MALI SUNCOKRET
30.06.2010., srijeda
G.O.Želim vam toplo ljeto, dobro zdravlje i mirno more. Uživajte!   |
CRVENA PRIČAZagledana u sliku, ne zgodnog muškarca na kraju, nego dječaka koji „pleše“ s talijanskom lutkom, od jučer razmišljam da li pisati o nečem o čem ne želim. Odnosno, kako prešutjeti bitne događaje u kojim se dogodilo ono o čem hoćeš pisati. Kako razdvojiti crno i bijelo, i stvoriti crvenu priču; priču o lutki Ne znam rastaviti davno spojeno. Prvu talijansku lutku, visoku kao spomenuti dječak, dobile smo kad mi je bilo šest godina. Bila je crnokosa u crvenoj haljini, s velikim očima i dugim trepavicama. Nije kupljena u Italiji gdje se rodila, nego u nekoj od trgovina najbližeg grada koji je imao zatvor. A u tom zatvoru je bio moj otac. Sjećam se jutra kada su došli po njega i rekli da će se brzo vratiti. Imao je 35.godina i bio direktor škole, tzv. ŠUP. Ne pamtim događaje iz tog vremena, ali se sjećam novog rječnika u kući: svjedok, porotnik, tužitelj, branitelj, kriv, nevin. Nikad nisam vidjela tu „školu“, kako su je 9.godina do njegove smrti zvali mama i on; niti sam kad u životu vidjela zatvor. Nisam bila svjesna kakva nam se nesreća dogodila, ali sam znala da nije otišao ni na ekskurziju s koje je mami zadnji put donio sandale, niti na seminar u Sarajevo otkud nam je stigla nikad viđena bombonijera u drvenoj rezbarenoj kutiji sa prvim pločicama žvakaćih guma u mom životu. Znala sam da mjesto na koje majka često odlazi mora biti ružno čim nas ni jednom nije povela tamo. Znala sam isto tako da tatina kolegica učiteljica nikad ne bi ošamarila sestru koja nije bila njen đak, zbog čeg su mama i ona danima plakale, da je tata bio kod kuće. I ne bi nam u kuću dolazili neki meni nepoznati ljudi nudeći mami pomoć. Nakon 3. ili 5. mjeseci, vratio se kući. Nakon 5. godina bio je oslobođen. Dokazao je svoju nevinost. Kada su mu rekli da ih tuži, ne znam koga, rekao je da nikakav novac ne može nadoknaditi štetu koju su mu nanijeli i kako neće da ima s govnima posla. Tih razgovora se već dobro sjećam. Sjećam se i priče da su mu „smjestili“ kako bi na njegovo mjesto došao novo pridošli nastavnik, po imenu S.M. Prije par godina, valjda kada nam je rat otkrio da zatvor nije najveća sramota, i moja velika prijateljica kojoj je moj tata bio prvi učitelj na selu u koje je dospio iza zatvora po kazni, potvrdila je istinitost te priče iz svojih kućnih izvora. A velika kutija s lutkom pojavila se iz vlaka kojim je doputovao nakon te „škole“. Vjerujem da je naša sreća što ga vidimo bila velika, ali lutka je dobila gotovo istu pažnju i stvorila iluziju da je on stvarno bio na nekom lijepom mjestu. On je predložio da je zovemo Koštana. Nikad nisam čula to ime koje mi se dopalo, ali sam godinama kasnije razmišljala da je od tad njegov život i postao „žalba za mladost“. Prestao je pušiti, počeo pomalo piti, sveo društvo na prijatelja Ivicu, nastavnika njemačkog jezika s kojim je odlazio i u lov i u kratke šetnje, a najviše je bio u kući. Majka je počela šiti za novac, a ne samo nama iz hobija. Nisu više odlazili na društvena zbivanja; ona se počela debljati i šminkala se u rijetkim prilikama. O proživljenom zatvoru se nikad nije pred nama pričalo, ali smo znali da je to bila prekretnica u našem životu. Kasnije sam shvatila što je to značilo mom ocu kada ga je natjeralo da im, kako je govorio, „u lice baci crvenu knjižicu“. Počeo je živjeti svoj novi život, bez iluzija, tužan i razočaran; i kada je postao ponovo jedan od direktora škole, nije bio sretan, a ubrzo ga je i smrt stigla. Lutka je dugo živjela s nama. I nakon tatine smrti, i nakon našeg odlaska „u svijet“, kako je majka govorila. Bila je i radost i opomena. Kada je postala ukras, a prestala biti igračka, ostala je simbol i sreće i tuge života moje obitelji. |
29.06.2010., utorak
SORRY, KASNIM...Imam svjedoka, ha ha, da sam nakon odgledanog „Gran Torina“, s oduševljenjem rekla: Film je izuzetan; Clint je nenadmašiv, a sve skupa me jako podsjeća na nešto pročitano. Htjela sam tad o tom i napisati par riječi, ali sam se pobojala da će me netko krivo protumačiti, što je danas gotovo obveza i najčešći način tumačenja i najboljih namjera. Mogao bi reći, npr.: Ova žena je blesava; ili: Vidi ove budale; ili, štatijaznamštaveć... Umjesto da priča viceve o Bosancima, što se mahom radi, ona povezuje Selimovića i Benjamin Buttona. A sad i J. s Gran Torinom... Znam da bi moji dobronamjerni čitatelji rekli: Lijepo! I čak bili motivirani da upoznaju eventualno propušteno, ali, eto, iz straha sam propustila nešto, što mi je u nekom trenutku bilo jako važno. Pouka usvojena. Kasnim, ali imam svjedoka... „Je li Miljenko Jergović hrvatski Clint Eastwood? Ovom usporedbom počinje u uglednom Frankfurter Allgemeine Zeitungu recenzija Jergovićeva romana “Freelander”, koji je ranije ove godine preveden na njemački u nakladi Schöffling & Co. Verlag . Počivalište je te usporedbe u frapantnoj sličnosti između Eastwoodovog posljednjeg remek-djela “Gran Torino”, točnije ratnog veterana Walta Kowalskog i profesora Karla Aduma, protagonista “Freelandera”.“ J.L. |
28.06.2010., ponedjeljak
"PODVALA"Nedavno mi najmlađa prijateljica priča kako je napokon u boljim odnosima sa svojim pet godina starijim bratom. Nisu se oni nikad svađali, nego su se udaljili nakon njegove druge ženidbe, gdje je ona stala na stranu bivše snahe i prve nećakinje. Kako godinama, koje brzo prolaze kad ih ne brojimo, on ne živi u Zagrebu, rijetko su se sretali i tako propuštali prilike da se prilagode novim uvjetima. A i u tim kratkim susretima on bi idealizirao svoj život s težištem na divnoj ženi, što je ovu izluđivalo. Posljednje dvije godine, nakon očeve teške operacije i neočekivanog oporavka, brat često dolazi i nostalgično se vraća nekim starim temama i raspoloženjima, preskačući ono što bi nju ljutilo. A ono što ju je obradovalo, bila je bratova želja da mu ona „nabaci“ svoju prijateljicu koju on nije vidio gotovo trideset godina. Još kad je čuo da je ostala „stara cura“, zivka i dosađuje kako mu mora to „odraditi“, a i „nepotrošenoj“ prijateljici će učiniti uslugu. Smijemo se; vidim da je sretna na vraćenoj ulozi posrednika iz njihove mladosti, pa kažem kako bi to bilo baš zgodno. Ma, bi ona to namjestila, ali se boji da će se prijateljica zaljubiti misleći da je baš on taj princ kojeg je čekala, a on je i sa 52. godine isti j***vjetar kao i u mladosti kad ga je ova kao „boga“ gledala. Ne može joj to prirediti. Složim se i s tim aspektom. Onda se nas dvije vratimo u davne godine našeg susjedstva i nekih smiješnih situacija s bratom „preko terase“ i slatko se ismijemo. Kako ga ni ja nisam vidjela koliko ni on njenu školsku, ona mi ga opisuje i kao sretna sestra prikazuje u najljepšem svjetlu, naravno, fizički. Rastanemo se zadovoljne, kakve smo kad god uspijemo bez tuge vratiti neke davne ljude i događaje, od kojih uglavnom bježimo, kako i to malo vremena koje smo zajedno ne bi začinile sjetom, nego smijehom. Uvečer je nazovem i kažem: - Hej, šta misliš da bratu ipak ostvarimo želju? - Kako, pita ona. - Pa, da mu „podvalimo“, kažem. - Kako, pita ona. - Pa, nađemo mu nekog drugog, jer on i tako ne zna kako tko danas izgleda, kažem. - Koga, pita ona. - Pa, mislim... da on ne bi primijetio razliku u potrošenosti...A, +4 ili – 4, relativno je u njegovim čvrstim namjerama... Tajac. Onda, odjednom, grohotom, njeno: - Ha, ha, ha, ha.......... - Hej, „nije ono što misliš“, kažem, sjetivši se fraze, općeg mjesta, iz filmskih scena preljuba. Spuštamo slušalice uz zajednički gromoglasan smijeh. Pričam kasnije mužu tu „foru“, no, ostaje bez očekivanog odjeka. - Hej, što si tako ozbiljan, pitam. U nastavku se ponovo poslužim filmskom frazom: - Ma, „nije ono što ti se čini“... čovječe... |
26.06.2010., subota
KOMPILACIJA
Jutros se uz kavu sjetim rečenice nekad zapisane i na ovom mjestu, pa uzmem izvor knjigu. Prelistam i sretnem prešanu djetelinu s četiri lista; ne znam kako je tu stigla. Da li sam je ja ostavila, ili osoba koja je poklonila knjigu s posvetom:
„...žao mi je što ti nisam pričala priče...“, ili onaj kom je poklonjena. Obradujem se. Uđem u kontekst: „1. SADRŽAJ POKLOPCA S MESINGANIM SUNCEM ..................... Poklopac kutije za pisanje ima spolja pločicu od mesinga u obliku elipsastog sunca na koju je nemačkom goticom urezana 1852. godina i inicijali T.A.R. Na izbledeloj čoji ploče za pisanje ostali su tragovi prolivenog ruma, crvenog mastila i jedan zapis. Taj zapis je na italijanskom i kazuje: 'KAD GOD SE EVROPA RAZBOLI, ONA TRAŽI LEK NA BALKANU'..." Napustim kontekst. Zamišljeno pitam: -Kako si, Europo? Mijenjam kontekst. Tražim novine. Čitam: 22.05.2010. Grčka i Portugal prve lete iz eurozone? Bogati i siromašni idu u suprotnim smjerovima; po europskim se glavnim gradovima navodno već razrađuju tehnikalije o povlačenju neke zemlje iz zone eura 24.05.2010. Europljani će morati raditi dulje i više štedjeti Financijska te najnovija dužnička kriza ogolila stanje u zemljama Europe. Nestaje socijalna država 25.05.2010. Italija štedi 14 milijardi eura, slijede Nijemci i Britanci Europske zemlje nastoje uvjeriti tržišta i ulagače da su spremne prijeći s riječi na djela. Nakon Grčke, Španjolske i Portugala, prvi idući je Berlusconi 26.05.2010. Cijeloj Europi prijeti masovan rast nezaposlenosti Iako je OECD povećao prognoze rasta, pred EU su veliki izazovi, poput slabog oporavka i dugotrajnog nedostatka posla 4.06.2010. Bez posla ostalo 2,4 milijuna ljudi u Europi U sektorima najjače pogođenih krizom došlo je do masovnih otpuštanja, a na udaru su se prvi put našli i visokoobrazovani 11.06.2010. Krah eura uveo bi Europu u najveću krizu u povijesti Deset od 16 europskih zemalja ima javni dug veći od dopuštenih 60 posto BDP-a. Nakon suludog trošenja vlade počinju štedjeti da vrate dugove 11.06.2010. Wilders: Poslušali su, žele manje islama i imigranata Wilders je islamom fasciniran još od mladosti, kad je putovao po bliskoistočnim zemljama Den Haag - Europa je u šoku... 11.06.2010. Antirecesijski potezi Angele Merkel: Ekonomisti je hvale, a birači proklinju Nijemci su bijesni jer nove mjere ne uključuju oporezivanje bogatih 19.06.2010. Na svojem blogu Edward Hugh dosad je predvidio gotovo sva europska krizna žarišta Beskrajno ga zabavlja današnja buka koja se podigla oko nečega što on već godinama 'proriče' po cyberspaceu. Samo na Facebooku njegov blog danas ima 4983 'prijatelja', mreža će vam javiti da je 'korisnik prešao dozvoljenu granicu' i neće vas htjeti prihvatiti. 19.06.2010. Svaka zemlja bivše Jugoslavije zasebno će ući u EU 23.06.2010. ‘Hrvatska će padati kad se Europa već počne oporavljati’ Hrvatsku tek čeka prilagodba: rast cijena energenata, niže plaće, više nezaposlenih... Za danas dosta, pomislim. Vraćam se prethodnom kontekstu. „ Hajde da pokušamo s odgovorom na tvoje pitanje...Sećam se – nastavi on – u nekim teškim razdobljima života zaboravljao sam imena ljudi, žena i dece oko sebe. Tada sam pribegavao jednom lukavstvu, da ne bi sasvim iščezla, beležio sam ta imena u vodu. Možda će voda dati odgovor na tvoje pitanje. - Voda? Zezaš! - Voda se može naučiti da govori. Ako je uvrebaš dok ne spava. Jer i voda spava i govori. Kao čovek. Ili bolje, kao žena. Mogu je naučiti da izgovori neko ime. - Pa je li progovorila tvoja voda? - Nije. Ne ume da izgovori tvoje francusko ime. Vode uopšte ne umeju da govore francuski. A ova ne ume da kaže ni moje. - Pa šta ćeš sad? – upitala sam ga i poljubila u rame. - Ništa. Prepustio sam vodi da ti da drugo ime. Neko ime koje voda ume da izgovori. - A tvoje? Je li voda pokrstila i tebe. - Jeste i sada ćeš i to ime čuti. Naučio sam vodu da ga izrekne. Tada siđosmo s mosta do vode, on pomeri jedan kamen i reče: -Dobro jutro, lepa vodo! Voda kao da je počela da loče, kao da pije. Potom dosta razgovetno izreče moje tajno ime koje me ošinu kao miris ognja. Voda je rekla: - Evropa. - A tvoje ime? – rekoh uplašeno... On je pomerio neki drugi kamen i prošaputao: JEDNO OKO VODENO JEDNO OKO OGNJENO- PUČE OKO VODENO I UGASI OKO OGNJENO... Na to voda se opet odazva. Sricala je jednu reč. Sasvim jasno se mogla čuti. Sricala je jedno ime. Njegovo tajno ime: - Balkan – rekla je voda. - Šta to znači? - To znači da svoju sedmu lekciju nisam uspeo da savladam – reče on.“ Sklopim knjigu i još se malo zagledam u djetelinu. Ponovo je otvorim i smjestim biljku na staro mjesto. I ne mogu se sjetiti, da me ubiješ...otkud ona tu. Izvori: Milorad Pavić, Kutija za pisanje, 1999. J.L. YT |
25.06.2010., petak
SOUTH AFRICA 2010.
Nekako mi je ovaj Mundijal promakao; najveći razlog je odsustvo naših „Vatrenih“. Da nisam toliko puta naišla na riječ Vuvuzela (puhački instrument i simbol južnoafričkog nogometa) gotovo da ne bih ni znala da je nogometni spektakl u tijeku.
Ali, moram priznati, kod svake Maradonine slike sam se dugo zadržala. Prvo je bilo pitanje: Tko je ova faca? Nakon odgovora : Pa, Maradona!! pronašla sam motiv za uključenje u svjetski događaj. Čovjek koji na lijevoj nozi ima tetoviran lik F. Castra, a na desnoj ruci lik Che Guevare, i koji je opraštajući se od nogometa kroz suze rekao: "Nogometaš u meni stigao je do kraja staze. Sutra će biti najteži, najgori i najtužniji dan u mom životu.“, ponovo je bljesnuo novim svjetlom i snagom virtuoza. Diego Armando Maradona opet pleše, u nekom novom ritmu, ritmu vuvuzela. A nekad je to bilo ovako: Pa onda, ovako: Šta reći, nego... RESPECT! |
24.06.2010., četvrtak
INSTALACIJA 4. |
23.06.2010., srijeda
SUROVO I SIROVO
Nisi ti kriv, a nisam ni ja. Složile se loše okolnosti; i tvoja dobra volja, od srca želja i potrošen novac, nisu mogli ništa promijeniti. Presurovo i presirovo vrijeme i ljudi.
Gledajući danas, bio je to naš prvi korak...i ne tako loš, kako se tad činilo. Hvala ti, mili moj. |
22.06.2010., utorak
J.B.T.
Kako zbog kiše sutra/danas neću otići na planirani izlet u Podgarić, da bih uživala u ljepoti prirode tog dijela Lijepe naše i prisustvovala tradicionalnom obilježavanju Dana antifašizma, opet ću se vratiti u jednu zimu svog života, ali ne tako daleku kao u prethodnom postu.
Obnavljanjem motela i okoliša iza 2000. godine, ponovo je oživjelo izletište na obroncima Moslavačke gore. Ljudi ovog kraja su se tome posebno radovali, a i ja sam okusila dio te radosti na dočeku Nove 2004.godine. Pogled iz sobe u kojoj smo bili smješteni otkrivao je gotovo sve ljepote viđene na razglednicama tog mjesta: borova šuma, prostrano vještačko jezero, most, potočići, šumske staze, vikendice na brijegu i visoko u brdu Spomenik revoluciji, posvećen žrtvama II. Svjetskog rata, rad kipara Dušana Džamonje iz 1967. kada je i Josip Broz Tito posjetio to spomen područje. Nova godina je veselo dočekana kao i mnoge moje do tada, izuzimajući ratno- poratno desetljeće, uz puno pića, jela, muzike i plesa, vatrometa i petardi, koje su bljeskale nad modrim jezerom ističući još više njegovu ljepotu i raskoš. Odlazeći na spavanje u jutarnjim satima uz čestitke N. godine gospođi na recepciji koja je poznavala mog muža, želeći nam miran san i odmor, usput je pitala da li smo vidjeli pločicu na ulaznim vratima sobe. Obratila se mužu i rekla kako mu je to novogodišnji poklon, naravno i meni. Nekad ju je zadužio, a ovo je bio način da mu se oduži i izbori da baš mi, pored velikog broja gostiju, dobijemo taj apartman. Iznad vrata, na mesinganoj pločici je bilo urezano: J.B.T. Osjećala sam se posebno... ispunjeno i svečano. Nakon mirnog sna u sobi u kojoj su 1967. godine spavali Tito i Jovanka, i jutarnje kave popijene u podne prvog dana 2004. krenuli smo kući. Zimsko sunce je obasjalo jezero; u borovima je snijeg svjetlucao poput kristala; na praznoj cesti su se iznenada pojavila dva mladića na konjima, a u daljini spomenik je širio svoja krila. Rekla sam mužu da vozi polako, da što duže budemo dio te ljepote... I naravno, da se ja, bar još malo, malčice, osjećam...kao...J...( ha ha ha )... ma, kao „kraljica“. Gledajući konje, on reče: Imat ćemo lijepu godinu. I bila je, dobra godina našeg života. Radujem se svakom odlasku u Podgarić. Dođite i vi, lijepo je.     |
21.06.2010., ponedjeljak
GLUMEĆI LJETO
Dvije prve godine studija stanovale smo u jednoj od niza kuća sa zajedničkim dvorištima. To su one slatke „kućice u cvijeću“ do kojih se dolazi kratkim uličicama i koje se ne vide iz „glavne“ od gradskih nebodera. Ulica se zvala Dojranska, prema istoimenom jezeru, do koje se iz grada stizalo na dva načina: od Bulevara Revolucije tramvajem, ili trolejbusom iz ulice Vojislava Ilića (draga, ispravi me ako griješim).
Zbog glomaznosti okolnih zgrada one su djelovale pomalo jadno i sićušno, ali su podsjećale na kuće zavičaja i nama bile daleko toplije i draže od kasnijih stanova u neboderima koje smo redom mijenjali. Grijale smo se pećima na lož ulje i ispomagale grijalicama u nedostatku ulja za koje ponekad nismo imale dovoljno novaca ili bi snijeg bio toliko visok da ga sanjkama nismo uspijevale proprtiti i doći do pumpe da napunimo kanistre. Bila je izuzetno hladna zima, vrijeme januarskog ispitnog roka i vrijeme iza novogodišnjih sniženja. Taj dan sam položila zaostali ispit s prve godine, i kako je to bio engleski jezik, posebno sretna i zadovoljna „očišćenom godinom“, svratila sam u Robnu kuću i počastila se novim kupaćim kostimom sa sniženja. Mladom čovjeku, mokrom od snijega, nije bilo teško poskidati sa sebe silnu zimsku odjeću da bi se isprobalo nešto što će obući tek na ljeto. Usput sam kupila kolače i vino, kečap, jaja i tirolsku salamu, da počastim svoje dvije cimerice, i smrznuta stigla u kuću sa dvije led-ledene sobe. Upalila peć ne skidajući se, aranžirala stol i čekala svoje prijateljice koje su bile na zajedničkom ispitu, s nadom da će i one biti uspješne tog dana kao i ja. Soba u kojoj je gorjela peć brzo se ugrijala i sjetila me da bih mogla još jednom isprobati novi badić. U kutu se sušio od snijega mokar kišobran i vjerojatno je on uzrok ideje na koju sam došla. Zadovoljna kupljenim ljetnim rekvizitom kojem sam se uvijek posebno radovala i prizivala ljeto, more ili bar unske plaže, obukla sam bade mantil, otvorila knjigu i čekala. U trenutku sam se zasmijala, brzo potražila sunčane naočale kojih je bilo po ladicama od rane jeseni, uključila grijalicu i okrenula je prema kauču, privukla kišobran i ... Kada sam čula njihove korake, zbacila sam sa sebe mantil i legla na kauč u pozi sa plaže; ono, jedna noga skupljena u koljenu, ruka pod glavom lagano podignutom, naočale na očima, kišobran kao suncobran štitio me od sunca grijalice, s knjigom otvorenom i spuštenom tik uz drugu opruženu nogu. Ušle su veselo vrišteći: Položileee! I otresajući snijeg sa kapa ugledale me! Šta da vam pričam...onda je jedna obukla kratku ljetnu spavaćicu, a druga bebi dol pidžamicu i sve tri, sretne i zasmijane, jedne beogradske zime glumile smo ljeto. Bilo je toliko dobro i stvarno, da se i sad, nakon 35 ili 6 godina toga s radošću sjećam. Dragi moji, upravo je stiglo ljeto. ONA pada, ne prestaje satima...danima. Spustila je temperaturu na jesenju, pa ću morati naložiti vatru u već detaljno očišćenoj peći. Hoću li uspjeti nešto smisliti da odglumim Prvi dan ljeta, ne obećavam...ali, potrudit ću se! To i Vama od srca želim...za početak, uključite klimu na HEAT! I slijedite moj „prvi korak“...  |
TAN-GO PROJECT...
Volim Nastassju Kinski. Ima nešto neodoljivo u njenoj nesavršenoj ljepoti i čarobnoj glumi. Pamtim njene početke, kao... lijepe kćeri ružnog roditelja, Klausa i (pre)mlade ljubavi starog redatelja, Polanskog.
A dva filma ne zaboravljam: „Paris- Texas“ i „Ljubav za jednu noć“, (čiji željeni insert nisam pronašla na YT  ; s W. Snipesom  , znate, sigurno...  ). |
20.06.2010., nedjelja
PADA |
19.06.2010., subota
JOSE SARAMAGO 1922. - 2010.
KAO RIJEKA ŠTO SVOJE VALOVE GLEDA,
TAKO TI POSMATRAJ DANE, NEIZVJESNOG TOKA, I AKO VIDIŠ DA S NJIMA PROTIČEŠ I TI, ŠUTI I PRETVARAJ SE DA TO NIJE NIŠTA... SEDI KRAJ MENE, LIDIJA, NA OBALU REKE, JUNI JE MESEC I VRELINA, RAT VIŠE NIJE DALEKO, U DALJINI NA PLANINAMA JE SNEG I SUNCE, SVUDA JE CVEĆE, DO U NEDOGLED, BLEDILO DANA BLAGO JE POZLAĆENO. NEMOJ IMATI NIŠTA U RUKAMA JER MUDAR JE ONAJ KO SE ZADOVOLJAVA PRIZOROM SVETA. ( “Godina smrti Ricarda Reisa”) "Portugalski pisac Jose Saramago, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998., umro je u petak u 87. godini u svom domu na španjolskom otoku Lanzarote, objavila je njegova obitelj. Rođen 1922. u selu Azinhaga u siromašnoj seoskoj obitelji, školu je napustio s 12 godina te izučio bravariju, a prvi roman "Terra de pecado" (Zemlja grijeha) objavio je 1947. Drugi roman "Priručnik slikarstva i kaligrafije" objavio je 19 godina nakon prvijenca, a tek 1982., kad mu je bilo 60 godina, stekao je slavu ljubavnim romanom u sjeni inkvizicije (Sjećanje na samostan). Bio je član Komunističke partije, tada ilegalne stranke, i 1969. je sudjelovao u Revoluciji karanfila kojom je okončana diktatura u Portugalu. Djelima na rubu fantazije često je provocirao i suprotstavljao se institucijama, napose Katoličkoj crkvi, zbog čega su ga nazivali europskim Salmanom Rushdijem. Domovinu je napustio i odselio se na Kanarsko otočje nakon objavljivanja "Evanđelja po Isusu Kristu" 1992. koje je u Portugalu izazvalo skandal. Bibliju je nazvao "priručnikom lošeg morala punim užasa, incesta, klanja" i "katalogom okrutnosti i najgorih ljudskih osobina". U šezdeset godina objavio je tridesetak djela, romane i zbirke poezije, eseje i kazališne komade." (Izvor:Hina) |
18.06.2010., petak
THE LORD OF THE RINGS
KOMPARACIJA:
LIJEPO, BAJKOVITO, OČARAVAJUĆE... KG. Ova lijepa žena je napravila „špagu“ u osmom mjesecu trudnoće, i to kritične. Kaže kako to nije planirala, nego joj se jednostavno omaklo u stvaralačkom zanosu. O tom je s divljenjem pričao cijeli Svijet. O njenom basnoslovno skupom vjenčanju se također govorilo svijetom. A ono o čemu se najviše slušalo, bio je njen višak kilograma nastao u nekom periodu, vjerojatno njenog zadovoljstva i mirnog života, zbog kog je dobila otkaz u matičnom teatru. Slijedile su molbe, tužbe, žalbe...jer, ona je mogla plesati. Obrazloženje: kolegama je bila preteška za dizanje! Nešto mislim, istina laički, da je koji kolega nabacio par kg., dovoljno bi ojačao da je može podnijeti tako „tešku“, i lijepu. To bi se zvala solidarnost, uz neznatno kršenje pravila profesije, ali veliko poštovanje prema Čudu trudničke Špage. |
17.06.2010., četvrtak
IME
To kako se zovemo, najčešće znači samo raspoloženje i ukus jednog ili oba roditelja u vremenu našeg rođenja, i prezime jednog od djedova. Često iz imena ne možemo precizno odrediti vjeru i naciju, ali lako možemo u pogodnom vremenu formirati predrasudu ili stav.
U našim lošim vremenima imena su imala posebnu težinu, a i danas smo svjedoci sličnog svjetskog „pokreta“. Za razliku od imena muža i sina, moje je ime bilo teško nositi u ratu. Svakodnevno medijsko isticanje žene istog imena bitne za kreiranje naše balkanske tragedije, dovodilo me u loš položaj u normalnim životnim situacijama, od predstavljanja do identifikacijskih dokumenata. Nacionalnost se mogla slobodno i slagati, i izabrati, ali odustajanje od svog imena, bio bi složeniji i za mene neprirodan i bolan proces. Pored ostalih daleko težih strahova kroz koje smo svi prolazili, mene je pratila i ta dodatna otegotna okolnost i novostečeni strah od tuđih imena. Početkom '93.-e majka se razboljela. Tjedan dana je ležala s čudnim i povremeno teškim bolovima koje smo smirivali tabletama, a koji su kulminirali u nedjelju popodne, kada joj više moj „vikend muž“ nije mogao pomoći injekcijama. U tom vremenu, uz kolektivni ratni strah, svaki član moje četveročlane obitelji se borio s osobnim teretom: majka, s tugom izbjeglištva; sin, s burnim pubertetom i izoliranošću; muž, s novim poslom, tugom za tek umrlim ocem i našim razdvojenim životom; a ja, s brigom za sve njih... nezaposlena, isprepadana i usamljena. U besparici, u strahu i misaonom kaosu, nisam mogla zvati hitnu pomoć za osobu koja još tad nije bila zdravstveno osigurana, pa sam potražila pomoć od prve susjede, liječnice, koja me bez ikakvog suosjećanja i razumijevanja odbila. Pred ponoć, kada je majčino ječanje od bolova postalo nesnosno, pozvala sam Hitnu. Ubrzo se na vratima pojavio mlad doktor, atletski građen, kratko trendovski ošišan i kada je izgovorio svoje prezime, ja sam promrmljala svoje ime i ukočena od novog straha, pomislila: neka bude, što biti mora... Prvo je osmotrio sobu i neočekivano veselo rekao: O, baka je u reperskom okruženju! Od sinovog radnog stola do bolesničkog trosjeda, širili su se zidom do plafona posteri: Ice Cube, Ice-T, Snoop Dogg, 2Pac, Pablic Enemy... S obzirom na masovni glazbeni ukus tog komadića povijesti, bilo je krajnje ekstremno i nekorektno lijepiti zidovima neke bjelosvjetske „gangstere“ koji u ritmu nešto  recitiraju, psuju, galame.No, doktor i njegov mlađi pomoćnik su, u kratkom razgovoru sa sinom pokazali, po njemu, "zavidno" znanje i simpatije prema toj muzici. Nakon korektnog pregleda i razgovora s majkom, moje reda radi ponuđeno piće, zbog pretpostavke da žure, bez dvoumljenja su prihvatili. Gledajući u majčin izbjeglički karton, njenu jedinu potvrdu postojanja, čitajući njeno ime i usput prijatno razgovarajući sa mnom, izvadio je blok uputnica i recepta i nekoliko ih ispisao. Rekao je, kako to i nije praksa liječnika hitne službe, ali da je situacija specifična i da je to način da se obave besplatno neki nužni pregledi. Nakon pola sata, još je jednom pogledao majku uputivši joj nekoliko utješnih riječi, i otišao. Pred liftom sam mu se uzbuđeno i glasno zahvaljivala, da me i susjeda mogla čuti, na što je on samo klimnuo glavom, osmjehnuo se i pružio mi ruku. Nastupajuće olakšanje je donijelo majci i sinu san, a mene bacilo u novi vrtlog razmišljanja o čovjeku i njegovim čudima. Oko 2 sata iza ponoći zazvonio je telefon. Pomislila sam da je to još jedna u nizu iza ponoćnih provokacija zbog kojih sam sve češće noću isključivala telefon i, dvoumeći se, ipak podigla slušalicu, očekujući već poznat verbalni napad uvijek istog neinventivnog, ali uvrjedljivog i napadačkog sadržaja, i doživjela novi, ali prijatan „šok“. Ne prepoznavši odmah glas, u čudu sam slušala; da li je majka zaspala, da se ne brinem, da ga pozovem ako zatreba, i da idem na spavanje, jer mi je san potreban... Tražila sam tog čovjeka godinama. I pronašla ga u novinama; imao je svoju kontakt rubriku s bolesnicima, radio u nekim od toplica i bavio se jednim sportom na duge staze. Povremeno sam kupovala te novine samo da bih vidjela njegovu malu i mutnu sličicu. Nisam pronašla drugi način da mu se zahvalim... Možda danas ipak jesam. Riječi su teške i trajne... On ne zna da ja postojim niti zna da je on čovjek koji me izvukao iz mog mentalnog geta i otvorio mi vrata nade i slobode. Hvala Vam, doktore Š., na Vašoj dobroti! Kad čujem nečije ime, sviđalo mi se ono ili ne, dobro razmislim, prije svega, kako i kakav ga čovjek nosi. |
16.06.2010., srijeda
POSLIJE...KIŠEVIDEO: AUSENCIA - GORAN BREGOVIĆ/CESARIA EVORA Absence absence ... If I had wings To fly at that distance If I was a gazzella To run without getting tired Then at your side I would see the daylight And the absence would be no longer It would be our lemma But only in my thoughts I travel without fear I got my freedom Only in my dreams In my deep dreams I have your protection I have your love And your smile Oh I’m feeling lonely Like the Sun alone in the Sky The sunshine is blind I cant see his clarity What he is illuminating ... ? Where he goes next ... ? Oh ... Solitude is my fate... Oh I’m feeling lonely Like the Sun alone in the Sky The sunshine is blind I cant see his clarity What he is illuminating ... ? Where he goes next ... ? Oh ... Solitude is my fate... But only in my thoughts I travel without fear I got my freedom Only in my dreams In my deep dreams I have your protection I have your love And your smile Oh I’m feeling lonely Like the Sun alone in the Sky The sunshine is blind I cant see his clarity What he is illuminating ... ? Where he goes next ... ? Oh ... Solitude is my fate... |
15.06.2010., utorak
"BLISTAVO I STRAŠNO"
BEKIM FEHMIU 1936. - 2010.
(Uvodni deo intervjua na TV B92 2001. godine povodom izlaska knjige Bekima Fehmiua BLISTAVO I STRAŠNO) ČOVEK PEVA POSLE RATA Ja sam gazio u krvi do kolena, I nemam više snova. Sestra mi se prodala I majci su mi posekli sede kose. I ja u ovom mutnom moru bluda i kala Ne tražim plena: Oh, ja sam željan zraka! I mleka! I bele jutarnje rose! Ja sam se smejao u krvi do kolena, i nisam pitao: zašto? Brata sam zvao dušmanom kletim, I kliktao sam kad se u mraku napred hrli, I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov! A danas mirno gledam kako mi željenu ženu gubavi bakalin grli, i kako mi s glave raznosi krov; - i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim. Ja sam do juče pokorno sagibo glavu I besno sam ljubio sram. I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu – Ali je danas znam! Oh, ta ja sam Čovek! Čovek! Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena i preživeo crvene godine klanja, radi ovog svetog saznanja što mi je donelo propast. I ja ne tražim plena: Oh, dajte meni još samo šaku zraka I malo bele, jutarnje rose – Ostalo vam na čast! Dušan Vasiljev (1900. – 1924.) |
14.06.2010., ponedjeljak
FALL WEISS (BIJELI SLUČAJ)Postoji ona da je Pravda dostižna, ali spora. Kako malo znamo o Zvijezdama, ne znamo da li one određuju najpogodniji trenutak za njen dolazak. 13.06.2010. "Bitka na Neretvi" među elitom Film Veljka Bulajića Bitka na Neretvi uvršten je na 32. međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi u deset najvažnijih filmova o Drugome svjetskom ratu. U konkurenciji je bilo 120 filmova svjetske kinematografije o toj temi. Tako se Bitka na Neretvi našla među filmovima kao što Most na rijeci Kwai režisera Davida Leana, Najduži dan Kena Annakina, Gori li Pariz Renea Clementa i Carstvo sunca Stevena Spielberga. Redatelj Bulajić to doživljava kao posebno priznanje filmu nakon 40 godina od njegova nastanka u produkciji tadašnjega Jadran filma. Podsjetio je da je film nakon njegova pojavljivanja gledalo pet milijuna ljudi u bivšoj Jugoslaviji te milijun i pol u Hrvatskoj, a samo je u prvome krugu prikazivanja u svijetu film vidjelo 350 milijuna gledatelja. Moskva će od 17. do 26. lipnja biti domaćin toga međunarodnog filmskog festivala, koji je jedan od najstarijih na svijetu, prenosi Hina." WIKIPEDIJA Bitka na Neretvi je najspektakularniji i dotad najgledaniji partizanski film socijalističke kinematografije, s nizom međunarodnih zvijezda.. Film je bio nominiran za Oscara za film na stranome jeziku. Jedan od filmskih plakata američke verzije je potpisao veliki Pablo Picasso. Redatelj: Veljko Bulajić Producent: Udruženi jugoslavenski producenti Igor film Eichberg film Scenarist: Ratko Đurović Stevan Bulajić Veljko Bulajić Glavne uloge: Ljubiša Samardžić Bata Živojinović Boris Dvornik Milena Dravić Yul Brynner Sergej Bondarčuk Franco Nero Lojze Rozman Oleg Vidov Curd Jürgens Hardy Krüger Orson Welles Sylva Koscina Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić Snimatelj: Tomislav Pinter Montaža: Vojislav Bjenjas Roberto Perpignani Godina izdanja: 1969. Trajanje: 175 min. Država: Jugoslavija Jezik: hrvatski srpski Žanr: Ratni film |
13.06.2010., nedjelja
ZAVESLAJMO
Galija može značiti:
• Galija (brod), (grčki ł±»± - galea), antički brod kojeg su u potpunosti pokretali veslači, a koristio se za ratovanje i trgovinu • Galija (rimska provincija), lat. Gallia, provincija Rimskog Carstva • Galija (otok), otok u Brijunima • Galija (glazbeni sastav), srbijanski rock-sastav iz Niša (Wikipedija)  |
11.06.2010., petak
OVO (NI)JE PERFORMANS
Kako je zbog neočekivane odluke s vrha i nereevoze onih na koje se ista odnosi, termin emisije privatiziran, što je inače praksa komercijalnih sestara, propustila sam događaj o kojem se jutros priča.
Jedva sam skužila tko je kome (na) sjeo...koja bi tek pi***rija bila da je On pokušao njoj sjesti... (Ispričavam se zbog uporabe ovog videa i lijepog, u svrhu zornog i lošeg.) |
10.06.2010., četvrtak
LJETO...DA-DA-DA.  |
09.06.2010., srijeda
DANAS, JUČER, SUTRA
Čitajući novine, s radošću sam se zadržala kod podužeg razgovora s glumcem Ethanom Hawkeom. Naravno da to nije moglo proći bez sjećanja na film „Društvo mrtvih pjesnika“, kada sam prvi put vidjela tog plavookog dječaka, s nervoznim smiješkom, stidljivim pogledom i magičnom snagom koju je unio u meni najdraži lik filma.
U ovih dvadesetak godina, sve što je radio, bilo mi je nekako posebno, ali bez iznenađenja. U svemu je bilo one moći nemira koju sam osjetila pri prvom „susretu“. I kada se „usudio“ voljeti ženu kakva jeste Uma Thurman, a ona stvarno uvijek JESTE; i kada je odlučio otići s riječima „da je monogamija užasno dosadna“, i kada sam saznala da završava treću knjigu. Pripada onim rijetkim ljudima koji mogu i više od onog što mogu. Sjetimo se: The Poem O Captain my Captain! our fearful trip is done; The ship has weathered every rack, the prize we sought is won; The port is near, the bells I hear, the people all exulting, While follow eyes the steady keel, the vessel grim and daring: But O heart! heart! heart! O the bleeding drops of red, Where on the deck my Captain lies, Fallen cold and dead. O Captain! my Captain! rise up and hear the bells; Rise up—for you the flag is flung—for you the bugle trills; For you bouquets and ribboned wreaths—for you the shores a-crowding; For you they call, the swaying mass, their eager faces turning; Here Captain! dear father! This arm beneath your head; It is some dream that on the deck, You’ve fallen cold and dead. My Captain does not answer, his lips are pale and still; My father does not feel my arm, he has no pulse nor will; The ship is anchored safe and sound, its voyage closed and done; From fearful trip, the victor ship, comes in with object won; Exult, O shores, and ring, O bells! But I, with mournful tread, Walk the deck my Captain lies, Fallen cold and dead. ________________________________________ "Borite se da pronadjete svoj sopstveni glas! Što duže čekate, manje su šanse da ga pronadjete! Većina ljudi vodi tmuran život u depresiji! Ne predajte se takvom životu! Borite se! Pogledajte svet oko sebe! Borite se i nadjite NOVO TLO ZA SEBE!" "Reče profesor Kiting svojim učenicima, popevši se na sto! Tako ću i ja da se pentram po stolovima kad budem profesor književnosti!" (autor nepoznat) |
08.06.2010., utorak
LEPTIR I KOMARACNije dobro. Obilne kiše, velike štete... Kada se voda povuče, komarci će ostati. Rodili su ovog proljeća; dosađuju, bodu i grizu, zuje u rojevima, ne samo noću nego i danju. Naoružajte se strpljenjem, pitroidom, dipterolom i fenistilom. Ne dajte im da budu jači od vas: pipsajte na sve četiri strane. Ali, čuvajte leptiriće; osjetljivi su. |
07.06.2010., ponedjeljak
TEMPERATURNE RAZLIKENikako da uravnotežim temperaturu u kući i dvorištu, i da se smjestim u nekoj sredini, kako bi mi bilo udobno i ugodno. Malo mi hladno, a onda mi prevruće.  Ustvari, ne znam šta mi je. Ma, htjedoh reći:DOBAR DAN! |
DYLAN
Jeff Buckley playing Just Like A Woman by Bob Dylan!
O Bobu Dylanu znamo „sve“. Žao mi je što neću biti među onima koji će uživati gledajući ga na ŠALATI. No, ne može čovjek dobiti „sve“. A i to je NEVER ENDING turneja... Jednom mi je najstariji nećak, dok smo pričali o Cohenu, Hendrixu, N.F. Ali Khanu, J. Morrisonu i Dylanu rekao: Ovog čovjeka moraš upoznati! Jeffrey Scott Buckley (Anaheim, Kalifornija, 17. studenog 1966. - Memphis, Tennessee, 29. svibnja 1997.), zvan Scotty Moorhead, poznati je američki pjevač, skladatelj i gitarist. Prepoznatljiv po svom eteričnom glasu, Buckley se smatrao jednim od najperspektivnijih izvođača svoje generacije, pogotovo nakon izlaska njegovog vrlo popularnog debi albuma Grace iz 1994.g. Na vrhuncu svoje karijere, Buckley se utopio 1997. godine, kada je u večernjim satima otišao na rijeku Wolf River Harbor. Njegov rad i glazbeni stil bili su jako cijenjeni kod kritičara i ostalih glazbenika Buckley je čitavo vrijeme bio vezan uz glazbu. Njegova majka bila je klasična učiteljica za klavir i violončelo. Njegov očuh Ron, uveo ga je u glazbeni svijet Led Zeppelina, Jimia Hendrixa, The Whoa i Pink Floyda, dok je još bio vrlo mlad. Buckley kako odrasta tako počinje pjevati u okolini svoje kuće i u pratnji svoje majke. Kod svoje bake u šupi pronalazi gitaru i sa šest godina počinje ju svirati Otac mu je također bio pjevač i skladatelj koji je izdao niz uspješnih jazz i folk albuma, kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih. Tim Buckley umro je od predoziranja 1975.g. Glavni repertoar koji je izvodio sastojao se od žanrova folka, rocka, R&B-a, bluesa i jazza. Omiljeni izvođači koje je svirao bili su mu Nina Simone, Billie Holiday, Van Morrison i Judy Garland od kojih je mnogo učio, kao i njegovi favoriti Led Zeppelin, Nusrat Fateh Ali Khan, Bob Dylan, Elton John, The Smiths, The Creatures, Bad Brains, Leonard Cohen, Édith Piaf, Robert Johnson i Sly Stone. Gitara na kojoj je izvodio svoje solo dionice, bila je posuđeni Fender Telecaster. Sljedećih pet mjeseci, Buckley je privlačio pozornost mnogobrojne publike i veliku pažnju diskografskih kuća. 1992. Buckley potpisuje za "Columbia Records", diskografska kuća Bob Dylan i Bruce Springsteena, sa kojom ja na tri albuma zaradio oko milijun dolara. SMRT 29. svibnja 1997. dok je sastav planirao nastaviti rad na albumu u pomoćnom studiju u Memphisu, Buckley je otišao na rijeku Wolf River Harbor (pritoka rijeke Mississippi), u svojim teškim čizmama, komplet odjeći i slušajući svoju omiljenu skladbu od Led Zeppelina "Whole Lotta Love", kako bi plivao. Kako nije dolazio, tražit ga je otišao Keith Foti, član sastava. Kada je našao radio i njegovu gitaru kraj rijeke, Foti je zaključio da je Buckley nestao. Unatoč tome što je bila noć krenulo se na spašavanje i traženje izgubljenog Buckleya. Traženje se nastavilo i sljedeći dan dok nije počela padati jaka kiša. Vjerovalo se da je Buckleya povukla pod vodu jaka struja i izazvala nesvjesticu kod njega. Tri dana kasnije na mokro i pjegavo tijelo naletio je jedan turist u riječnoj marini gdje su ga valovi izbacili na obalu. (Wikipedija) (Koji prijevod???) |
05.06.2010., subota
DOBRO NAM DOŠLO, SUNCE! |
ORKANSKI VISOVI
„Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu.“
Bernard Shaw „Drži sreću kao pticu: što nježnije i lakše! Bude li se osjećala slobodnom, ostat će ti rado u ruci.“ Friedrich Hebbel "Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom." Khalil Gibran " Dete moraš da posmatraš, al' mu ne smeš na put stati; što ga pre čovekom smatraš, pre će čovek i postati." Lj. Ršumović "Najveći čovjek uvijek ostaje dijete." Goethe “Dijete uvijek može odraslog naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi.” P. Coelho ”Majka je odgojni sustav u jednoj riječi.” Napoleon "Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta." Fjodor M. Dostojevski "Djeca - to su naše sutrašnje sudije." Maksim Gorki „Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.“  Ivana Brlić-Mažuranić   |
04.06.2010., petak
DARKomentar autora videa: "Raindrops Keep Fallin' on My Head" was the number one song on the Billboard Hot 100 list in the United States in January, 1970. It is known as a very happy, optimistic song. |
47. JOŠKOVIH GODINA„Globalno sijelo“ sam rijetko gledala, pa me iznenadilo kada sam registrirala da ga moj mladi novinar na početku svog 'puta' sa zanimanjem prati. Objasnio mi je da emisija možda većini nije atraktivna, ali to što Joško Martinović radi je odlično i izuzetno teško, i da mu se divi. Ne sjećam se da je za bilo koga kasnije, u svom šestogodišnjem radu, rekao nešto ni približno tom. Zbogom, Joško! Uz Naklon, suzu, poštovanje, žaljenje...iskreno, najiskrenije. |
03.06.2010., četvrtak
ČIZMA GLAVU ČUVA...Čamac Čizme Grad Grlo Kiša Kišobran Knjiga Pritvor Regija Selo Sex Voda Šmrk Zatvor I još koješta... |
INSTALACIJA 3. |
02.06.2010., srijeda
INSTALACIJA 2. |
