četvorica, tek probuđeni, mirni, lijepi, čisti, u pidžamicama, s trosjeda gledate crtić. Iz kuhinje miriše rum, i čokolada; baka završava rođendansku tortu. Čuje se muzika. Godina je '90.-ta. SRETAN VAM 29.-i ROĐENDAN, NAJDRAŽI MOJI BLIZANCI!: |
06.05.2010., četvrtak
ČEKAJUĆI NADU
Bila je vitka, krhka, blijeda i vesela žena u ranim pedesetim. Zvala se Nadica. Kada je krenula na tečaj, kćer studentica joj je rekla, da vjeruje kako je okrenula novu stranicu svog života. Pričala mi je da to radi zbog prijatelja kojem bi vodila knjige u fotografskoj radnji i s kojim provodi zajedno dosta vremena na dijalizi, a u zadnje vrijeme i nakon, na što se vragolasto nasmijala.
Često bi popile kavu iza predavanja; pričala je o kćeri, o bivšem mužu koji od njihovog razvoda živi u Americi, i nizu svojih bolesti. Imala je u sebi onu snagu koju ima samo jedna "vrsta" ljudi - dugogodišnji bolesnici. Svaki novi dan joj je, kako je govorila, bio „mali život“, i čekanje „novog života“ – bubrega, nade. Zbog nje nisam odustala od tečaja. Gledajući je iscrpljenu nakon dijalize kako dva puta u tjednu ne propušta predavanja, sva težina mog novog položaja, nelagode i gradiva činila se sitnicom. Družile smo se svakodnevno mjesec i pol dana; rješavale zadatke, slale poruke, pile kave, „tračale“ i smijale se. Ponedjeljkom bi ona bila slobodna od bolesti i tad bi se našminkala. Rekla bi kako to radi zbog mene. U prvom tjednu kompjutorske nastave od drugog sata se nije pojavila. Na poruke nije odgovarala, pa smo Maja i ja, mlada djevojka , moja „komp. instruktorica“, zaključile kako je taj dio gradiva možda naporniji za njeno stanje. Vjerujući da će se ona nakon kratkog odmora priključiti sljedećoj grupi, nismo ju više uznemirivale. Na Veliki petak, nakon položenog ispita, dok smo opušteni pili piće na Kvatriću, napisali smo joj zajedničku poruku i nesebično ponudili pomoć u onom što ju čeka. Kako ni na to nitko nije dobio odgovor, prestali smo joj pisati. Bio je vreo ranoljetni dan kada sam u svom kvartu ušla u peti nepoznat frizerski salon, jer mi je hitno trebala frizura. Nisam imala vremena za protokol zakazivanja termina kod svoje frizerke, a kako je to bilo samo feniranje bez šišanja, tražila sam na toj vrućini samo prazan salon. Kad je frizerka rekla iz kojeg je prigradskog zagrebačkog naselja, spomenula sam, onako usput, Nadicu. Odlazeći iz petog po redu salona s viješću da je Nadica umrla desetak dana pred Uskrs, pomislila sam kako bi bilo bolje da sam pričekala red u prvom frizeraju. Bilo bi lakše vjerovati da Nadica još čeka Nadu i da se priključila grupi koja nas je slijedila. Bilo bi mi puno toga lakše... |
05.05.2010., srijeda
ODLAZAK VELIKOG NATURŠĆIKA
Umro je Ševa. Najbolji Malnarov naturšćik. Čovjek malog rasta, velikih ušiju i srca.
Zahvaljujući Internetu, njegov talent je probio granice lokalnog...Pešćenice, Zagreba, države, kontinenta. Moji Kanađani kažu: „Svi znaju za Ševu, a mi znamo i Pešćenicu.“ Ode Ševica... Sretan ti put, Zvonimire Levačiću! |
"BOLJI ŽIVOT"
Prije nekoliko godina sam pohađala, tj. unatoč kompjutorskom neznanju, završila tečaj knjigovodstva i osposobila se za rad samostalnog knjigovođe. Udžbenici su bili starijeg izdanja, a popratno, mlađi su se žalili i na sustav DOS ( što to znači, nisam tad imala pojma).
Kolega veterinar i ja smo bili, zajedno sa profesorom, „najstarije izdanje“ ha ha ha, i sudeći po reakcijama mladih iz okoline, predmet njihove zafrkancije. Ne bih se ovdje hvalila svojim uspjehom na praktičnom dijelu ispita, da to nije proizvelo kod istih pristojnu distancu od zafrkancije i kratko poštovanje, bar dok su prepisivali moju „praksu“. No, to nije tema. Među njima je bio dečko s prve godine nekog fakulteta, koji je pri obradi lekcije u kojoj su se spominjali troškovi za zimnicu zaposlenicima poduzeća, pitao: „Profesore, što je to zimnica?“ Mnogi su se zasmijali, đaci k'o đaci, ali dečko je bio ozbiljan. Profesor je počeo objašnjavati i nabrajati „čuda“, od sindikalnog kiselog kupusa do svinjskih polovica, kasa uzajamne pomoći, i malo zanesen prošlošću proširio temu do 13.-te plaće, novogodišnjih paketića, Djeda Mraza, K-15 povlastice, odmarališta, sindikalnih putovanja i još koješta... Dečko je ozbiljno i pozorno slušao i na njemu se vidjela zainteresiranost za povijest koju on, logično, sa svojih 20.-tak godina nije mogao znati. Kako su uvedene nove radosti, sustavi i pojmovi: božićnica, uskrsnica, Windows, regres, zimnica je otišla u ropotarnicu povijesti, ne samo jezične. Sve u duhu s vremenom u kom živimo, i tu ne vidim problem. Nego mene brine, da bi uskoro neki prvašić mogao upitati: „Učiteljice, što je to regres?“ Iako se udžbenici u nas munjevitom brzinom prepravljaju, također u duhu s vremenom, slova su uvijek ista. Kako je onomad nestalo greškom slovo „DŽ“, možda greškom ostane rečenica na kojoj će prvašići učiti slovo R, S ili T... „Tata je dobio regres.“ U želji da olakšam učiteljici, zamislila sam učenika čiji će tata biti zaposlen. |
03.05.2010., ponedjeljak
LETEĆE STOLICE
KLONIRANJE:
-ljudi -ovaca -organa -diska -SIM kartice -stolice -kose -postupaka... |
02.05.2010., nedjelja
CRTICA
Znajući da je u velikom i zahtjevnom poslu, nisam očekivala raspredanje o Vijestima. Ali, strpljenje me izdalo, pa sam svom dragom čitatelju poslala poruku, tobože, u prijekornom tonu:
Mali, pročitaj materin uradak. Vijesti su brze, pobjeći će ti trenutak obiteljske povijesti. Ako si se približno odmorio, reagiraj, ha ha ha...(itd.) A ne „davim“ ga više, stvarno. Ubrzo stiže odgovor: „Mali je pročitao priču odmah, isti dan, i, odlična je. Nazovem te danas; a i ja se sjećam knjiga Perl Bak jer mi je to prezime k'o klincu bilo neobično...“ (itd.) I obradova me više no što sam priželjkivala... A „tajna“ i slabost se u tom trenutku preseliše u prošlost. Nadam se i njegovu, jer slabosti roditelja bole djecu, jako. Kako je u selu dan obreda Prve pričesti, u mnoge domove se danas uselila sreća. Moja plavokosa susjedica se šeće u roza haljinici i balerinkama s cvjetićima, a za njom trčkaraju dječica; braća i gosti. Iz njihove kuće veselje se selom širi. Ovo mi je zapelo za uho: |
01.05.2010., subota
NOĆ I DANBRAVO, DJEVOJČICE! |
