MALI SUNCOKRET
30.06.2010., srijeda
CRVENA PRIČAZagledana u sliku, ne zgodnog muškarca na kraju, nego dječaka koji „pleše“ s talijanskom lutkom, od jučer razmišljam da li pisati o nečem o čem ne želim. Odnosno, kako prešutjeti bitne događaje u kojim se dogodilo ono o čem hoćeš pisati. Kako razdvojiti crno i bijelo, i stvoriti crvenu priču; priču o lutki Ne znam rastaviti davno spojeno. Prvu talijansku lutku, visoku kao spomenuti dječak, dobile smo kad mi je bilo šest godina. Bila je crnokosa u crvenoj haljini, s velikim očima i dugim trepavicama. Nije kupljena u Italiji gdje se rodila, nego u nekoj od trgovina najbližeg grada koji je imao zatvor. A u tom zatvoru je bio moj otac. Sjećam se jutra kada su došli po njega i rekli da će se brzo vratiti. Imao je 35.godina i bio direktor škole, tzv. ŠUP. Ne pamtim događaje iz tog vremena, ali se sjećam novog rječnika u kući: svjedok, porotnik, tužitelj, branitelj, kriv, nevin. Nikad nisam vidjela tu „školu“, kako su je 9.godina do njegove smrti zvali mama i on; niti sam kad u životu vidjela zatvor. Nisam bila svjesna kakva nam se nesreća dogodila, ali sam znala da nije otišao ni na ekskurziju s koje je mami zadnji put donio sandale, niti na seminar u Sarajevo otkud nam je stigla nikad viđena bombonijera u drvenoj rezbarenoj kutiji sa prvim pločicama žvakaćih guma u mom životu. Znala sam da mjesto na koje majka često odlazi mora biti ružno čim nas ni jednom nije povela tamo. Znala sam isto tako da tatina kolegica učiteljica nikad ne bi ošamarila sestru koja nije bila njen đak, zbog čeg su mama i ona danima plakale, da je tata bio kod kuće. I ne bi nam u kuću dolazili neki meni nepoznati ljudi nudeći mami pomoć. Nakon 3. ili 5. mjeseci, vratio se kući. Nakon 5. godina bio je oslobođen. Dokazao je svoju nevinost. Kada su mu rekli da ih tuži, ne znam koga, rekao je da nikakav novac ne može nadoknaditi štetu koju su mu nanijeli i kako neće da ima s govnima posla. Tih razgovora se već dobro sjećam. Sjećam se i priče da su mu „smjestili“ kako bi na njegovo mjesto došao novo pridošli nastavnik, po imenu S.M. Prije par godina, valjda kada nam je rat otkrio da zatvor nije najveća sramota, i moja velika prijateljica kojoj je moj tata bio prvi učitelj na selu u koje je dospio iza zatvora po kazni, potvrdila je istinitost te priče iz svojih kućnih izvora. A velika kutija s lutkom pojavila se iz vlaka kojim je doputovao nakon te „škole“. Vjerujem da je naša sreća što ga vidimo bila velika, ali lutka je dobila gotovo istu pažnju i stvorila iluziju da je on stvarno bio na nekom lijepom mjestu. On je predložio da je zovemo Koštana. Nikad nisam čula to ime koje mi se dopalo, ali sam godinama kasnije razmišljala da je od tad njegov život i postao „žalba za mladost“. Prestao je pušiti, počeo pomalo piti, sveo društvo na prijatelja Ivicu, nastavnika njemačkog jezika s kojim je odlazio i u lov i u kratke šetnje, a najviše je bio u kući. Majka je počela šiti za novac, a ne samo nama iz hobija. Nisu više odlazili na društvena zbivanja; ona se počela debljati i šminkala se u rijetkim prilikama. O proživljenom zatvoru se nikad nije pred nama pričalo, ali smo znali da je to bila prekretnica u našem životu. Kasnije sam shvatila što je to značilo mom ocu kada ga je natjeralo da im, kako je govorio, „u lice baci crvenu knjižicu“. Počeo je živjeti svoj novi život, bez iluzija, tužan i razočaran; i kada je postao ponovo jedan od direktora škole, nije bio sretan, a ubrzo ga je i smrt stigla. Lutka je dugo živjela s nama. I nakon tatine smrti, i nakon našeg odlaska „u svijet“, kako je majka govorila. Bila je i radost i opomena. Kada je postala ukras, a prestala biti igračka, ostala je simbol i sreće i tuge života moje obitelji. |
Hvala Đorđe! 
