MALI SUNCOKRET
21.06.2010., ponedjeljak
GLUMEĆI LJETO
Dvije prve godine studija stanovale smo u jednoj od niza kuća sa zajedničkim dvorištima. To su one slatke „kućice u cvijeću“ do kojih se dolazi kratkim uličicama i koje se ne vide iz „glavne“ od gradskih nebodera. Ulica se zvala Dojranska, prema istoimenom jezeru, do koje se iz grada stizalo na dva načina: od Bulevara Revolucije tramvajem, ili trolejbusom iz ulice Vojislava Ilića (draga, ispravi me ako griješim).
Zbog glomaznosti okolnih zgrada one su djelovale pomalo jadno i sićušno, ali su podsjećale na kuće zavičaja i nama bile daleko toplije i draže od kasnijih stanova u neboderima koje smo redom mijenjali. Grijale smo se pećima na lož ulje i ispomagale grijalicama u nedostatku ulja za koje ponekad nismo imale dovoljno novaca ili bi snijeg bio toliko visok da ga sanjkama nismo uspijevale proprtiti i doći do pumpe da napunimo kanistre. Bila je izuzetno hladna zima, vrijeme januarskog ispitnog roka i vrijeme iza novogodišnjih sniženja. Taj dan sam položila zaostali ispit s prve godine, i kako je to bio engleski jezik, posebno sretna i zadovoljna „očišćenom godinom“, svratila sam u Robnu kuću i počastila se novim kupaćim kostimom sa sniženja. Mladom čovjeku, mokrom od snijega, nije bilo teško poskidati sa sebe silnu zimsku odjeću da bi se isprobalo nešto što će obući tek na ljeto. Usput sam kupila kolače i vino, kečap, jaja i tirolsku salamu, da počastim svoje dvije cimerice, i smrznuta stigla u kuću sa dvije led-ledene sobe. Upalila peć ne skidajući se, aranžirala stol i čekala svoje prijateljice koje su bile na zajedničkom ispitu, s nadom da će i one biti uspješne tog dana kao i ja. Soba u kojoj je gorjela peć brzo se ugrijala i sjetila me da bih mogla još jednom isprobati novi badić. U kutu se sušio od snijega mokar kišobran i vjerojatno je on uzrok ideje na koju sam došla. Zadovoljna kupljenim ljetnim rekvizitom kojem sam se uvijek posebno radovala i prizivala ljeto, more ili bar unske plaže, obukla sam bade mantil, otvorila knjigu i čekala. U trenutku sam se zasmijala, brzo potražila sunčane naočale kojih je bilo po ladicama od rane jeseni, uključila grijalicu i okrenula je prema kauču, privukla kišobran i ... Kada sam čula njihove korake, zbacila sam sa sebe mantil i legla na kauč u pozi sa plaže; ono, jedna noga skupljena u koljenu, ruka pod glavom lagano podignutom, naočale na očima, kišobran kao suncobran štitio me od sunca grijalice, s knjigom otvorenom i spuštenom tik uz drugu opruženu nogu. Ušle su veselo vrišteći: Položileee! I otresajući snijeg sa kapa ugledale me! Šta da vam pričam...onda je jedna obukla kratku ljetnu spavaćicu, a druga bebi dol pidžamicu i sve tri, sretne i zasmijane, jedne beogradske zime glumile smo ljeto. Bilo je toliko dobro i stvarno, da se i sad, nakon 35 ili 6 godina toga s radošću sjećam. Dragi moji, upravo je stiglo ljeto. ONA pada, ne prestaje satima...danima. Spustila je temperaturu na jesenju, pa ću morati naložiti vatru u već detaljno očišćenoj peći. Hoću li uspjeti nešto smisliti da odglumim Prvi dan ljeta, ne obećavam...ali, potrudit ću se! To i Vama od srca želim...za početak, uključite klimu na HEAT! I slijedite moj „prvi korak“...  |
Hvala Đorđe! 
