Marketing
IME
To kako se zovemo, najčešće znači samo raspoloženje i ukus jednog ili oba roditelja u vremenu našeg rođenja, i prezime jednog od djedova. Često iz imena ne možemo precizno odrediti vjeru i naciju, ali lako možemo u pogodnom vremenu formirati predrasudu ili stav.
U našim lošim vremenima imena su imala posebnu težinu, a i danas smo svjedoci sličnog svjetskog „pokreta“.
Za razliku od imena muža i sina, moje je ime bilo teško nositi u ratu. Svakodnevno medijsko isticanje žene istog imena bitne za kreiranje naše balkanske tragedije, dovodilo me u loš položaj u normalnim životnim situacijama, od predstavljanja do identifikacijskih dokumenata. Nacionalnost se mogla slobodno i slagati, i izabrati, ali odustajanje od svog imena, bio bi složeniji i za mene neprirodan i bolan proces. Pored ostalih daleko težih strahova kroz koje smo svi prolazili, mene je pratila i ta dodatna otegotna okolnost i novostečeni strah od tuđih imena.
Početkom '93.-e majka se razboljela. Tjedan dana je ležala s čudnim i povremeno teškim bolovima koje smo smirivali tabletama, a koji su kulminirali u nedjelju popodne, kada joj više moj „vikend muž“ nije mogao pomoći injekcijama. U tom vremenu, uz kolektivni ratni strah, svaki član moje četveročlane obitelji se borio s osobnim teretom: majka, s tugom izbjeglištva; sin, s burnim pubertetom i izoliranošću; muž, s novim poslom, tugom za tek umrlim ocem i našim razdvojenim životom; a ja, s brigom za sve njih... nezaposlena, isprepadana i usamljena.
U besparici, u strahu i misaonom kaosu, nisam mogla zvati hitnu pomoć za osobu koja još tad nije bila zdravstveno osigurana, pa sam potražila pomoć od prve susjede, liječnice, koja me bez ikakvog suosjećanja i razumijevanja odbila.
Pred ponoć, kada je majčino ječanje od bolova postalo nesnosno, pozvala sam Hitnu.
Ubrzo se na vratima pojavio mlad doktor, atletski građen, kratko trendovski ošišan i kada je izgovorio svoje prezime, ja sam promrmljala svoje ime i ukočena od novog straha, pomislila: neka bude, što biti mora...
Prvo je osmotrio sobu i neočekivano veselo rekao: O, baka je u reperskom okruženju!
Od sinovog radnog stola do bolesničkog trosjeda, širili su se zidom do plafona posteri:
Ice Cube, Ice-T, Snoop Dogg, 2Pac, Pablic Enemy...
S obzirom na masovni glazbeni ukus tog komadića povijesti, bilo je krajnje ekstremno i nekorektno lijepiti zidovima neke bjelosvjetske „gangstere“ koji u ritmu nešto 
recitiraju, psuju, galame.
No, doktor i njegov mlađi pomoćnik su, u kratkom razgovoru sa sinom pokazali, po njemu, "zavidno" znanje i simpatije prema toj muzici.
Nakon korektnog pregleda i razgovora s majkom, moje reda radi ponuđeno piće, zbog pretpostavke da žure, bez dvoumljenja su prihvatili. Gledajući u majčin izbjeglički karton, njenu jedinu potvrdu postojanja, čitajući njeno ime i usput prijatno razgovarajući sa mnom, izvadio je blok uputnica i recepta i nekoliko ih ispisao. Rekao je, kako to i nije praksa liječnika hitne službe, ali da je situacija specifična i da je to način da se obave besplatno neki nužni pregledi. Nakon pola sata, još je jednom pogledao majku uputivši joj nekoliko utješnih riječi, i otišao. Pred liftom sam mu se uzbuđeno i glasno zahvaljivala, da me i susjeda mogla čuti, na što je on samo klimnuo glavom, osmjehnuo se i pružio mi ruku.
Nastupajuće olakšanje je donijelo majci i sinu san, a mene bacilo u novi vrtlog razmišljanja o čovjeku i njegovim čudima.
Oko 2 sata iza ponoći zazvonio je telefon. Pomislila sam da je to još jedna u nizu iza ponoćnih provokacija zbog kojih sam sve češće noću isključivala telefon i, dvoumeći se, ipak podigla slušalicu, očekujući već poznat verbalni napad uvijek istog neinventivnog, ali uvrjedljivog i napadačkog sadržaja, i doživjela novi, ali prijatan „šok“. Ne prepoznavši odmah glas, u čudu sam slušala; da li je majka zaspala, da se ne brinem, da ga pozovem ako zatreba, i da idem na spavanje, jer mi je san potreban...
Tražila sam tog čovjeka godinama. I pronašla ga u novinama; imao je svoju kontakt rubriku s bolesnicima, radio u nekim od toplica i bavio se jednim sportom na duge staze. Povremeno sam kupovala te novine samo da bih vidjela njegovu malu i mutnu sličicu.
Nisam pronašla drugi način da mu se zahvalim...
Možda danas ipak jesam. Riječi su teške i trajne...
On ne zna da ja postojim niti zna da je on čovjek koji me izvukao iz mog mentalnog geta i otvorio mi vrata nade i slobode.
Hvala Vam, doktore Š., na Vašoj dobroti!
Kad čujem nečije ime, sviđalo mi se ono ili ne, dobro razmislim, prije svega, kako i kakav ga čovjek nosi.
Post je objavljen 17.06.2010. u 15:25 sati.