MALI SUNCOKRET
22.06.2010., utorak
J.B.T.
Kako zbog kiše sutra/danas neću otići na planirani izlet u Podgarić, da bih uživala u ljepoti prirode tog dijela Lijepe naše i prisustvovala tradicionalnom obilježavanju Dana antifašizma, opet ću se vratiti u jednu zimu svog života, ali ne tako daleku kao u prethodnom postu.
Obnavljanjem motela i okoliša iza 2000. godine, ponovo je oživjelo izletište na obroncima Moslavačke gore. Ljudi ovog kraja su se tome posebno radovali, a i ja sam okusila dio te radosti na dočeku Nove 2004.godine. Pogled iz sobe u kojoj smo bili smješteni otkrivao je gotovo sve ljepote viđene na razglednicama tog mjesta: borova šuma, prostrano vještačko jezero, most, potočići, šumske staze, vikendice na brijegu i visoko u brdu Spomenik revoluciji, posvećen žrtvama II. Svjetskog rata, rad kipara Dušana Džamonje iz 1967. kada je i Josip Broz Tito posjetio to spomen područje. Nova godina je veselo dočekana kao i mnoge moje do tada, izuzimajući ratno- poratno desetljeće, uz puno pića, jela, muzike i plesa, vatrometa i petardi, koje su bljeskale nad modrim jezerom ističući još više njegovu ljepotu i raskoš. Odlazeći na spavanje u jutarnjim satima uz čestitke N. godine gospođi na recepciji koja je poznavala mog muža, želeći nam miran san i odmor, usput je pitala da li smo vidjeli pločicu na ulaznim vratima sobe. Obratila se mužu i rekla kako mu je to novogodišnji poklon, naravno i meni. Nekad ju je zadužio, a ovo je bio način da mu se oduži i izbori da baš mi, pored velikog broja gostiju, dobijemo taj apartman. Iznad vrata, na mesinganoj pločici je bilo urezano: J.B.T. Osjećala sam se posebno... ispunjeno i svečano. Nakon mirnog sna u sobi u kojoj su 1967. godine spavali Tito i Jovanka, i jutarnje kave popijene u podne prvog dana 2004. krenuli smo kući. Zimsko sunce je obasjalo jezero; u borovima je snijeg svjetlucao poput kristala; na praznoj cesti su se iznenada pojavila dva mladića na konjima, a u daljini spomenik je širio svoja krila. Rekla sam mužu da vozi polako, da što duže budemo dio te ljepote... I naravno, da se ja, bar još malo, malčice, osjećam...kao...J...( ha ha ha )... ma, kao „kraljica“. Gledajući konje, on reče: Imat ćemo lijepu godinu. I bila je, dobra godina našeg života. Radujem se svakom odlasku u Podgarić. Dođite i vi, lijepo je.     |
Hvala Đorđe! 
