MALI SUNCOKRET
18.05.2010., utorak
"DOLCE VITA"
Još malo Kinoteke, i još ponešto iz „Susreta“:
„Braća Lumiere 1895. nisu izumila umjetnost, nego tehniku zahvaljujući kojoj su mogli zahvatiti, pokazati, sačuvati i pohraniti vizualnu sliku stvarnosti, i to ne samo njezin djelić sekunde, nego pokret i trajanje. Da nije tog otkrića „pokretne fotografije“, svijet danas ne bi bio što jest: nova je tehnika postala, kao prvo, glavno sredstvo zaglupljivanja (neuporedivo moćnije od loše književnosti: reklamni spotovi, televizijske serije), a kao drugo, sredstvo planetarne indiskrecije ( kamere koje potajno snimaju političke protivnike ili ovjekovječuju bol polugole žene na nosilima nakon atentata...). Istina je da postoji film kao umjetnost, no njegova je važnost mnogo manja od važnosti što je ima film kao tehnika, a njegova je povijest svakako najkraća od svih povijesti umjetnosti. Prisjećam se jedne večeri u Parizu prije dvadeset godina. Neki je simpatičan i bistar mladić govorio o Felliniju sa šaljivim, podrugljivim prezirom... Promatrao sam ga kao hipnotiziran. Znajući kolika je cijena mašte, prema Fellinijevim sam filmovima gajio ponizno divljenje. Tek me pred tim briljantnim mladićem, u Francuskoj s početka osamdesetih godina, prvi put obuzeo osjećaj kakav u Čehoslovačkoj nikada nije, čak ni u najcrnjim godinama staljinizma: osjećaj da živim u postumjetničko doba, u svijetu iz kojeg umjetnost nestaje jer nestaje potreba za njom, senzibilnost i ljubav prema njoj. Otada sam sve češće mogao konstatirati da Fellini više nije omiljen, iako je upravo on svojim djelima uspio ispisati zlatne stranice povijesti moderne umjetnosti...iako je upravo on neprispodobivom maštovitošću uspio stopiti san i stvarnost, taj stari nadrealistički program, iako je upravo on u svojoj posljednjoj fazi (posebno slabo ocjenjenoj) svoj sanjalački pogled zaogrnuo lucidnošću koja okrutno raskrinkava naš suvremeni svijet... U vrijeme te posljednje faze Fellini se žestoko obrušio na Berlusconija zbog njegove prakse prekidanja filmova emitiranih na televiziji reklamama. U tom sukobu razabrao sam dubok smisao: budući da je i reklamni spot kinematografski žanr, bio je to sukob između dvaju naslijeđa braće Lumiere – naslijeđa filma kao umjetnosti i naslijeđa filma kao sredstva zaglupljivanja. Ishod je poznat: film kao umjetnost je izgubio. Taj je sukob svoj epilog doživio 1993, kad je Berlusconijeva televizija na ekranima prikazala Fellinijevo tijelo, golo, razoružano, u agoniji ( čudne li podudarnosti: u jednom nezaboravnom prizoru iz filma Dolce vita, snimljenom 1960, prvi je put proročanski zahvaćeno i prikazano nekrofilsko ludilo kamera). Povijesna prekretnica ostvarena: kao nasljednici braće Lumiere Fellinijeva siročad više nije vrijedila bogzna koliko. Fellinijevu je Europu u stranu gurnula posve drukčija Europa. Stota obljetnica filma? Da. No to nije moja proslava.“ Milan Kundera, Susret. ( tekst iz 1995., povodom stote obljetnice rođenja kinematografije) |
Hvala Đorđe! 
